Listopad 2012.

Crni naslov kritike na ‘narančastoj’ pozadini hrvatske stvarnosti

Posted in (čitati) ZAREZ, STIL ŽIVOTA U PROSTORU UMA tagged at 4:06 pm autora/ice Magičar

ZAREZ

Polako postajem svjestan da postajem redoviti čitatelj Zareza. Nije to loše; Zarez je tiskovina oko koje ne lebdi zagušujući oblak nepotrebnih informacija. Osim toga, uvijek se usredotočuje na ono bitno. Ne može se dogoditi, recimo, da prežvakavajući upravo pročitan tekst o otpisu duga kao zanimljivom prijedlogu za izlaz iz svjetske ekonomske krize, na idućoj stranici naletim na sise neke starlete ili vijest o psima koji se srame svojih postupaka.

Osim toga, nakon toliko vremena osjetiti pod prstima hrapavi meki list papira – za nekoga rođenog sredinom druge polovice dvadesetog stoljeća može predstavljati samo ugodno iskustvo prožeto nostalgijom. A gotovo sam zaboravio taj osjećaj. Na mrežnim stranicama Zareza danas stoji obavijest kako su stranice under construction, ali nekako i ne žalim što im ne mogu pristupiti online. Osjećati Zarez pod prstima, čitati ga raširenog za stolom ili zavaljen u Tetkinoj fotelji, kao da mi je vratio prvotni osjećaj zbog čega sam uopće u svom životu toliko prionuo čitanju. Poput prve zapaljene cigarete pod prstima, na isti način danas držim Zarez u rukama.

Kupio sam prvi broj Zareza koji je izišao nakon, za časopise, neuobičajene ljetne stanke od dva mjeseca. Stavio sam ga pod mišku tako da ga slučajni prolaznici mogu registrirati, crni naslov kritike na ‘narančastoj pozadini’ hrvatske stvarnosti – Zarez.  Nakon toga, kupio sam i idući broj, a onda još jedan, dovoljno da se već smatram redovitim čitateljem. Jednostavno sam shvatio koliko sam bio zabludio s tim internetskim portalima i njihovim percipiranjem stvarnosti kroz izuzetno površno i senzacionalističko informiranje. Okaniti se informiranja preko interneta, naputak je mog kratkoročnog plana za budućnost. Izbjeći utjecaju medija u svakom pogledu – naputak je za dugoročni plan. Moram priznati da obadva u ovom vremenu zvuče prilično šašavo i neostvarivo, ali vrijedi pokušati.

Bilo kako bilo, čini se kako moj omiljeni dvotjednik za kulturna i društvena zbivanja danas čami na marginama – tih istih kulturnih i društvenih zbivanja. Premda ne raspolažem podacima o njegovoj prodaji ili čitanosti, svakodnevno medijsko iskustvo sugerira mi da je tomu tako. Bilo na radiju, televiziji ili nekom internetskom portalu, za Zarez nigdje više ne mogu čuti osim kad se govori o nekom autoru pa se, između ostalog, kaže da je pisao i za Zarez.

A zamislite situaciju u kojoj bi se jedan predsjednik države ili vlade na tiskovnoj konferenciji pozvao na kultni dvotjednik i ono što u njemu piše, vitlajući njime ispred zgroženih očiju novinara dnevnih tiskovina i internetskih portala, u nekom svom osvrtu na trenutnu kulturno-političku situaciju u zemlji, ili kad bi se na nekoj tribini ili čak televiziji javno raspravljalo o tome što piše u Zarezu. Ne bi li to bilo sjajno? Da, ali, nekako se to, općenito gledajući društvena kretanja koja se danas provode u izrazito antiintelektualnoj klimi, čini nemogućim. Da paradoks bude veći, dok je taj fenomen antiintelektualne klime ne samo u nas nego i u čitavom svijetu na svom vrhuncu, održavajući razinu duha u javnom prostoru zanemarivom, Zarezovci i dalje, više-manje, prešutno, vjeruju da je neku vrst društvene obnove na intelektualnim zasadama još uvijek moguće provesti. U tom smislu su im intonirani tekstovi, vođeni intervjui, dani kritički osvrti itd.

Ne znam, ali ja sam nekako nepovjerljiv prema pridjevu ‘društveno’. Moji se najveći učitelji nikada nisu obraćali svima, pa tako to ne činim ni ja. Zašto Zarezovci, kao i većina intelektualaca danas, i dalje vjeruju u društveni čimbenik kao glavni mehanizam promjene, a ne u osviještene pojedince koje više nitko ne treba na uzici voditi – ne bih ulazio. Premda iza sebe vjerojatno imaju sve veći broj anarhistički nastrojenih čitatelja poput mene, osamljenika intelektualnih interesa, duhovnih nomada medijskog doba, sa stalnom adresom na marginama društvenih i kulturnih zbivanja, pa čak i kad se sami u istom opisu mogu prepoznati – i dalje trube u floskulama o potrebi ‘reagiranja društva’ i sličnim bedastoćama. Bojim se, kad bi danas to nezgrapno, naraslo do neslućenih razmjera, medijski drogirano, ‘oglupavilo’ društvo i reagiralo – bilo bi to zasigurno s katastrofalnim posljedicama za sve nas, možda i život na planetu.

Ali neka to bude neko naše slatko neslaganje o kojem svakodnevno možemo raspravljati (u tom smislu osjećam da bih mogao napisati i mnogo dulji tekst na zadanu temu). U svakom slučaju, svakako redovito uzimajte Zarez u svoje ruke, to je ono što vam na kraju kroz ovaj, iznimno kritički intoniran post o stilu života u Prostoru Uma, želim poručiti – i sigurno će vam, ako još nije, postati jasno što sam njime želio reći.

2 komentara »

  1. blarcsy said,

    Apsolutno se slažem s tobom da je ideja šire društvene korekcije “mission impossible”.Na koncu,za dobro jelo nije potrebno puno soli.

  2. Magičar said,

    Malo sam kritički preoštrio svoje pero, čini mi se, pa sam malo morao i dohvatiti “majku svih kritika”, Zarezovce, na svoj način… 🙂 ali kojima, neupitno, za neuvijenu kritiku hrvatskog društva, kapa dolje…


Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: