Travanj 2016.
U jednom dahu kazati Da i Ne
DANKO GRLIĆ: Friedrich Nietzsche
Nikad nisam bio bliže životu… Nikad u takvom iskušenju da napustim zemlju duha… Da se, poput Arthura Rimbauda, otisnem na trgovačkom brodu put Afrike ili kao Srđan Šaper postanem direktor supervažne ili pak supernevažne kompanije, ovisno kako na to gledate… Što me je (to) zahvatilo? Neznano kako, ponovno me je nagrizla sumnja u potrebu opstanka ovakovog razmišljanja na svijetu. Možda je za nj doista došao kraj…
Prije neki dan, žena me pita: zašto već jednom (na ovaj način) ne prestanem pisati… Tko još danas tako piše? Piši, brate, ako od toga imaš neke koristi, ako nemaš, mani se ludog posla… Najgore što nam se može dogoditi – a što se izgleda većini ljudi upravo događa, je da nam to pragmatično, dijabolično, kapitalističko mišljenje postane zdravorazumsko…
Moj net prijatelj, s kojim dijelim slične duhovne sklonosti, u svom zadnjem emailu napisao mi je nešto zastrašujuće… da kad odluči staviti nešto na papir da mu dođe povraćati… Situacija je postala ozbiljna. Svi ćemo možebitno dosegnuti njegovo stanje uma. Ali zar se ipak ne bi trebali zapitati: kakav je to naš život postao, ako nas duhovna djelatnost u njemu počela tjerati na povraćanje…?
Netko može pomisliti da je to zato što se danas njome svi bave (osim toga, velika većina žele je i naplatiti!), i ne bi bio daleko od istine. Sjećam se da sam i sam nekoć pisao o ‘uzdržavanju od proizvodnje sadržaja‘… ali nekako osjećam da tu ne leži odgovor.
Kapitalizmu je u naravi crpsti sve čega se dotakne. Zahvaljujući njemu imamo linearno, a ne cikličko vrijeme. Jednoga dana, to je sasvim očito, zalihe će presušiti, majčica Zemlja u sebe će se urušiti, i mi ćemo s njenog lica nestati. U ovom trenutku, ne vidim drugi scenarij za ‘posljednji dokumentarni film’ naziva “Sudbina čovječanstva”. S takvim naukom, s kojim se paradoksalno, slaže i kršćanstvo sa svojim učenjem o Sudnjem danu, nećemo preživjeti… Jednoga dana, dakle, osvanut će taj – Sudnji dan, u kakvom god obliku, te započeti posljednji dan čovječanstva na Zemlji. Tako nam je – kako nam je. Mi smo kapitalističke životinje po svojoj krvi; drugačije – ne da ne znamo – nego i ne možemo! U vrlo skoroj budućnosti, znanosti će poći rukom otkriti postojanje tih intrinzičnih ili nanosićušnih, kapitalističkih gena u svih u upojedinačnih bića na svijetu, pa ćemo postati potpunoma sigurni da nismo pogriješili, i ostati ‘mirni’, a zapravo, divlji u svom postojanju…
I, ako je tomu tako, čemu onda još Duh? Čemu filozofija, umjetnost, religiozne predaje…? Možda jedino tomu da vrijeme propasti malo uspore… U nekim trenucima, kao što je to ovaj, ne vidim drugog rješenja. Naravno da većinu vremena provodim sanjajući o tome da će se dogoditi obrnuto, da će čovječanstvo kad-tad prihvatiti da mu i smije biti malo dosadno u tom vražjem kozmičkom uprizorenju, te da će znati ‘stati na loptu’ i prihvatiti cikličko vrijeme… “Rad je sramota” znao je izvikivati Nietzsche u onim svojim najdrskijim, a možda i najlucidnijim trenucima, koji se vjerojatno ne mogu opravdati, ali koje možda i najviše volim… Međutim, isti taj Nietzsche, čitam u njegovoj izvanrednoj biografiji Danka Grlića, duhovni princip kapitalizma – ‘volju za moć’, uzdiže na pijedestal ‘istine bića’. Volja za moć, kaže, dolazi prije same spoznaje! Kako sad to?
Ja i stvari, subjekti i objekti, djelo i djelatelj, zapravo su samo fikcije volje za moći… Tako je svaka spoznaja fenomena zasnovana na fikciji, jer već pri samom početku spoznavanja postoji volja za moći. Pojmiti, po Nietzscheu, možemo samo onaj svijet koji smo sami stvorili.
Tako volja za moći uopće nije predmet spoznaje, već je obratno… sama spoznaja predmet [je] volje za moći. Stoga je u krajnjoj liniji promašena i namjera pokušati spoznati volju za moći, jer na određenom stupnju volje za moći tek spoznajemo.
Za Nietzschea su uopće sve namjere, svi smjerovi, svi ciljevi, svaki smisao samo načini izražavanja i metamorfoze jedne volje, inherentne svem zbivanju: volje za moći.
“Imati namjere, ciljeve, smjerove, htijenje uopće – isto je što i htjeti biti jači, htjeti rasti – i htjeti uz to i sredstva za to” (Volja za moći).
Ali i kao takva:
…volja za spoznavanjem ostaje… ograničena, kao i sama volja za moći, na istinu bića a ne bitka.
Zbog toga, vjerujem, da je Danko Grlić izveo zaključak po kojemu je Nietzsche ‘volju za moć’ držao nečim prisilnim za sva upojedinačena stvorenja, nečim čemu se teško usprotiviti; s druge strane, smatrao ju je negativitetom ‘svim kretanjima bitka samog’, odnosno nečim što neprestano mora svladavati i druge energije, pokrete i stremljenja Pra-Jednog. Katkada je i sâm Nietzsche karakterizirao volju za moći “opasnošću koja nikad ne dovodi do smirenja”. Valjda smo, zbog sveg nabrojanog, do vraga, i u tolikoj ljubavi s kapitalizmom danas! Svijet je, na svu sreću, jedno divno i komplicirano mjesto i vjerujem da ga se nikada neće moći svesti na samo jedan tako isključujući, i tako okrutan princip…
Upravo pojava još jedne ideje u Nietzscheovom mišljenju – ideje ‘vječnog vraćanja jednakog‘, možda nam to najbolje potvrđuje. ‘Vječno vraćanje istog’ stoji nasuprot ‘volji za moći’ kao umjetnički i kao duhovni princip, kako god je uzeli, ali ponajprije, ‘vječno vraćanje istog’ je ideja koju ona, ‘volja za moći’, ne može svladati. Uzaludnost svakog napora u ovom svijetu više je nego evidentna, sve će jednoga dana postati ‘prah i pepeo’, uključujući i nas same… (ipak o samom ‘vječnom vraćanju jednakog’ pisat ću nekom drugom prilikom)
Pored svega toga, ne znam kako je Danku Grliću pošlo za rukom iskopati knjigu Ludwiga Klagesa s možda prvom, ozbiljnijom, psihološkom analizom Nietzscheova lika i djela. U svakom slučaju, Klages je za nas, zbog nje, neizmjerno vrijedan. Upravo je on, među prvima, uočio dva suprotstavljena svjetonazora u Nietzscheovu mišljenju koja se ničim ne daju podvesti pod zajednički nazivnik:
[po Klagesu] u Nietzschevoj filozofiji… spojene su dvije nespojive moći: duhovna volja za moći i ono što [on] zove “nužnošću doživljavanja ritmičkih kretanja kozmičkog života”.
S jedne strane, kaže Klages, imamo ‘pozitivnu’ ‘filozofiju orgijazma”, a s druge, ‘negativnu’ “filozofiju volje za moći”. Odatle, nastavlja Grlić:
Čak i njegovo ludilo Klages objašnjava tako da je Nietzsche čvrsto stajao na dva potpuno različita stajališta, onom bezuvjetnog života i onom bezuvjetnog potvrđivanja volje, koja je neprijatelj svakom životu. A što je besmislenije, pita se Klages, “nego u jednom dahu kazati Da i Ne“.
Dvadeseto stoljeće bilo je stoljeće reda – u mišljenju. Ovo dvadeset i prvo – više nije takvo. Samo je kapitalizam, kao ideologija volje za moći svoje vrste, zadržao svoj vlastiti red u iscrpljivanju svega čega se dotakne; druga mišljenja nisu. Zato nas valjda i u tolikoj mjeri privlače iracionalnosti filozofa, znanstvenika, umjetnika; njihova protuslovlja, a nema boljeg primjera takvog mišljenja od mišljenja našeg Učitelja! Sâm Nietzsche, a mi to vrlo dobro znamo, bio je svjestan toga, što je Klagesu, kao i mnogim drugim analitičarima, promaklo. Ovaj psiholog nikada nije dospio uvida da su Nietzsche, odnosno njegovih ‘tristo pročelja’, ponekad namjerno igrali tu igru samopobijanja. Ali promislimo malo! On i njegovih ‘tristo pročelja’ prkosili su svakoj namjeri, cilju, svrsi koja bi iz njih mogla proizići, jer su upravo i jedino na taj način, mogli biti protuteža toj ubitačnoj volji (za moći) koju je tek jedan dio tih ‘pročelja’ zagovarao… Da, gospodine Klages, ako se želite suprotstaviti nagonu za saznanjem (a kako nedavno razotkrismo – samo previjanijem nagonu volje za moći), kojeg možda i niste svjesni da posjedujete, trebate i vi moći biti proturječni, iracionalni, samopobijajući… kakav je bio Nietzsche u bitku svog bića (ako se može tako reći). Drugim riječima, upravo onakvi, kakvi bi se mogli suprotstaviti ideologiji današnjice, besprizornoj duhovnoj praznini u nagonu jedne tupe volje, koja se ogleda u samo jednoj svrsi, cilju i razlogu postojanja…
Pojačana do neslućenih razmjera u današnjem vremenu, ona je ta koja guši druge porive i energije u čovjeku, tjerajući ga da povraća, ako se njoj ne povinuje. To je moj odgovor na pitanje s početka ovoga teksta. Možda će mojemu net prijatelju odgovor biti prihvatljiv, a možda i ne… Dakako, nikada neću tvrditi da sam u nečemu u pravu. Iako sam postao blizak životu, očito je da duh još uvijek ‘držim’ uza se!
O Duhu i njegovim Moćima 
saschaein said,
Travanj 2016. u 4:27 am
Da kažem koju radi dija-Logosa, dakako, i mono-Logosa, svejedno, mislim da se razumijemo dovoljno. Što se ove ničeovske Volje tiče – to je za moje poimanje Dobra Volja za razliku od subjektivne male volje koja bi se drugom nametnula. Ova Velika Volja se daje sama Sebi i tu nema drugosti, nema ropstva već je Sloboda svih u Jednosti, iako Ničea obično shvatamo više lično, ali subjektivno.
Evo još koja:
Kad ostvarimo SPOZNAJU u njenom punom i ljudskom smislu tad je puštamo kao nebitnu, SVE spoznato kad je u JEDNOM i nema više šta da se spoznaje na ovaj način u drugosti, što je čak nadljudsko stanje. Dakle, spoznaja je u tom momentu kao pređeni stepenik ka sopstvenoj Suštini – svesadržećoj Jednosti i prepuštamo se sad Prvoj Volji za Moć ili se predajemo Najvišem Dobru (platonski), jer je ta Volja Ona Izvorna zarad koje odbacujemo svoju sadašnju otuđenu rascjepkanu ili EGO (subjektivnu) volju. Ničeova Volja je, kako je poimam i doživljavam, Volja nad samim sobom, NE subjekta već onog Jednog u kojem su mnoštvo subjektivnih svi Njome natopljeni. Ovakva Volja nije štetna ni pojedinačnom subjektu jer NIJE volja jednog nad drugim, tj. da je nešto na račun nečeg, već u Nužnosti ona je sad sebi Sloboda – u samoj sebi Nužnost, ona je sad sebi nadređena da nema ničeg drugog. I kao takva Volja je sam Život ili najveća Punina ili Budastvo ili Nirvana ili Oboženost ili … Vječnost kao bezvremeno stanje, Kairos. Tačka. Centar. Apokalipsa u Pravom smislu riječi.
Ovo što pišeš, naravno, jeste korisno, najkorisnije, od toga se i te kako živi. Istinski. Jer šta je i Život! Duša što lakša i skuplja je, a najvrjednija je sad tu među nama. Pa, Živio!
Magičar said,
Svibanj 2016. u 1:30 pm
“Što se ove ničeovske Volje tiče – to je za moje poimanje Dobra Volja za razliku od subjektivne male volje koja bi se drugom nametnula.” Da bih išta tomu dodao, @saschaein… 🙂 U ovoj rečenici najbolje si sažeo svo moje pisanje, i ovu moju potrebu da se izrazim…
Jedino što sam htio naglasiti da je sam Nietzsche, iz neznanih razloga, doista sam sebe pobijao. Kad kažeš:
“Ovakva Volja nije štetna ni pojedinačnom subjektu jer NIJE volja jednog nad drugim, tj. da je nešto na račun nečeg…”
onda se prisjetim njegove izjave da “život uvijek živi na račun drugog života” i da tko to ne poima, nije napravio ni prvi korak prema čestitosti”… To, dakle, pitanje Volje, htijenja, kako god, proizlazi najvećim prijeporom u Nietzscheovu mišljenju… U njegovim pabircima svako malo čovjek nailazi na napade na Ego, poziv na ‘kozmičko osjećanje’ i sl. a opet, na kraju svog puta mišljenja, sve to mijenja u stav srodan Heraklitovu: “Rat je otac svih stvari!” Kao da se istodobno obraćao i ovom čovjeku, ovdje i sad, i onomu koji tek treba doći, a koji je nama, na neki način, bliži…
saschaein said,
Svibanj 2016. u 10:50 pm
Sve si u pravu, ali ide oboje zajedno:
na račun svijeta (ali samo mog svijeta) jeste Volja jer svijet nije prioritet, prioritet je Božansko Biće, tj. ono prije svijeta koje i jeste čista Volja, svijet se pojavljuje kao nedostatak Ove Prve i
kad čovjek osvjetli sve svoje zidine, prepreke, svoje nedostajanje
rastvara se u Vječnosni prah, poput onih Vila u crtanom filmu
postaje Jedno i to je Veliki Povratak.
Ničeu nije problem da bude kontradiktoran ili dvosmijeran jer
i ne može se drugačije u svijetu mišljenja i matematike koja broji tek od DVA, takvi su i pojmovi – dvostruki u krajnostima kod Starih Grka
dvije su i Afrodite, dva Erosa, taj dia-Bolos jest đavolos, dvojni svijet, koji čezne za onim Prapočelnim Jednim koje nije broj.
Onaj kojemu nestaje svijet pred očima, nestaju mu drugi iz svijeta, ali naši svjetovi ostaju i dalje naši i nedirnuti, bez obzira što je ovaj otišao, ali otišao, dakle, na račun SAMO svog svijeta u kojem su i drugi kao likovi. Ali ti likovi nisu ugroženi u svom svijetu, imaju oni što mogu i što sami hoće imati, Pravednost je, vrlo moguće, zastupljena u svakom momentu mada tako nam ne izgleda.
Zaratustra je ostavio svijet i zatim ponovo vratio se, sišao s planine, ne radi sebe, ali to nije imalo efekta za prosječnost koja ne želi da se uznemirava u svojim sitnim zadovoljstvima i najvećoj mogućoj ljenosti, makar to bio i najvrjedniji radnik u našim fabrikama ili privatnik, svejedno.
Najvrjedniji je ona(j) koji dostiže ono Najvrjednije od Života, samu Vječnost.
Kontradikcija? – zar je problem?
Kontradiktorne su najbolje stvari u životu
sam Život koji je Vječan postaje i smrtan kroz mnoštvo u mnoštvu;
Takođe, i Ljubav spaja različite, priznaje ih maksimalno da bi ih potom poništila u svom zagrljaju, itd.
Pozdrav.
Magičar said,
Svibanj 2016. u 9:33 am
Otprilike to bi bilo – to, @saschaein. Divno te je čitati, kao da si prešao na drugu stranu, onaj jedini Zlatni most koji nije porušen između Boga i ljudi, i o kojem je pisao Bela Hamvas… 🙂
“Onaj kojemu nestaje svijet pred očima, nestaju mu drugi iz svijeta, ali naši svjetovi ostaju i dalje naši i nedirnuti…” Valjda zbog ovoga imam tako snažnu intuiciju da se prostorvrijeme širi iz nas samih…
“Svaki čovjek stoji ispod svoje kupole” slika je Anselma Kiefera o kojoj sam pisao na početku ove blogomanije… pa možeš bacit pogled, ako ti se bude dalo… https://pustopoljina.net/category/umjetnost-slikarstvo/anselm-kiefer/
Livia Less said,
Travanj 2016. u 7:18 pm
Ja ću te tek pozdraviti, nisam pročitala pola posta, ali vratit ću se. 🙂
Magičar said,
Svibanj 2016. u 1:38 pm
No problem, Livia, u redu je i ako si samo ovako ‘malo naišla’ zbog pozdrava! 🙂
Livia Less said,
Svibanj 2016. u 5:20 pm
Pročitala sam. Zanimljiv post. Vjerujem da je kod tvog prijatelja došlo do svojevrsnog zasićenja, pa otud i njegovi porivi da povraća, do sartrovskog gađenja. Ti si čovjek uronjen u duhovnu djelatnost i pišeš zbog sebe, za to ti ne treba potvrda ili naknada. To je i dio tvog dubinskog samoostvarenja i to bi radio u bilo kojem društvenom sistemu. Mislim i da tako treba ostati. 🙂
Magičar said,
Svibanj 2016. u 9:41 am
Ali možda i kod mene jednoga dana nastupi zasićenje, draga Livia… i gotovo je sigurno da hoće i to će vjerojatno biti trenutačno… Sjećaš se da smo već komentirali taj moj osjećaj bespotrebnosti ovakvog pisanja u ovakvom svijetu… On je i doveo do ovog teksta… Naše istine u njemu postaju isprazne, nukaju nas na uzmicanje, i doista, nisam siguran dokle ćemo izdržati… Ali ništa, ako odemo u umjetničku apstinenciju, ostat će nam vrt, onaj “vrt sa zlatnom ogradom”, koji je spominjao Nietzsche, ljudi do kojih nam je stalo… 🙂
bornaija said,
Svibanj 2016. u 2:56 pm
Jesi vidio što su Radiohead napravili? 🙂
Motaju mi se sad po glavi stihovi:
Forget about your house of cards
And I’ll do mine…
🙂
Magičar said,
Svibanj 2016. u 9:47 am
Jesam, i znam im opus gotovo napamet, dragi boranija… Već sam pomislio da sam propustio izlazak novog albuma koji neprestano odgađaju… 🙂
Livia Less said,
Svibanj 2016. u 6:31 pm
Kad si već spomenuo ljude do kojih ti je stalo, moram izraziti zahvalnost i ovako javno tvom net- prijatelju od kojeg sam jučer dobila tri divna cvijeta i koji me redovito zalijeva svojim prijateljstvom i privrženošću u kojima moja spoznaja ljepote življenja postaje sve veća i čvršća. Mislim da u prijateljstvu ljudi rastu i razvijaju se, ne tonu, nego plivaju bolje kroz životne nedaće. Mogao bi jedan post posvetiti toj temi. Ali kroz svoj rakurs. Vjerujem da su mnogi filozofi i nju obradili. I pisci.
Magičar said,
Svibanj 2016. u 3:38 pm
Ja sam mislio, draga Livia, da je to defaultno stanje čovječanstva, da su trzavice, ljubomora, pohlepa samo ‘neispravnosti sustava’ koje će kroz postojanje nestati… A sad mi je vjera poklekla: ‘neispravnosti sustava’ zvanog čovječanstvo bit će da su upravo nada i prijateljstvo o kojem pišeš i u kojem ‘ljudi rastu i razvijaju se’…
A što se tiče mog net prijatelja, vidim da se počeo ukazivati i u fizičkom obličju na jedan, uistinu prekrasan način… 🙂
caninho said,
Svibanj 2016. u 9:00 pm
o pa ovo mi je skroz onako apokaliptično. mislim ako se apokalipsa uzima kao nešto loše…nakon svih relativizacija, postmodernizacija i dekonstrukcija čovjek više i nije siguran da li postoje ikakvi temelji… mislim ono i ako propadne čovječanstvo to iz perspektive kosmosa neće biti tako značajan događaj 😀 … a možda ni spoznaja sama nije baš rješenje…pa i sam si pisao o onom slučaju kad je Mida maltretiro starog Silena da mu kaže šta je za ljude najbolje … ta spoznaja nikako nije baš ugodna
Magičar said,
Svibanj 2016. u 10:30 am
A zar nije najljepše ovo o čemu je pisala Livia, @caninho! Do toga mi trebamo doći, a nikako više do nekakve spoznaje. Možda bi ljude trebali početi plašiti spoznajom? 🙂 Tako je valjda razmišljao i N. pa je ustrašenim ljudima složio priču o Kralju Midi…. Ipak, vjerojatno se s tim ne bi složio @saschaein, ipak spoznaja donosi neka raspoloženja u čovjeku koja se s ničim ne daju usporediti… Možda bi samo trebali naučiti živjeti sa spoznajom na pomičnim temeljima, sa spoznajom koja u danom trenutku vrijedi, a već u nekom drugom – ne vrijedi,… Sad ćeš sigurno reć’: čudno zboriš, stari Silene! 🙂
caninho said,
Svibanj 2016. u 7:45 pm
pa ja nekako mislim da upravo i živimo u takvom vremenu. sve istine su istinite dok se ne dokaže suprotno. uostalom “Možda bi samo trebali naučiti živjeti sa spoznajom na pomičnim temeljima, sa spoznajom koja u danom trenutku vrijedi, a već u nekom drugom – ne vrijedi…” na tome se temelji čitav naš politički i stranački život. a i Orwell u onoj svojoj 84-oj nešto slično donosi …znaš onaj – doublespeak- moramo se naučit prihvaćat totalno kontradiktorne zaključke istovremeno…
Magičar said,
Svibanj 2016. u 8:13 pm
Pa da, ne moramo više glumit mudre Silene, s obzirom na ono što se događa pred našim očima… U pravu si @caninho, a pored Orwella, kao da mi nešto ‘zvoni’ da su i Monty Python imali nešto slično, ali se, kao i Sanja, u ovom trenutku ne mogu sjetiti što… 🙂
sascha Ein said,
Svibanj 2016. u 3:11 am
Istina neuhvativa je, čini mi se, laž spoznatljiva kad se osvjetli poput sjenke iščezava da ruku smo praznih – u spoznaji nemamo ono što imamo, samo ove zidove gole. ZID je NEznanje. Skraćenje. Suženje. Temeljenje. I koncept. Slika k’o strofa je ponovljena, oblak sve deblja, ta prilika jeste otežala treperenje mjestom i vremenski je. Ima taj pomak. Um spušten u nižu ravan progovara s treperavim zidom i ko sa kime razgovara? Oblik je SUD. Tijelo sa tijelom govore oba moćima Uma, lutke još ne vide Lutkara, ali muzika svira, matematski je dodir i odnos ili blizina. Idu s početka predstave samo vapaji tijela, u Glavi i srcu Lutkara je Ideja k’o Cijela, nadbivstvena Tačka da može biti ma kako je koja za sebe htjela, u bezbroj monada. Ima i Nada spuštenog lika na daskama – Ono Skriveno daleko iza i prije istrajnih zidova prije neg čežnja se javi da treba se kakva i spoznaja. U nepoznato. Al’ Ono se ima! Sve sobom ima. Ne ide nikud. Nit miruje.
Kad spoznaju ostvarim predmeta nema, to nije praznina već borba je neka k’o za Slobodu – Nje ima ili će biti kad Nužnost se prihvati tijelom jednoga dijela do Sopstva (kroz Sudbinu) ovoga Cijela bestjelesnog što CJELiva i isCJELJUJE svirana tijela.
Magičar said,
Svibanj 2016. u 11:36 pm
Da ga ubiješ, @saschaein, ali na toj strani, dimenziji, razini, što god – nikad nisam bio… čudan ti je jezik taj, što ga rabiš da izrekneš svoju spoznaju, ili… istinu!
caninho said,
Svibanj 2016. u 11:36 pm
na ovaj zadnji komentar mogu samo reći: ote mi riječi iz usta…baš sam ja to mislio reći 😀
caninho said,
Svibanj 2016. u 11:39 pm
mislim na @saschaeinov ne na Magičarov
Magičar said,
Svibanj 2016. u 11:56 pm
pa i ti @caninho prijeđe na drugu stranu… znači, može se! Moram priznati, moje mistično pročelje drži se utabanijih stazica… 🙂
aleksandranm said,
Svibanj 2016. u 2:26 pm
ne bih da zvučim kao neko opsednut novotarijama, posebno što je moja prava priroda prilično jednosmerna, ali negde sam to videla kao mogućnost savremenog doba. Svaki momenat je onaj momenat i sve klizi jedno ispod drugog, nema limita. Slušala sam ti poslednju emisiju, odlična je, apsolutno, i inspirativna,ali sam ovo našla kod onog digitalnog stratega Džamića, ne kod Tebe. On je pričao o nekom novom terminu u marketinškim kampanjama, gde se sve mora stalno obnavljati, nema završene kampanje, svaki trenutak mora da doda nešto novo, jer je digitalni svet prepun šumova, neki termin iz američkih vojnih strategija, ali meni se čini primenjivo skroz, u svakom smislu. setiću se kako se zove taj vrli novi svet..setiću se. misli Sanja, misli.
Magičar said,
Svibanj 2016. u 8:09 pm
Sjeti se, Sanja… 🙂 ALi,u međuvremenu, i ja sam sad bacio oko na Džamića i znaš što mi sad pada na pamet? Da se i u tom svijetu namjera i ciljeva (znači, volje za moći), a digitalni marketing je u tom smislu odličan primjer, stvari pomiču, ruše se zidovi,istine se vrlo brzo potroše… @caninho spomenu da se slično događa i na političkoj sceni, znači i oni se moraju prilagođavati, a ne samo mi, stare podrtine duha… Pa ipak, mi na to gledamo malo drugačije. Nama je cilj, ako se uopće o tome može govoriti, da zavrzlamu svijeta promatramo u unutarnjem miru i samo zbog toga spremni smo korigirati istine… Nekad nam to polazi za rukom, nekada ne, ali baš nas to i izdvaja iz ovog svijeta i vremena…
aleksandranm said,
Svibanj 2016. u 8:57 am
https://hbr.org/2014/01/what-vuca-really-means-for-you
Magičar said,
Svibanj 2016. u 11:03 pm
Ja bih VUCA(u) (ako je to taj termin kojeg si se sjetila) stavio najmanje na kvadrat što se tiče samog vidljivog svijeta, a znam neke koji bi ga još više eksponirali … 🙂 U svakom slučaju, zanimljiv termin!
aleksandranm said,
Svibanj 2016. u 1:20 am
da, to je termin. meni lično je skroz na nivou fantastike, ali mi se činio kao kockica koja najvise paše uz Tvoj naslov
aleksandranm said,
Svibanj 2016. u 8:39 pm
p.s nisam razumela, a ne setih se da pitam, šta je to čega Ti ne možeš da se setiš. Ljubopitljiva sam, apsolutno
Magičar said,
Svibanj 2016. u 11:30 pm
Da me ubiješ, ne mogu se sjetit’…neki skeč od Pajtonovaca vezan uz birokraciju jest, i znam da je John Cleese u glavnoj ulozi… 🙂 Možda mi pomogneš?!
aleksandranm said,
Svibanj 2016. u 5:43 am
hm.
Livia Less said,
Svibanj 2016. u 5:32 pm
To ti je skeč kad zvoni na vrata u nekom birou, pa ga stalno upućuju na sljedeća. I on tako ulazi iz sobe u sobu bez kraja i konca. Mislim da im je taj najjači o birokraciji.
Magičar said,
Svibanj 2016. u 10:30 pm
Moguće da je taj, Livia, davno je to bilo, a možda me sam John Cleese nagoni da mislim kako bi upravo on mogao snimiti tako nešto … ali sad se sjetih Argument clinic https://www.youtube.com/watch?v=XNkjDuSVXiE imaju oni o caninhovoj kontradiktornosti i birokraciji puno toga… 🙂
caninho said,
Svibanj 2016. u 6:28 pm
pa ne mogu vjerovati. upravo sam i ja mislio postati taj skeč jer mi je jedini pao na pamet kad si spomenuo pajtonovce i birokraciju, ali sam iz neutvrđenih razloga odustao. 😀 uglavnom, edukativan je…saznajemo da diskutirati i kontradicirati nije isto ali i može biti…i da pet minuta zna trajati kraće 😀
aleksandranm said,
Svibanj 2016. u 9:11 pm
caninho said,
Svibanj 2016. u 10:38 pm
ima li optimističnije poruke od ove u ovoj pjesmi ?
Magičar said,
Svibanj 2016. u 10:52 pm
Besmrtno!
aleksandranm said,
Svibanj 2016. u 11:12 pm
🙂