Travanj 2013.

Napuci za preživljavanje (ili kako ‘između sebe i današnjice staviti kožu od bar tri vijeka’)

Posted in FILOZOFIJA, NIETZSCHE, Radosna znanost tagged at 3:34 pm autora/ice Magičar

Friedrich Nietzsche: RADOSNA ZNANOST

Tek u ovom dobu postaje jasno što je Nietzsche mislio kad je napisao: „Tek ‘preksutrašnjica’ pripada meni!“. Nakon što ga je dvadeseto stoljeće kao ‘sutrašnjica’ njegova djelovanja preko svake mjere iskoristilo u svojim beskrajnim raspravama i pozivanjima, nastupila je napokon željena tišina. U filozofskim akademskim dvoranama po pitanju Nietzschea nastao je muk. Neki to objašnjavaju zalazom doba kojeg je svojom mišlju obilježio – postmodernizma – drugi su ga se i doslovno zasitili.

Ali ono što većina naklonjenih Nietzscheu ne primjećuje jest da je ‘preksutrašnjica’, koju je spominjao u svojim spisima, tek sada pokucala na vrata, istina u  izrazito bezočnom obliku kojeg vjerojatno ne bi mogao predočiti ni sam Nietzsche – nekoj vrsti ‘tehno-pustoši’ u kojoj je pojedincu, u nekakvom priručnom smislu, sve na raspolaganju osim samoga smisla. Naravno, ne radi se više o tome da će se njegovo ime ponovno rastezati po zagušljivim akademskim sobama, ili da će se o njemu trubiti u medijima – ne; njegova misao u ovom dobu napokon postaje latentna, onakva kakva zapravo jest, talisman svim, kako ih je volio nazivati, ‘slobodnim duhovima’ kojima je danas jedini zadatak – opstati. Ne možete više utjecati na društvo u kojem živite. Ako želite izvršiti imalo značajniji utjecaj morate se uteći mainstreamu, a želite li to još? Nihilizam je zastarjela priča. Probajte kritizirati ili podizati revolucije pa ćete vidjeti što će se dogoditi. U najbolju ruku vaš angažman proglasit će skandaloznim, a dobro znate kome su potrebni skandali. Jedino što ćete uspjeti postići jest da za neko vrijeme medijskim glasilima poraste čitanost. Ljude nećete promijeniti.

Stoga, vratimo se Nietzscheu vjesniku, pošiljatelju poruke. Osvijetlimo pod drugim kutom njegove pojmove volje za moći, vječnog povratka jednakoga i nihilizma, čitajmo Radosnu znanost ili ponovno Zarathustru, čitajmo između redova i pronađimo tu intimnu poruku ‘preksutrašnjima’, a zapravo, nama – današnjima. Nietzsche se obraća pojedincu koji dolazi iz, znao je to, iznimno ledena i pusta budućeg vremena.

Živi ne znajući o tome što se tvome vremenu čini najvažnijim. Između sebe i današnjice stavi kožu bar od tri vijeka…

U pogledu Nietzschea oduvijek sam imao taj stav. Nikada mu nije bila namjera pisati za sve. Dočim, svaka njegova ideja, protumačena kao da je upućena čovječanstvu kao vrsti, na čudnovat način izvitoperi se i postane nešto drugo. Heidegger je u njegovu mišljenju pronašao zasebnu metafiziku, Luc Ferry kompletan program postmodernizma, a nacionalsocijalisti ideologiju za svoje zločinačke nakane. Međutim, čini se da se nitko dosada nije pozabavio mišlju da se Nietzsche oduvijek i samo obraćao pojedincu, i opet, ne svakom pojedincu…

Da li imate hrabrosti, braćo moja? Ne hrabrosti pred svjedocima, već pustinjačke i orlovske hrabrosti, koju ni bogovi ne promatraju…

Taj prekrasni apel duboko nas dira u dušu… Ne možemo rosnih očiju ne priznati sebi da i pored ovog laptopa, i superbrzog interneta, i pored stotina televizijskih kanala i smartfon mobitela, i danas osjećamo isto – da čovjekova veličina počiva isključivo na umjetničkoj razini, odnosno na prostoj činjenici koliko je u sebi umjetnik. To ukratko znači koliko smo voljni zaboraviti sebe kako bi se usredotočili na suštinu, dati joj svoj prilog i na taj način uploviti u vječnost. To nam jedino stvaranje može podariti, i eto odgovora na pitanje, kome se Nietzsche uvijek i jedino obraćao. Nama, stvarateljima, u bilo kojem smislu! Dao nam je naputke za preživljavljanje nakon smrti same umjetnosti… Nikada to ne zaboravimo i uvijek ga u tom duhu čitajmo…

Jedno je potrebno – „dati stil“ svom životu velika je i rijetka vještina. Nju primjenjuje onaj koji sve sagledava, što njegova priroda pruža u snagama i slabostima, a zatim uklapa u neki umjetnički plan… Jer jedna je nužda: da čovjek sobom postigne svoje zadovoljstvo – bilo samo ovim ili onim načinom književnosti i umjetnosti: samo tek tada čovjek može izgledati [uopće] podnošljiv…

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: