Siječanj 2013.

Mišljenje je druga riječ za stvaralaštvo

Posted in DONG SUN PU, KNJIŽEVNOST - POEZIJA tagged , , , u 4:35 pm autora/ice Magičar

Dong Sun Pu: (neimenovana pjesma)

rene-magritte-infinite-gratitude-1963Misli se kao što se jede, spava ili vodi ljubav. Svaki čin, radnja, više-manje, udomljuju stvaralački aspekt. Mišljenje ga ima u izobilju. Gotovo smo spremni priznati: mišljenje je druga riječ za stvaralaštvo… I tu sam se, na svu sreću (a da bi vas barem na početku poštedio svoga zamornog filozofiranja koje će uskoro uslijediti), sjetio korejskog pjesnika Dong Sun Pua, slabo poznatog u našim krajevima, a na kojeg sam pukom srećom nabasao u Zarezu i čije ću naredne stihove pamtiti vjerojatno dok sam živ, jer na svoj, poetski način izriču istu misao:

Pjesnik je netko tko ne shvaća
da je svaki čovjek pjesnik
i da svatko tko razmišlja
samim tim već stvara pjesme samo što ih ne zapisuje…

Jasno je da pjesnik aludira da se bit umjetnosti nalazi u mišljenju, ali i obrnuto. Pjesma dalje ‘kaže’:

Osim toga pjesnik je netko tko laže čim zine –
Osim kad govori u stihovima.
Loš pjesnik je netko tko laže i u stihovima.
Još gori je onaj koji to ne radi namjerno.

Potpisnik teksta, u kojem sam naišao na ove stihove, u mojem omiljenom, ali od šire javnosti zanemarenom dvotjedniku za kulturna i društvena zbivanja – Aleksandar Hut Kono – nije ništa manje zagonetan zbog svojeg imena od ‘ prevoditeljice s japanskog’ – Kazuko Kono Hut (naime, korejski je pjesnik iznimno popularan na ‘književnim tržištima’ Koreje, Irana i Japana, kako stoji u tekstu, dok za njih dvoje, pretpostavljam, da su u braku). U tekstu koji je, zapravo, posvećen jednom osobitom poremećaju, metrofobiji – generalno, mržnji spram pjesništva – i njenoj podvrsti autometrofobiji koja se javlja kada od metrofobije obole sami pjesnici, Aleksandar Hut Kono upravo u Dong Sun Puu prepoznaje tipičnog autometrofobičara. Ipak, u ovom trenutku moramo na stranu ostaviti ovaj inače vrlo intrigantan poremećaj i usmjeriti se na nešto drugo. Ono što me je, malo je reći, šokiralo, jest da se autometrofobična svijest korejskog pjesnika pokazuje homeopatskom ovdje izloženoj filozofiji prostora uma.

Dong Sun Pu poeziju ne smatra umjetnošću, već čin pisanja poistovjećuje s ostalim fiziološkim procesima kao što su znojenje, izdisanje ugljičnog dioksida, izbacivanje fekalija i urina, rast noktiju, kose ili zubiju.

piše Aleksandar Hut Kono u Zarezu o korejskom poeti. Zbog toga se u javnosti predstavlja svojim usputnim zanimanjem (grafički dizajner!) i naravno, odbija bilo kakvo medijsko istupanje u svojstvu pjesnika! A nije li duh Doktor Jacquesa, kojeg sam udomio u sebi na prošlotjednoj ‘večeri’, o mišljenju zborio na gotovo isti način, uspoređujući ga s udisanjem zraka i vođenjem ljubavi? I ne radi li se, zbog toga, ovdje o čudesnom podudaranju sa stavovima jednog od trenutno najtalentiranijih pjesnika u svijetu (premda googlanjem njegova imena ne dobivate nikakvu informaciju o njemu, barem na stranicama s latiničnim i ćiriličnim slovima)?

Zbog svega izrečenog, na ovome mjestu, pozivam da podignite ruke, vi, koji mislite/osjećate kao naš korejski brat, kojima je pisanje i mišljenje prirodno, nesputano i slobodno, i s kojima doista ne želite ništa drugo doli ih nastaviti upražnjavati dok god ste živi, ne želeći da vas drže pjesnikom, piscem ili misliocem, i što je možda najvažnije, s kojima ne želite utjecati na stvarnost, na život, i vršiti nad njima ono što je Derrida nazivao ‘metafizičkim nasiljem’, osim da ih za sebe obojite vama dragim bojama kako bi ih učinili prihvatljivim najprije sebi a potom i drugima.

Jednostavno, mi ne moramo misliti da bi živjeli. Ne moramo biti umni, ali ipak jesmo i teško da ćemo se toga ikad više odreći. Ali tu svoju umnost upotrijebimo sada za nešto drugo! I to ne mora biti, u načelu, književnost! (U komentaru na prošli post napisao sam da nas književnost, u neku ruku, spašava od naše umnosti, trebao sam dodati ‘stare umnosti’, jer nikako ne možemo poreći umnost književnosti kao takve).

Nekada se mislilo da se mišljenjem može proniknuti bit svijeta kao nešto izvanjsko tom istom mišljenju. A sada se shvaća da samo mišljenje unaprijed proizvodi ono čemu teži, što bi mu trebala biti vlastita svrha. Netko bi pomislio da se ovdje radi o vrlo ružnom upadu sofista i stoika u ovo naše dvadeset i prvo stoljeće, o jednom nadasve drskom odnošenju spram čitave zapadne filozofije…  ‘Čovjek je mjera svih stvari’, poručuju oni iz svoga, za mnoge danas, zaboravljenog četvrtog stoljeća p.n.e. kao i to da „čovjek u stvarima pronalazi samo ono što je prethodno u njih sâm stavio“… Dobacuju oni to kao kakvi filozofski nasilnici, u prolazu, vrijeđajući svaki naš misaoni napor. Međutim, radi li se tu, doista, o filozofskim nasilnicima i filozofskom nasilju? Upravo suprotno. Prije bi se moglo reći da oni svojim izjavama izuzimaju svako ‘misaono nasilje’ u filozofiji, a kojega u zapadnome mišljenju, po Derridi, nikada nije manjkalo.

Međutim, nikako ne bih želio da se ovo ‘razgolićivanje’ filozofije upotrebljava u svrhu njezina obezvređivanja ili, ne daj bože, ukidanja. Misao, u konačnici, postaje svjesna da je samo misao i da nikako ne može biti nešto drugo, recimo, čin ili nešto što se uopće ne može izraziti riječima. Ali upravo ta spoznaja, prema mojem mišljenju, otvara filozofiji nove mogućnosti…

Razmislite malo o tim novim mogućnostima filozofije… nekome misao i dalje može biti smisao života; onaj samodovoljni eliksir od kojega se od sreće napija, od kojega mu stvarno tijelo, hormoni, luduju od zadovoljstva. Zašto? Kada gledamo Sunce, na neki način, mi uvijek i ‘mislimo sunce’. Od samog sunca možemo biti sprženi, ali od misli o suncu možemo biti opijeni. Dobra, zdrava, nepraktična misao, u svojim krajnjim konsekvencama, može biti ne samo zavodljiva već okrepljujuća i motivirajuća. (Dakako, ovdje se ne govori o praktičnim mislima koje barataju s ‘označiteljima’ i ‘označenim’ u Heideggerovom ‘priručnom’, neprestano kapitalizirajući svoje iskustvo u Nietzscheovom smislu. O takvim mislima slobodno se može napisati poseban ogled; recimo, o mislima tipa „Prži me, dakle, sklanjaj se sa sunca!“. Ovdje se uglavnom radi o apstraktnim mislima kojima se uvijek cilja na neki smisao, neko obuhvaćanje totaliteta stvarnosti, a koje se razotkrivaju inherentno stvaralačkim.)

I kako onda pristati na povratak primitivizmu, gospodine Zerzan, sada kada smo postali svjesni, čarobne, zlaćane ogrlice misli koja uokviruje svaku stvar na koju usmjerimo svoju pažnju? Ne možemo gledati ne misleći. Ali to ‘misleći’ odsada isključivo pripisujemo nama, našoj magičnoj moći, da svijet vidimo po svojoj mjeri…

Listopad 2012.

Crni naslov kritike na ‘narančastoj’ pozadini hrvatske stvarnosti

Posted in (čitati) ZAREZ, STIL ŽIVOTA U PROSTORU UMA tagged u 4:06 pm autora/ice Magičar

ZAREZ

Polako postajem svjestan da postajem redoviti čitatelj Zareza. Nije to loše; Zarez je tiskovina oko koje ne lebdi zagušujući oblak nepotrebnih informacija. Osim toga, uvijek se usredotočuje na ono bitno. Ne može se dogoditi, recimo, da prežvakavajući upravo pročitan tekst o otpisu duga kao zanimljivom prijedlogu za izlaz iz svjetske ekonomske krize, na idućoj stranici naletim na sise neke starlete ili vijest o psima koji se srame svojih postupaka.

Osim toga, nakon toliko vremena osjetiti pod prstima hrapavi meki list papira – za nekoga rođenog sredinom druge polovice dvadesetog stoljeća može predstavljati samo ugodno iskustvo prožeto nostalgijom. A gotovo sam zaboravio taj osjećaj. Na mrežnim stranicama Zareza danas stoji obavijest kako su stranice under construction, ali nekako i ne žalim što im ne mogu pristupiti online. Osjećati Zarez pod prstima, čitati ga raširenog za stolom ili zavaljen u Tetkinoj fotelji, kao da mi je vratio prvotni osjećaj zbog čega sam uopće u svom životu toliko prionuo čitanju. Poput prve zapaljene cigarete pod prstima, na isti način danas držim Zarez u rukama.

Kupio sam prvi broj Zareza koji je izišao nakon, za časopise, neuobičajene ljetne stanke od dva mjeseca. Stavio sam ga pod mišku tako da ga slučajni prolaznici mogu registrirati, crni naslov kritike na ‘narančastoj pozadini’ hrvatske stvarnosti – Zarez.  Nakon toga, kupio sam i idući broj, a onda još jedan, dovoljno da se već smatram redovitim čitateljem. Jednostavno sam shvatio koliko sam bio zabludio s tim internetskim portalima i njihovim percipiranjem stvarnosti kroz izuzetno površno i senzacionalističko informiranje. Okaniti se informiranja preko interneta, naputak je mog kratkoročnog plana za budućnost. Izbjeći utjecaju medija u svakom pogledu – naputak je za dugoročni plan. Moram priznati da obadva u ovom vremenu zvuče prilično šašavo i neostvarivo, ali vrijedi pokušati.

Bilo kako bilo, čini se kako moj omiljeni dvotjednik za kulturna i društvena zbivanja danas čami na marginama – tih istih kulturnih i društvenih zbivanja. Premda ne raspolažem podacima o njegovoj prodaji ili čitanosti, svakodnevno medijsko iskustvo sugerira mi da je tomu tako. Bilo na radiju, televiziji ili nekom internetskom portalu, za Zarez nigdje više ne mogu čuti osim kad se govori o nekom autoru pa se, između ostalog, kaže da je pisao i za Zarez.

A zamislite situaciju u kojoj bi se jedan predsjednik države ili vlade na tiskovnoj konferenciji pozvao na kultni dvotjednik i ono što u njemu piše, vitlajući njime ispred zgroženih očiju novinara dnevnih tiskovina i internetskih portala, u nekom svom osvrtu na trenutnu kulturno-političku situaciju u zemlji, ili kad bi se na nekoj tribini ili čak televiziji javno raspravljalo o tome što piše u Zarezu. Ne bi li to bilo sjajno? Da, ali, nekako se to, općenito gledajući društvena kretanja koja se danas provode u izrazito antiintelektualnoj klimi, čini nemogućim. Da paradoks bude veći, dok je taj fenomen antiintelektualne klime ne samo u nas nego i u čitavom svijetu na svom vrhuncu, održavajući razinu duha u javnom prostoru zanemarivom, Zarezovci i dalje, više-manje, prešutno, vjeruju da je neku vrst društvene obnove na intelektualnim zasadama još uvijek moguće provesti. U tom smislu su im intonirani tekstovi, vođeni intervjui, dani kritički osvrti itd.

Ne znam, ali ja sam nekako nepovjerljiv prema pridjevu ‘društveno’. Moji se najveći učitelji nikada nisu obraćali svima, pa tako to ne činim ni ja. Zašto Zarezovci, kao i većina intelektualaca danas, i dalje vjeruju u društveni čimbenik kao glavni mehanizam promjene, a ne u osviještene pojedince koje više nitko ne treba na uzici voditi – ne bih ulazio. Premda iza sebe vjerojatno imaju sve veći broj anarhistički nastrojenih čitatelja poput mene, osamljenika intelektualnih interesa, duhovnih nomada medijskog doba, sa stalnom adresom na marginama društvenih i kulturnih zbivanja, pa čak i kad se sami u istom opisu mogu prepoznati – i dalje trube u floskulama o potrebi ‘reagiranja društva’ i sličnim bedastoćama. Bojim se, kad bi danas to nezgrapno, naraslo do neslućenih razmjera, medijski drogirano, ‘oglupavilo’ društvo i reagiralo – bilo bi to zasigurno s katastrofalnim posljedicama za sve nas, možda i život na planetu.

Ali neka to bude neko naše slatko neslaganje o kojem svakodnevno možemo raspravljati (u tom smislu osjećam da bih mogao napisati i mnogo dulji tekst na zadanu temu). U svakom slučaju, svakako redovito uzimajte Zarez u svoje ruke, to je ono što vam na kraju kroz ovaj, iznimno kritički intoniran post o stilu života u Prostoru Uma, želim poručiti – i sigurno će vam, ako još nije, postati jasno što sam njime želio reći.

%d bloggers like this: