Listopad 2012.
Medijsko doba
Michel Houellebecq: ŠIRENJE PODRUČJA BORBE
Za posljednje dane nemam drugih riječi doli onih Michel Houellebecqa – kolje me depresija. Mislim da ih je upotrijebio u romanu Širenje područja borbe, ali nisam siguran. Možda su to bile i Elementarne čestice? Nije važno. Sjetih se Širenja područje borbe i ta je misao nadalje upravljala mojom preuzetnošću; došao sam do police i dohvatio ga. Roman je to po mojoj mjeri, po mojem ukusu, a mogao bi biti i po vašem, ukusu duhovnih nomada koji su preživjeli prvi barbarski nalet Medijskog doba.
Ne mogu se oteti dojmu kako upravo Medijsko doba posjeduje nešto barbarsko u svom nastupanju, a što ga, po nekoj mojoj analogiji, dovodi u vezu s barbarskim plemenima koja su nekoć provaljivala u Rimsko Carstvo, i koja su to činila sve dok ga nisu srušila. A na čiji to ‘teritorij’ prodire Medijsko doba danas? Nezahvalnu poziciju Rimskog Carstva, u tom bezočnom pohodu, po svoj prilici, preuzeo je Duh čovječanstva. Danas se više ne ratuje kopljima i puškama, uz poneku iznimku; ‘ratuje’ se preprodajom dionica i ulaganjem kapitala, a ‘teritorij’ neprijatelja osvaja legitimnim tržišnim transakcijama te kupovinom nekretnina ili zemljišta na njegovim atraktivnim lokacijama. Medijsko se doba u tim ‘novim ratovima’ obznanjuje kao sredstvo koje svim zaraćenim stranama nudi nešto najubojitije: pogubne, razarajuće ‘dezinformacijske bombe’ koje vaš duh pustoše više nego bilo koje drugo oružje. U sjeni ekonomskih ratova izvan naših bića, na djelu je i jedno barbarsko osvajanje našeg unutarnjeg prostora bez premca čije ćemo posljedice trpjeti jako dugo. Zato barbarskim pohodom, koji redovito označava kraj jedne civilizacije, jednog načina života, i nazivam taj besprimjeran upliv medija u sve pore ljudskog života.
I onda, što Michel Houellebecq kaže o izgledima za treći milenij?
Ne namjeravam vas očarati suptilnim psihološkim razmatranjima. Nije mi ambicija izmamiti vam pljesak svojom profinjenošću i humorom. Ima autora koji svoj dar uprežu u službu tankoćutnih opisa duševnih stanja, karakternih odlika itd. Nećete me svrstati među njih. Sve to gomilanje realističnih detalja koji bi trebali ocrtati jasno razdvojene likove uvijek sam smatrao, ispričavam se što to kažem, običnom bezvezarijom. Daniel je Herveov prijatelj, ali osjeća određenu odbojnost prema Gerardu. Paulove su fantazije utjelovljene u Virginiji… moglo bi se satima tako nabrajati. Jednako je zabavno promatrati jastoge koji gaze jedni po drugima u staklenoj posudi (treba samo otići u kakav riblji restoran). Uostalom, rijetko se družim s ljudskim bićima.
Kako bih postigao cilj koji sam si postavio, cilj koji je na drugačiji način filozofski, morat ću, naprotiv, pročistiti. Pojednostaviti. Mnoštvo detalja jednog po jednog uništiti. Uostalom, u tome će mi pomoći tijek povijesnog razvoja. Svijet pred našim očima postaje jednoličnim; telekomunikacijska sredstva napreduju; stanovi se obogaćuju novim uređajima. Ljudski odnosi postupno postaju nemogućima, što dodatno onemogućuje broj anegdota od kojih se sastoji život. I malo-pomalo, u punom sjaju izranja lice smrti. Krasni predznaci za treći milenij.
Svoj prvijenac M. Houellebecq objavio je 1994. Ono što danas možemo reći, iz vizure donekle već izlivenog trećeg milenija, jest – imao je prokleto pravo! Istinabog, na ovim će našim prostorima, zajedno s evidentnim otuđenjem ljudskih odnosa, u isti celofan biti upakirano i nešto malo balkanske sirovosti i primitivizma, ali to ne mijenja bitno na stvari. A možda vi svijet još uvijek ne osjećate tako traumatično? Možda vas vaša iluzija još uvijek drži u čvrstom uvjerenju, koje baštinite negdje iz djetinjstva, da se on uvijek kreće prema nekom „boljem sebi“. No problem, jednog dana probudit ćete se, i shvatit ćete kako zapravo stvari stoje. Nimalo blistave, nimalo izgledne za jedan život koji se ne želi svesti na nagone.
U tom trenutku, primijetim i da se Kolo nekako čudno oglasilo, gotovo bolno zaškripalo. Ubrzo sam shvatio da mi želi prenijeti poruku.
„Zašto smo danas toliko fascinirani ljudskim osobnostima? Odgovor na ovo pitanje ponudit će i odgovor na sljedeća dva koja nam padaju na um: zašto se mediji pokazuju kao najzavodljiviji prikazivači istih, i zašto će ovo doba budući povjesničari sa zgražanjem ili nostalgijom na kraju biti prisiljeni prozvati Medijskim dobom?“
Ljudske osobnosti? Mediji kao najzavodljiviji njihovi prikazivači? O čemu je to trabunjalo Kolo Duha Svijeta? Ipak, bilo je i nešto vragolasto u svemu tome, gotovo u tetkinu stilu.
A otkad me je napustila (i otišla u ljetnjikovac!), postao sam mrzovoljniji, ali i skloniji Nietzscheovoj ideji „odolijevanja“. To mi je u korijenu bića; skutren nad laptopom i daleko od svih očiju – odolijevati. Ipak, vjerujem da će me ta usredotočenost na vlastitu osobu vremenom popustiti i da ću poput grupe Radiohead jednom uspjeti izići iz zagađenog kruga života i na nebu uzeti oblik blijede i sjajne zvijezde. M. Houellebecq, čini se, ili to nije želio ili to nije mogao učiniti sa svojim poslovično depresivnim likovima. Ali treba dobro promisliti o motivaciji pisca koji piše roman. Njegovi glavni likovi moraju biti utjelovljenje nekog prosjeka, odnosno prosječne osobe koja negdje skutreno živi i radi s početka ovog stoljeća, i koja se u njima, bez većih problema, može prepoznati. Tomu, uostalom, i služi književnost. Izbaviti nas od zla ovog svijeta na način da samo zlo promatramo, i na taj način osvijestimo ga u sebi.
Uzdahnuo sam, otvorio prozor i zamijetio neka užurbana kretanja oko tetkinog ljetnikovca. Po svemu sudeći, uskoro bi trebao primiti prve goste…
O Duhu i njegovim Moćima 
marko said,
Listopad 2012. u 8:58 pm
Svojevremeno sam pročitao većinu Houellebecqovih djela.Na njegov spomen odmah mi padaju asocijacije o pesimizmu i razočaranosti njegovih likova i jedan članak koji bi volio da pročitaš i prokomentiraš.http://www.jutarnji.hr/michel-houellebecq—paulo-coelho-liberalnih-hrvatskih-intelektualaca/22036/
Magičar said,
Listopad 2012. u 9:30 am
Što reći, marko, nisam znao za taj članak, ali sam otprilike znao za stav Miljenka Jergovića o francuskom piscu. Oduvijek sam bio mišljenja da M. J. jednostavno neće nikada shvatiti postmoderno doba, a pogotovo neće shvatiti muku intelektualca u njemu. On će izgleda uvijek ostati pisac tipa Andrić koji pripada vremenu koje je nepovratno prošlo. Primjerice, kad se zapjeni na H. zbog omalovožavanja, recimo, islama, ili nekog naroda, ne razumije da se tu radi o sasvim marginalom svjedočanstvu o onome što nam je trenutno u glavi, ali da bi ukazao na čudovišnu činjenicu kako to nehajno izražavanje mržnje u ovom vremenu više nema težine jer Praznina i Ništavilo pretežu više od svega. S druge strane, ne upada mu u oči da se H. gotovo poistovjećuje sa svojim likovima, on je u stvarnom životu ono što su njegovi likovi u romanima, on nikako ne pretendira da bude Veliki Pisac u M. J. stilu koji vjerojatno svakog listopada nestrpljivo očekuje vijesti iz Stockholma, ali ne želi skriti normalnoljudsku taštinu kad bi to i postao. Danas to već jest.
Da ne duljim (premda bih volio da se malo više raspišemo na tu temu, možda preko maila, moj je pustopoljina@gmail.com), Jergovićev tekst je nastao 2006. Danas znamo da H. zna itekako napisati dobar roman a da u njemu nema niti jedne eksplicitne scene seksa (Karta i teritorij), štoviše, da piše sve bolje i bolje (meni osobno, Karta i teritorij njegov je najbolji roman), stoga, možda bi danas i J. stav o ovom piscu izgledao drugačije.
Baš mi je drago što si uputio upravo na razmišljanja našeg valjda najvećeg pisca o, po meni, najboljem svjetkom piscu. Tu se najbolje ogleda razlika između našeg društva i onog tamo ‘vani’, a odatle na vidjelo izlaze i sva moja nesnalaženja u našem društvu, a koja su možda i tvoja… 🙂
mipinter said,
Listopad 2012. u 5:51 am
Eh da, tako nekako. Ponekad se zaista osjećam kao domorodac koji u daljini na pučini bijele jarbole vidi, i niti malo im se ne veseli. Naprotiv, plaše ga.
Magičar said,
Listopad 2012. u 9:38 am
@miprinter, lijepo rečeno, ali ako si čitao Nietzschea, vjerojatno poznaš njegov naputak o “odolijevanju”. Nažalost, po svemu sudeći, više neće biti ‘društvenog rješenja’ situacije u koju smo zapali. Teret se svaljuje na pojedinca. Naravno, i to samo na onog pojedinca koji bezizlaznost trenutne situacije uopće može osjetiti. Zapravo, mnogima je Medijsko doba Meka…
caninho said,
Travanj 2016. u 11:55 am
u vezi ovog Jergovićevog referiranja na govnožderstvo , mogu se upitat – pa ne isporučuju li i jedan i drugi čitateljima govno ‘ samo što Houllebecq to čini svjesno i ne libi se ne otkriti da je riječ o govnu , dok ga Jergović zamirišljuje i veže mašnicu oko njega ? pa onda možda bud ei dobrih vijesti iz Stockholma 😀