Travanj 2013.

‘Znakovita’ bit svijeta

Posted in (čitati) EUROPSKI GLASNIK, BARTHES, NÖTH, Priručnik semiotike, Uvod u semiotiku, ZNANOST tagged , , , at 6:23 pm autora/ice Magičar

Winfried Nöth: PRIRUČNIK SEMIOTIKE
Roland Barthes: UVOD U SEMIOTIKU (u Europskom glasniku, br. 17, 2013)

Moja nova/stara ‘prostorumna’ ljubav odaziva se na ime semiotika! Poput naratora iz filma Magnolia uporno ponavljam: ništa nije slučajno. U vrijeme kada sam prvi puta svoju  častohlepnu prirodu Magičara odlučio liječiti pisanjem bloga, a bijaše to davne 2007., već nekako u to vrijeme, dopirali su do mene signali, znakovi nečega što se tek trebalo dogoditi između moje malenkosti i ovoga, naočitog kraljevstva duha. Naime, jedan od komentatora moga ondašnjeg bloga, koji je btw. nosio ništa manje pretenciozan naslov u odnosu na ovaj današnji (Svijetom i Vremenom) imao je naziv, pogađate – Semiotika. Riječ je bila o kolegici-blogerici, ali ponajprije izvanrednoj pjesnikinji. Danas od nje, manje-više, nećete ‘čuti ni glasa’ (na svom blogu http://semiotika.blog.hr ostavila je jednu jedinu pjesmu, objavljenu još pretprošle godine). Blog je po svoj prilici zanemarila povlačeći se u onu, ovdje već toliko elaboriranu, samodostajuću osamu umjetnika, koju „ni bogovi više ne promatraju“, a opet tako tipičnu za ovo budalasto vrijeme koje su, pored mnogih drugih magičara do kojih nam je stalo, lijepo opjevali i momci iz sarajevskog banda Letu štuke:

Dok pametni šute
Govore budale

U onih nekoliko ohrabrujućih komentara koje smo uputili jedno drugomu, a njezine pjesme bijahu doista prekrasne, duboke, lijepe, iskrene, ne stigoh je priupitati za sam naziv bloga. Zašto se krila iza jednoga takvoga neobičnog naziva?

U maglovitom prisjećanju, već tada, imao sam u umu neobičnu uspomenu na svoj rad u knjižnici koji se u odnosu na našu prepisku dogodio nekoliko godina ranije. Mogla je biti 2004. ili 2005. kada je u moju knjižnicu stigao nov novicijat primjerak knjige Priručnik semiotike Winfrieda Nötha koji je odmah zaokupio moju pažnju. Čim sam ga ugledao, došetao sam do police i pažljivo ga uzeo u ruke. Iznadprosječna težina za jednu knjigu, teško zapamtljiva boja tvrdih korica (između zelene i plave), sitni tisak u dvostrukim stupcima, i vrlo upečatljiva riječ iz naslova. I eto, tako sam prvi put saznao da je semiotika opća znanost o znakovima, ili kako je sam Nöth zapisao – „znanost o znakovnim procesima“. Moram priznati, čak ni u to doba u svoj svojoj rasipajućoj zanimaciji za apokaliptičnu rusku književnost, prve tri minute svemira ili svice s Mrtvog mora, nisam bio daleko od područja koje je omeđila moja nova duhovna opsesija. Naime, već u to vrijeme, osjećao sam veliku simpatiju prema Jungovim promišljanjima simbola i onomu što je smatrao da predstavljaju za psihu čovjeka. Naravno, ‘sve to’ činite kako biste ‘sve to’ doveli u odnos sa sobom i nesmiljenom potragom za svrhom svojega života. Tom mojemu nastojanju sada se pridružila i simpatija prema semiotici. Tu među policama knjižnice iskazao sam svoju prvu simpatiju prema znakovitoj biti svijeta općenito, ne ograničavajući je samo na slova, brojeve i simbole. Na sve oko sebe počeo sam gledati ‘označiteljski’ – kao da se cjelokupna stvarnost sastoji samo od označitelja. A možda se i sama ona, a ne samo čovjek (kako je to odvažno zaključio Charles Sanders Peirce, utemeljitelj semiotike, još u devetnaestom stoljeću) može shvatiti kao znak koji se dade raščlaniti na beskrajni niz drugih znakova koji tajanstveno upućuju na neuhvatljivu pozadinu hipotetskoga označenoga (ili označenih) a koji pak stoje onkraj svega, na nedokučivim mjestima čak i za naša poimanja. Upravo težnja da se znakove promatra izdvojeno iz konteksta bilo koje druge znanosti, kojima su isti revno služili od prapočetaka, započelo je u tom trenutku, davne 2004. ili 2005., ushićivati moju dušu, a da to zapravo nisam ni znao… Osim toga, u to doba definitivno nisam bio dorastao ‘knjižuljku’ od kojih šestotinjak stranica da ih uopće zahvatim nekom ‘prostorumnom’ ozbiljnošću nepoznatoj običnom knjižničaru (književnost se u to doba u meni tek kuhala, a Magičar stasavao).

Ali u komunikaciji sa Semiotikom, blogerskom drugaricom, s kojom sam se povremeno dopisivao 2007. to pitanje ozbiljnijeg promišljanja ove metaznanosti ili metadiscipline, kako joj tepaju njezini gurui, u meni se ponovno postavilo. Ali ni tada ništa se važno nije dogodilo. U međuvremenu, stigao sam na faks, i započeo proganjati studente sa svim tim HTML-ima, XML-ima, ili ako baš hoćete ‘označiteljskim jezicima’ (markup languages), u prvo vrijeme ne uviđajući bjelodanu poveznicu sa semiološkim istraživanjima. S druge strane, moja književnost je počela dozrijevati, sve te metafore i simboli započeli su uspostavljati sve složenije odnose na osobitoj, mogu to sada slobodno reći, i semiotičkoj razini; svi ti ‘plavi nojevi’, ‘magičari’, ‘moćni mehanizmi’ koji nastanjivaše moju književnu pustopoljinu započeli su dobivati nova značenja na novoj ‘konotativno-denotativnoj’ zemlji. A onda se napokon dogodio prijelomni trenutak.

U novom Europskom glasniku imao sam priliku pročitati rad Rolanda Barthesa jednostavnoga znakovitog naziva – Uvod u semiotiku. I upravo taj rad naposljetku mi je rasporio i posljednju koprenu koja je stajala između mene i uvida u fatumsku povezanost s ovom ‘interdisciplinom’. Jer, upravo će Roland Barthes svojom hladnom raščlanjujućom pameti svojstvenoj šarmu francuskog intelektualca sredine druge polovice dvadesetoga stoljeća (među koje, naravno, ubrajam i Derridu) prosvjetljujuće ponoviti ono što sam već znao, ali negdje u sebi zagubio:

Svrha semiologijskog istraživanja jest rekonstruirati funkcioniranje sustava značenja koji nisu jezik…

I upravo to „koji nisu jezik“ otklonilo je u meni posljednje sumnje u potrebitost proučavanja i bavljenja semiotikom. Kao ‘lingvistika bez jezika’ semiotika me ne tjera nužno biti lingvistom, premda je većina njezinih teoretičara dosada izgleda to bila (De Sausser, Hjelmslev, naposljetku i sam Barthes). Kao znakovi ne proučavaju se samo slova i brojevi, već doslovno sve. Ako Barthes spominje sustave odjeće, namještaja ili mode kao predmete semioloških istraživanja, zašto i ja ne bih mogao svoje označiteljske jezike koji u startu, u svome nerazumljivom višeznačnom nazivu udomljuju etimološko pobratimstvo sa sakralnim semiotičkim pojmovima (označenim i označiteljem).

Semiotika kao novo kraljevstvo duha zove me u svoje odaje. Tek su se nadogradile na zdanje s Prostorijom s Kolom. Tu sam, dovikujem neznanom nekome odande. Sasvim je moguće da su još prazne, ali kako to biva, vrijeme sve ispunjava, a tako će biti i s prostorom moje nove ‘prostorumne’ ljubavi – u to ne sumnjam!

2 komentara »

  1. blarcsy said,

    U nekom svom rokovniku zapisah (tada kad se pojavilo u tisku)”Priručnik semiotike” Winfrieda Nöth – kad bude “više love”…

    • Magičar said,

      🙂 apsolutno se slažem, u međuvremenu koristim primjerak na faksu koji će, ako me ne budu zbog njega zvali iz knjižnice, dulje vrijeme provesti na/u momu stolu… 🙂


Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: