Svibanj 2013.

Don’t panic (ili kako je nekome takvo nešto uopće moglo pasti na pamet…)

Posted in ADAMS, KNJIŽEVNOST - PROZA, Vodič kroz galaksiju za autostopere tagged u 5:25 pm autora/ice Magičar

Douglas Adams: VODIČ KROZ GALAKSIJU ZA AUTOSTOPERE

Knjigu koju sam davno trebao pročitati (a nisam) ‘odaziva’ se na ime Vodič kroz galaksiju… Da, da, mislim upravo na onaj Vodič kroz galaksiju… Tu urnebesno-smiješnu, šaljivo-duboku, zadivljujuće-jedinstvenu knjigu koja mojemu ‘plavom noju’ dođe nešto kao ‘brat po mlijeku’.

Iako je njezin autor već odavno mrtav, iako je čak doživjela i filmsku, pored originalno namijenjene radijske ekranizacije, ne znam kako se dogodilo pa da je tek danas držim u svojim rukama… i, što reći, umirem od smijeha ali i beskrajne zadivljenosti.

Ali da se razumijemo, ova knjiga nije namijenjena tomu da samo ‘umiremo od smijeha’, dubina s kojom se istodobno suočavamo čitajući avanture Arthura Denta, Zaphoda Beeblebroxa, Forda Prefecta, manično-depresivnog robota Marvina i zagonetne Trillian – jednostavno ne da se opisati. Veličina i beznačajnost ljudskog roda u okrilju prirode/svemira neprestano nam se vrti pred očima. “Svemir je divovski, neshvatljivo velik” odjekuje knjigom poput mantre, kao i savjet “Don’t panic” koji čitatelja zbog takve činjenice treba umiriti. Naprosto nevjerojatno je da je Douglasu Adamsu tako nešto uopće moglo pasti na pamet. Ako bi nekome drugome (premda mi u ovom trenutku ne pada na pamet kome) trebali podastrijeti dokaz o maštovitosti ljudskog roda onda to bez ikakve grižnje savjesti možemo učiniti s ovom knjigom…

Svjedočanstvo neizmjerne dubine koja krasi knjigu, primjerice, izići će na vidjelo već na 37. stranici Koanovog izdanja u odgovoru Vogona (Prostetnic Jeltza), pripadnika užasno odvratnih bića od kojih su i ‘sile evolucije s gađenjem okrenule glavu u stranu i otpisale ih kao ružnu i nesretnu pogrešku’, na pitanje zašto piše poeziju.

“Znači hoćete reći da ja pišem poeziju zbog toga što pod svojom zlom, grubom i bezosjećajnom vanjštinom zapravo želim biti voljen” rekao je. Onda zastane. “Je li tako?”
Ford se nervozno nasmije. “Pa, u stvari da”, rekao je. “Zar svi mi u dubini, znate, ne želimo…ovaj…”
Vogon ustane.
“Ne, uopće niste u pravu”, rekao je. “Ja pišem poeziju da bih što oštrije izrazio svoju zlu, grubu i bezosjećajnu vanjštinu…”

Pored ingeniozno-ludih odgovora na vječna pitanja koja oduvijek taru čovjekovu dušu poput onoga ‘četrdeset i dva’, vjerojatno najpoznatijeg odgovora uopće na pitanje ‘Života, Svemira i Sveg Ostalog’ kojeg je dala Duboka Misao, grandiozno računalo sagrađeno upravo za tu namjenu nakon mozganja od sedam i pol milijuna godina ili transkripcije misli, neke vrste razgovora sa samim sobom kita ulješure od trenutka kada se nevjerojatnom okolnošću stvorio u zraku daleko iznad zemlje do njegove smrti uslijed pada s ogromne visine, nezaboravno ostaje obraćanje maloprije spomenutoga Prostetnica Vogona Jeltza čovječanstvu u kojem mu najavljuje uništenje njegovog staništa:

Narode Zemlje, molim pažnju”, reče glas, a zvuk je bio savršen. Bio je predivan, kvadrofonski, s tako niskim nivoima izobličenja da se čovjek rasplače.
“Govori vam Prostetnic Vogon Jeltz iz Galaktičke uprave za hipersvemirsko planiranje”,
nastavio je glas. “kao što ste bez sumnje upoznati, planovi razvoja vanjskih područja galaksije nalažu izgradnju ekspresnog hipersvemirskog prolaza kroz vaš zvjezdani sustav i, na žalost, vaš planet jedan je od onih koji su predviđeni za uništenje. Proces će trajati nešto manje od dvije vaše zemaljske minute. Hvala.”
Razglas se isključi.
Nerazumni už
as zavlada medu ljudima Zemlje koji su to slušali. Strava se lagano širila kroz okupljenu gomilu, kao da se radi o željeznim strugotinama na ploči ispod koje se kreće magnet. Izbije panika, beznadna, sumanuta želja za bijegom, ali nije bilo mjesta na koje bi se moglo pobjeći.
Kada su Vogoni ovo primijetili, oni ponovo uključiše svoj razglas. Kazali su:
“Nema svrhe da se sad pravite iznenađeni. Svi projekti i nalozi za uništenje izloženi su u vašem lokalnom odjeljku za planiranje na Alfa Centauriju već čitavih pedeset zemaljskih godina, prema tome imali ste dovoljno vremena da uložite kakvu god hoćete formalnu žalbu i stvarno je prekasno da sada počnete praviti probleme.”
Razglas se ponovno utišao, a njegov odjek orio se Zemljom. Golemi brodovi okrenuše se nebu s lakoćom. Na donjem kraju svakog od njih otvoriše se vrata, prazni crni kvadrat.
Do tog trenutka nekome mora da je uspjelo osposobiti neki radio-predajnik, odrediti valnu duljinu i emitirati poruku vogonskim brodovima, moleći ih da poštede planetu. Nitko nikada nije saznao što je rečeno, svi su čuli samo odgovor. Razglas je ponovo škljocnuo i oživio. Glas je zvučao iznervirano. Rekao je:
“Kako to mislite da nikad niste bili do Alfa Centaurija? Za ime božje, ljudi, znate da je ona samo četiri svjetlosne godine odavde? Žalim, ali ako vas ne zanimaju mjesne prilike, sami ste krivi. Aktivirajte zrake za uništenje.”

Ostale citate skupio sam na posebnoj stranici… pa uživajte!

%d blogeri kao ovaj: