Ožujak 2013.

Cvjetanje ‘novog formalizma’ (uzgred i o stvarateljevoj volji za moć)

Posted in FILOZOFIJA, NIETZSCHE, Volja za moć tagged , , at 3:42 pm autora/ice Magičar

Friedrich Nietzsche: VOLJA ZA MOĆ

Društvene institucije, osim onoga malog udjela pomoći pojedincu u snalaženju u svijetu koji ga okružuje, uglavnom su poligon za uređenje odnosa moći. Ali kada to kažem, kao da ništa novo nisam rekao. O tome su jednako isto prije mene pisali i Horkheimeri i Weberi, ili možda neki drugi sociolozi i filozofi; ipak, poseban je trenutak kada to sami osjetite. Hladno promatrate što se to događa po mračnim dugim hodnicima institucije u kojoj pukim slučajem zarađujete svoj kruh. Na svakom koraku, kroz svaku rupicu u zidu mračnih ureda osjećate notorno preslagivanje moći između ljudi koji u njima sjede… Tako je i u mojoj instituciji. Ono što našu praksu preslagivanja moći čini malčice drugačijom u odnosu na druge društvene institucije jest što se u njoj formalizam pokazao kao naročito podesno sredstvo za tu zadaću.

Cvjetanje ‘novog formalizma’ u društvenim institucijama ne može proći nezapaženo. Svaki dan ne samo da ispunimo na tisuće obrazaca, nego i utrošimo barem deset puta više riječi u formalnim razgovorima preko fiksnih i mobilnih telefona, instant messengera, video alata, pa čak i u naoko neobveznim razgovorima za vrijeme pauze, za stolovima, kod nas naročito, udomaćenih kafića. Današnjica počinje ozbiljno bolovati od formalizma. Zapravo, moć je pronašla svojega novog slugu.

U mafijaškom, neusporedivo okrutnijem, okružju jedno od sredstva za ostvarivanje moći predstavlja tzv. reketarenje; kod nas je to neki novi obrazac koji moramo ispuniti, u suprotnom…  tko zna što nas čeka. Igre moći odvijaju se u pravilu oko donošenja ili ne donošenja novoga pravilnika i izvješća o napredovanju u zvanju nastavnika, uključivanju ili isključivanju profesora iz članstava u povjerenstvima i odborima, prihvaćanju ili neprihvaćanju studijskih programa i znanstvenih projekata itd. Velika većina znanstveno-nastavnog osoblja na fakultetima najmanje vremena posvećuje upravo neformalnim, kreativnim stranama svoga posla: stvaranju vlastite znanosti te prenošenju znanja studentima (općenito, vrlo malo vremena posvećuje se  studentima), a zapravo, dvjema osnovnim funkcijama znanstveno-nastavnog osoblja koje se navode u statutima visokoškolskih ustanova (kao i u Zakonu o visokom obrazovanju). Sada shvaćate – to je stoga što one nisu stvarno uključene u odnose moći.

Kada to sebi ovako sročite poželite čovječanstvo (ili barem birokraciju društvenih institucija) naciljati dvocijevkom. Jedno zrno neka pogodi jebeni čovjekov bitak koji se ogleda u težnji k moći, a drugo u formalizam ravno u njegovu zatupljujuću, beskrvnu, služinsku bit. Naprosto ne možete povjerovati da čovjek nije u stanju drugačije urediti svoje odnose. Ali eto, i gospodin Nietzsche mislio je da ne može.

Svoje se “ja” vazda promiče na štetu drugoga; život uvijek živi na račun drugoga života – tko to ne poima u sebi još nije učinio ni prvi korak prema čestitosti.

Ipak i dalje stojite do uvjerenja kako je Nietzsche grdno pogriješio kad je došao do zaključka da je bitak tubitka (ukratko čovjeka) – isključivo volja za moć. U svojoj nikad amenovanoj istoimenoj knjizi trebao je napisati, u sebi predmnijevate, kako se to isključivo odnosi na bitak onoga ‘se‘ kojega i Heidegger toliko trača u svojemu Bitku i vremenu – naše svakidašnje jalovo ‘ja’ koje se povinuje društvenim konvencijama, a nikada sebi i svojim porivima. Na ovaj način propuštena je prilika da bitak ‘pravoga’ tubitka i najzagriženijim Nietzscheovim učenicima do danas ostane nepoznat. U tom bi ga slučaju vjerojatno i danas zdušno tražili popunjavajući neke nove stranice povijesti filozofije, ne nekakvim ozbiljnim nalazima u vezi samoga bitka, koliko svojim, uvijek zanimljivim, ‘ničeanskim’ osobnostima…

Uspjeti u društvu, biti ‘glavni’ za druge ljude i u očima drugih možemo samo u formalnom smislu – ako drugi o tome ostave trag, svoj pristanak, na nekom formularu. Inače, zašto bi sebi ikada priznali da nad njima imamo bilo kakvo pravo a kamoli moć, makar ih mi u ime istog/iste zlostavljali u fizičkom smislu? I usprkos batina, dijete će uvijek iznova iskazivati svoju samovolju. Moć kao takva može biti samo formalna, jedino nasilje (a koje se u njezino ime često provodi) jest stvarno.

Premda je u Volji za moć najmanje upravo takve ‘volje za moći’, postavlja se pitanje možemo li samog Nietzschea braniti od njegovih ideja pravdajući ga pogubnim utjecajem njegove sestre (nacizmu sklone Elisabeth Förster-Nietzsche), pogotovo s obzirom na izbor naslova njegove posljednje knjige? Kada citira latučkog poglavicu Commora Bakeru koji i doslovno kaže: „Dobri su ljudi svi slabi: dobri su jer nisu dovoljno jaki da budu zli“, onda imamo problem ako ovu čestitu izjavu želimo prevesti u podnošljiv oblik prosječnom filozofskom čitatelju koji se užasava nasilja ali štuje filozofa pruskih korijena. Ali Nietzsche je doista neuvijeno tvrdio: sve je volja za moć!

Da je vrijednost svijeta u našoj interpretaciji (da su možda gdje drugdje moguće i druge interpretacije no puko ljudske), da su dosadašnje interpretacije perspektivične procjene, s pomoću kojih se u životu, t.j. u volji za moć održavamo radi porasta moći, da svako uzvišenje čovjeka sobom donosi prevladavanje užih interpretacija, da svako dosegnuto ojačanje i proširenje moći otvara nove perspektive te poziva na vjerovanje u nove obzore – to se provlači mojim spisima! Svijet koji nas se nešto tiče patvoren je, t.j. nije činjenično stanje nego neki spjev i zaobljenje nad mršavim brojem promatranja, on je u “tijeku”, kao nešto što biva, kao patvorenost koja se uvijek iznova odgađa, koja se nikad ne približava istini jer – “istine” nema.

Ne bismo li, onda, i mi, premda isprva uvijeno i stidljivo, u sebi trebali iznaći nekakvu svoju, vlastitu volju za moć? Stvarateljevu volju za moć? ‘Neodraslost’ stvaratelja, njegovu nezrelost, karakterizirat će najmanje tri stvari: sklonost vraćanju u prošlost, neozbiljno shvaćanje svoje umjetnosti te užasavanje nad svakim vidom nasilja i nepravde. Svaki duh sklon je vraćanju u prošlost, ali nezreli mu naročito pribjegava jer još nije spreman svoj pogled baciti u budućnost (zreo duh uvijek je ‘jedno’: prošlost, sadašnjost, budućnost). Ne uzimanje svoga unutarnjeg poz(r)iva ozbiljno ima za posljedicu da on (nezreli stvaratelj) uvijek nešto piskara, fotka, slika ali sve to radi ‘samo za svoju dušu’; u rijetkim slučajevima kad svoj poziv i shvati ozbiljno često mu je potreban drugi da ga vrednuje. Užasavanje nad nasiljem i nepravdom, kao treća karakteristika nezrelog duha stvaratelja, naročito je pogubna jer proizvede gomilu kritičkih djela/izraza za društvo u cjelini, a koji zamagle onaj čisti vidik na svijet oko sebe koji svaki zreli stvaratelj uvijek ‘nosi sa sobom’. Ali to je nužan put. Što ga prije prođete to ćete prije postati svjesni odvajanja koje će uslijediti. Odvajanja od društva, njegovih institucija, formalizama, stremljenja slavi, volji za moći. Vi ne pripadate u taj tor, ali tajanstveno – sve to opet imate na svoj način! Imate svoju ‘instituciju’ (stvarateljski opus), ‘formalizam’ (stil), ‘stremljenje slavi’ (želju za utjecajem) te stvarateljevu volju za moć (volju za preoblikovanjem života u cjelini).

Kada se i ne biste složili s ovdje upotrijebljenom terminologijom u objašnjavanju vas samih, neki mali djelić volje za moći nikada u sebi nećete moći negirati i dobar je – jer čuva od prehlade. Važno je da vašu volju za moć ne brkate s voljom za moći drugih. Ona u sebi nema ništa zajedničko sa snovima o slavi, osiguranom mirovinom u nacionalnom društvu pisaca, likovnjaka i sličnima, općenito s prihvaćanjem i pohvalama drugih. Ona i doslovno želi da se po vašoj misli, djelu, preoblikuje sam život, da utječe na pojedince, epohe, po mogućnosti čitav život. Totalitarizam takva stava ipak nije nasilan. Vi želite preoblikovati život, ali samo na dobrovoljnoj osnovi, želite da se drugi isključivo vlastitom voljom povinuju vašim idejama; bila bi to defacto posljedica vašeg utjecaja; drugi bi promjenu koju nudite iskreno željeli, a ne zato što bi na nju bili natjerani. Često ulogu drugoga stvaratelji moraju sami preuzeti, u tom slučaju, nema im druge nego da sami sebe preoblikuju…  Eto, takva vam je huda umjetnikova volja za moć!

Tako vam, u ovoj Prostoriji s Kolom, nudim drugačiji pogled na svijet, ali koji bi se paradoksalno ponovno mogao opisati Nietzscheovim vokabularom. Nudim vam da se naučite opijati životom kad je i gorak (a prečesto je gorak), nudim vam da postanete svjesni jedinstvenosti postojanja, i ovoga trenutka. Također, nudim vam i ovladavanjem bezgraničnom znatiželjom i osjetljivošću na zbilju koja će vas nagraditi ekstatičkim iskustvima zbog kojih se više nećete moći oduprijeti nagonu stvaranja… I za Nietzschea je to bila volja za moć – jedino što ju je on nazivao umjetnikovom voljom za moći… i umjetnika opisao kao čovjeka koji bi najradije da mu svi „s posluha prave ljubazno lice“… Pa neka je… Očigledno je da se s tom ocjenom sada već možemo složiti…

7 komentara »

  1. gaspar0 said,

    i feel you buraz

  2. blarcsy said,

    Eugen Drewermann (psiholog i teolog)kada tumači sliku Adama i Eve tj. protjerivanja njih dvoga iz Raja nakon što su jeli sa stabla spoznaje kaže sljedeće:”Budući da čovjek nije želio priznati vlastitu ništavnost mora gutati u sebe cijeli svijet.(pohlepno gutanje-hrane,informacija,knjiga,spoznaja,ljudi,iskustava itd,itd..)Time želi postati poput Boga(volja za moć)kome ništa ne nedostaje.

    • Magičar said,

      Detektive blarcsy, tvoj komentar zahtjeva poseban post kako bih na njega odgovorio 🙂 Volja za moć za mene je još uvijek neuhvatljiv pojam, kako u teoriji tako i u praksi… Ovdje sam ga umjetnički pokušao opravdati, a vidim da si to isto ti pokušao s religijske strane…

  3. toshimir said,

    Nedavno si objavio post o budizmu:” …Patnja je najveće zlo svijeta. Izvor patnji je želja, a izvor želje je ‘ja’. Sve je to , u jednome toplom danu, shvatio Gautama Buddha sjedeći u hladu nekog drveta. A onda se dosjetio i rješenja problema. ‘Ja’, kazao je, ne postoji…”.
    Eto jedna “filozofija” o čovjeku i njegovim porivima. Nietzsche ima svoju. Dobar post.

  4. Magičar said,

    Je, toshimire, izgleda da o svemu možemo govoriti na svakojake načine – i opet biti u pravu; u nekom svom pravu koje zrači naše biće. Nietzsche je uvijek govorio kako je važnije odgovoriti na pitanje TKO (smo) nego ŠTO (nas okružuje), a opet sve se to može prometnuti i u stavku da je važniji proces (recimo pisanje) nego napisano ili onaj koji piše. Ja bih to sebi preveo u sljedeće: najvažnije je da kroz pisanje na površinu neprestano izbijamo mi kakvi smo, onaj Nietzscheov TKO, ma koliko to i sada ostalo nerazumljivo… 🙂 Nešto kao ‘u samo pisanje ulagati sebe’…

    • blarcsy said,

      Tako je! Pitanja svih pitanja:A ja?Tko sam ja?


Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: