Travanj 2013.

Moć knjige (ili kako živjeti neformalno)

Posted in FILOZOFIJA, HOUELLEBECQ, Lanzarote i drugi tekstovi, NIETZSCHE, Volja za moć tagged , , at 10:19 am autora/ice Magičar

Friedrich Nietzsche: VOLJA ZA MOĆ
Michel Houellebecq: OSTATI ŽIV (u LANZAROTE I DRUGI TEKSTOVI)

Imagination by SanuyeOno što me općenito smeta u vezi (u i oko) književnosti (i publicistike) jest opći sud da se u knjigama ne nalazi ništa drugo doli zabave. Knjige se čitaju iz zabave, da se prekrati vrijeme, jer su ništa drugo doli zabavna štiva. U današnjem pojedincu ne postoji svijest da se čitanjem pojedine knjige može promijeniti njegov život. Ne postoji svijest da i knjiga posjeduje svoju moć baš kao što ju posjeduju upravni odbori tvrtki čijem članstvu streme ili notorna burza u cjelini. Moć knjige, napisanoga u njoj, istina, ne može se mjeriti apoenima novčanica, dionicama ili materijalnim dobrima, ali može se mjeriti ‘apoenima’ ljudske sreće, izostanka bolesti i depresije, vedrine i opće raspoloženosti. Krvlju napisana knjiga, kako obično nazivamo stvarno dobre knjige u stanju su pojedinca potpuno preobratiti, sačuvati ga od bolesti, podariti mu ono za čovjeka možda najvrjednije – smisao… Ne bih napisao ni retka a da nisam uvjeren u stvarnu moć riječi kojima se služim, da su u stanju jednoga dana preoblikovati život u cjelini…

Nakon ovoga, poziv piscima treba postati još smjeliji, provokativniji. Stvarajte i unatoč toga što vas ignoriraju. Napišite u čemu to živite, otvoreno, bez dlake na jeziku kao što to savjetuje i Michel Houellebecq u svom kratkom pamfletu Ostati živ; serite po onima koji medije danas koriste kao primarne izvore mediokriteta za trovanje čitatelja/gledatelja/slušatelja, ali konotativno, nikada se ne uzdižući na razinu metajezika (odnosno kritike) u Barthesovom smislu. Prije ili kasnije, polomit ćete zube. Zaobiđite kritiku i stvorite djelo, književno djelo od krvi i mesa u kojima će prikazana stvarnost društva biti u stanju zaboljeti čula. Dakle, prije svega, budite maštoviti. Nemojte stati na pola puta kao što je to učinio Robert Perišić u romanu Naš čovjek na terenu. Razgolitite zatupljujući medijski filtar stvarnosti koji se uselio u naše glave i pokušajte živjeti i doslovno neformalno…

A kada to napišem, živjeti neformalno, tu se i sam doslovno gubim. Na trenutak, kao da mi se otvaraju vrata raja, ali ne onoga ‘predcivilizacijskoga’ u Zerzanovom smislu, čak u igri nije ni ‘De Mellova svjesnost’, već nešto moje/vaše, kao da se odsada svijet isključivo povinuje mojim/vašim željama. Želite li spavati s nekom djevojkom/dečkom? Slobodno to probajte učiniti. Neki će vas odbiti, većina ipak ne, ne stvarajte ‘situaciju’ (‘legendu’ u Coelhovom smislu) oko toga, da ste upravo takvi i takvi i da zato to ne možete ili možete učiniti. ‘Situacija’ ili ‘sudbina’ u praktičnom smislu ne postoje! Kada neformalno živite sve možete! Zamislite da ste poput Nea u završnoj sceni Matrixa. Sve vam je na dohvat ruke, ali čudnovato, više nemate poriv da bilo čime ovladate. Pa i zašto bi ga imali kad vam je sve u svakom trenutku nadohvat ruke! Ali stvaranje vas ovoga puta privlači snažnije nego ikad prije. Na neki uzbudljiv i nerazjašnjen način na stvaranje ste prisiljeni jer ste odabrali živjeti neformalno! Svaki put kada pogledate oko sebe svijet morate stvoriti, a ne ga uključiti u već poznate formalne kategorije.

Dugo sam vremena sa svoga balkona na četvrtom katu promatrao brezu koja je rasla u blizini i u međuvremenu dosegla visinu na kojoj se i moj stan nalazi. Njene grane povijale su se na vjetru, listovi šuštali, nakon ljetnih pljuskova bljeskali na suncu i svaki put kazao bih, eno, breza se povija na vjetru, eno, breza sada bljeska na suncu. A onda sam zamijetio njezino čvrsto stablo koje je izrastalo iz same zemlje, i koje se zbog svoje snage nije povijalo na vjetru, a zbog neposjedovanja lišća nikada ne bi zablistalo na suncu. Kora stabla, bijela kao snijeg, s tamnim mrljama kao uobičajenim životnim iskustvima, nadala mi se kao potpuno novo biće, kao Titan koji je na svojim leđima nosio neki drugi svijet. Više nikada nisam pomislio da sa svog balkona gledam brezu. Svaki put kada svrnem svoj pogled na izraslo konglomeratsko čudo prirode pod svojim prozorom uvijek ga drugačijeg vidim. Sada je bez lišća, utonulo u spokojan mir, dok ga proljetni sokovi koji pristižu iz zemlje i kolaju njime vjerojatno spremaju na buđenje… Pored njega je još jedno čudo prirode, na čudnovat način slično, ali ne isto, nikad ne isto… U prirodi ne postoje dvije iste stvari.

Čim zaključite da gledate brezu i pored nje još jednu brezu, umrtvljujete svoja čula, formalizirate stvarnost.

Dakle, ne morate biti stvaratelji u klasičnom smislu da biste iskusili neformalnu stranu života. Ne morate za života ni retka napisati, ali možete ih na tisuće pročitati, izgraditi svoj božanski ukus i njime se u svakoj prigodnoj prilici počastiti. To vam, recimo, radi moja sestra. Isto tako ne morate komponirati, slikati, fotkati ili bilo što konkretno stvarati. Možete i samo promatrati svijet oko sebe. Promatranje je čudesni stvaralački čin i ovisi o pojedincu. Osim promatranja tu je i mišljenje, možete imati svoju filozofiju života, zašto ne! Možete misliti o stvarima oko sebe, osobama, bilo čemu. Možete, recimo, otkriti kako se vaše misli jedno vrijeme ne usuđuju ići preko neke granice, pa nakon nekog vremena, ipak odlaze. Svijet je čudesan, a tu čudesnost može zahvaliti upravo vama. Način na koji gledate ovaj svijet zapravo ste vi sami. I to vam je opet ona ista volja za moć koju spominje i naš učitelj, taj toliko puta spomenuti lik na ovom blogu, u svom istoimenom djelu:

Čovjek konačno u stvarima nanovo ne nalazi ništa doli ono što je u njih sam metnuo: – ponovno se nalaženje zove znanost, umetanje pak – umjetnost, religija, ljubav, ponos… U obojemu bi, pa neka je to i dječja igra, valjalo nastaviti i imati dobrano hrabrosti za oboje – jedni za ponovno nalaženje, drugi – mi drugi! – za umetanje!

5 komentara »

  1. -:)

  2. blarcsy said,

    “Ja ne tražim,ja nalazim.” (P.Picasso)

    P.S.
    A nije bio znanstvenik….

    • Magičar said,

      A možda filozofi bolje kuže umjetnike, moj detektivu blarcsy! 🙂 Otvoren je još jedan slučaj! 🙂

  3. bornaija said,

    Govorio je Mallarme: „Kad se predmetu kaže ime, uništavaju se tri četvrtine onoga uživanja u pjesmi koje se sastoji u postupnom pogađanju: nagovijestiti, evocirati – to je ono što maštu ushićuje.“
    Tko o čemu, ja o pjesmi. (No, ako me sjećanje još služi, i Houellebecq u tom tekstu piše većma o poeziji.) Ali ovo je primjenjivo i šire, al’ da sad ne otkrivam toplu vodu – htjedoh potvrditi iz vlastitog iskustva o moći pisane riječi.
    Kako je ono pisao Manguel u ‘Povijesti čitanja’ o trenutku kad je kao dječak shvatio da može čitati: ‘Budući da sam mogao pretvoriti puke znakove u živu stvarnost, bio sam svemoćan. Mogao sam čitati!’
    Sjećam se ogromnog formata Vjesnika koji je čitao moj djed, a ja sam s druge strane sjedeći na maloj klupici (šamrl ju je zvala moja baka) hvatao slova koja sam dotad naučio. Koja je to videoigrica bila! Onda su na red došli stripovi, pa Lovrak, Karl May… ajme, kad se sjetim onih Zane Grey kaubojaca! Baka je imala Zagorku u nastavcima, mislim da su po novinama izlazili… I to je planulo. A prva kompletna noć je pala uz “Kroz pustinju i prašumu” Henryk Sienkiewicza. U petom razredu osnovne sam proboravio mjesec dana u bolnici. Starci su mi kupovali i donosili Julesa Vernea – sjećam se tog osjećaja (osjećaji su definitivno nosioci sjećanja) kada bih otvorio knjigu – kao da sam otvorio vremensku dimenziju koja je izvor imala u budućnosti. I onda bih krenuo tražiti taj izvor.
    Da, postoje knjige koje su u određenom trenutku mog života odigrale značajnu ulogu u njegovom nastavku. Nema ih puno, ali im je jedna karakteristika zajednička – sve su one našle mene, ne ja njih. To nisu ona štiva koja sam u tom trenutku namjeravao čitati. Naprosto su se našle nadohvat ruke, odnosno napogled oka, i proces je krenuo. A ja im se i dan danas vraćam. Tada su one našle mene, ali otad ja nalazim njih, ponovo i ponovo. Volim tu pisanu riječ kojoj se mogu vraćati. Naročito u obliku poezije. Kad ponovno čitam već desetke puta pročitanu pjesmu pa među riječima koje pišu pronalazim one koje nisu prije toga nisu tu bile zapisane, one koje prije nisam ni naslutio, a kamoli pročitao. Da, i sljepoća je dio pogleda. Mada, ne znam bih li mogao kao Borges slušati ono što mi netko čita i doživjeti to kako je on mogao. No, sad već postajem pretenciozan pa ću stati.
    A pisanje? Ponekad mi dođe kao mogućnost eskapizma od mučnine koja nastaje uslijed svega onoga oko mene. A onda, većim dijelom to je igra kojoj se predajem jer u njoj pronalazim sreću. A sreće se – kako to kaže Houellebecq ‘ne bojim jer ona ne postoji’. Da, možda ja pisanje ne doživljavam ozbiljnim, kako si mi ti jednom napisao. Neka. Jer kad ga doživim ozbiljnim prestaje igra.
    Nisam siguran jesam li se ovim osvrtom imalo približio onome što si ti htio reći, ali jednostavno sam morao to baš tu kod tebe zapisati. 🙂

    • Magičar said,

      Oduvijek sam to znao, bornaija, da nas dvojica imamo tema za podulji razgovor, ako ne i raspravu, a koje daleko prevazilaze ovaj prostor komentara na blogu… Svijet osjećamo slično, ali nikada isto, a to je upravo dovoljno za stvaranje potencijala za doista zanimljive diskusije o umjetnosti, životu i sl…Uostalom, nisam li te već jednom pozvao na čašu vina! 🙂 I sada si napisao krasne stvari na koje sam odmah poželio odgovoriti.

      Da, raskrinkao si me u pogledu Houellebecqa, 🙂 moji ‘savjetodavni tekstovi’ mladim stvarateljima nastaju po uzoru na taj njegov tekst ‘Ostati živ’ (koji je, naravno, meni sjajan) i i doista, on u njemu piše o pjesnicima i poeziji. Osim toga, koristim i Nietzschea u onim djelovima njegova opusa kada se obraća nama ‘preksutrašnjima’ i traži od njih da samo odolijevaju…

      Ali nisi li ‘lijepo’ napisao da ti pisanje dođe nešto kao “mogućnost eskapizma od mučnine koja nastaje uslijed svega onoga oko mene”, a upravo to ‘oko nas’ najviše muči i mlade stvaratelje, i u tome im želim pomoći svojim tekstovima na blogu. To čine i H. i N. svak na svoj način… A što mladi stvaratelji danas najčešće naprave? Započnu kritizirat (obično negdje pisat kolumnu) i tu se gotovo slome…Onaj malac što piše STVARI sam je napisao da sada piše scenarij za neku našu komičnu seriju na TV-u… Do čitanja i uživanja u lijepoj poeziji tako ja zasada nijednim svojim tekstom ni ne stižem…

      Ali naravno, i ti si u pravu kad kažeš, svejedno kako netko živi – kad je pjesnik u njemu je dar, može se pojaviti gdje god hoće, čak i kod pervana u showu, pa da opet izricitira prekrasnu pjesmu… Shvaćam što mi želiš poručiti, umjetnost je tu mimo života… ali tema je, po meni, ozbiljna i duboka, i vidiš nije za komentare po blogovima… 🙂 Ipak moram reći još ovo: za mene umjetnost ne može biti samo igra, premda u duhu najdublje misli ikad izrečene – “vječnog vraćanja jedankoga” – ona po svojoj prirodi to jest. Ali to je onda i život! Nepodnošljiva lakoća postojanja. Ako je tako, zašto umjetnosti ne bi dali pravo naspram drugih igara, neka ona bude ta koja je u stanju preoblikovati sam život i ukloniti mučninu svakodnevice…
      Zato sam zato, kao što savjetuje H., da se otvoreno piše o svemu, da poezija pršti istinom, i onaj Sven to nevjerojatno dobro čini…

      E sad, tu se otvara i pitanje pjesničkog ega. Mislim da on u onoj svojoj pjesmi koju si mi poslao upravo o njemu govori… To je u redu, ali o egu uglavnom nemam što reći… Za mene nije glavni ni pjesnik, ni pjesma, nego samo pisanje, ali onaj TKO koji izrasta na pisanju i čitanju, a koji nema veze s egom, ona naša pročelja, bezimeno sebstvo, u kojima izgleda da tek u starosti naučimo uživati, to je, čini mi se, najglavnije od svega! Shvaćaš, ono nešto u tebi što si ‘odgojio’ da s užitkom pročita Svenovu pjesmu – to je glavno!

      A ovaj citat me oborio s nogu: “Budući da sam mogao pretvoriti puke znakove u živu stvarnost, bio sam svemoćan” Da ti ne pričam da sam se u zadnje vrijeme ponovno počeo zanimati za semiotiku… 🙂


Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: