Prosinac 2012.
Kako smo ‘pali’ u civilizaciju
John Zerzan: ANARHOPRIMITIVIZAM PROTIV CIVILIZACIJE
Pogled na svijet koji vam želim prenijeti mogao bi se opisati kao blaga anarhija. Nemojte se zanimati za globalne teme, svijet ionako nećete moći spasiti od propasti, gledajte, kako kaže Aleksa Golijanin u Zarezu, da „ne iznevjerite sebe i svoje bližnje“. Očigledno, ovo je bio tjedan u kojem sam u svijest priveo svoju anarhističku crtu. Ali kao i Aleksa, ni ja se ne nalazim u anarhizmu kojeg obilježava nasilje, a kojeg su za ostvarenje svojih ciljeva zagovarali ‘oci anarhizma’ Proudhon, Bakunjin i dr. Nisam čak ni siguran je li anarhija prava riječ za stanje kojeg me cijelog prožima. U svakom slučaju, više ne vjerujem u društvo, vjerujem isključivo u pojedince, a to je barem u natruhama anarhistički obojeno razmišljanje. Biti blagi anarhist ili pacifistički anarhist poput Juliana Becka, kako vam to zvuči?
Ipak, dugo vremena bio sam u potpuno pogrešnom uvjerenju što anarhija zapravo jest. Sa sintagmom bezvlašće ili odsustvo vlasti, a koja dakako predstavlja njenu najpoznatiju definiciju, relativno sam se kasno upoznao. Što je najbolje (ili najgore) od svega, u definiciji se uopće ne spominje odsustvo reda, a što sam u prvom redu povezivao s anarhijom. S pomisli na anarhiju u mome bi se mozgu obrazovale slike nasilja, i što je simptomatično, ponajprije odsustva reda, a ne vlasti. Anarhiju nikada nisam poimao a da je nisam povezivao bilo s nasiljem, bilo s odsustvom reda. O poveznici negiranja vlasti i anarhije uopće nisam razmišljao. I sada, odjednom, u meni se otvara pitanje, ne bi li bilo zgodno živjeti bez ikakve vlasti nad svojom glavom, bilo kakvim oblikom dominacije ili autoritarnosti? Kako da ne! Ali uz zadržavanje reda! To bi bilo sjajno, kažem sebi i dohvaćam prstima knjigu američkog filozofa Johna Zerzana Anarhoprimitivizam protiv civilizacije koju sam za 30 kuna kupio na ovogodišnjem Interliberu.
Najprije, čovjek, taj Zerzan, živi, navodno, u kolibi (na drvetu!?), što upućuje da vjerojatno i ‘živi’ to što piše. Ukratko, filozof zaziva povratak primitivnom životu koji se prema najnovijim antropološkim nalazima razotkriva daleko miroljubivijim i sretnijim za ljude nego što se to prije mislilo. Usporedite slike u umu koje imate za jednog Bušmana i jednog neandertalca i vjerojatno će vam postati jasna razlika koju ovdje želim istaknuti. Bušman, pripadnik tipične lovačko-skupljačke zajednice koja danas živi ‘po uzoru’ na iste u prethistorijskom dobu, miroljubiv je, rekli bi ‘urođeno sretan’, srastao sa svojim prirodnim okruženjem; s druge strane imamo neandertalca, možda najpoznatiju ‘izumrlu vrstu roda Homo’, sinonim za divljaštvo i ne-inteligenciju, koji sve što je činio u svom životu, to činio nasilno i glupo. A što, pita se autor, ako smo većinu vremena u prethistoriji proveli kao Bušmani, a ne kao neandertalci, ne bi li to, onda, bio najpoželjniji mogući oblik života za nas – od svih koje smo dosada iskusili? Pogotovo, nakon ‘noćne more od života’ u režiji kapitalizma koju proživljavamo danas? Istina, u tom slučaju ne bismo imali kulturu – religiju, umjetnost, filozofiju i znanost – ali ne bi imali ni čireve na želucu, tumore i čitavu vojsku psihičkih poremećaja kojima je jedini uzrok – civilizacija – život u civilizaciji. Čitava priča postaje tim interesantnija kada Zerzan ustvrdi da je čovječanstvo, po svoj prilici, veliku većinu vremena svoga postojanja upravo i provelo u ‘Bušman stadiju’, lovaca skupljača, a ne u civiliziranom društvu. Naravno, svaki nalaz, svaku hipotezu koja se tiče života naših predaka u prethistoriji teško je dokazati. Zerzan je međutim neumoljiv, naši preci, veli on, živjeli su sretno, dijeleći sve između sebe, bez potrebe za uspostavljanjem bilo kakvoga oblika autokracije (tu se, recimo, misli na uloge poglavice ili vrača, šamana plemena); drugim riječima, 99% vremena svoga postojanja čovječanstvo nije imalo potrebu za uspostavljanjem autoriteta, živjelo je bez vlasti, i opet, živjelo sasvim dobro. Pojedinci su međusobno komunicirali na potpuno ravnopravnoj osnovi. Ako ga je i bilo, nasilje je bilo veoma rijetko. Priroda nije bila izvor opasnosti, već izvor ‘obilja i ugode’.
Tek kad se neki klipan dosjetio ‘podjele rada’, zasađujući u zemlju prvu rotkvicu, dakle, s ‘izumom’ zemljoradnje, među ljude su se ušuljali aveti poput ‘vremena’, ‘simbola’ a pogotovo ‘jezika’, i nepovratno ih istjerali iz prvobitnoga, i doslovnog ‘ zemaljskog raja’. Provalija civilizacije već je za nas bila iskopana. O tome što je ponukalo čovječanstvo na takav gnusni, civiliziran korak, koji je uskoro i urodio ‘padom u civilizaciju’, Zerzan šuti, u skladu s vojskom antropologa koje zaokuplja i umnogome tišti ovo pitanje. Znakovito je pripomenuti da američki filozof, pritom, citira jednog jezikoslovca koji rezignirano ustvrđuje kako ‘ne znamo kako je nastao jezik niti ćemo to ikada znati’.
Hoćete li se složiti ili ne složiti s tim pomalo neobičnim i ‘pomaknutim’ diskursom, smatram da nije ni važno. Svakako trebate pročitati Zerzana, ako ništa, zbog njegove izvanredne kritike postmodernizma, i svih ključnih simbola civilizacije poput vremena i jezika. Ostat ćete u čudu, a u vama će se stvoriti još jedan dijapozitiv kroz koji ćete moći promatrati stvarnost.
Ponavljam, ne morate zauzimati stranu, pogotovo nitko vas ne tjera da se deklarirate anarhistom, pa čak i u njegovom blagom obliku, premda, mogli ste barem raščistiti s tim izrazom. Želim da se tek zamislite nad činjenicom na koju se Zerzan često poziva u knjizi i koja mnoge antropologe i danas ostavlja bez odgovora: zašto izum izuzetno učinkovite Acheuleanske sjekire koji datira negdje prije milijun godina, nije već u to vrijeme pokrenuo znanstveno-tehnički razvoj, već se tom sjekiricom nastavilo lupati narednih milijun godina, sretno i zadovoljno, bez potrebe njenog usavršavanja? Zerzan, naravno, ima pripremljen odgovor: zato što za time nije bilo potrebe, jer se živjelo – upravo sretno i zadovoljno…
O Duhu i njegovim Moćima 