Ožujak 2013.

O progonu stvaraoca i drugim neugodnim iskušenjima

Posted in FILOZOFIJA, NIETZSCHE, Tako je govorio Zaratustra tagged at 2:08 pm autora/ice Magičar

Friedrich Nietzsche: TAKO JE GOVORIO ZARATHUSTRA

Pomislim kako diljem svijeta ipak postoje pojedinci koji su odustali od sudjelovanja u njemu na uglavnom uobičajen, čovjeku primjeren način – obitavanjem u nekoj zajednici. Čujem za njih, tu i tamo, kad se netko razvede,  jer je ‘nekakav umjetnik’ koji sada živi sam i bog te pitaj što je s njim. Dakako, u većini slučajeva, radi se o ‘našoj braći’, istinskim stvaraocima/stvarateljima. Neki su se osamili temeljem vlastite odluke, a neke je društvo i doslovno prognalo. Ali morate toga biti svjesni, ovo društvo, s početka dvadeset i prvog stoljeća, ogrezlo u kapitalizam i njegove materijalne vrijednosti do grla – umjetnost i umjetnike naprosto više uopće ne može podnijeti.

„Umjetnika je kao govana“ reći će moja Tetka, kao da su joj usta nekako povezana s ustima glasnogovornika ovoga doba.

Istinskim stvarateljima, izgleda, križ je uopće živjeti u ovom dobu, u ovom društvu. Ali upravo ta zanemarenost istinskih stvaratelja, tog pogleda na život, govori više o tom društvu više nego bilo što drugo. Ne morate biti pod pritiskom vrednovanja onoga što ste stvorili! I nije društvo obvezno svaki vaš doprinos uzdići u visine. Vama je dovoljno da društvo dopušta da budete to što jeste, da blagonaklono gleda na splet otvorenih mogućnosti u bivanju koje nudite svojim postojanjem. Ali ne! Poligoni volje za moći, duboko uhljebljeni u njegove strukture, to više ne dopuštaju. Gladni su ponavljanja, formalizama, a ne originala! I onda, što nam preostaje, poslušajmo glas možda “najdubljeg” Nietzschea…

Hoćeš li, brate, poći u samoću? Hoćeš li potražiti put k sebi samome? Ah, koliko ima pohlepnih za svemirom? Koliko ima grčevitog usiljavanja sujetnih! Dokaži mi da ti nisi pohlepan, niti sujetan. Da li si ti jedan od onih koji je smio da se izvuče ispod jarma? Ima ih mnogih koji su odbacujući od sebe uslužnost odbacili i svoju zadnju vrijednost. Slobodan, od čega slobodan? Slobodan, za što? Možeš li ti sam sebi dati svoje zlo i svoje dobro i objesit svoju volju iznad sebe kao zakon? Možeš li ti biti sebi sam [sudcem] i osvetnikom svoga zakona? Strašno je ostati nasamo sa [sudcem] i sa osvetnikom svoga rođenog zakona! To je kao kad padne zvijezda u prazan prostor, i u ledeni dah usamljenosti. Ali doći će doba da će te samoća zamoriti, a kao avet strašit će te ono što je uzvišeno u tebi. Ima osjećanja koja hoće da zadave usamljenika, ako ne mogu, moraju da umru, ali da li ti možeš da budeš njihov ubica? Da li ti je već poznata riječ “preziranje” i znaš li kolike su muke da budeš pravedan prema onima koji te preziru? Pa čuvaj se i od napadaja svoje ljubavi. Odviše brzo pruža usamljenik ruku da se rukuje s onim koga susretne. Usamljeniče, ti ideš putem k sebi samome, ti ideš putem stvaraoca… i u tom nalaziš svoju propast.

Svi kreativci, koji na stvarnost gledaju kao na uvijek novu, a ne formalnu, ponavljajuću, osuđuju se na izgon. Dragi umjetnici, prognani ste, izgnani, jer se ne uklapate u društvene obrasce volje za moći! Džabe im vi trubili o vlastitoj volji za moći, preoblikovanju svijeta i načina postojanja… ne žele za vas ni čuti i gotovo! Možda Nietzscheove riječi (iz prethodnog citata) nikada nećete stići živjeti, možda ih više i nije moguće živjeti već samo o njima bolećivo maštati i pisati kao što to uostalom i ja činim… Ipak, barem jednu stvar sa sobom možete i morate raščistiti.

Morate sebi postaviti to ključno a nadasve neugodno pitanje: na koji način formalizam ipak stigne zagaditi ‘naš svijet’ – svijet samih stvaratelja? Na koji način i u kojem trenutku on ulazi u stvaratelje – pisce, slikare, glazbenike – u vas, u mene? Odmah ću vam dati i svoj odgovor. To se događa u onom trenutku kada postanete spremni, za potrebe čistog preživljavanja (kako to sebi pravdate), dohvatiti svoj komadić financijskoga subvencioniranog kolača lokalnog Ministarstva, ili ‘svojih pet minuta slave’ u medijskoj čeljusti kakvog ‘svečitajućeg’ časopisa ili portala, jer biste, ‘dovraga, pa nije zabranjeno’, ako je ikako moguće „živjeli od svoje umjetnosti“.

Pazite, drugo je objaviti knjigu, vi ste to čak dužni učiniti (makar i o vlastitom trošku) i pukom srećom podudaranja ukusa s vašim suvremenikom ‘čitateljem-svežderom’, živjeti od njezine prodaje. Međutim, čak ni to stanje ne može dugo potrajati, jer će vas moćna mašina mediokriteta, koja danas novači većinu čitatelja, za svoje potrebe u sebe usisati prije nego što toga postanete svjesni.

Ako pišete da biste bili nominirani za kakvu književnu nagradu, a ne iz nasušne potrebe kako biste preoblikovali stvarnost oko sebe, spadate u isti tor – učlanite se u bilo koju od ponuđenih književnih udruga i krenite raspitivati se o tome kako da u okviru udruge ostvarite prava na mirovinu. Vaši se romani nikada neće naći na ovom blogu (u redu, koga i briga), vjerojatno tek na policama podložnih mediokritetima (što je uobičajen opis današnjeg hrvatskog čitatelja) koji ih u stvarnosti opet neće čitati, ali i tu ‘koga briga’ – vi sada živite od pisanja i ponosno to svakome govorite.

I kada nakon svega napisanog, pokušamo prići stvarnome, suviše bolnom razlogu sveopćeg ‘nečitanja’, nemojte mi reći da to nema veze s piscima kojima je najprije i prije svega stalo živjeti od svoga pisanja. Istinskim stvarateljima nikada neće biti do učlanjenja u neku udrugu, oni stvaraju u samoći (a za preživljavanje će raditi sve moguće druge poslove), ali na činjenicu što nisu stvarno čitani, na nju u ovom trenutku mogu najmanje utjecati. Zapravo, boljka je to čitatelja kojima mediokriteti određuju što će čitati a što ne, a zbog čega ih je na kraju sve manje i manje. I umjesto da se sve što ‘književno diše’ uortači u borbi protiv mediokriteta, na kraju će se dogoditi da će se većina knjiga kupovati iz istoga razloga zbog kojega se prosjacima na ulici udjeljuje milodar: iz sažaljenja, kako bi piscima pomogli da nastave živjeti od svoga pisanja…

Duboko sam uvjeren da nijedan istinski pisac ne bi to želio, makar i živio u neimaštini. Radije bi radio sto drugih poslova nego pokušao zarađivati na svojim knjigama… (Sve napisano, premda sam to naknadno odlučio staviti u zagrade, ponajprije se odnosi na fenomen ‘nečitanja’ u RH, hrvatske mediokritete i hrvatske pisce.)

Nakon što sam završio s pisanjem otvorio sam širom prozor i pogledao u pravcu Tetkinog Ljetnikovca. Snijeg se topio s krova ektaplazmične zgrade u koju se smjestila iste vrste Prostorija s Drevnim Kolom Duha Svijeta.  Kap po kap, i Kolo je postalo vlažno. Tako je uvijek kad pretjeram s kritikom. Tetka nije imala takvih problema. Njezino vječno umjetno sunce odbijalo je i svaku pomisao na zimu, a kritika u Ljetnikovcu bila je dopuštena; premda se na nju nitko nije osvrtao.  Bilo je vrijeme da je posjetim. Imao sam joj puno toga za reći, … možda i ona meni… Okrenuo sam se i pošao prema izlaznim vratima…

4 komentara »

  1. Odličan tekst, lako ga se može povezati sa “huljićevizmom” i sličnim shvaćanjima glazbe kojoj je jedini vrijednosni sud pun Dom sportova, i primarni motiv bavljenja glazbom odnosno umjetnošću.

  2. Magičar said,

    Je, Mihael, svako malo zaglibim u kritiku, ali izgleda da se ona teško zaobilazi ako se često svrne pogled na stvarnost u kojoj živimo…

  3. bornaija said,

    Gledam tamo neku sliku (može to biti i pjesma, roman, svejedno je) koja mi se sviđa. Istražujem je, tumačim, pronalazim sebe u njoj. I nije mi bitno čija je. Možda mi se njen autor kojeg znam uopće ne sviđa ili mi se ne bi sviđao da ga upoznam. Možda živi u neimaštini, možda se obogatio prodajući svoj e djelo. Ali to ne djeluje na dojam koji to djelo ostavlja na mene. Ono je to stvoreno iz nekih razloga a možda bez ijednog razloga, i ostavljeno je meni da se pronalazim u njemu, da samujem u njemu ili se družim s istomišljenicima. Je li to umjetnost?
    Da, za mene jest.
    Pratio sam duže vrijeme blog kojeg je njegov autor nedavno ukinuo. Skupio sam jedan manji broj od tamo objavljenih pjesama jer sam istinski uživao u njima. Hoće li se pojaviti ukoričene u tvrdo ili u meko, ne znam. Iskreno se nadam da će isti nastaviti pisati negdje, nekako.
    Na internetu se nešto malo može još naći na: http://web.archive.org/web/20110830081735/http://svenadamewin.blog.hr/
    a ima ga i na http://www.knjigomat.com/detail.asp?iNews=1096&iType=6
    Ostavit ću ti ovdje jednu pjesmu (nadam se da se to neće shvatiti kao kršenje autorskih prava) jer mislim da zorno govori o onom što ja možda nisam uspio izraziti svojim komentarom.

    Sven Adam Ewin:

    UMJESTO BILJEŠKE O PISCU

    Ovaj je pjesnik vrlo čudan,
    I napor ti je uzaludan.
    Obasjaš li ga, on se skrije
    U sjenu svoje poezije.

    I duša će mu biti mirna,
    Bude li sjena neprozirna.
    Uz onu staru, slatku sumnju:
    Hoće li moći stati u nju?

    O, duša će mu biti bolna,
    Bude li sjena nedovoljna.
    Kaže li ugriz da nije zlatnik!
    Da nije pjesnik, nego patnik.

    Je li mogao biti bolji?
    Čin je pisanja neumoljiv:
    Ma kako duša napaćena,
    Za malom pjesmom – mala sjena.

    I odričuć’ se svoga ega,
    On slijedi princip Heisenberga.
    Neodređenost …Elektron.
    Ili poezija ili on.

    Netko konačno reći mora:
    Čitajte pjesmu, ne autora!
    Pa kličem, dok u sjenu padam:
    Nek’ živi pjesma, a ne Sven Adam.

    • Magičar said,

      Pjesma je uistinu sjajna, bornaija, nemam riječi… 🙂 I ‘poruka pjesme’ je ono što je u redu. A što se tiče moga Magičara on ti se nažalost razbolio od kritike, on ne može ne savjetovati kako druge tako i sebe/mene. Za njega je neupitan talent svakog čitatelja bloga, on podrazumijeva da smo svi mi već Sven Adam (na svoj način, jel’ se nekome drugom sviđa naša pisanija o tome ne odlučujemo), ali istovremeno osjeća odkud vrebaju opasnosti… Možda i pretjerujem, ali doista smatram da naši pisci boluju od, recimo, ‘kolumnmanije’ i sličnog te zanemaruju svoje vlastito stvaralaštvo…AKo kažeš da dobra kolumna može zamijeniti dobru pjesmu, onda se jedino tu ne slažemo…

      Ali shvaćam, vjerojatno si s tim stvarima već davno raskrstio i čisto uživaš u umjetnosti ne osvrćući se na opasnosti društva. Tu, priznajem, ozbiljno kaskam za tobom. Pričekaj me još koji tren (mjesec) – eto i mene! 🙂

      Sad sam pročitao i Dragojevićevu rupu! Tip je sjajan! Možda bi takav ostao i kad bi napisao kolumnu… 🙂


Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: