Listopad 2012.

Medijsko doba

Posted in HOUELLEBECQ, KNJIŽEVNOST - PROZA, Širenje područja borbe tagged , , , at 10:52 am autora/ice Magičar

Michel Houellebecq: ŠIRENJE PODRUČJA BORBE

houellebecq1Za posljednje dane nemam drugih riječi doli onih Michel Houellebecqa – kolje me depresija. Mislim da ih je upotrijebio u romanu Širenje područja borbe, ali više nisam siguran. Možda su to bile i Elementarne čestice? Nije važno. Sjetih se Širenja područje borbe i ta je misao nadalje upravljala mojom preuzetnošću; došao sam do police i dohvatio ga svojim gipkim prstima. Roman je to po mojoj mjeri, po mojem ukusu, a mogao bi biti i po vašem, ukusu duhovnih nomada koji su preživjeli prvi barbarski nalet Medijskog doba.

Ne mogu se oteti utisku kako upravo Medijsko doba posjeduje nešto barbarsko u svom nastupanju, kako se bez problema može dovesti u vezu s barbarskim plemenima koja su nekoć provaljivala u Rimsko Carstvo, i koja su to uporno činila dok ga na kraju nisu srušila. A na čiji to ‘teritorij’ prodire Medijsko doba danas? Nezahvalnu poziciju Rimskog Carstva, u tom bezočnom pohodu, po svoj prilici, preuzeo je Duh čovječanstva. Danas se više ne ratuje kopljima i puškama, uz poneku iznimku; ‘ratuje’ se preprodajom dionica, drskim ulaganjem kapitala, dok se ‘teritorij’ osvaja legitimnim tržišnim transakcijama, najčešće kupovinom nekretnina ili zemljišta na atraktivnim lokacijama neprijatelja. Medijsko se doba u tim ‘novim ratovima’ ukazuje kao vješto obučena diverzantska skupina opskrbljena informacijskim bombama koje vaš duh pustoše jače nego bilo koje drugo oružje. U sjeni ekonomskih ratova izvan naših bića, na djelu je i jedno barbarsko osvajanje našeg unutarnjeg prostora bez premca čije ćemo posljedice trpjeti tko zna koliko dugo. Zato barbarskim pohodom, koji redovito označava kraj jedne civilizacije, jednog načina života, i nazivam taj besprimjeran upliv medija u sve pore ljudskog života.

I onda, što Michel Houellebecq kaže o izgledima za treći milenij?

Ne namjeravam vas očarati suptilnim psihološkim razmatranjima. Nije mi ambicija izmamiti vam pljesak svojom profinjenošću i humorom. Ima autora koji svoj dar uprežu u službu tankoćutnih opisa duševnih stanja, karakternih odlika itd. Nećete me svrstati među njih. Sve to gomilanje realističnih detalja koji bi trebali ocrtati jasno razdvojene likove uvijek sam smatrao, ispričavam se što to kažem, običnom bezvezarijom. Daniel je Herveov prijatelj, ali osjeća određenu odbojnost prema Gerardu. Paulove su fantazije utjelovljene u Virginiji… moglo bi se satima tako nabrajati. Jednako je zabavno promatrati jastoge koji gaze jedni po drugima u staklenoj posudi (treba samo otići u kakav riblji restoran). Uostalom, rijetko se družim s ljudskim bićima.

Kako bih postigao cilj koji sam si postavio, cilj koji je na drugačiji način filozofski, morat ću, naprotiv, pročistiti. Pojednostaviti. Mnoštvo detalja jednog po jednog uništiti. Uostalom, u tome će mi pomoći tijek povijesnog razvoja. Svijet pred našim očima postaje jednoličnim; telekomunikacijska sredstva napreduju; stanovi se obogaćuju novim uređajima. Ljudski odnosi postupno postaju nemogućima, što dodatno onemogućuje broj anegdota od kojih se sastoji život. I malo-pomalo, u punom sjaju izranja lice smrti. Krasni predznaci za treći milenij.

Svoj prvijenac M. Houellebecq objavio je 1994. Ono što danas možemo reći, iz vizure donekle već izlivenog trećeg milenija, jest – imao je prokleto pravo! Istinabog, na ovim će našim prostorima, zajedno s evidentnim otuđenjem ljudskih odnosa, u isti celofan biti upakirano i nešto malo balkanske sirovosti i primitivizma, ali to bitno ne mijenja na stvari. A možda svijet još uvijek ne osjećate toliko traumatično? Možda vas vaša iluzija još uvijek drži u čvrstom uvjerenju, koje baštinite negdje iz djetinjstva, da se on uvijek kreće prema nekom „boljem sebi“. No problem, jednog dana probudit ćete se, i shvatit ćete kako zapravo stvari stoje. Nimalo blistave, nimalo izgledne za jedan život koji se ne želi svesti na nagone.

Sada me živo zanima to tetkino istraživanje koje kani poduzeti. Zamislite samo, želi prionuti uz estetiku dvadeset i prvog stoljeća, želi biti „njihova“, kako se izrazila u svom legitimnom zahtjevu za uspostavom svog bloga/ljetnikovca upućenom nekakvoj Gospodi iz ‘dubljeg’ Prostora Uma.

U sljedećem trenutku, primijetim, i Kolo se čudno oglasilo, gotovo bolno zaškripalo, podsjećajući na krhkost svoje egzistencije koja, poput ljudske, također bijaše prostornovremenska. Jedino nisam bio siguran je li se, u slučaju Kola Duha Svijeta, radilo baš o istom prostorvremenu. Ubrzo sam shvatio da mi želi prenijeti poruku. Nepotrebno sam naćulio uši, jer u moje vidno polje uskoro upade tekst sljedećeg sadržaja.

„Tetkino je istraživanje od najvećeg značaja za sve žitelje koji danas nastanjuju tu novu zemlju i novu nadu za čovječanstvo – zemlju Prostora Uma. Uhvatiti se u koštac s ljudskim osobnostima koje početkom trećeg milenija, najblaže rečeno, divljaju svim krajolicima ljudske stvarnosti, nimalo nije laka zadaća; još k tomu, biti primoran promatrati iste kroz estetiku dvadeset i prvog stoljeća koju, a to je svima dosada moralo postati kristalno jasno, u potpunosti oblikuju mediji, nuka na povraćanje. Ali kako rekosmo, navedeno istraživanje je od najvećeg značaja. Tetka kani dati odgovor na nimalo lagano pitanje: Zašto smo danas toliko fascinirani ljudskim osobnostima? Odgovor na ovo pitanje de facto ponudit će i odgovor na drugo pitanje: zašto se mediji pokazuju kao najzavodljiviji prikazivači istih, i zašto će ovo doba budući povjesničari sa zgražanjem ili nostalgijom na kraju biti prisiljeni prozvati Medijskim dobom. Stoga, gospodine Magičaru, pustite je da odradi svoj posao, a vi se malo primirite u toj svojoj Prostoriji s Kolom. Uostalom, za to vrijeme možete bacati grah ili se baciti na obradu nekoliko intimnijih književnih djela, isključivo vama dragih.“

Potpisnici teksta: Gospoda iz ‘dubljeg’ Prostora Uma.

Mašta si je malo previše uzela na volju, pomislim. Zanemarujući način na koji je priopćena, usredotočio sam se na suštinu poruke. Ljudske osobnosti? Mediji kao najzavodljiviji njihovi prikazivači? O čemu su to trabunjala ta, kako su sebe već nazivala – Gospoda iz ‘dubljeg’ Prostora Uma? Sve u svemu, bilo je nešto vragolasto u svemu tome, gotovo u tetkinu stilu.

Otkad me je napustila, očito, postao sam mrzovoljniji, ali tim više zapaljeniji za Nietzscheovu ideju „odolijevanja“. Najvažnije je, kaže stari majstor misli, odolijevati. E baš tako! To mi je u korijenu bića; makar i ovako skutren nad laptopom i daleko od svih očiju. Ipak, vjerujem da će me ta usredotočenost na vlastitu osobu vremenom popustiti i da ću poput grupe Radiohead jednom uspjeti izići iz zagađenog kruga života i na nebu uzeti oblik blijede i sjajne zvijezde. M. Houellebecq, čini se, ili to nije želio ili to nije mogao učiniti sa svojim poslovično depresivnim likovima. Ali treba dobro promisliti o motivaciji pisca koji piše roman. Njegovi glavni likovi moraju biti utjelovljenje nekog prosjeka, prosječne osobe koja negdje skutreno živi i radi s početka ovog stoljeća, i koja se u njima, bez većih problema, može prepoznati. Tomu, uostalom, i služi književnost. Izbaviti nas od zla ovog svijeta na način da to zlo samo promatramo, postanemo ga svjesni.

Uzdahnuo sam.  Umjesto da mi se tetkinim odlaskom mozgovna aktivnost smanji na najmanju moguću mjeru, ona se čini na najvišem mogućem stupnju ikad! I sad ti prijeđi na obradu intimnih i dragih djela… Otvorio sam prozor i zamijetio neka užurbana kretanja oko tetkinog ljetnikovca. Po svemu sudeći, uskoro bi trebao primiti prve goste…

5 komentara »

  1. marko said,

    Svojevremeno sam pročitao većinu Houellebecqovih djela.Na njegov spomen odmah mi padaju asocijacije o pesimizmu i razočaranosti njegovih likova i jedan članak koji bi volio da pročitaš i prokomentiraš.http://www.jutarnji.hr/michel-houellebecq—paulo-coelho-liberalnih-hrvatskih-intelektualaca/22036/

    • Magičar said,

      Što reći, marko, nisam znao za taj članak, ali sam otprilike znao za stav Miljenka Jergovića o francuskom piscu. Oduvijek sam bio mišljenja da M. J. jednostavno neće nikada shvatiti postmoderno doba, a pogotovo neće shvatiti muku intelektualca u njemu. On će izgleda uvijek ostati pisac tipa Andrić koji pripada vremenu koje je nepovratno prošlo. Primjerice, kad se zapjeni na H. zbog omalovožavanja, recimo, islama, ili nekog naroda, ne razumije da se tu radi o sasvim marginalom svjedočanstvu o onome što nam je trenutno u glavi, ali da bi ukazao na čudovišnu činjenicu kako to nehajno izražavanje mržnje u ovom vremenu više nema težine jer Praznina i Ništavilo pretežu više od svega. S druge strane, ne upada mu u oči da se H. gotovo poistovjećuje sa svojim likovima, on je u stvarnom životu ono što su njegovi likovi u romanima, on nikako ne pretendira da bude Veliki Pisac u M. J. stilu koji vjerojatno svakog listopada nestrpljivo očekuje vijesti iz Stockholma, ali ne želi skriti normalnoljudsku taštinu kad bi to i postao. Danas to već jest.

      Da ne duljim (premda bih volio da se malo više raspišemo na tu temu, možda preko maila, moj je pustopoljina@gmail.com), Jergovićev tekst je nastao 2006. Danas znamo da H. zna itekako napisati dobar roman a da u njemu nema niti jedne eksplicitne scene seksa (Karta i teritorij), štoviše, da piše sve bolje i bolje (meni osobno, Karta i teritorij njegov je najbolji roman), stoga, možda bi danas i J. stav o ovom piscu izgledao drugačije.

      Baš mi je drago što si uputio upravo na razmišljanja našeg valjda najvećeg pisca o, po meni, najboljem svjetkom piscu. Tu se najbolje ogleda razlika između našeg društva i onog tamo ‘vani’, a odatle na vidjelo izlaze i sva moja nesnalaženja u našem društvu, a koja su možda i tvoja… 🙂

  2. mipinter said,

    Eh da, tako nekako. Ponekad se zaista osjećam kao domorodac koji u daljini na pučini bijele jarbole vidi, i niti malo im se ne veseli. Naprotiv, plaše ga.

    • Magičar said,

      @miprinter, lijepo rečeno, ali ako si čitao Nietzschea, vjerojatno poznaš njegov naputak o “odolijevanju”. Nažalost, po svemu sudeći, više neće biti ‘društvenog rješenja’ situacije u koju smo zapali. Teret se svaljuje na pojedinca. Naravno, i to samo na onog pojedinca koji bezizlaznost trenutne situacije uopće može osjetiti. Zapravo, mnogima je Medijsko doba Meka…

  3. caninho said,

    u vezi ovog Jergovićevog referiranja na govnožderstvo , mogu se upitat – pa ne isporučuju li i jedan i drugi čitateljima govno ‘ samo što Houllebecq to čini svjesno i ne libi se ne otkriti da je riječ o govnu , dok ga Jergović zamirišljuje i veže mašnicu oko njega ? pa onda možda bud ei dobrih vijesti iz Stockholma 😀


Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: