Veljača 2013.

Pustolovina postajanja čovjekom

Posted in (čitati) EUROPSKI GLASNIK, Digitalni privid (Flusser), FILOZOFIJA, ZNANOST tagged , u 3:17 pm autora/ice Magičar

Vilém Flusser: DIGITALNI PRIVID (Europski glasnik br. 17)

Pročitah sjajan članak Viléma Flussera u novom broju Europskog glasnika. Na nekih desetak stranica članka, čini se, stalo je više od onoga što obično stane u jednu knjigu. Stara dobra pitanja o našem identitetu ponovljena su u ledenom i sumornom ozračju digitalnog doba. Što se to, dovraga, s nama zbiva? Kroz što smo sve prošli dok smo se, kao Kant, pitali Što možemo znati? Filozof brazilsko-čeških korijena (nevjerojatna kombinacija!), zadivljujućom vještinom sažimanja povijesnih činjenica u svezi gnoseoloških ideja, uspijeva nam ponuditi svoj odgovor na njih, u čijoj srži kao da su utkani Derrida, postmodernizam i ideja Matrixa zajedno.

Flusserove teze o našemu etičko-gnoseološkom razvoju odlučio sam parafrazirati svodeći ih na natuknice koje sam zaodjenuo vlastitim književnim plaštem. (Pritom, uzdržavao sam se od citiranja jer vam uvid u njegovu originalnu misao nudim na posebnoj stranici.)

1. U srednjem vijeku vrijednost (čitaj istinu) neke stvari određivala se prema zamišljenom idealnom obliku te iste stvari. Biskupi su bili mjerodavni za konstituiranje idealnog oblika neke stvari. Istina neke stvari se sastojala u dovoljno dobrom literarnom opisu te iste stvari.

2. U novom vijeku vrijednost neke stvari postaje relativna, mjeri se u odnosu na neku drugu stvar. Znanstvenici smišljaju sve bolja i bolja objašnjenja za svijet koji nas okružuje, a prema njima udjeljuju vrijednost stvarima. Geocentrični sustav zamijenjen je heliocentričnim. Sunce na taj način postaje ‘vrjednije’ od Zemlje. Istina neke stvari sastojala se u dobrom matematičkom opisu te stvari. Kalkulacijsko mišljenje uzima maha, kao i ideja ‘slobodnog tržišta’.

3. Otprilike od osamnaestog stoljeća tinja nada da bismo putem kalkulacijskog računa mogli postati sveznajući. Diferencijalne jednadžbe omogućuju nam da popunimo posljednje rupe u prostoru. Krajem devetnaestog stoljeća mislimo da smo stvarno sveznajući, svaki kutak stvarnosti možemo opisati matematikom. Međutim, postavlja se novo pitanje: jesmo li time postali i svemoćni?

4. Prijelaz iz devetnaestog u dvadeseto stoljeće nosi tužnu vijest. Kompleksne diferencijalne jednadžbe, jedino istinski zanimljive, za svoje rješenje trebaju vrijeme trajanja svemira. Premda smo sveznajući, nikada ne možemo postati svemoćni. Znanje se ne može pretvoriti u moć. To je taj tužan ishod modernističkog pogleda na svijet uslijed kojega mi, u postmoderni, kroz osjećaje apsurda i tjeskobe svakodnevno trpimo.

5. Ipak, ne damo se; izumljujemo računala! Njima ustupamo čast rješavanja kompleksnih jednadžbi. Ali, neočekivano, računala iskazuju dva nepredviđena svojstva. Prvo, uklanjaju potrebu za elegantnim matematičkim rješenjima, uklanjaju umjetnost iz matematike, jer i doslovno sve matematičke probleme računaju ‘na dva prsta’. Drugo, osim što su sposobni matematički opisati stvarnost, sposobni su je i ‘komputirati’, sintetizirati u likove. Drugim riječima, računala su u stanju u digitalnom obliku vraćati ne samo naš ‘stari svijet’, već i projicirati beskonačni broj drugih, alternativnih svjetova.

6. Jedan drhtaj morao je u tom trenutku proći cijelim područjem humanističkih znanosti. Jer, ako je tomu tako, pomisliše preživjeli filozofi druge polovice dvadesetog stoljeća, zašto i ovaj naš svijet ne bi mogao biti na isti način ‘komputiran’ kao i alternativni svjetovi? Rodila se ideja Matrixa! A toj, po svemu, revolucionarnoj i uznemirujućoj zamisli kratko vrijeme prethodila je još jedna, ne manje revolucionarna i uznemirujuća zamisao prema kojoj kalkulacijsko mišljenje možda samo zadaje jednadžbe prirodi, dok priroda rezultate tih jednadžbi jednostavno samo ‘eksperimentalno’ vraća. Drugim riječima, naša istinita spoznaja o naravi svijeta samo je naša projekcija prirode koju smo uspostavili kako nama odgovara.

7. Zaključak se morao dogoditi u takvom obliku kakvog ga sada navodimo. Ako su alternativni svjetovi svi redom komputirani, i ako u svojim kalkulacijskim izračunima mi stižemo samo do projekcije prirode i svijeta koji nas okružuje, zašto komputiranje ne bi bilo u osnovi i ovog našeg svijeta…

Na tom mjestu rasprave Flusser potresno zapisuje:

Mi nismo više subjekti danoga, objektivnog svijeta, nego projekti alternativnih svjetova. Iz podložnog subjektivnog položaja uspravili smo se u projekciju. Postajemo odrasli. Znamo da sanjamo.

Bez obzira što se i Flusseru, kao uostalom i svakom drugom Magičaru, u starom, dobrom postmodernističkom duhu, dosta toga može spočitnuti – primjerice, nije li cijeli njegov uvid također samo umna projekcija onoga što se to s nama ‘stvarno’ događa (a da s tim ‘stvarno’ ne pokušavamo izići iz granica kolokvijalnog govora) – ipak, ne može mu se oduzeti onaj patos filozofskog poštenja što se uopće drznuo ponuditi relativno novu sliku odnosa prirode i čovjeka – čega god – u jednom, relativno novom, okruženju kojeg najbolje opisuje izraz ‘digitalno’.

Što je, uopće, istina? Čim nešto izričemo, ciljamo na istinu. Želimo je isključivo za sebe, da s izrečenim, strogo uzevši, jedino mi budemo u pravu. Richard Rorty ovaj je problem detektirao kao problem autoreferencijalnosti, problem koji se praktički možda nikada neće razriješiti. Svakome od nas možda jednoga dana postane san: moći pisati, a ne ciljati istinu, ali ovoga puta, ostavimo problem autoreferencijalnost po strani i uživajmo u Flusserovoj igri riječi koja nas dovodi, ako ništa, barem do zamišljanja, kako nam sâm autor sugerira – nove faze pustolovine zvane „postajanja čovjekom“…

Veljača 2013.

Budizam na lak način

Posted in HESSE, KNJIŽEVNOST - PROZA, Siddhartha tagged , , , u 11:16 pm autora/ice Magičar

Herman Hesse: SIDDHARTHA

Sve što vam govorim u svezi mišljenja, a u mojoj terminologiji – svojevrsnog Prostora Uma, nije ništa novo. Sve to postoji, u većem ili manjem obimu, u magičnim dostignućima drugih magičara odnosno filozofa. Dakle, moja filozofija, kao i filozofija drugih živućih filozofa, eklektička je smjesa koječega, ona je misao nastala pod utjecajem druge misli… Stoga, kada se i čini da vam želim prenijeti nešto svoje – to vjerojatno ne odgovara istini. Obično sam to negdje drugdje pročitao, i to pročitano sada propuštam kroz vlastito svjesno ili nesvjesno, koje, onda, oblikuje “ektaplazmičke čičke” moje osobnosti.

I vi, kad god nešto ‘stavite na papir’, ili platno pričvršćeno na štafelaj, niste u prilici stvoriti ništa novo. Vaša ruka je ‘teška’ nekoliko tisućljeća te na sebi mora ‘nositi’ sve druge ruke koje su, kao i vaša, nekoć radile ovaj isti, nezahvalni posao. Što ćete učiniti? Nema vam druge nego vjerovati da jedino još možete biti zabavni, jer ste barem zadržali moć da iste teme preobučete u novo ruho. Moja je žena jednom kazala kako je ljudska mašta, zapravo, poprilično ograničena. Uvijek se ponavljaju iste stvari. Ne zahvati li i vas ponekad isti osjećaj?

Tako sam uvidom u nekoliko tekstova budističke provenijencije shvatio kako se moja privatna filozofija prostora uma u mnogim stvarima poklapa s budističkim učenjem. Hoćete li kratki podsjetnik na budizam? Pronašao sam ga u romanu Siddhartha Hermana Hessea, u pogovoru ili predgovoru djela, autora kojemu, nažalost, ime nisam zapisao:

Budu je odgojio otac u uslovima lagodnosti i raskoši. Jednog dana dok se dvokolicama vozao tamo-amo Buda je vidio ženu kako se porađa, bolesnog čovjeka, starca i leš. Obuzet saznanjem da je jad nerazlučivo povezan sa životom želio je otkriti izvor čovjekovih patnji. I dok je utonuo u razmišljanje ispod nekog drveta, doživio je prosvjetljenje…

Patnja je najveće zlo svijeta. Izvor patnji je želja, a izvor želje je ‘ja’. Sve je to u jednome danu shvatio Gautama Buddha sjedeći ispod ne sasvim običnog drveta; zapravo, radilo se o bodhi drvetu (engl. bodhi tree) po kojem je dobio ime – “probuđeni”. A onda se i dosjetio rješenja problema. ‘Ja’, kazao je, ne postoji, stvari do kojih nam je stalo ne postoje, stoga, ni patnja koju osjećamo ne može biti stvarna; svijet je vječna i začuđujuća mijena, tok mentalnih i fizičkih energija koje se isprepliću, te je u njemu doista teško pronaći nešto trajno, za što bi se čovjek mogao uhvatiti. Besmisleno je željeti nešto što u narednom trenutku postane nešto drugo ili u potpunosti nestane. Posve je razumljivo pomisliti kako je Buda na ovaj način postulirao ubojitu metodu koja se obračunava s patnjom – izvorom sveg zla na svijetu.

Naravno, problem ovoga primamljivog tibetanskog učenja leži u tome što je on za mnoge ljude praktički nedostižan. Do ‘iscjeljujuće spoznaje’ dolazi se isključivo putem poprilično komplicirane tehnike meditacije (a koja na koncu čovjekovu svijest dovodi do konačnoga utonuća čuvstava u nirvani). Nikakav dekonstrukcionistički uvid ne može dovesti do iste spoznaje. A to zasigurno mora tištati mnoge ne-Tibetance zapadnjačkog porijekla koji se s nadahnjujućim anagogičnim himalajskim masivom – možda i kolijevkom najnaprednijega ljudskoga duhovnog uvida postignutog ikada – susreću uglavnom putem ne tako jeftinih i često sasvim prozaičnih turističkih aranžmana.

Stoga, na ovome stupnju razvoja, ovdje propagiranu filozofiju prostora uma, neko kritičko i zajedljivo oko može vulgarno shvatiti kao ‘laički budizam za ne-Tibetance“, jer je u prvom redu upućena onima koji zbog manjka koncentracije ili viška nervoze nisu kadri prakticirati meditaciju i utonuće u iscjeljujuću spoznaju, nirvanu… Takvima se, eto, nudi uvid Deridinog tipa, a koji Buddha lijepo sažima ovim riječima:

Ova je sabranost duha bez obilježja čvrsto utemeljena i proniknuta. Pa ipak je i sve ono što je čvrsto utemeljeno i proniknuto tek nepostojana i prolazna pojava.

Prethodni citat preuzet je iz Prostorije (bloga) Magičara s puno kompetentnijim Kolom u pogledu, kako ove, tako i inih filozofskih tema, i koji je, eto, također objavljen baš danas… (Hvala, Davore!)

Od ostalih uvida koje budizam iznosi na vidjelo vrijedi izdvojiti sljedeće: nema čuda i nema transcendencije, nema ovoga i onoga svijeta, pa čak ni skrivene stvarnosti bilo kojeg oblika. Zahvaljujući svemu tome, budizam ne ide ruku pod ruku ni sa jednom svjetskom religijom, a na misticizam se osvrće kao na dječju igru.

Za kraj donosim nekoliko citata iz spomenutoga romana Hermana Hessea. Prepisao sam ih u svoju malu bilježnicu, vjerojatno ne predmnijevajući da je Herman Hesse napisao i puno boljih romana od ovoga… (Zamislite, tu još ne mislim na Demijana! U to doba, a bilo mi je devetnaest godina, tek sam bio počeo čitati… ali čitati bez navodnih znakova, toliko karakterističnih za srednju školu…) Ali za temu – mogu poslužiti!

Prepoznavati uzroke, činilo mu se, upravo i jest mišljenje.

Ljudi našega kova možda ne mogu voljeti. ‘Dječji ljudi’ to mogu; to je njihova tajna.

Siddhartha je posjedovao umijeće mišljenja, čekanja i posta.

Zavidio im je na jedinom što mu je nedostajalo, a oni su imali, na važnosti koju su pridavali svom životu, na strastvenosti njihovih radosti i strahova, na tjeskobnoj ali slatkoj sreći njihove vječne zaljubljenosti. Vazda bijahu zaljubljeni ti ljudi u same sebe, u žene, u svoju djecu, u čast ili novac, u planove ili nade. A to od njih nije naučio, već upravo ono neugodno što je prezirao… [srditost, nestrpljivost] …

Tražiti znači: imati cilj. A naći znači: biti slobodan, stajati otvoren, nemati cilj! Mudrost se ne može priopćiti.

„… i vrlo mi se sviđa i vrlo sam sporazuman s time da ono što je jednom čovjeku blago i mudrost drugome uvijek zvuči kao ludost.“

%d blogeri kao ovaj: