Ožujak 2013.
O progonu stvaraoca i drugim neugodnim iskušenjima
Friedrich Nietzsche: TAKO JE GOVORIO ZARATHUSTRA
Pomislim kako diljem svijeta ipak postoje pojedinci koji su odustali od sudjelovanja u njemu na uglavnom uobičajen, čovjeku primjeren način – obitavanjem u nekoj zajednici. Čujem za njih, tu i tamo, kad se netko razvede, jer je ‘nekakav umjetnik’ koji sada živi sam i bog te pitaj što je s njim. Dakako, u većini slučajeva, radi se o ‘našoj braći’, istinskim stvaraocima/stvarateljima. Neki su se osamili temeljem vlastite odluke, a neke je društvo izopćilo. Ali morate toga biti svjesni: ovo društvo, s početka dvadeset i prvog stoljeća, ogrezlo u kapitalizam i njegove materijalne vrijednosti do grla – umjetnost i umjetnike naprosto više uopće ne može podnijeti.
„Umjetnika je kao govana“ reći će moja Tetka, kao da su joj usta nekako povezana s ustima glasnogovornika ovoga doba.
Istinskim stvarateljima križ je uopće živjeti u ovom dobu, ovom društvu. A upravo zanemarenost istinskih stvaratelja govori više o tom društvu više nego bilo što drugo. Ne morate biti pod pritiskom vrednovanja onoga što ste stvorili! I nije društvo obvezno svaki vaš doprinos uzdići u visine. Vama je dovoljno da društvo dopušta da budete ono što jeste, da blagonaklono gleda na splet otvorenih mogućnosti u bivanju koje nudite svojim postojanjem. Ali ne! Poligoni volje za moći, duboko uhljebljeni u njegove strukture, to više ne dopuštaju. Gladni su ponavljanja, formalizama, a ne originala! I onda, što nam preostaje, poslušajmo glas možda “najdubljeg” Nietzschea…
Hoćeš li, brate, poći u samoću? Hoćeš li potražiti put k sebi samome? Ah, koliko ima pohlepnih za svemirom? Koliko ima grčevitog usiljavanja sujetnih! Dokaži mi da ti nisi pohlepan, niti sujetan. Da li si ti jedan od onih koji je smio da se izvuče ispod jarma? Ima ih mnogih koji su odbacujući od sebe uslužnost odbacili i svoju zadnju vrijednost. Slobodan, od čega slobodan? Slobodan, za što? Možeš li ti sam sebi dati svoje zlo i svoje dobro i objesit svoju volju iznad sebe kao zakon? Možeš li ti biti sebi sam [sudcem] i osvetnikom svoga zakona? Strašno je ostati nasamo sa [sudcem] i sa osvetnikom svoga rođenog zakona! To je kao kad padne zvijezda u prazan prostor, i u ledeni dah usamljenosti. Ali doći će doba da će te samoća zamoriti, a kao avet strašit će te ono što je uzvišeno u tebi. Ima osjećanja koja hoće da zadave usamljenika, ako ne mogu, moraju da umru, ali da li ti možeš da budeš njihov ubica? Da li ti je već poznata riječ “preziranje” i znaš li kolike su muke da budeš pravedan prema onima koji te preziru? Pa čuvaj se i od napadaja svoje ljubavi. Odviše brzo pruža usamljenik ruku da se rukuje s onim koga susretne. Usamljeniče, ti ideš putem k sebi samome, ti ideš putem stvaraoca… i u tom nalaziš svoju propast.
Svi kreativci, koji na stvarnost gledaju kao na uvijek novu, a ne formalnu, ponavljajuću, osuđuju se na izgon. Dragi umjetnici, prognani ste, izgnani, jer se ne uklapate u društvene obrasce volje za moći! Džabe im vi trubili o vlastitoj volji za moći, preoblikovanju svijeta i načina postojanja… ne žele za vas ni čuti i gotovo! Možda Nietzscheove riječi (iz prethodnog citata) nikada nećete stići živjeti, možda ih više i nije moguće živjeti već samo o njima bolećivo maštati i pisati kao što to uostalom i ja činim… Ipak, barem jednu stvar sa sobom možete i morate raščistiti.
Morate sebi postaviti to ključno a nadasve neugodno pitanje: na koji način formalizam ipak stigne zagaditi ‘naš svijet’ – svijet samih stvaratelja? Na koji način i u kojem trenutku on ulazi u stvaratelje – pisce, slikare, glazbenike – u vas, u mene? Odmah ću vam dati i svoj odgovor. To se događa u onom trenutku kada postanete spremni, za potrebe čistog preživljavanja (kako to sebi pravdate), dohvatiti svoj komadić financijskoga subvencioniranog kolača lokalnog Ministarstva, ili ‘svojih pet minuta slave’ u medijskoj čeljusti kakvog ‘svečitajućeg’ časopisa ili portala, jer biste, ‘dovraga, pa nije zabranjeno’, ako je ikako moguće „živjeli od svoje umjetnosti“.
Pazite, drugo je objaviti knjigu, vi ste to čak dužni učiniti (makar i o vlastitom trošku) i pukom srećom podudaranja ukusa s vašim suvremenikom ‘čitateljem-svežderom’, živjeti od njezine prodaje. Međutim, čak ni to stanje ne može dugo potrajati, jer će vas moćna mašina mediokriteta, koja danas novači većinu čitatelja, za svoje potrebe usisati u sebe prije nego što toga postanete svjesni.
Ako pišete da biste bili nominirani za kakvu književnu nagradu, a ne iz nasušne potrebe kako biste preoblikovali stvarnost oko sebe, spadate u isti tor – učlanite se u bilo koju od ponuđenih književnih udruga i krenite raspitivati se o tome kako da u okviru udruge ostvarite prava na mirovinu. Vaši se romani nikada neće naći na ovom blogu (u redu, koga i briga), vjerojatno tek na policama podložnih mediokritetima (što je uobičajen opis današnjeg hrvatskog čitatelja) koji ih u stvarnosti opet neće čitati, ali i tu ‘koga briga’ – vi sada živite od pisanja i ponosno to svakome govorite.
I kada nakon svega napisanog, pokušamo prići stvarnome, suviše bolnom razlogu sveopćeg ‘nečitanja’, nemojte mi reći da to nema veze s piscima kojima je najprije i prije svega stalo živjeti od svoga pisanja. Istinskim stvarateljima nikada neće biti do učlanjenja u neku udrugu, oni stvaraju u samoći (a za preživljavanje će raditi sve druge poslove), ali na činjenicu što nisu stvarno čitani, na nju u ovom trenutku mogu najmanje utjecati. Zapravo, boljka je to čitatelja kojima mediokriteti određuju što će čitati a što ne, a zbog čega ih je na kraju sve manje i manje. I umjesto da se sve što ‘književno diše’ uortači u borbi protiv mediokriteta, na kraju će se dogoditi da će se većina knjiga kupovati iz istoga razloga zbog kojega se prosjacima na ulici udjeljuje milodar: iz sažaljenja, kako bi piscima pomogli da nastave živjeti od svoga pisanja…
Duboko sam uvjeren da nijedan istinski pisac ne bi to želio, makar živio u neimaštini. Radije bi radio sto drugih poslova nego pokušao zarađivati na svojim knjigama… (Sve napisano, premda sam to naknadno odlučio staviti u zagrade, ponajprije se odnosi na fenomen ‘nečitanja’ u RH, hrvatske mediokritete i hrvatske pisce.)
Ožujak 2013.
Roman o biti tehnike
Tom McCarthy: K
U životu postoje knjige koje kao po nekoj dužnosti morate pročitati. Obvezni ste to učiniti kao što je roditelj obvezan pobrinuti za svoje dijete. Jednostavno osjećate da se ta knjiga tiče svega, vašeg bitka, bitka drugih, svijeta u cjelini… Ukoliko je ne pročitate na svijet će pasti taman pokrov, zla kob, kojih ćete se teško riješiti. Jedna je takva knjiga roman Toma McCarthyja jednostavnoga, ali zato implicitnog naslova – K.
K.? Ne radi li se možda o Kafkinom K., prvo je što ćete pomisliti uzimajući u ruke tvrdoukoričeno izdanje knjige u rijetko dopadljivu ovitku: na bijeloj naslovnici slovo K prikazano je u spoju ravnih i valovitih linija koje tvore iste takve ravne i valovite oblike. (Slovo K autoru je trebalo vjerojatno poslužiti kao akronim riječi komunikacija premda i sve druge opcije ostaju otvorene.) Na stražnjoj strani ovitka, uobičajeno, nalaze se izvaci kritika MacCarthyjeva romana iz, što bi rekli, sve samih uglednih časopisa, s nezaobilaznom naljepnicom knjižnične signature, nepažljivo zalijepljenom u gornjem desnom kutu preko nekoliko riječi sažetka jednoga kritičarskoga osvrta. Čitate:
„Kao i u prethodnim knjigama, McCarthy je u romanu K pokušao probleme k… (dolazi naljepnica signature pa ste prisiljeni preći u novi red) …se bavila avangarda uobličiti u pripovijest – a rezultat je vrtoglava, hipnotičk (eto je ponovno – naljepnice signature) …prekrasno napisana itd.
Uočavate da je svaki red prekinut signaturom upravo na tom magičnom slovu iz naslova knjige. To naravno ne bi trebalo ništa značiti, više se ne nalazimo u dobu alkemije i čarobnjaka, pa ipak neobičnoj koincidenciji ne možemo oduzeti neki nejasni tračak ironije koja nam izaziva blag ali podrugljiv osmjeh.
Ali svi ti osvrti, iako pisani kako bi privukli čitatelje, prema mojemu sudu, ostavljaju dojam kako ih McCarthyevo djelo svojom istinskom porukom, biti, nadrasta u mnogo širem obimu nego što to njihovi autori mogu zamisliti. Ili ako ćemo baš biti bahato iskreni, osvrti na roman K ostavljaju dojam da ih njihovi autori možda uopće ne razumiju. Pravo značenje, smisao ili bit romana K, ako uopće još možemo govoriti u tim terminima, kao da su se skrili kako od književnih kritičara (autora osvrta) tako i od samoga autora koji ga nemušto objašnjava sljedećim riječima (citiram ih s unutarnje stranice ovitka knjige): „…spojiti razne priče, onu o telekomunikacijama, književnosti, duševnom i obiteljskom životu, povijesti Carstva, tako da svaka objašnjava ove drugu i time proizvede nova značenja…“ Da se razumijemo, i meni su oni skriveni, ali osjećaj strahopoštovanja koji čuči u mojoj intuiciji spram ovoga djela smatram puno rječitijim od pukih nabrajanja površnih motiva koji se redom nalaze u većini osvrta koje sam pronašao na ovitku knjige. Netko će možda reći, „Što se ovaj zamara s osvrtima na ovicima knjiga, oni su i doista samo pisani da privuku čitatelje“ tako da ova moja sitničavost zadugo možda više neće imati uporište. Ali nekad i sitničavost može učiti profinjenosti.
Osvrte književnih kritičara na djelo koje nisu u potpunosti razumjeli ili im se iz nekog razloga nije svidjelo, prepoznat ćete po beskrajnom nabrajanju motiva koji se u njemu spominju. Tako K vrvi ‘zujanjem električnih signala’, kukcima, strujnim krugovima, tunelima, oružju, ‘razvoju radija’, zemljovidima, crijevima i tunelima… i sustavima za otkrivanje predmeta (vjerojatno se misli na radar), a ja bih tome slobodno mogao dodati i za nijansu profinjenije motive, recimo, umjetnički ukorijenjeno zanemarivanje uloge roditeljstva ili bizarni istraživački zanos i na sprovodu vlastite kćeri, govorim o motivima na koje sam naišao na prvih sto stranica romana.
A što se tiče samih autora, jasno je i da se ne trebamo osvrtati na njihove naknadne pokušaje objašnjavanja onoga što su napisali, a u kojima koriste više od nekoliko riječi. Ako su to pak u stanju učiniti, onda su vjerojatno napisali slab roman, ili im je tek sada sinulo kako je cijela stvar trebala ispasti. (To znači: ako se ikada odlučite za čitanje mojega romana nikada me nemojte pitati što je u konačnici trebala predstavljati uvodna scena dolaska Ki.-a na pusti otok; o romanu sam dovoljno kazao kad sam napisao da mu je tema ‘odumiranje duha u svijetu’). Po meni, autor nikada ne bi trebao imati potrebu objašnjavati svoj roman, osim dodati neku nemuštu pikanteriju u svezi samog procesa pisanja kao što je to učinio Gabriel Garcia Markes svojedobno davši simpatičnu izjavu o tome kako bi njegovo remek djelo, roman Sto godina samoće, barem za sto stranica bilo dulje da je za njegovo pisanje na raspolaganju imao računalo a ne pisaći stroj.
Ali što bi bio glavni motiv, tema romana K? To je ono što biste trebali ispaliti i nakon pročitanih tek dvadesetak ili tridesetak strana svakog književnog djela… Kad sam ga po prvi put naslutio? Možda već na trećoj stranici…
Približavajući se prolazu, iznenada je začuo nekakvo zujanje. Zastao je i počeo osluškivati. Isprekidani zvuk zujanja nekog stroja kao da je dolazio iz staje. Learmontu je palo na um da uđe i ljude koji upravljaju tim strojem upita za glavnu zgradu, ali pomislivši da bi stroj mogao raditi sâm, ipak se odlučio nastaviti stazom.
Kao da je čitava ‘buduća povijest’ tehnike stala u ovome malom odlomku. Sva pitanja koja će nas u budućnosti u vezi nje mučiti, u načelu, u njemu su postavljena. U nekoliko književnih rečenica kao da se može ogledati čitava računalna znanost. Primjerice, iza mogućnosti ‘da bi stroj mogao raditi sâm’ ne samo da se aludira na budući razvoj umjetne inteligencije, nego se u čitavu priču uvodi i čovjekova sumnja, čini li dobro time što je anorgansku materiju u obličju tehnike odlučio probuditi u okrilju prirode.
Tom McCarthy napisao je ‘neupitno briljantan’ roman kako stoji u Timesovoj kritici na ovitku knjige, ali to ‘neupitno briljantno’ kao da je manje briljantno od onoga što ovaj roman doista može ponuditi…
Ožujak 2013.
Zašto je nebo crno?
Edgar Allan Poe: CRNI MAČAK
Rijetki znaju da je E. A. Poe među prvima ponudio odgovor na jedno, na prvi pogled, sasvim trivijalno pitanje: zašto je nebo crno. Još manje ih zna da nam odgovor na to pitanje pruža, rijetko dostupno, neupitno znanje o prirodi svemira. U svojoj Eureci, koju je pisao potkraj života, nadahnuto je naveo da je nebo crno zato jer svjetlost zvijezda koje ne vidimo nije imala dovoljno vremena da dođe do nas. Rekli bi, sasvim obična rečenica s kojom se danas bezrezervno slažemo, da iza sebe ne krije čudesne implikacije upravo po pitanju našeg znanja o prostornim i vremenskim granicama svijeta u kojem živimo. O čemu je riječ?
Poeov odgovor, ako ga se, recimo, uzme kao istinitog, svemiru nužno nameće jednu granicu – onu vremensku; nebo je crno zato što svemir nije vječan, zato što ima svoj početak u vremenu. Naime, ako te granice nema i svemir je vječan, onda je svjetlost zvijezda trebala imati dovoljno vremena (sâmo vrijeme je vječno) da stigne do nas i nebo iznad nas bilo bi zasljepljujuće svijetlo. Dakako, to nije slučaj – nebo iznad nas je crno. (Gotovo bi mogli reći da je E. A. Poe među prvima svojom tvrdnjom postulirao teoriju Velikog praska.) Međutim, crnilo neba može se objasniti i na drugi način. To bi bio slučaj u kojem se Poeovom odgovoru uskraćuje istinitost, i u kojem bi svemir bio vječan. U tom slučaju da bismo zadržali crnilo neba morali bismo ga ograničiti u prostoru. Drugim riječima, morala bi postojati neka vrst ‘prostorne granice’ svemira, nakon koje i doslovno više ne bi bilo zvijezda. I na ovaj način pošlo bi nam za rukom nebo ‘zadržati crnim’ odnosno uskladiti teoriju s opažanjima.
Time smo saznali da odgovor na pitanje zašto je nebo crno sa sobom ipak nosi neko znanje. Nebo je crno zato što je svemir ograničen – ili u prostoru ili u vremenu, ali nikako i u jednom i u drugom! Svemir je ili vječan ili bezgraničan, ali ne i oboje!
Daleko od svakog daljnjeg umovanja o prirodi našeg svemira, vraćam se američkom književniku. Što bih još mogao napisati o Edgaru Allanu Poeu kao o svom omiljenom piscu? Da je ‘književni vrag’ koji me uopće natjerao pisati? To je istina. S ovim književnim ekscentrikom, definitivno, moramo dijeliti neke karakterne crte. Njegovu mrzovolju na primjer, ili sklonost morbidnim temama, ili još bolje – njegov stil pisanja! Upravo stil pisanja ovoga prvog američkog boema (Walt Whitman u ‘travu je legao’ puno kasnije) ono je što nas trenutačno mora zaraziti, pogotovo ako se nalazimo na pragu spisateljske karijere. Za izražavanje snažnih emocija, kojih u svakoj mladoj duši nikada ne nedostaje, nećete moći ne posegnuti za aoristom ili imperfektom! Kada, primjerice, pročitate:
Od djetinjstva bijah poznat po popustljivosti i čovječnosti svoje ćudi.
intuitivno slutite da se tu nešto iza brda valja, da se zapravo radi o liku vrlo nemirne i ćudljive naravi – i to samo zbog ovoga ‘bijah’! (Premda će netko kazati da je to stvar prijevoda – ne bih se složio!).
Sjećam se da sam svoju prvu pravu priču napisao upravo u duhu Edgara Allana Poea, njegovim jezikom, njegovim stilom. U to vrijeme, dakako, čitao sam Crnog mačka (Poe se izgleda rijetko udaljavao od teme ‘crnoga’!), omanju pripovijetku iz njegova opusa i prvi put shvatio da u pisanju, u tzv. ich-formi slobodno mogu uzeti lik, osobnost, koja je (barem naizgled) daleko od one kojom se predstavljam u stvarnosti. Ali nikada ne reci nikad! Ne poreci da i tu i takvu osobnost ne skrivaš u nekom kutku vlastite nutrine! Možda je svojim pisanjem Edgar Allan Poe želio i samo to: isporučiti nam susret sa samim sobom, sa svim tim silnim proturječnostima od kojih se sastojimo i koje nam razdiru nutrinu. Tko bi ga znao!
Što se tiče Crnog mačka, morbidna je to pripovijest o čovjeku kojega iznutra razdiru različiti porivi i raspoloženja. Premda gaji općenitu ljubav spram životinja i ljudi, konkretno, svoga crnog mačka i svoje žene, u danom trenutku, doživi promjenu. S iznenađenjem u sebi otkriva sasvim drugačije porive za koje tek usputno kaže kako mu ih je donio alkohol: mrzovolju, gađenje, bijes. A zapravo, riječ je o ‘duhu nastranosti’, o kojem čak ni jedna „filozofija ne vodi brigu“. Crni mačak, tako je priča o duhu nastranosti, jednom „od najiskonskijih poriva ljudskoga srca“.
Tko se još nije stotinu puta zatekao kako čini nešto opako ili budalasto, ni iz kojeg drugog razloga nego zato što zna da ne bi smio? … Ovaj duh nastranosti, rekoh, uzrokovao je moju konačnu propast. Bijaše to ona nedokučiva težnja duše da izjeda samu sebe – da vrši nasilje nad vlastitom prirodom – da čini zlo samo radi zla sama…
U naletu pomahnitaloga, pijanskog ludila on će svome mačku najprije iskopati oko, a onda ga, i nedugo potom, bezočno objesiti. Sam čin vješanja opisan je jednom od ‘književno najljepših’ rečenica koje sam u životu ikada pročitao, i za koju sam siguran da pripada ‘vrhu vrhova’ Poeovog književnog opusa općenito:
Jednoga jutra, posve hladnokrvno, nabacih mu omču oko vrata i objesih ga o granu nekog drveta – objesih ga dok su mi suze curkom curile iz očiju, i s najgorim kajanjem u srcu – objesih ga zato što sam znao da me ljubi, i zato što sam znao da se nije ničim o mene ogriješio – objesih ga zato što sam znao da time činih grijeh – smrtni grijeh, koji će toliko ugroziti besmrtnu mi dušu da će se naći – ako je to uopće moguće – van dosega beskrajnog milosrđa Najmilosrdnijega i Najstrašnijega Boga.
(U toj rečenici nalazi se puno više toga, od tek izvanrednog uprizorenja ‘duha nastranosti’.) Ipak, pomahnitalom grižnjom savjesti (čak i grižnja savjesti njime mahnita!) glavni lik ove morbidne pripovijesti nabavit će sebi novoga, zaprepašćujuće istog mačka, s jednakim biljegom ‘nastranoga duha’ – iskopanim desnim okom. Iz odlomka u odlomak pomračenje njegova uma se nastavlja, kao i prakticiranje nasilja. Naposljetku, potonjeg neće biti pošteđena ni njegova žena. U novom pijanskom deliriju, dokrajčit će je sjekirom te, začuđujuće mirne savjesti, uzidati u podrumski zid kuće. Policija će uzalud tragati za ženom luđaka dok se ovaj zaprepašćujuće smiren vraća uobičajenom životu. U odsutnom trenutku, tek banalnim događajem ipak biva razotkriven. Nakon što je (polunamjerno, polusvjesno) lupnuo o podrumski zid kuće, baš na mjestu na kojem je uzidao leš vlastite žene, kroza nj, do policijskih službenika će doprijeti „…vrisak, potpuno neprirodan i neljudski – urlik…“ životinje. Ispostavit će se da se radi o kriku zamjenskog crnog mačka kojeg je, eto, živog, nehotice i ne znajući, glavni lik pripovijesti zajedno sa ženinim tijelom uzidao u podrumski zid kuće. U posljednjoj sceni policijski službenici će u hipu razrušiti zid i pronaći leš…
…već u stanju znatnog raspadanja… [koji se] pojavio … uspravan pred promatračima. Na njegovoj glavi, crvenih razjapljenih usta i s jednim jedinim rasplamsanim okom, sjedila je ona jeziva zvijer koje me prepredenost mamila u umorstvo, i koje me izdajnički glas izručio krvniku. Zazidao sam tog monstruma unutar grobnice!
Tim riječima završava kratka novela E. A. Poea, od koje svakome duhu, iole osjetljivom na književnost, mora zastati dah.
Nažalost, danas više ne mogu pisati na taj način. Ne mogu, jer su računala ušla u moj život. Osjećam da su iz mene isisala tu moć opijenosti riječima i jezikom. Na neki način, moram se pomiriti sa znanjem što ga posjedujem iz uvoda ovoga posta, odgovorom na pitanje Zašto je nebo crno kojega, eto, barem ponosno, u svakom trenutku, mogu u tančine svakome obrazložiti. Ali na tom crnom nebu iznad svoje glave, siguran sam, nerijetko ću ugledati ‘mačkasti’ obris zvijeri koja će mi nedostajati, moga simbola one opojne poeovske moći pisanja koju sam u međuvremenu izgubio, i čijim sam gubitkom zacijelo platio cijenu svoje današnje znanstvenosti…
O Duhu i njegovim Moćima 