Siječanj 2013.

Tragična znanost

Posted in FILOZOFIJA, Misli, PASCAL tagged , , , u 2:59 pm autora/ice Magičar

Blaise Pascal: MISLI

Neki dan na Drugom, emitirala se emisija o svemiru. Bez mnogo okolišanja i uz prigodnu ambijentalnu (elektronsku) glazbu, rečeno je da će nakon trilijuna i trilijuna godina u našem svemiru jedino preostati proždrljive crne rupe (koje su prethodno prožderale sve oko sebe). A onda je rečeno da će nakon još trilijuna i trilijuna godina i proždrljive „crne rupe ispariti“ i da u svemiru doslovno više neće biti ničega. Da paradoks bude veći izrečeno je izrekao mladić oksimoronskoga tužno-nasmiješenog lica pred kojim se očito pružala uspješna znanstvena karijera. Barem mi se tako učinio na prvi pogled. Strijela vremena postat će sama vječnost, kazao je. To je taj neumitni kraj kojemu nepovratno klizimo. Nema smisla pričati o bilo kojemu drugom predviđanju osim o toj posljednjoj izvjesnosti o kojoj se, zapravo, nema što suvislo reći.

U tim trenucima, pobojao sam se da će ga to, u konačnici, cijeloga preuzeti. Kad bih se nalazio na njegovom mjestu – i mene bi. Jer, ovdje više nije bila riječ o izricanju obične znanstvene istine, nego jedne krajnje i neumitne eshatologije koja se podjednako tiče kako znanosti tako i religije i filozofije, i koja zbog toga ne može biti ne-tragična. Dakle, želimo pitati, ne radi li se ovdje o nekoj vrsti tragične znanosti, zbog svoje tragične znanstvene spoznaje ugrađene na samome kraju poimanja svijeta oko sebe, a s kojom nam se valja sada dalje nositi u svome postojanju? Izgleda da da.

Što će se dogoditi s mladićem tužnog-nasmijanog lica u godinama koje dolaze? (U međuvremenu, saznao sam da se radi o prof. Brianu Edwardu Coxu kojeg, ispada, da baš i nije primjereno nazivati ‘mladićem’, jer je rođen 1968 :)). Kako će na njega utjecati to što je izgovorio u BBC-evu kameru u nepreglednoj pustoši Zapadne Afrike koja je trebala dočarati ono u što će se naš svemir jednoga dana zapravo pretvoriti? Nije lako imati na grbači misao koja vam, makar i u dalekoj budućnosti, ne ostavlja nikakvu nadu.

Mimo stotina mogućnosti kojima se ona može opovrgnuti (recimo, dovoljno je samo pozvati se na onu teologijsku „A Bog? Što s Bogom?“) ipak, službena znanost čvrsto stoji uz izvjesnost te morbidne činjenice. (Premda, perfidnim mi se čini pozivati se na bilo kakvu ‘izvanznanstvenu mogućnost’ kad je u igri jedan znanstveni dokumentarac). Čak, nije toliko stvar u tome je li se ovdje radi o doista neizbježnom fatumu našega svijeta, odnosno potrazi za odgovorom na pitanje tko je, na kraju krajeva, u prokletu pravu, koliko u činjenici što se ova pogubna spoznaja od sada uvlači u našu spoznajnu paradigmu, u naše umove, tobože, naprednih građana kozmosa; i s kojom od sada prilazimo svemu i sudimo svijet oko sebe. I nije li, u tom slučaju, itekako grozno konstatirati da ćemo, sve u svemu, završiti kao mikrovalno pozadinsko zračenje? Ukoliko jednu takvu misao pustimo u vlastiti prostor uma ona će u njemu kad-tad zasnovati svoje vlastito kraljevstvo s nebrojeno značenja – podanika. Sva sreća, pa imamo Derridu koji nam iz prikrajka dovikuje: značenja se momentalno stvaraju tek kada su izrečena, a ne na osnovi činjenice što stvarno egzistiraju u svijetu. Stoga, nije li mnogo uputnije pobrinuti se oko pravilnoga formuliranja prave premise kojom ćemo obuhvatiti svijet u zbroju najvećeg broja svojih mogućnosti, nego se držati u zarobljeništvu samo jedne? Jednu mogućnost, jednu moguću izvjesnost, može odista predstavljati naš prijatelj Ništavilo, ali samo jednu mogućnost prema, znanstveno procijenjenom, trenutnom raspoloženju i stremljenju našeg golemog stanodavca – svemira. A što je s ostalim mogućnostima?

Ako ništa, nije li barem lijepo vjerovati u svijet beskonačnoga broja mogućnosti spram svijeta u kojem će jednoga dana ispariti crne rupe i ‘svanuti’ vječna tama? Nije li daleko opravdanije (premda sam se na ovaj način opasno približio stavovima mrskih američkih pragmatista) (ali i poštenije) priznati da jednostavno ne znamo što će se dogoditi sa svemirom nego da Kraj svih krajeva izrijekom utjelovimo kao što smo to učinili s Početkom svih početaka (preko teorije Velikog Praska)? Ne činimo li se samima sebi kao oni koji čak i samoga Boga prisiljavaju da utone u san iz kojega se, prema znanstvenim zakonima, više nikada ne bi trebao probuditi? Iskreno, ne bih se iznenadio kada bi jednoga dana otkrili kako naše teorije ne mogu predvidjeti ono što će se dogoditi nakon stravično dugih eona. Prisjetimo se da smo realtivno nedavno otkrili kako jednu te istu teoriju ne možemo primijeniti u vrlo malom i u vrlo velikom prostoru… itd.

Cijela me stvar, stoga, pomalo asocirala na čuvenu opkladu francuskog mislioca Blaise Pascala, koju sam nekoć pročitao u njegovim znamenitim Mislima; jedino, Pascalova opklada ticala se čovjekove vječne dvojbe oko postojanja ili nepostojanja Boga:

Bog postoji ili ne postoji. Ali kojoj strani da se privolimo? Razum tu ništa ne može da odluči: jedan beskonačan [kaos] nas razdvaja. Tamo gdje je kraj tom beskonačnom odstojanju, odigrava se jedna igra [gdje] će pasti glava ili pismo. U [što] ćete vi da se kladite? Po razumu, ne možete reći ni jedno ni drugo; po razumu, ne možete poreći nijedno od to dvoje.

Na ovome mjestu, pažljivijem čitatelju neće promaći da Pascal prilično dogmatski odriče mogućnost egzistencije jedne zdrave skeptičke pozicije koja dvojbu ostavlja nerazriješenom, a evo kako to objašnjava:

… „pravilno je ne kladiti se“ (govori onaj s kojim je Pascal u zamišljenom dijalogu, a on sâm mu odgovara), … ali kladiti se mora; nije to pitanje volje: u kolu ste (jer ste se „navezli“, morate se odlučiti jeste li kršćanin ili nevjernik, komentar u fusnoti M. Ibrovića). Pa [što] ćete izabrati? […] Imate [dvije] stvari da izgubite: istinito i dobro; i [dvije] stvari da založite: svoj razum i svoju volju, svoje saznanje i svoje blaženstvo; a vaša priroda [može] [izbjeći] [dvije] stvari: zabludu i [bijedu]. Svoj razum nimalo više ne [vrijeđate] birajući jedno ili drugo, [jer] neminovno treba izabrati. Tako smo jednu [točku] raspravili. Ali vaše blaženstvo? [Stavimo na vagu] dobitak i gubitak… [procijenimo] ta dva slučaja: ako dobijete, vi [dobivate] sve; ako izgubite, ne gubite ništa. Kladite se, dakle, bez kolebanja, da Bog postoji…

Mišljenja sam da smo, nakon odgledanog depresivnog znanstvenog dokumentarca, također, prisiljeni kladiti se, ali ovoga puta na nešto drugo, na svemir beskonačnoga broja mogućnosti, neovisno od činjenice je li Bog ili netko drugi u njemu egzistira ili ne, a nikako na morbidnu izvjesnost njegova kraja. (U ovome je smislu nevažno je li sâm svemir možda dolazi od Boga ili se javlja kao sâm Bog). Nekome se može činiti da se zamaram prilično nebitnim pitanjima, pitanjima koja će svoju aktualnost zadobiti u nepojmljivo dalekom vremenu, ali taj onda vjerojatno previđa način funkcioniranja psihološke strane našega uma. Naše ‘zadnje’ premise i primisli, mogu uzrokovati kaos u svima prethodnima. Mi gradimo svijet po našim mislima. To je ta religiozna strana naše prirode koja, i unatoč ogromnom broju pokušaja da je se danas zatomi, proglasi primitivnom, zaostalom, atavističkom i što sve ne, i dalje nam se nesebično nudi – našem umu, našim mislima, a još i više našim osjećajima. Naravno, ne prizivam da se religiozna strana naših bića povrati u svijest kao neka nova dogma pored postojećih, nego kao jedan intuitivni, einsteinovski uvid u religioznost svijeta kao takvog.

Poznato je da je Pascal bio i veliki znanstvenik svoga doba koji je u svom umovanju naslućivao raznorazna čuda matematike koja su se uskoro počela događati. Kao dobar primjer za to može poslužiti otkriće infinitezimalnoga računa na kojem mu je sam Leibnitz bio beskrajno zahvalan. U svom mozganju oko dokazivanja postojanja Boga, stoga i nerijetko, on se koristi znanstvenim promišljanjem. Pitam se, što bi se dogodilo da je znanost krenula putovima ovakvih ‘matematičkih’ razmišljanja o najvišem biću:

Mi uviđamo da postoji beskonačnost, a ne znamo joj prirodu: na [primjer], znamo da je [netočno] da su brojevi konačni; istina je, dakle, da postoji beskonačnost broja, ali mi ne znamo [što] je ona. [Netočno] je da je ona parna; jer dodavanjem jedinice [njezina] priroda se ne mijenja. Međutim, ona je broj, a svaki je broj paran ili neparan. Doduše, to se [podrazumijeva] za svaki konačan broj. Tako, lijepo možemo [uvidjeti] da ima Boga a da ne znamo [što] je on.

Drugim riječima, ovo je Pascal kojeg najviše volim, u svojoj najboljoj formi misaonih, makar ponekad i kazuističkih, mogućnosti…

Na kraju, mogu samo ponoviti svoju staru tužbalicu na znanost: za vjerovati je da smo još uvijek daleko bilo kakve krajnje spoznaje, ne zato što bi to onda moglo biti utješno, a za mnoge takav bi skepticizam bio itekako poželjan (recimo, za religiozne prirode), nego stoga što nas svijet daleko nadilazi u bilo čemu. Možda se čak ne radi o svijetu, možda se odista radi o Platonovim idejama ili zrcalu naše duše, pa šta? U svojim mogućnostima svijet nas šije, ne za nekoliko koplja, nego možda i za još jednoga sebe, dakle, za čitavu beskonačnost ili vječnost, kako hoćete, a to onda može značiti samo jedno: da smo tek ‘zagrebli’ o njegovu koru…

Tako bi, prema mojemu mišljenju, trebalo gledati na svijet, čak i sa znanstvenog stajališta…

Siječanj 2013.

Odbrana od poniženja svakodnevice

Posted in (čitati) EUROPSKI GLASNIK, Povijest Boga (ARMSTRONG) tagged , , u 12:06 am autora/ice Magičar

Karen Armstrong: POVIJEST BOGA
Anne-Marie Delcambre: MUHAMMED

(čitati) EUROPSKI GLASNIK

eglasnikDepresija je opet tu, ali barem sam ovoga puta siguran da nema nikakve veze s uobičajeno tmurnim osječkim nebom zimi. Oblačno, sumagličasto vrijeme zasigurno ne može biti razlog za depresiju u mojem slučaju, slučaju čovjeka koji često razmišlja. Međutim, to očigledno može postati u povremenim javljanjima radijskih voditeljica, milozvučnih glasova, koje će depresiju poslovično povezati s tmurnim vremenom ne bi li svako loše raspoloženje svojih slušateljica/slušatelja učinile, pa barem, utješno profinjenim.

Depresija nastupa isključivo iz jednog razloga: gađenje spram svakodnevice i malograđanštine iz svoje okoline promiče se u gađenje spram samoga sebe zbog osjećaja istog; dakle, riječ je o gađenju na koje čovjek nema odgovora, od kojeg se ne zna i ne može obraniti. Ali budimo iskreni – i nema obrane od takve vrste gađenja. To je jednostavno tako čim predugo ‘pijemo vodu iz istih cisterni’. Depresija nastupa kad ste za svoje loše raspoloženje i neizdržavanje stvarnosti optužili sebe, a ne bezduhovnu okolinu kojoj ste očigledno bili pretjerano izloženi. To je normalan stav svakog stvaratelja, jer kako prihvatiti da nam se ljudi ponekad gade, osim na način da s nama nešto nije u redu.

Zato je važno, dok ste u depresiji, povući se od ljudi i slušati glazbu, neplanirano čitati, ili bilo što drugo (po mogućnosti također neplanirano) raditi. Sve vas to može, brže-bolje, udaljiti od bolne svakodnevice koja je, zapravo, pravi uzročnik vašeg stanja.

Razumijete, čitav život borit ćete se protiv ove nemani, jer od svakodnevice nikada nećete u potpunosti moći pobjeći. Tako je zapisano u natalnoj karti svakoga stvaratelja. Pozitivno je to, što depresija, u paru sa svojom neizdrživom prazninom u osjećajima, obično prethodi stvaralački izuzetno bogatom periodu vašeg života. Nakon noći uvijek grane sunce. I u depresiji se zbog toga ne trebate prestati nadati, neka vam bude nešto kao pustinja ili Gazimestanski vrt Isusu, ili brdo Hira i Mekka Muhammedu (naročito u onih prvih trinaest godina Objave kada mu je bilo najteže).

A upravo me u danima depresije – neplanirano – privukao tekst o islamskom proroku. Odista, nisam ga planirao pročitati, jednostavno, ruka mi je sama krenula prema polici na kojoj su se natiskali svi ti debeli Europski glasnici, dohvatila plavičasto izdanje iz 2007 i otvorila ga na dotičnom tekstu.

Prema Anne-Marie Delcambre, autorici eseja jednostavnog naziva Muhammed, on, Muhammed, čitav se život, na račun objave jednoga Boga, morao boriti s uvredama Arapa mnogobožaca kojima je bio okružen. U ismijavanju i pogrdama prednjačili su pripadnici plemena Kurejšija – oni, koji su u to doba bili najbogatiji i najugledniji članovi ‘nomadskog društva’. Ipak, Muhammed se uporno molio pokraj Ćabe, recitirajući ajete jedan za drugim, ali i svima obznanjujući kako to ne recitira on, već da to kroz njega čini Bog.

Što je to a što nas kod Muhammeda neobično privlači u izvan-religioznom smislu? Upravo to što je bio angažirani umjetnik per se, koji je svoje djelo, za nas uzgred, prožeo blistavim božanskim sjajem priskrbljujući mu u kasnijem periodu i neviđenu političku moć. Ta umjetnička upornost u ‘formiranju svoga djela’ kod Muhammeda je fascinantna i dolazi do izražaja više nego kod ijednoga drugog proroka. Zacijelo, on nije bio svjestan da osim religiozne objave gradi i egzemplarno umjetničko djelo sui generis. Ili kako Karen Amstrong piše u Povijesti Boga:

Nije čudno što su Muhammedu otkrivenja predstavljala tako golem napor: on ne samo da se probijao k jednom potpuno novom političkom rješenju za svoj narod, već je stvarao i jedno od najvećih duhovnih i literarnih djela klasične književnosti svih vremena.

Zahvaljujući čitavoj vojsci povjesničara i kroničara njegova života u sjeni kuranske predaje, islamske i neislamske provenijencije, Muhammed nam se danas čini puno bližim, kao stvaran ljudski lik, nego svi ostali proroci zajedno, uključujući tu i one najveće iz židovske i kršćanske tradicije poput Izaije, Mojsija ili samog Isusa. Tako smo u prilici saznati, primjerice, kako prema moralnim skrupulama, blago rečeno, nije imao nikakav stav, a što je za jednoga kršćanina čisti eufemizam. Jer, osim mnogoženstva, on je, kad god bi za to dobio priliku, uzvraćao udarce onima koji su ga ponižavali. Prorokova ratobornost izvor je inspiracije mnogih dobronamjernih, ali i nedobronamjernih napisa i umjetničkih djela, općenito, o islamu. (Spomenimo samo izvrstan, dobronamjeran, filmski uradak iz 2009 Jacques Audiarda Prorok). Što se tiče sklonosti nasilnog rješavanja problema, prema Anne-Marie Delcambre, Muhammed nikada to nije činio neposredno, sâm se vrlo rijetko laćao oružja, ali bio je spreman, po Božjoj volji, a o tome svjedoči i Kuran, potaknuti i poprilično krvave vojne sukobe. Dobro je poznato da je zahvaljujući pribjegavanju tako drastičnim rješenjima, na koncu, i postao vođa ujedinjenih Arapa u političkom smislu.

Možda u svome eseju Anne-Marie Delcambre i malčice pretjeruje izgrađujući poprilično prozaičnu sliku oko Muhammedovih ljudskih odlika, međutim, definitivno je u pravu kada kaže da se islamska biografija proroka čini uljepšanijom za razliku od one neislamske koja je, i po njoj, puno bliža stvarnosti. Postavlja se, međutim, pitanje koliko je to uopće važno kada se razmatra duh jedne religiozne tradicije? Dakle, nas, u ovome slučaju, ne zanima na koji je način Muhammed reagirao u stvarnom životu na poniženja i uvrede s kojima se svakodnevno susretao, već isključivo kako je na njih ‘odreagirao’ u vlastitome, zasigurno odveć burnom, prostoru uma. Konkretno, želimo se pitati o prirodi njegova prostora uma koja je, kako se pokazalo, bila u stanju ‘odreagirati’ čitavu jednu religioznu Objavu? Što mu se cijelo vrijeme vrzmalo po glavi? Možda, kad se to pitamo, ulazimo u slijepu ulicu, jer na takva pitanja nećemo nikada biti u prilici dati u potpunosti točan odgovor, jedno je, pak, sigurno, ne možemo opovrći da u njegovu umnom prostoru nisu kraljevali osjećaji ljudske poniženosti i duhovnog izbavljenja. U stvarnome svijetu bio je ponižen (barem većinu života), u duhovnom izbavljen. A nije li upravo to put svakog stvaratelja o kojem na vrlo lijep način piše i Nietzsche u svojemu Zarathustri? Zamislimo Muhammeda kako se približava Ćabi i kako krišom promatra ne bi li u blizini ugledao Kurejšiju kojemu je toga dana suđeno isporučiti alvu uvreda na njegov račun. Zamislimo i da potom o tome neprestano razgovara sa svojom Hatidžom i ostalim ‘ukućanima’. To pitanje, kako se odnositi prema poniženjima, o tome on neprestano misli, a kad se stišaju utvare stvarnosti slijedi Objava, misao o Bogu, i sav je u uznesenju. Iz njega Božja riječ progovara i on je recitira… Stoga, da bismo ‘ušli’ u umni prostor proroka na stranu trebamo ostaviti njegovu ljudskost, njegove čini, i govoriti isključivo o Muhammedu kao umjetniku.

Način na koji mu dolazi djelo posebno je intrigantan. Bog govori kroz njega, a ne on sam. Ne događa li se slično s mnogim umjetnicima? Govori Drugi, bolji od onih kojima smo okruženi. Karen Armstrong izlaže Muhammedov stvaralački čin na sljedeći način:

Rani biografi iz klasičnog razdoblja često ga prikazuju kako pažljivo sluša ono što bi možda trebalo nazvati podsvijest, nešto kao kad pjesnik opisuje proces „slušanja“ pjesme koja iz skrivenih dubina njegova bića postepeno izvire površinu, najavljujući se autoritetom i integritetom koji izgledaju tajanstveno odvojeni od njega.

dok se Anne-Marie Delcambre ne libi dramatičnoga govora:

[Muhammed] ne vidi onoga koji ga nadahnjuje. On ga čuje. Strašan glas mu naređuje da kazuje ono što mu on diktira … Prema tradiciji, Muhammed je prestravljen … Ono što Muhammed čuje glas je divovskoga bića koje prebiva između neba i zemlje, visoko na nebu, pričvršćeno za ‘spušteno’ uže.

Razmišljam, što kad Plavi noj (naočit protagonist moga romana) ne bi bio ‘moj’, što kad bi ‘pripadao’ ili ‘dolazio’ od nekoga drugog? Zapravo, u tom smislu, pogrešno bi bilo govoriti da Plavi noj ikome ‘pripada’. On se tek događa, objavljuje kroz mene, kao inherentna mogućnost svijeta kao takvog. Kao tvorac ili samo medij, ne trebam biti ponosan na ‘svoga’ Plavog noja, jedino što trebam učiniti jest da za potrebe njegove ‘objave’ pročistim kanal kroz koji dopire na svijet.

Jedno vrijeme, čudio sam se izjavi svojega prijatelja, glazbenika, koji mi je priznao da je stvarajući svoja najbolja glazbena djela (poveznicu na jedno donosim na kraju posta), to izgledalo kao da mu Bog govori što da odsvira. To mi je kazao nakon što sam ga zamolio da preda mnom uživo odsvira jednu svoju kompoziciju koju sam posebice mnogo cijenio.
– Ja to ne mogu učiniti. – kazao je skrušeno – Taj dan kada mi je ‘došla’, odsvirao sam je, snimio i to je bilo to. Čak, mislim da je nikada više nisam ponovio.
Očito, glazbena djela nailazila su mu kao kuranske sure Muhammedu. Njegova osobnost nije imala ništa s tim.

Na koji način dolazi na svijet ono što stvorimo? Jednoga, potpunog i točnog odgovora, naravno, nema, ali iščitavajući biografije na svoj način  više ili manje poznatih umjetnika, možda možemo doći do onog ‘odgovora za sebe’ s kojime bi u krajnjoj liniji bili zadovoljni. U iščitavanju svakako moramo lučiti ljudsku stranu umjetnika od duhovne, a koja nas, zapravo, jedino i zanima. Što se tiče prirode ljudske strane stvaratelja, nekada pomislim da bi ista možda mogla doslovno vrijediti za sve. S jedne strane, on je neprilagođen i neurotičan, a s druge, blag i pravedan; tomu opisu mogli bismo pridodati i one, po Nietzscheu, obvezne atribute svakoga stvaratelja: gordost, nijemost, sposobnost odolijevanja svemu i određenu bljedoću lica – i možda bi u njemu tada prepoznali sebe; a možda i ne bi. U svakom slučaju, u ljudskom obličju izmjenjuju nam se osjećaji poniženosti nekad i gadljivosti danas, a u duhovnom, posvećeni smo samo jednom – formiranju svoga djela…

Siječanj 2013.

Mišljenje je druga riječ za stvaralaštvo

Posted in DONG SUN PU, KNJIŽEVNOST - POEZIJA tagged , , , u 4:35 pm autora/ice Magičar

Dong Sun Pu: (neimenovana pjesma)

rene-magritte-infinite-gratitude-1963Misli se kao što se jede, spava ili vodi ljubav. Svaki čin, radnja, više-manje, udomljuju stvaralački aspekt. Mišljenje ga ima u izobilju. Gotovo smo spremni priznati: mišljenje je druga riječ za stvaralaštvo… I tu sam se, na svu sreću (a da bi vas barem na početku poštedio svoga zamornog filozofiranja koje će uskoro uslijediti), sjetio korejskog pjesnika Dong Sun Pua, slabo poznatog u našim krajevima, a na kojeg sam pukom srećom nabasao u Zarezu i čije ću naredne stihove pamtiti vjerojatno dok sam živ, jer na svoj, poetski način izriču istu misao:

Pjesnik je netko tko ne shvaća
da je svaki čovjek pjesnik
i da svatko tko razmišlja
samim tim već stvara pjesme samo što ih ne zapisuje…

Jasno je da pjesnik aludira da se bit umjetnosti nalazi u mišljenju, ali i obrnuto. Pjesma dalje ‘kaže’:

Osim toga pjesnik je netko tko laže čim zine –
Osim kad govori u stihovima.
Loš pjesnik je netko tko laže i u stihovima.
Još gori je onaj koji to ne radi namjerno.

Potpisnik teksta, u kojem sam naišao na ove stihove, u mojem omiljenom, ali od šire javnosti zanemarenom dvotjedniku za kulturna i društvena zbivanja – Aleksandar Hut Kono – nije ništa manje zagonetan zbog svojeg imena od ‘ prevoditeljice s japanskog’ – Kazuko Kono Hut (naime, korejski je pjesnik iznimno popularan na ‘književnim tržištima’ Koreje, Irana i Japana, kako stoji u tekstu, dok za njih dvoje, pretpostavljam, da su u braku). U tekstu koji je, zapravo, posvećen jednom osobitom poremećaju, metrofobiji – generalno, mržnji spram pjesništva – i njenoj podvrsti autometrofobiji koja se javlja kada od metrofobije obole sami pjesnici, Aleksandar Hut Kono upravo u Dong Sun Puu prepoznaje tipičnog autometrofobičara. Ipak, u ovom trenutku moramo na stranu ostaviti ovaj inače vrlo intrigantan poremećaj i usmjeriti se na nešto drugo. Ono što me je, malo je reći, šokiralo, jest da se autometrofobična svijest korejskog pjesnika pokazuje homeopatskom ovdje izloženoj filozofiji prostora uma.

Dong Sun Pu poeziju ne smatra umjetnošću, već čin pisanja poistovjećuje s ostalim fiziološkim procesima kao što su znojenje, izdisanje ugljičnog dioksida, izbacivanje fekalija i urina, rast noktiju, kose ili zubiju.

piše Aleksandar Hut Kono u Zarezu o korejskom poeti. Zbog toga se u javnosti predstavlja svojim usputnim zanimanjem (grafički dizajner!) i naravno, odbija bilo kakvo medijsko istupanje u svojstvu pjesnika! A nije li duh Doktor Jacquesa, kojeg sam udomio u sebi na prošlotjednoj ‘večeri’, o mišljenju zborio na gotovo isti način, uspoređujući ga s udisanjem zraka i vođenjem ljubavi? I ne radi li se, zbog toga, ovdje o čudesnom podudaranju sa stavovima jednog od trenutno najtalentiranijih pjesnika u svijetu (premda googlanjem njegova imena ne dobivate nikakvu informaciju o njemu, barem na stranicama s latiničnim i ćiriličnim slovima)?

Zbog svega izrečenog, na ovome mjestu, pozivam da podignite ruke, vi, koji mislite/osjećate kao naš korejski brat, kojima je pisanje i mišljenje prirodno, nesputano i slobodno, i s kojima doista ne želite ništa drugo doli ih nastaviti upražnjavati dok god ste živi, ne želeći da vas drže pjesnikom, piscem ili misliocem, i što je možda najvažnije, s kojima ne želite utjecati na stvarnost, na život, i vršiti nad njima ono što je Derrida nazivao ‘metafizičkim nasiljem’, osim da ih za sebe obojite vama dragim bojama kako bi ih učinili prihvatljivim najprije sebi a potom i drugima.

Jednostavno, mi ne moramo misliti da bi živjeli. Ne moramo biti umni, ali ipak jesmo i teško da ćemo se toga ikad više odreći. Ali tu svoju umnost upotrijebimo sada za nešto drugo! I to ne mora biti, u načelu, književnost! (U komentaru na prošli post napisao sam da nas književnost, u neku ruku, spašava od naše umnosti, trebao sam dodati ‘stare umnosti’, jer nikako ne možemo poreći umnost književnosti kao takve).

Nekada se mislilo da se mišljenjem može proniknuti bit svijeta kao nešto izvanjsko tom istom mišljenju. A sada se shvaća da samo mišljenje unaprijed proizvodi ono čemu teži, što bi mu trebala biti vlastita svrha. Netko bi pomislio da se ovdje radi o vrlo ružnom upadu sofista i stoika u ovo naše dvadeset i prvo stoljeće, o jednom nadasve drskom odnošenju spram čitave zapadne filozofije…  ‘Čovjek je mjera svih stvari’, poručuju oni iz svoga, za mnoge danas, zaboravljenog četvrtog stoljeća p.n.e. kao i to da „čovjek u stvarima pronalazi samo ono što je prethodno u njih sâm stavio“… Dobacuju oni to kao kakvi filozofski nasilnici, u prolazu, vrijeđajući svaki naš misaoni napor. Međutim, radi li se tu, doista, o filozofskim nasilnicima i filozofskom nasilju? Upravo suprotno. Prije bi se moglo reći da oni svojim izjavama izuzimaju svako ‘misaono nasilje’ u filozofiji, a kojega u zapadnome mišljenju, po Derridi, nikada nije manjkalo.

Međutim, nikako ne bih želio da se ovo ‘razgolićivanje’ filozofije upotrebljava u svrhu njezina obezvređivanja ili, ne daj bože, ukidanja. Misao, u konačnici, postaje svjesna da je samo misao i da nikako ne može biti nešto drugo, recimo, čin ili nešto što se uopće ne može izraziti riječima. Ali upravo ta spoznaja, prema mojem mišljenju, otvara filozofiji nove mogućnosti…

Razmislite malo o tim novim mogućnostima filozofije… nekome misao i dalje može biti smisao života; onaj samodovoljni eliksir od kojega se od sreće napija, od kojega mu stvarno tijelo, hormoni, luduju od zadovoljstva. Zašto? Kada gledamo Sunce, na neki način, mi uvijek i ‘mislimo sunce’. Od samog sunca možemo biti sprženi, ali od misli o suncu možemo biti opijeni. Dobra, zdrava, nepraktična misao, u svojim krajnjim konsekvencama, može biti ne samo zavodljiva već okrepljujuća i motivirajuća. (Dakako, ovdje se ne govori o praktičnim mislima koje barataju s ‘označiteljima’ i ‘označenim’ u Heideggerovom ‘priručnom’, neprestano kapitalizirajući svoje iskustvo u Nietzscheovom smislu. O takvim mislima slobodno se može napisati poseban ogled; recimo, o mislima tipa „Prži me, dakle, sklanjaj se sa sunca!“. Ovdje se uglavnom radi o apstraktnim mislima kojima se uvijek cilja na neki smisao, neko obuhvaćanje totaliteta stvarnosti, a koje se razotkrivaju inherentno stvaralačkim.)

I kako onda pristati na povratak primitivizmu, gospodine Zerzan, sada kada smo postali svjesni, čarobne, zlaćane ogrlice misli koja uokviruje svaku stvar na koju usmjerimo svoju pažnju? Ne možemo gledati ne misleći. Ali to ‘misleći’ odsada isključivo pripisujemo nama, našoj magičnoj moći, da svijet vidimo po svojoj mjeri…

Siječanj 2013.

Večera s ‘posljednjim filozofom’

Posted in DERRIDA, FILOZOFIJA, Glas i fenomen tagged , , , u 1:07 am autora/ice Magičar

Jacques Derrida: GLAS I FENOMEN

Prostorija je započela s podrhtavanjem kada je moj uvaženi gost stigao na večeru. Slike su se ljuljale po zidovima, Kolo nesnosno škripalo, čak je i veliki kristalni luster koji je bacao blijedu svjetlost po prostoriji neprestano zveckao svojim kristalićima različitog oblika. Što sam mogao učiniti, osim praviti se da ne primjećujem što njegova nazočnost čini mojem misaonom svijetu i stisnuti mu ruku. U to je, doista, bilo teško povjerovati: da sam Doktora Jacquesa, osobno, primio u svoju kuću. I to još na večeru. Na brzinu, spremim njoke s piletinom u umaku od gorgonzole i pridružim se cijenjenom gostu. Zamislio sam nekoliko ruku kako bih iz kuhinje hranu mogao donijeti i poslužiti. Kad je sve bilo gotovo (s posluživanjem), nisam znao kako da počnem (s riječima). Najbolje je krenuti s nekom već provjerenom litanijom, jetko pomislim, koja je i gostu vrlo dobro poznata.

– Doista, nekada je dobro zapitati kuda smo se mi to zaputili kada smo počeli razmišljati o svijetu – stidljivo započeh – Hoću reći, kamo smo krenuli kad smo se otisnuli na ovu ‘misaonu Odiseju’? Niste li se to pitali i vi, gospodine Derrida?

Bard poststrukturalističke misli sjedio je zamišljeno na posljednjoj stolici stola iza kojeg se smjestila neodrediva praznina. Stol kao da je završavao u ničemu. To sam tek sada primijetio. Mogao sam zamisliti sve stolice prije njega popunjene starim filozofima: Heiddegera, Nietzschea, Kanta; čak i Aristotela, Platona i Sokrata. Ipak, nakon njega ne da nije bilo stolica, nego se i stol završavao.

– Jesam – prekinuo je svoju šutnju napokon moj gost – Jer, misliti o svijetu, u konačnici, samo je jedan način odnošenja spram istog. I zašto bi baš mišljenje moralo odnijeti prevagu nad ostalim ‘tipovima’ odnošenja? Kad promislimo malo, mišljenje nam dođe kao sâm ‘upogonjeni bitak’, misaoni perpetum mobile… A zamalo smo upravo bitku, tom najsjajnijemu i najblistavijem od svih nusproizvoda mišljenja, u tipično ljudskom postupku ‘odslikavanja stvarnosti’, osigurali poziciju onoga prvoga ‘nepokretnog uzroka’ koji je trebao ležati, po mnogim i uvaženim filozofskim imenima, eto, čak i izvan samoga mišljenja! I kako, onda, odsada gledati na filozofiju osim kao na najveću zavodnicu čovjekova duha, koja je svojim nesmiljenim eshatološkim idejama dovela do toga da čak jedna znanost danas ozbiljno računa s takvim stvarima kao što su početak i svršetak svijeta odnosno svemira…
– Tu ciljate na Husserla i Heideggera? – osmjelio sam se upitati.
– Razmislite, mladi čovječe! – povikao je Derrida – Vi mislite da sam ja prvi raščarao filozofiju, s tim svojim dekonstrukcijama, razlikama i jezičnim igrama. Ne, ja sam bio možda samo prvi koji je to glasno kazao. Sada, kada malo bolje razmislim, možda je upravo Heidegger bio taj koji shvatio da se apstraktna misao ipak nikada ne može preslikati na stvarnost; zašto je, uostalom, spalio drugi dio Bitka i vremena? Zašto ga nije dao u javnost? Zato što je shvatio da izvan sebe samog daleko ne može stići. Priča o tubitku kojem se horizont vremena iscrtava kao njegov krajnji smisao, dirljiva je i na svoj način istinita pripovijest. Međutim, razglabati o „Drugom“, izvan tubitka iliti sebe sama, može ostati jedino u domeni jezične igre… Vjerujem da je to naposljetku shvatio i sam Heidegger…
– Međutim, mnogi vas, upravo zbog ovakvih izjava, više nisu uzimali zaozbiljno – kazao sam – Danas je situacija još gora. Čini mi se da vas žele izmjestiti čak i iz ropotarnice povijesti… Primjerice, knjige jednog našeg profesora filozofije koje ovih dana čitam, naslovljene Filozofija I. i II., vaše ime uopće ne spominju. Sloterdijk, pak, u pauzama filozofskog TV-showa kojeg vodi na njemačkoj televiziji, poručuje kako mu je dosta rasprava o jeziku… To se događa sada, kada ste mrtvi, ali to ste sigurno morali osjetiti i za života…

– Imate pravo, ali ne žalim se… – kazao je filozof i uzeo vilicu u ruku spremajući se baciti na posluženu hranu. Ipak, nekoliko trenutaka samo je razmišljao dok sam se sav bio pretvorio u uho.

– Dragi kolega – blagim glasom naposljetku obratio mi se francuski filozof – Barem u ovoj vašoj Prostoriji s Kolom, došlo je vrijeme da napokon mišljenje shvatimo kao ljudsku (vjerujem, i ne samo ljudsku) djelatnost kao i svaku drugu poput udisanja i izdisanja zraka ili vođenja ljubavi, koliko nužnu toliko i bespotrebnu jednom životu na svoj način. Nužnu u smislu da svijet ne možemo doživjeti, percipirati, što god, bez mišljenja (ja bih kazao teksta), a bespotrebnu u smislu da možemo biti više ili manje skloni mišljenju (prema vašem Spengleru ‘bogati u idejama, siromašni u nagonima’ i obrnuto). Drugim riječima, možemo odabrati hoćemo li mnogo ili tek u natruhama razmišljati dok živimo. Nužnost se odnosi na nesvjesni dio našeg bića, dok je (bes)potrebnost mišljenja stvar svjesnog odabira.
– Tko je bio Arthur Schopenhauer? Čovjek koji se spram života odnosio tako što je o njemu mislio. Tko je bio Friedrich Nietzsche? Čovjek koji se spram života odnosio tako što je o njemu mislio. Tko je bio Jacques Derrida? Također, čovjek koji se spram života odnosio tako što je o njemu mislio.* Što su bili svi filozofi redom od predsokratovaca preko platonovaca, plotinovaca, akvinaca, racionalista, empirista, prosvjetitelja, egzistencijalista i mnogih drugih do poststrukturalista i postmodernista, ako ne ljudi koji su se spram života odnosili tako što su o njemu voljeli misliti i ništa više. To što su, na kraju krajeva, imali i neke svoje misli o bilo čemu, lepršave, prekrasne i zavodljive misli, nije pretjerano utjecalo na sam njihov život – izvan mišljenja.

– Ipak, htio bih vas zamoliti da još jednom ponovimo tu bolnu stvar s bitkom, ako nemate ništa protiv? Dakle, kazali ste da nema bitka izvan mišljenja, o tome nam sada brodi post-post krtica svih naših umnih napora… Ne znači li to da proniknuti u bitak svijeta, na sreću ili nesreću, nije ništa drugo doli proniknuti u boga mišljenja…?
– O da, i mišljenje zaslužuje svoga boga, i što reći – to je upravo bitak. A što? Vi ste neki literat? Lijepo rečeno! Oduvijek sam vjerovao u književnost… – zaneseno je promrmljao mrtvi filozof.
– Hvala vam – rekoh – Ali to nije originalna moja misao. Fernando  Pessoa prije otprilike jednoga stoljeća napisao je da filozof boga pronalazi upravo u svome mišljenju.
– Ha, ha, ha, i to je lijepo rečeno samo na drugi način! – prasnu u smijeh filozof i navali na njoke.
– Ali, molim vas, dopustite da dovršim! – povikao sam. I dok je francuski poststrukturalistički filozof započinjao nutricionistički obračun s njokama i piletinom u umaku od gorgonzole, ja sam nastavio trubiti:
– I kada post-filozofi danas trube da je najvažnije pitanje filozofije i dalje ‘činjenica bitka’ ne shvaćaju da su se upravo tog trenutka uhvatili za vlastiti rep. Nema ‘činjenice bitka’ izvan mišljenja o bitku kao takvom… Ali to je vjerojatno tako teško shvatiti da će vjerojatno biti potrebno još jedno silaženje u pakao, u nedostojne i ovom dobu sasvim neprimjerene rasprave, primjerice, o duhu i materiji, ili jednom i mnoštvu i sličnom, umjesto da se samo mišljenje, nakon stoljeća umovanja, prizove napokon samome sebi.

Tu zastanem kako bih skupio hrabrosti.
– Znate…upravo u tom svjetlu… htio sam vas pitati… ima li ikakvog smisla krenuti dalje…?
– Kako to mislite? – punih ustiju upitao me je Doktor Jacques.
– Mislio sam… za vama… Sada kada je misao svjesna da je samo misao, možda bude u prilici iscrtati obzor za jednu novu filozofiju, ili mogućnost mišljenja, i u skladu s njom življenja, jer, ako ćemo pravo, življenje tek sada postaje slobodno od mišljenja
– Na što konkretno ciljate? – upitao je filozof podižući svoje umorne oči s tanjura.
– Naime… htio sam vam predstaviti svoju vlastitu, naočitu i još uvijek popriličnu zagonetnu, čak i samome meni – filozofiju prostora uma – a koja se temelji na vašoj teoriji…

Međutim, ‘posljednji filozof’ kao da me više nije slušao, listio je sa svog tanjura, jednu po jednu njoku, piletinu vješto izbjegavajući.- Dobar vam je ovaj umak… – kazao je na kraju punih usta brišući se salvetom… – A nešto ste maloprije spomenuli?

I što sam mogao učiniti nakon ovakve reakcije mog uvaženog gosta na čin filozofskog povjeravanja, nego zalediti ovaj trenutak, dok ne smislim kuda dalje odvesti ovaj uvrnuti dijalog s duhom ‘posljednjeg filozofa’… i da li ga uopće dalje odvesti.

* na sličan način pita se i sâm Derrida u svom autobiografskom filmu iz 2002, samo o životima Platona, Sokrata i Aristotela.

<span>%d</span> blogeri kao ovaj: