Rujan 2012.

Lice kapitalizma

Posted in Cosmopolis, DAVID CRONENBERG, LARS VON TRIER, Melankolija, UMJETNOST - FILM tagged , , , , u 11:56 am autora/ice Magičar

David Cronenberg: COSMOPOLIS

U večernjem Dnevniku, bez dlake na jeziku, donose vrlo mučan prilog; onaj o Forbesovoj listi najbogatijih ljudi Amerike. Urednik je valjda uvjeren da bi nas to trebalo zanimati. Njegovo je razmišljanje, čini mi se, na tragu onog razmišljanja kako svi mi, svjesno ili nesvjesno, dijelimo tu istu ljudsku pohlepu bez iznimke, a koja nas nagoni da se, u prvom redu, nastojimo obogatiti na sve moguće načine. Možda u neka druga vremena, glasno razmišljam, spomenuta lista postane lista srama; nije bez vraga ona narodna uzrečica „sramno bogat“ ili „bezobrazno bogat“. Ali u ovom vremenu, očito, to se nikako ne može dogoditi. I rukama i nogama borit ćemo se da to ostvarimo. Ne osjećamo nikakvu grižnju savjesti, a ako nas netko već odluči daviti s pitanjem „Što ćemo sa svim tim (jel’te nekretninama)?“, ponosno ćemo mu odgovoriti da ćemo sve to ostaviti vlastitoj djeci. A djeca, kao djeca svojih roditelja, nastavit će zgrtati još i još, i to ostavljati svojoj djeci koja će zgrtati još i još i još i još; i toj najsramnijoj eksponencijalnoj funkciji od svih, koja će težiti beskonačnu uvećanju same sebe, kao da nitko neće moći stati na kraj. Ipak, da; do trenutka kada majčici Zemlji ne dojadi sva ta igra kapitalizma, u kojoj je ljudi besramno svojataju, i ne naruči planet ubojicu kako bi ih sve pobila i krenula ispočetka, kao što se to lijepo „predviđa“ u filmu Melankolija

Da se razumijemo, nemam ništa protiv stjecanja materijalna bogatstva, nekome upravo stjecanje materijalnih dobara može biti onaj odgovor na pitanje tko je ona/on, kao što je to, recimo, u mojem slučaju, ova Prostorija s Kolom i dijeljenje umnog stambenog prostora s lascivnom Tetkom. Samo sam mišljenja kako javna objava jedne takve vrste informacija kod jednog normalnog ljudskog bića mora izazvati, ako ne mučninu, pa barem nelagodu. Nije li Bill Gates, ovogodišnji nesretnik s broja jedan famozne Forbesove liste, daleko ponosniji na ono što je uistinu za života radio i još uvijek radi, na sam izum svojih računalnih ‘prozora’, koncepta koji se za većinu ljudi pokazao izuzetno podesnim za intuitivno snalaženje u digitalnom okruženju, nego na činjenicu da je na osnovi tog svog izuma zgrnuo besramno enormnu količinu novca? Nije li mu svakodnevno razmišljanje o tomu što još učiniti kako bi poboljšao svoje ‘prozore’ daleko veće zadovoljstvo od svijesti da je trenutno najbogatiji čovjek u Americi, a možda i u svijetu? Naravno da jest, premda te činjenice ni on sam vjerojatno nije u potpunosti svjestan, kao što je nije svjesna ni većina ljudi na ovoj planeti. Novac jest moć – na svoj način, ali zadovoljstvo činjenjem nečega što prožima čitavo naše biće – prava je volja za moć našeg bića. Svladati upravo neku svoju težnju u sebi, izdići je na višu razinu, stvoriti, prepraviti, čak i uništiti, ono što ti je drago, što god, oduvijek sam shvaćao istinskom voljom za moći, a ne puko posjedovanje materijalnih/financijskih dobara/sredstava. Novac i materijalna dobra mogu biti samo posljedice ali ne i istinske težnje jednog ljudskog bića. Međutim, mnogi ljudi danas izgubili su tu sposobnost davanja odgovora na pitanje tko su, iznutra su prazni i bešćutni, pa im jedino još novac i njegovo stjecanje može pružiti kakvo takvo zadovoljstvo.

Staru i dobro poznatu priču o moralnom padu čovječanstva koje, kroz svoju povijest, svako malo dospijeva do doba Praznine, Ništavila i u kojem, onda, na površinu isplivavaju vrijednosti koje to zapravo nisu, recimo – novac – ispričana je i u novom filmu Davida Cronenberga Cosmopolis. Moram biti iskren, film još nisam pogledao u cijelosti, tek sam škicnuo okom na nekoliko trailera te pročitao izvrstan osvrt na film Višnje Pentić u Zarezu, ali i to je bilo dovoljno da filmu budem privučen poput magneta, baš kao što se to dogodilo i u slučaju Lars von Trierove Melankolije prošle godine. Kada sam to pokušao objasniti tetki nije razumjela.

– Šta? Kažeš da je film težak ali da ga, bez obzira na to, jedva čekaš pogledati?
– Pa da…
– Pobogu brate, zašto bi gledao nešto što ti je teško za gledat?
– Zato…hm, zato… – vrtio sam bespomoćno rukama – …što film, na neki način, razotkriva čitavo duhovno stanje našeg društva danas, njegovu trulost, surovost i bešćutnost… ne znam koji bih ti riječima to objasnio…
– Ja nikada ne bih gledala nešto što bi mi teško padalo… – kazala je tetka prekrstivši ruke na prsima.
– Pa i Melankolija je bila…
– Joj, ne spominji mi samo taj film, taj je film je bio blagi užas – povika tetka.
– Ali kako? – upitao sam unezvijereno.
– Nakon njega, danima sam se loše osjećala. Kad se samo sjetim one drage cure, mislim da se zvala Claire, koja je svoje dijete uzalud pokušavala negdje sklonit od nadolazeće katastrofe; ali ne, onaj ludi režiser odlučio je zabiti onu planetčugu o naš planet i gotovo! Nema nam spasa! Znaš, nikad se u životu nisam osjećala tako bespomoćnom… – spustila je glavu, a u očima joj se pojaviše suze – Čuj, ako je taj tvoj Cosmopolis nešto u tom stilu, selim se u ljetnikovac!
– Ljetnikovac!? Kakav ljetnikovac? – sada sam se ja našao u čudu.
– Tako je, ljetnikovac koji sam dala izgraditi nedaleko odavde. Čekam da još postave parket, stolariju, i još neke sitnice…, ušminkaju ga do kraja.
– Dakle, i ti ćeš odsad primati goste…? – i dalje sam bio u čudu.
Nije mi odgovorila, bila je ljuta na novi film Davida Cronenberga. A da joj spomenem da se u početnoj sceni filma pojavljuje i ona ista limuzina „iz“ Melankolije, možda bi se isti tren odselila, ne čekajući da tkoznakakvisuiodaklesu majstori dovrše posao uređenja njezina ljetnikovca.

Ali ja, Cosmopolis, definitivno moram pogledati, tu suvremenu Odiseju financijskog spekulanta koji u bijeloj limuzini krstari Manhattnom vozeći se na šišanje na drugi kraj grada…

Sjedam na kanape i puštam film. White Limos, skladba iz soundtracka, polako se zahuktava u pozadini, dok se u uvodnoj špici ukazuje apstraktna slika u stilu Jacksona Pollocka. Učini vam se da su sliku na kraju uvodne špice proždrli zastrašujući ‘zubi’ limuzine – strahotna rebra sustava za hlađenje skupocjenog vozila – koji se pojavljuju u početnom kadru filma. Zastrašujuće ‘lice’ limuzine ukazuje vam se kao pravo lice kapitalizma. Kamera za trenutak kao da oklijeva i podrhtava od takva prizora, gledajući kako što prije umaći toj groznoj nemani, prije nego se otisne uzduž jedne strane automobila. Sada nailazi na potpuno identična luksuzna vozila u nizu. Vozaču drugog automobila naslonjenom na nj, koji po svemu utjelovljuje hladnog i beskrupuloznog tipa, s tamnim naočalama, približava se čovjek koji se zabrinuto osvrće oko sebe. Vozaču druge limuzine dovoljno je samo ispružiti nogu pa da se čovjek saplete, ipak, on to ne čini, već blago i gotovo neprimjetno uzmiče nogu. Ali to ‘neprimjetno’ uzmicanje noge kao da predstavlja jamac za postojanje misli o preplitanju noge, u duhu najdubljih zasada kapitalizma. Tako se na ljestvici uspješnosti uspinje ovdje. Uz treću limuzinu stoji vozač okrenut kameri leđima. Njegove hlače, satkane vjerojatno od najskupocjenijeg štofa, čini nam se, ‘lelujaju na vjetru’ pod drmusanjem njegove noge, baš kao i američka zastava negdje u blizini. Jer, mi smo ipak na Wall Streetu! Jedan crnac naglo zakreće između treće i četvrte limuzine i kamera ga slijedi. Hoće li nas on (Obama?) izvući iz surovog i nemilosrdnog okruženja u koje smo dopali? Ne; ubrzo otkrivamo da crnac zastaje i rukuje se s istim hladnim i beskrupolznim tipovima koji stoje s druge strane. I on je u istom kolu, svi smo u istom kolu, čak i žena s pudlicom koja ubrzanim korakom sječe kadar u kojem možemo zamijetiti glavne junake ove ‘kapitalističke odiseje’: Erica Packera, suvremenog junaka, financijskog spekulanta i njegova zaštitara; za koji trenutak dijalog započinje (moj slobodni prijevod):

ZAŠTITAR: Gdje?
ERIC: Želim ići kod frizera.
ZAŠTITAR: Predsjednik je u gradu.
ERIC: Koga briga. Moram kod frizera… na drugi kraj grada.
ZAŠTITAR: Bit ćemo uhvaćeni u monstruozni zastoj u prometu.
ERIC: Čekaj… o kojem Predsjedniku pričamo?
ZAŠTITAR: … Sjedinjenih Država… Prepreka će biti posvuda… Cijele ulice će biti zakrčene…
ERIC: Pokaži mi moj automobil!

Rujan 2012.

Mali tihi bog

Posted in Buđenje svijesti, DE MELLO, RELIGIOZNOST tagged u 12:47 pm autora/ice Magičar

Anthony de Mello: BUĐENJE SVIJESTI

Ovih dana, na trenutke, osjećam kao da je ušao bog u mene. Ne neki konkretni, pravi bog koji bi se pisao velikim slovom i kojeg bi svojatala neka od religija koje se nude na ‘duhovnom tržištu’. Ne; u mene je ušao onaj mali tihi bog, kakav mislim da oduvijek jest, čineći stvari onakvima kakve oduvijek jesu. Napokon, vidim stvarnost kakva jest i ne zanosim se. Napokon, vidim stvarnost i ne očajavam. To hoću reći kad vam već spominjem malog, tihog boga.

Niste sigurni o čemu pričam? Ne vjerujete u malog tihog boga? Pogotovo, teško ga primjećujete? Jasno, jasno… Pokušat ću vam objasniti kako ćete provjeriti je li on u vama postoji. Najprije, prepoznajte trenutak kad vam je možebitno najbliži. Obično je to trenutak kada ste, ne najnesigurniji, nego najsigurniji u sebe, još i više – kada ste sigurni u to što trebate činiti na ovom svijetu. U tim trenucima on stoji onkraj stvari kojima se bavite i smiješi vam se. Dakle, trebate samo postati svjesni situacija kada ste puni samopouzdanja, prizvati ih u svijest, i na taj način ćete ostvariti svoj prvi kontakt s malim tihim bogom. On u vas uvijek ulazi na stražnja vrata uma. Čim se skoncentrirate, čarolija nestaje. Njegov glas je nedvosmislen. Premda se rijetko uobliči u riječi, najčešće dolazi u vidu snažne misli ili samo intuicije ili osjećaja što trebate činiti. Slobodno mu prepustite kontrolu. On je sada dio vas, a vi više niste rob svoga razuma.

U vrlo sličnom, ako ne i istom tonu, Anthony de Mello piše o svjesnosti ljudskog bića, svjesnosti koja se budi i postaje svjesna onoga čega jedino može postati svjesna – stvarnosti oko sebe. Tihi mali bog, moja književna metafora, odnosi se na svjesnost moga bića, ali što bi, onda, bila stvarnost koja se provlači opusom ovog jezuitskog svećenika indijskih korijena? U svakom slučaju, nešto što prevazilazi i samu svjesnost našeg uma.

Stvarnost se ne uklapa ni u jednu ideologiju…Stvarnost je nemoguće pretočiti u formulu… Život nema smisla jer smisao je formula, smisao je nešto što odgovara logici uma … koncept… Život ima smisla jedino ako ga shvaćate kao misterij koji nema baš nikakvog smisla našem konceptualnom umu.

Na stvarnost gotovo da počinjem gledati kao na još jedno biće kojem se još ne usudim izgovoriti njegovo ime. Stvarnost je nešto što je bilo sa mnom kad sam se rađao i bit će sa mnom kada budem umirao. Lagano lelujanje brezinog lišća na vjetru, nepomičnost tornja Katedrale, narančasto nebo u zalasku sunca, miran i tihi zrak, šutljivi prostor, neprimjetno vrijeme, pa opet nebo – stvarnost? Kao da se nijednog trenutka u mojoj percepciji nije mijenjala, a to što sam ja bio lud i nisam je primjećivao – to je bio samo moj problem. Jedina ona će mi na kraju ostati, nitko drugi, ni moja žena, ni moja djeca, niti jedan dragi prijatelj ili prijateljica, nitko. Sam sam u svom iskonu, kao kapljica vode što se otpušta s nekog lista nakon kiše i razvali pločnik ispod sebe. Što znači biti sam? Znači biti budan, svjestan, biti sa Stvarnošću. Eto, usudio sam se napisati je velikim slovom. Moj mali tihi bog i ja ćemo joj odsad služiti premda to ne traži od nas. Mi ćemo je štovati i unatoč tomu što molitve o njoj još nisu izmišljene.

Ipak, u jednom trenutku, mali tihi bog se okrene i kaže:
– A znaš li da je i stvarnost o kojoj sada drobiš i dalje samo koncept u tvom umu, da sam čak i ja samo koncept u tvom umu dok nas ovako vucaraš po svojoj književnoj pustopoljini? Mislim, stvarni postajemo tek kad smo izvan dosega tvojih riječi…u čistom osjećaju, doživljaju… mislim da ti je to htio poručiti onaj de Mello.

Ako se sve vaše iskustvo sastoji od različitih koncepata, vi ne doživljavate stvarnost jer stvarnost je konkretna… Riječi ti ne mogu dati stvarnost…
Magarac kojeg jašeš i na čijim leđima putuješ da bi stigao do kuće, nije sredstvo kojim ćeš ući u kuću. Koncept koristiš da dođeš pred cilj; onda ga ostaviš i prođeš kroz cilj. Ne trebate čak biti ni mistik da biste razumjeli kako stvarnost ne možete obuhvatiti riječima i konceptima.

– Znam, znam, mali tihi bože – tiho kažem – Ali u ovom trenutku i ja samo prenosim poruku. Vašu istinu prisiljen sam kodirati riječima.
– I misliš da će poruka biti shvaćena?
– Ne mislim – već sam postao nervozan – To nije u mojoj ingerenciji, kao što nije bilo ni u de Mellovoj. Svatko iz riječi može izvesti ono što mu se prohtje; recimo, ti mali tihi bog, u nekom drugom možeš postati nešto drugo, on te može drugačije nazvati, čak i osjećati; ali mislim da ćeš i u njemu obnašati barem sličnu ulogu – ulogu katalizatora u postizanju najvećeg mogućeg samopouzdanja jednog bića…

Na te moje riječi mali tihi bog samo duboko uzdahnu. Najgore ili možda najbolje što vam se može dogoditi s mislima je da postanu svjesne same sebe, da shvate da su samo misli, koncepti. To se na kraju dogodilo i s mojim malim tihim bogom. Ali tako je to danas;  ne možete izbjeći taj postmodernistički svršetak u bilo čemu. Dalje nastavljam bez riječi (barem do idućeg posta) … a i vi možete sa mnom…

Rujan 2012.

Preintenzivna stvarnost

Posted in KNJIŽEVNOST - KRITIKA, Paranoidnije od ljubavi zabavnije od zla, ROŠKO tagged , , u 10:08 am autora/ice Magičar

Zoran Roško: PARANOIDNIJE OD LJUBAVI, ZABAVNIJE OD ZLA

Zorana Roška doživljavam kao jednog od najnačitanijih duhova u našem društvu. Bivši urednik Zareza (danas Libre Libere) čini se, barem deset sati dnevno, zatvorenim u neki svoj prostor – sobicu, knjižnicu ili samo um – predan uglavnom čitanju, možda i pisanju. Otvorite stranicu jednog od njegovih blogova (primjerice, http://roskofrenija.blogspot.com/) i sve će vam postati jasno.

Osim toga, njegova genijalnost je neupitna. Roškovo stvaralaštvo, koje se uglavnom usredotočuje na britke i snažnih uvide u srži drugih književnih djela (citirani dijelovi odnose se na književno djelo Fernanda Pessoe) i duha vremena u cjelini, zasuknuto je, kako se sâm lijepo izrazio, preintenzivnošću same zbilje:

Svijet je psihička televizija: čovjek, hipnotiziran vlastitim životom, bulji u prazni ekran svojega postojanja, i odjednom, paf, na njemu iskrsavaju neke slike, neki osjećaji, neke misli, neka iskustva. Svaka je pojava demon koji nas progoni i projicira se u oko našeg duha.

Nigdje nisam imao priliku pročitati tako ingeniozan uvid u našu postmodernu prirodu. Gotovo pa da sliči kakvu religioznu uvidu!

Zbilja će biti presnažna, pregusta, preprisutna, preintenzivna da bi je mogla amortizirati samo jedna naša osoba – morat ćemo eksplodirati kako bismo uhvatili korak s eksplozijom same zbilje.

[Stoga će budući] “normalni” čovjek „morati u sebi imati mnoštvo osoba jer će samo tako moći kanalizirati višestrukost same zbilje, njezinu pretjeranu teleprisutnost koja nas bombardira iz svih smjerova.

Znam da zvuči suludo optuživati nekog za pretjeranu načitanost u ovom vremenu sveopće nenačitanosti, ali ukoliko vam je stalo do pisanja ili nekog drugog vida stvaranja, čitanje vremenom može postati prevelik uteg. Francuski filozof Bernard Stiegler lijepo nam savjetuje: “Prijeći na djela!” te u ovom vremenu predlaže odricanje od svake kritike, analize, teorije.

Sjećam se da sam jednom prilikom banuo na neki forum i kad je krenula rasprava, da su mi sa svih strana odjednom počeli pristizati prijedlozi za čitanje. ‘Kad pročitaš tu knjigu bit će ti jasnije što želim reći’. Ali ja sam jedva stizao napisat postove, mislio sam u sebi, a kamoli imao vremena prepustit se čitanju tolikih knjiga. Uvijek sam za opciju ‘meni omiljenih četrdeset pisaca’ čija ću djela za života pročitati možda i više puta, za razliku od tisuću i četrdeset kojima će se, barem velikoj većini, u mom umu vjerojatno vrlo brzo zametnuti svaki trag. Ubrzo sam shvatio da se s takvim čitalačkim duhovima ne mogu nositi te sam se s tog foruma brže bolje povukao.

Zato sada pažljivo baratam s ‘knjiškosti’ Zorana Roška i promatram je isključivo u odnosu na njegovo stvaralaštvo. Kada dođe vrijeme i čovjek je prisiljen otkriti sebe, u jednom kriku uskliknuti svoje poslanje na zemlji, u tim rijetkim trenucima, siguran sam – ne treba čitati. Treba bježati od knjiga, i osluškivati samo svoje srce. Ipak, pozicija Zorana Roška je bitno drugačija od moje. Čovjek se uglavnom bavi književnom i društvenom kritikom. Zbog toga je, dakle, prisiljen toliko čitati. U redu, ali onda ostaje moj osobni žal što jedna takva priroda nije na našoj strani, strani stvaratelja, a ne isključivo kritičara društva. (Istina, najnoviji Roškov roman Ljepota jede ljude iz 2011., koji još nisam stigao uzeti u ruke, možda me u svemu ovdje izrečenom na najbolji način pobija.)

Ako poznajete ‘Zarezovce’ onda bi vam ulomci teksta iz knjige Paranoidnije od ljubavi, zabavnije od zla, trebali učiniti kao ‘Zarez na eks’! Međutim, ne čine li se upravo ‘Zarezovci’ već dulje vremena zatvorenima u nekakvom svom bunaru istine, ali iz kojeg više nitko ne pije, da ustrajno, na rubu zadrtosti, ogrezaju u briljantnoj i suptilnoj kritici hrvatskog društva, ali koju svi stupovi istog, gospodski pažljivo, možemo reći i naučeno, s dužnim strahopoštovanjem – ignoriraju? Zarez je ono što jedna tiskovina koja se bavi kulturnim i društvenim zbivanjima danas mora biti, u ovakvu društvu, jer nešto drugo i ne može biti: poligon za iskaljivanje frustriranosti svih duhovnih priroda ove zemlje na neduhovnu i bolesnu stvarnost iste. Ipak, jednog dana umorite se i poželite od svega toga podići ruke. Zoranu Rošku, pretpostavljam, upravo to se dogodilo i otišao je (premda se i danas potpisuje u Zarezu u svojstvu nakladnika). Danas on, u odnosu na naše društvo, stoji na nekoj svojoj ‘vlastitoj udaljenosti’, vlastitoj ‘tele’ što god, i tek tu i tamo promoli svoj nos. Po svojoj genijalnoj prirodi ostaje primjereno neshvaćen i na marginama utjecaja koji bi mogao proizvesti. Takvim duhovima preostaje ili odijeliti se, otići u potpunosti, asimilirati se u neko veće društvo, recimo poput Kundere koji je silom prilika otišao iz Češke u Francusku ali se više nije vraćao kada je to postalo moguće, i tamo se pokušati boriti za poziciju genijalca, čudaka, što god, s likovima poput M. Houellebecqa i sličnih… ili… započeti graditi jednu Prostoriju s Kolom poput moje… za neka buduća vremena.

Nema druge, vjerojatno je, već davnih dana, u svojem umu izgradio jednu Prostoriju s Kolom… Međutim, slutim, ako doista postoji, onda je Prostorija s Kolom Zorana Roška daleko veća od moje, možda čak i s više prostorija a možda čak i… Tetki. U njegovoj Prostoriji s Kolom, osjećam to, likovi razgovaraju na više jezika; općenito, bučnije je i prometnije. Samo Kolo vjerojatno je sastavljeno od više manjih kola i ispisano s više nepoznatih i neobičnih simbola dok su tetke prema gostima ljubaznije i uslužnije; i siguran sam da ne gledaju televiziju. Kada govorimo o Prostoriji s Kolom Zorana Roška možda se radi o čitavim dvoranama, a tetke ne nose minice već se mnogo primjerenije oblače. A možda mu ponekad, a mogu sada i tu misao sebi dopustiti, uspijeva i voditi ljubav s njima?

Drugim riječima, Zorana Roška vrlo lako mogu zamisliti kao glavnog lika nekog svog budućeg romana…

Rujan 2012.

Kafkinim očima promatrati svijet

Posted in Dnevnik, Dvorac, KAFKA, KNJIŽEVNOST - PROZA tagged , u 11:12 pm autora/ice Magičar

Kafkinim očima promatrati svijet, to je nešto čemu sam oduvijek težio ili bio prirodom natjeran. A onda se dogodilo da sam nenadano dobio poziv u Češku, u Prag, njegov grad i naravno da me je odmah počela kopkati zamisao: pokušati promatrati ga njegovim očima. Nisam mogao poželjeti više! Sa sobom na put ponio sam debelu žutu knjižurinu koju obično držim na polici kao branu za ostale knjige, kako ne bi popadale: Kafkine Dnevnike. Sa svakom pročitanom riječi u kupeu vlaka koji se trucka najprije slovenskim a potom austrijskim brdima kao da ulijevam i malo Kafke u sebe.

Spavao, budio se, spavao, budio se, kukavan život.

Neću se prepustiti umoru. Uskočit ću u svoju novelu, pa makar pri tom razrezao lice.

Danas se niti ne usuđujem sebi nešto predbaciti. Doviknem li to u ovaj prazan dan, odjeknut će odvratnom jekom.

Ako se nekoliko sati ponašam ljudski, kao danas s Maxom i kasnije kod Bauma, već sam, prije polaska na počinak, nekako ohol.

Kad sam se konačno našao na odredištu i ugledao Dvorac ponad zadrijemala grada oćutio sam blagi osjećaj kao da sam doista stigao kući. A Kafka, već sasvim uobličen u meni, postao je nestrpljiv i sada me je svako malo gurkao da krenemo. Htio je toliko toga vidjeti, a već na početku čekalo ga je neugodno iznenađenje. Razočarano je morao uvidjeti zašto se njegov K. morao prometnuti u moga Ki.-a. Prošli čovjek u budućem mora da vidi samo gorku šalu od mjesta u kojem je nekoć živio. Budućnost prošlom može se činiti samo smiješnom. Praškom kaldrmom kojom je on nekoć noću lutao ili se strastveno vozio na svom biciklu, raspirujući inspiraciju za pisanje, danas kolaju na milijune turista. Vjerojatno ne bi ništa razumio; što su i odakle su? Možda bi mu se činili čak i poput vanzemaljaca koji grad promatraju za potrebe nekakavog svog proučavanja u znanstvene svrhe. Postmodernu verziju njegova romana Dvorac stoga vidim u opisu nastojanja da se dopre do Dvorca ali kroz horde turista…

Kafka je u Pragu posvuda. Rodio se ovdje, živio ondje i ondje, radio tamo. Na svjetski poznatoj Plavoj kući u Zlatočkoj ulici stoji da je Kafka živio i ondje. Izlazio je s prijateljima u kavane Corso, Savoy i City, redovito posjećivao Cabaret Lucerna. Zaključujem: jedino u Dvorcu nije bio…

Da, Kafka odnosno njegov Josef K. nikada nije dospio do Dvorca, osobitog kompleksa građevina poznatog pod nazivom Zamak Hradčany kojim dominira njegova najviša točka – Katedrala sv. Vida. Prvotno, i ja sam se htio najradije vrtjeti cijeli dan oko Dvorca, baš kao što je to činio i njegov K. i po mogućnosti nikada ne dospjeti u njegovu unutrašnjost. To je trebao biti neki moj vid literarnog turizma koji se kao trebao razlikovati od onog uobičajenog. Na kraju, ipak sam od te namjereodustao i pronašao put do Dvorca. Međutim, hudom sudbom stigoh do njega baš u vrijeme njegova zatvaranja. Za potrebe oblikovanja snažnog književnog doživljaja, Katedralu sv. Vida poistovjetio sam s pravim Kafkinim Dvorcem. Približio sam se vratima Katedrale kroz koja su, jedan po jedan ispadali posljednji turisti i pripremio fotoaparat. Visoki momak s kosom svezanom u rep, potpuno nesvjestan snažne književne metafore, latio se ključa i pred auditorijem zabezeknutih turista, uz gromoglasan tresak, zaključao izlazna vrata Katedrale/Dvorca. U tim trenucima, zakratko, ponosno oćutih da sam se preobrazio Josefa K.

Zatvaranje Dvorca

Kako je Kafka sebe vidio najbolje opisuju ovi ulomci iz njegova Dnevnika upućeni teozofu Rudolfu Steineru (premda blago posprdno):

… moja sreća, moje sposobnosti i svaka moja mogućnost da budem na bilo koji način koristan, leže oduvijek na literarnom području. I tu sam, dakako, doživio neka stanja (ne mnoga), koja su po mom mišljenju, vrlo bliska vidovitim stanjima, što ste ih vi, gospodine doktore, opisivali, i tijekom njihova trajanja boravio sam sasvim u svakoj ideji, i ispunjavao svaku ideju, osjećajući se pri tom ne samo na svojim granicama, već uopće na granicama ljudskoga… Tom literarnom poslu se ja zasada ne mogu posve predati, kao što bih to morao, i to zbog raznih razloga. Bez obzira na moje porodične prilike, ja od literature, već uslijed polaganog nastajanja mojih radova i njihova osebujna karaktera, ne bih mogao živjeti; osim toga sprečava me i moje zdravstveno stanje, a i moj karakter, da se predam jednom životu, koji bi, i u najpovoljnijem slučaju, bio nesiguran. Stoga sam prihvatio mjesto činovnika u jednom zavodu za socijalno osiguranje. Ali sada se ta dva poziva uzajamno nikako ne podnose, i ne dopuštaju nikakav zajednički osjećaj sreće. I najmanja sreća u jednom, postaje nesreća u drugom. Ako jedne večeri napišem nešto dobra, gorim već drugo jutro u svom uredu od nestrpljenja i ne mogu ništa obaviti… […] I zar da sada tim dvama neuskladivim nastojanjima privedem još i teozofiju kao treće? […] Došao sam, gospodine doktore, da vas to pitam, jer slutim, ako me vi smatrate sposobnim za to, da ja to, doista, i mogu uzeti na sebe.

Lutajući Pragom, malo pomalo shvaćam zašto za umjetnost u ovakvoj Europi, oronulih i umornih prijestolnica, nema više nikakva izgleda. Ili su na djelu po umjetnost neosjetljiva civilizacija ili još presirova prakultura. Civilizacija – kao ova u Kafkinu gradu, na infuziji je kapitalizma, s turističkim žarom  kao staračkom vedrinom kojom još podnosi život; prakultura – eno je ondje u Bosni u okovima sirovih i primitivnih, ‘prakulturnih’ ljudi, trebat će joj dosta vremena da se ponovno probudi i proklija iz vlažne zemlje.

Nailazim na ulične svirače, pa ležerno sjedam u Coyotes bar kako bi ih poslušao i u svoj notes nešto zapisao. Jedna mi grupa posebno privlači pažnju, pogotovo djevojka koja svira harmoniku. Kafka bi ju zasigurno znao lijepo opisati. Duge, energične ruke koje, svaka za sebe, rade svoj posao na složenom i zahtjevnom instrumentu; crna kosa svezana u punđu s puštenim pramenovima, haljinica na bretele. Dok svira, osmjehuje se. U njenu osmjehu, kazao bi Kafka, napokon egzistira nešto istinsko. Sada je čak započela i pjevati. Njen glas kao da probija barijeru okoštale civilizacije i vraća se u majčicu kulturu i tamo prebiva neko vrijeme. Ne treba mi mnogo da je usporedim s Dorom Dyamantovom, posljednjom Kafkinom ljubavi s kojom je proveo zadnje razdoblje svog života. Upravo sam ju takvu i zamišljao: užagrenog pogleda, energičnih ruku, smionu do neobuzdanosti u ostvarenju nekakvih, uvjetno rečeno, umjetničkih životnih ciljeva koji su započeli upravo svirkom po praškim ulicama … Nakon Kafkine smrti, Dora Dyamantova svoje želje je i ostvarila. Snovi koje je sanjala s Kafkom nepunu godinu dana, o životu posvećenom umjetnosti – postali su java. Postala je poznata glumica i još nešto, više se ne mogu sjetiti što, ali nije ni važno…

Za sve to vrijeme ‘kojoti’ od konobarica u Coyotes baru najprije kasne s posluživanjem, a onda me i bezočno varaju s cijenom pića.

Mladalačka raskalašenost danas je uobičajen zaštitni znak grada. Čovjek se zapita što se na kraju dogodi sa svim tim preplanulim, opuštenim mladićima i djevojkama s 26-27 godina koji preko dana zarađuju kruh  kao turistički vodiči i konobari, a noću uživaju sve blagodati noćnog života što im samo Prag može udijeliti. A onda ugledam nešto starije i oronule ulične svirače koji instrumente u svojim rukama samo zbunjeno prevrću te prosjake u upečatljivoj pozi za prošenje s licem sljubljenim uz zemlju, pa da shvatim da su to oni za deset-petnaest godina, ako ih u Pragu nešto nenadano zadrži. Dobar provod za mladog čovjeka u analogiji je sa stremljenjem materijalnim dobrima i uspjehu u društvu – onog zrelog.

Tik prije nego će započeti pisati Dvorac, Kafku je proželo jako osjećanje da za života neće dosegnuti njegov smisao. Dvorac je proizišao upravo iz tog sumornog osjećaja u koji je zapala čitava moderna, kako su nam to naknadno vrlo lijepo interpretirali književni i ini kritičari.

Prošlog tjedna je to bilo, kao neki potpuni slom, kao onda u onoj noći prije dvije godine; inače nisam nešto takvo nikad doživio. Izgledalo mi je da je svemu kraj, a i danas mi ne izgleda nimalo drugačije. To se može shvatiti na dva načina,  a i treba to istovremeno shvatiti.

Prvo: slom, nemogućnost da spavam, nemogućnost da bdijem, nemogućnost da podnosim život, točnije kontinuitet života. Satovi se ne podudaraju međusobno, onaj nutarnji juri đavolski ili demonski,  ili u svakom slučaju na jedan neljudski način, a onaj vanjski ide zastajkujući, svojim uobičajenim hodom. Šta se može dogoditi drugo nego da se ta dva svijeta raziđu, a oni se i razilaze ili se u najmanju ruku trgaju jedan od drugoga na najstrašniji način. […]

Drugo: pravac te mahnite trke usmjeren je van ljudskog. Ona osama koja mi je najvećim dijelom oduvijek bila prisilno nametnuta, a djelomično sam je i ja tražio – ali  i to je bilo nekom prisilom – sada, idući u krajnost postaje nedvosmislena. Kamo ona vodi? Ona može, i to se neodoljivo nameće, dovesti do ludila…

Čovjek nema pojma kroz što je Kafka prolazio dok ne pročita njegove dnevničke zapise. Sva ta grozničava duševna stanja malodušnosti i nepouzdanja u sebe pršte na vas sa svake stranice Dnevnika. Premda sam ih čitao puno ranije, čitao sam ih i danas dok sam pohodio njegov grad. Vjerojatno umoran i rastrojen onim što je vidio Kafka se konačno rasplinuo u meni vraćajući se u Ništavilo, natrag svojoj pravoj kući. Moj red za povratak još nije bio te se u mislima grozničavo okrenem svom Ki.-u i njegovoj noveli:

– Dovršit ću te, „pa makar pri tom razrezao lice!“ – kazah odlučno sam sebi u toaletnom ogledalu vagona dok prvi velovi samoće ponovno zastirahu moje lice.

%d blogeri kao ovaj: