Veljača 2014.

Najvažniji neriješeni problem u znanosti

Posted in RAMANCHADRAN, Vide li Marsovci crveno?, ZNANOST tagged , , , , at 1:34 pm autora/ice Magičar

Vilayanur S. Ramanchandran: VIDE LI MARSOVCI CRVENO? (iz Europskog glasnika br. 15, 2010)

Neću reći: pisanje ili život… jer… pisanje je život. Isto tako, neću više govoriti: pisanje je ograda kojom se štitimo od stvarnosti… kad je pisanje također jedna vrsta stvarnosti; još jedan svijet pored postojećeg – vaš svijet. Na koncu, neću se više truditi da vas uvjerim kako je pisanje tu da vam bude utjeha. Ono je jednostavno tu jer ste i vi jednostavno tu; nosite taj svijet u sebi.

Objektivnost o kojoj su vas učili u školama ne postoji dulje od jednog trenutka. Ako je na ovom svijetu išta objektivno, onda je to priroda iskustva, bolje rečeno, svojevrsna struktura kojom omatamo naše iskustvo, percepciju, doživljaje. Orgazam je, ako izuzmemo subjektivne osjećaje njegove ‘snage’, izražene u stupnjevima, uglavnom, isti za sve; osjećaj jastva, vjerujete mi – također. U čemu je onda razlika? To još ne mogu objasniti. Drugim riječima, kada bih za trenutak drugim očima mogao promotriti ovaj svijet, vjerujem da ne bih ostao pretjerano iznenađen. Ugledao bih ponovno isto ovo sunce iznad sebe, kao i oblake, pojmio bih svu objektivnost svijeta u jednom jedinom trenutku, ali isto tako, vjerujem da bih već u sljedećoj milisekundi taj osjećaj ispario, zagonetno se povukao u pozadinu i da bi moj pogled u potpunosti, i u doslovnom smislu, postao pogled onog ‘zagonetnog’ drugog. Kada to kažem, mislim na pogled bez mog sjećanja i mog jastva, ma od koliko privida bilo sazdano, … s tuđim sjećanjima i tuđim jastvom, ma koliko god to čudno zvučalo. Vjerojatno bih nekim drugim stvarima posvećivao više pažnje nego što sam to činio dok sam ja bio ja, ali svijet se definitivno ne bi urušio, a ja, u toj prvoj milisekundi tuđeg iskustva, ponavljam, definitivno ne bih ostao pretjerano iznenađen.

U eseju naziva “Vide li Marsovci crveno?Vilayanur S. Ramanchandran, indijski neuroznanstvenik, propituje upravo prirodu naših subjektivnih osjećaja jastva, svijesti i sl. lansirajući pomalo nevjerojatnu ideju da bi se pojedini segmenti subjektivnih iskustava ‘drugih’ mogli prenijeti u naše subjektivno iskustvo. Premda na račun biheviorista zbija šale, njegov pogled čini se nepobitno bliskim njihovom. Uostalom, na Wikipedijinoj stranici pronaći ćete informaciju da je svoj znanstveni doprinos načinio upravo u području bihevioralne neurologije. Ipak, njegov stil pisanja oslobađa me sumnji da se ne radi o nadasve zanimljivom znanstveniku kojemu znanstvena spekulacija, shvaćena u pozitivnom smislu, nije stran pojam.
Tako će, u veselom tonu, odmah na početku svog eseja, koji sam, btw., iščačkao iz jednog ‘starijeg’ broja Europskog glasnika, navijestiti, po njemu, ‘najvažniji neriješeni problem znanosti‘:

Središnja je tajna kozmosa, što se mene tiče, sljedeća: zašto uvijek postoje dva paralelna opisa svemira – prvoosobni (“Vidim crveno!”) i trećeosobni (“On kaže da vidi crveno kada su određeni putovi u njegovu mozgu izloženi elektromagnetskim valovima duljine šesto nanometara”)? …

Zašto ne postoji samo ovaj drugi, ‘trećeosobni’ opis stvarnosti, koji ujedno predstavlja i znanstveni pogled na stvari? Zašto posjedujemo subjektivne osjete, ako nam oni nisu potrebni za dosezanje znanstvene spoznaje? Filozofi su ovaj problem, na koncu, detektirali kao problem qualia odnosno problem subjektivnih osjeta. Zanimljivo da će identično pitanje pitanju koje muči i Magičara u mojemu satiričnom romanu pri susretu s Crvenim potokom i njegovom neslućenom tajnom, samo iz suprotnog kuta, postaviti i indijski neurolog:

Kako može tok iona i električnih struja u sitnim želatinoznim točkicama – neuronima u mojemu mozgu – stvoriti sav subjektivni svijet osjeta, poput crvenoga, topline, hladnoće ili boli?

(Za usporedbu, Magičaru se isti problem javlja u obliku Crvenog potoka, osobite ‘nadute vodurine’ koja nikome u Pustopoljini nije draga i o kojoj govori na sljedeći način: “Odakle je [Crveni potok] izvirao, kamo je otjecao, to nitko nije znao. Nijedna pustopoljinska basna nije ga spominjala. Bio je poput uljeza. Neki su govorili da se radi o odvodnom čepu velikog kanalizacijskog sustava Pustopoljine. On nikoga nije volio, zauzvrat, njega nitko nije volio. A na takav netrpeljiv vokabular, koji je rabio u komunikaciji s drugim entitetima, teško da biste negdje drugdje mogli naići.”)

Vilayanur S. Ramachandran će problem qualia okarakterizirati kao ne nužno znanstveni problem, jer je znanstveni opis, u njegovu slučaju, potpun. Za njega, on je zapravo epistemološki problem, nakon čega predlaže i njegovo rješenje:

Ustvrdio bih da … barijera [između dva opisa stvarnosti] zapravo ne postoji, da u prirodi nema nikakva visoka zida između uma i tvari, supstancije i duha. Štoviše, uvjeren sam da je ona samo prividna, a za njezin nastanak odgovoran je jezik. Takva se prepreka javlja pri svakom prijevodu iz jezika u jezik. … Postoji samo jedan svijet s mnoštvom prevoditeljskih prepreka…
…Što ako [preskočimo jezik] i neuronskim provodnikom (uzgojenim u kultri tkiva ili uzetim od druge osobe) spojimo [odgovarajuća] područja [, primjerice,] za boju u mojemu mozgu s onima u vašemu?… Vi, u načelu, možete iskusiti qualia drugog stvorenja…

Naravno, na ono na što ja ciljam, ne cilja i Vilayanur. On nudi rješenje za prenošenje iskustva pojedinačne qualia, primjerice, osjeta pojedine boje ili osjećaja elektriciteta električne ribe, ali ne i cjelokupno iskustvo bivanja električnom ribom odnosno ‘drugim’. Ipak, ništa me ne sprečava da zamislim da će jednoga dana doista biti moguće prenijeti se i doslovno u ‘kožu drugoga’. Zato mi je samo potrebna dovoljno gusta mreža ‘neuronskih provodnika’ koje nalaže Vilaynur, i onda bi se, u tim trenucima, možda i doista mogao osjetiti poput ‘drugoga’, možda osjetiti i njegovo ‘ja’…,  naravno, sve to, ako ovaj bihevioristički model ‘drži vodu’. A drži li?

Biheviorizam kao biheviorizam, odavna je stvar prošlosti. Prema B. Berčiću, program je napušten, i preostali su još samo vicevi o bihevioristima. Evo jednog: susretnu se dva biheviorista i jedan kaže drugomu: “Vidim da si ti dobro, a kako sam ja?” 🙂 Drugim riječima, upravo to ‘ja’ najviše problema zadaje bihevioristu, kao uostalom i sama njegova/naša svijest, jer za to dvoje nema mjesta u njegovu modelu. Premda se čini opravdanim poricati postojanje ‘ja’, kako prispodobljuje i sam Ramachandran i čitava istočnjačka religiozna i filozofska tradicija, ipak se ne čini uputnim to raditi s biheviorističkog stajališta.

Kako se problem qualia razrješava u mojemu romanu? Nikako! Zar je velike tajne uopće moguće razriješiti? Uvjerenja sam da se oko njih može samo cupkati i poigravati, u najboljem slučaju, zabavljati se u razgovoru u dobrom društvu za stolom…  Ako to ne ide, onda svakako pisati, dajući joj pritom samo svoj vlastiti pečat osobnosti… Evo, kako je to na kraju ‘ispalo’ u mojemu slučaju:

Govorilo se kako je on sâm [Crveni potok] bio nekakva granica; na neki način, i sâm sam to slutio. Iako ga se moglo preskočiti i otići dalje, ipak je, u nekom u neodredivom smislu, ostajao granicom prema nečemu što nisam bio u stanju sebi objasniti. Ali da je to nešto, međutim, bilo toliko različito od svijeta koji sam poznavao, u to sam bio siguran kao u postojanje jednog takvog čudesnog kraja kao što je to bila naša Pustopoljina. Naposljetku, o kakvom je otjecanju bila riječ o kojem je Crveni potok zborio? Zagledao bih se u njegovu prozirnu vodu i naravno, na prvi pogled, ne bih u njoj našao ništa posebno. Ni traga nekakvom crvenilu koje je baštinio u imenu. Ali u trenutku popuštanja pažnje, nenamjernog skretanja pogleda, dakle, u jednom vrlo osobitom trenutku, iznenada, njegova voda bi postala crvenom, crvenijom od bilo čega što sam mogao zamisliti. I ne samo to; u tom jednom djeliću sekunde, čitava Pustopoljina učinila bi mi se ispresijecana tim malenim crvenim potocima, do kud bi mi sezao pogled. Kao da je zaprimala dvostruku prirodu, i istovremeno mogla biti dvije stvari odjednom: osim naše drage, vjetrovito-pjeskovite zamišljaonice – i ružičasto-mlohava želatina ispresijecana tim zlokobnim crvenim potočićima. To je bila ta tajna Crvenog potoka zbog koje se vjerojatno i držao tako nadutim i nepristupačnim.

[Vjerujte mi: spominjanje ‘crvenila’ u radu indijskoga neuroznanstvenika i spominjanje Crvenog potoka u mojemu romanu – čista je koincidencija!]

1 komentar »

  1. Gledišta said,

    Reblogged this on Gledišta.


Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: