Rujan 2015.
‘Naš čovjek’ u ‘području bez signala’ II.
Robert Perišić: PODRUČJE BEZ SIGNALA
Ono što vam u novom romanu Roberta Perišića odmah mora upasti u oči odnosi se na činjenicu da je većina njegovih likova, stanovnika stanovitog gradića N. prošla kataklizmu vlastite duše, koju je sa sobom donio rat koji je poharao ova područja. To više nisu ti ljudi. Imaju pravo poludjeti, šetati psa, ili samo ćubiti u obližnjoj kavani, u potpunosti zaboravivši svoj prijeratni identitet… Prisilno rastavljeni od svojih žena i muževa, ljubavnica i ljubavnika, nastoje ostvariti sreću s onim što im pružaju okolnosti…
Onih ljudi više nema. Ovaj današnji čovjek više nije iste vrste kao onaj. Onaj čovjek je dobio batine, po glavi i ušima… Odjednom mu padne na pamet ono kad je prvi put čuo za snajperiste… Da netko gađa nepoznate ljude na ulici, nije to mogao pojmiti. Netko je ipak gađao, svinja, a onaj tko mu je dao taj zadatak, pomisli, stvarao je ovog čovjeka danas.
Roman je to sastavljen od kratkih priča, sudbina neobičnih i zavodljivih likova, Sobotke („otvoreno poput Sobotke gledali su još samo poštenjaci i ubojice“), Šejle, Erola…, pored dvojice glavnih ‘faca’: besprizornoga Olega i romantičnog Nikole.
Nikola: Što je romantično u mom životu?
Oleg: Nisam tvrdio da se romantičnost ostvaruje.
Nikola je nama, definitivno, najzanimljiviji lik. Dugo vremena posvećen radu na kvaliteti onoga čime se bavio (nešto vezano uz filmsku produkciju, na tragu zanimanja njegova oca) dosegao je onaj stupanj spoznaje kada se u funkcioniranje slobodnog tržišta jedino još mogao razočarati.
Je li to moja nesposobnost, pitao se, ili je neka greška u karakteru koja mu nije dopuštala da odigra igru kako treba… da bi nakraju otvorio tu svoju firmicu za TV-produkciju na klasičan način, kreditirao se stavivši hipoteku na naslijeđeni stan, onda je još vodeći tu svoju firmicu zanemarivao obavezna ulizivanja, umrežavanja i dilove prema kojima se odnosio s aristokratskim prezirom, zaboravivši da ipak nema grofovski dvorac u pričuvi, nego je mislio na tržištu pobijediti kvalitetom… samo što se tržište u njegovu poslu pokazalo kao iluzija, a priča o kvaliteti koja će sama isplivati – tek još jedna priča o pravednosti.
To, tzv. slobodno tržište, dakle, uvijek je počivalo na ulizivanju i dilovima, a ne nekakvoj kvaliteti onoga što se tamo nudi. Nikada u sklopu slobodnog tržišta, nije uspjevao najkvalitetniji proizvod, pa što god to bilo, nego samo onaj izlobiran raznoraznim legitimnim i nelegitimnim dilovima. Slobodno tržište, kako automobila, tako i umjetničkih djela, bilo je oduvijek uređeno interesnim odnosima…
A da ne spominjemo poslovnu komunikaciju… Ono što se danas ‘poslovno iskomunicira’ u neoliberalnom društvu, definitivno, nije za objavu u udžbenicima Poslovne komunikacije, kolegija koji čak postoji i na mom fakultetu. Nitko vas ne može naučiti poslovno uspjeti, ako to nemate pod vlastitom kožom. Jedino treba znati s ljudima, a besprizorni Oleg, Nikolin bratić, to je znao od samog početka…
Međutim, Olegov slučaj je, premda se čini ‘životno uspješnijim’, puno teži od Nikolinog. On, koji je bio „naopak kao ovaj svijet, a ipak je stvarao neku radost“, zapravo ne zna tko je gradeći baš oko te činjenice svoju upečatljivu besprizornost. To saznajemo u razgovoru s ujakom Martinom (Nikolinim ocem), slavom ovjenčanim filmašem iz doba stare Juge kojeg Olegovi sumnjivi kompanjoni ni najmanje ne zanimaju. Iako nikad nije bio komunist, zbog umjetničke moći zavirivanja u istinu, priljepili su mu etiketu ‘stare komunjare’…
– Daj, ne uživljavaj se… – govorio je Olegu – …nema davno kako si cmoljio ‘tko su bili moji’ (Kozaci), a sad si već nacionalist… Takvi su ti bili i otac i djed, samo da se nekome priključe… U to što si ušao [šverc oružjem] [to te je] život natjerao… Ti se sad držiš kao da si po svojoj volji u to krenuo, ali ti nisi imao izbora, ja to dobro znam. Ej, pa ti si mogao čak bit na drugoj strani, da si ostao u svom gradiću… ti bi se prilagodio jer ne bi imao izbora, a takav si da ćeš se snaći. I tamo bi valjda lupetao da se tako osjećaš… Tebe istina ne zanima, u tome je problem. Stvar je u tome što bi se ti i tamo uživio, i što bi i tamo srao, kao neki glumac koji je zaboravio da je glumac. Vidiš, bez brige za istinu ne može postojati ličnost. Hej, ti si trebao nešto skroz drugo postati, što i sam znaš… [a] ne se uživljavati u ulogu koju su ti redatelji dali. S filmašem starim pričaš. Sve sam ja to vidio.
Svakako pročitajte novi roman Roberta Perišića, bez obzira jeste li se rodili u ovom (pa vas kao ne zanima) ili onom društvu (jer ste naprosto nostalgični). Na neki način, za shvaćanje biti današnjeg društva potreban vam je uvid u bit ondašnjeg, drugim riječima – ‘bit se bitom kuje’, a svojim romanom, Robert Perišić upravo to čini.
Livia said,
Rujan 2015. u 2:08 pm
Magičar
On čuva tajnu riznicu zvukova,
i u zvuku proljetne, zelene kiše
stoji upisano njegovo ime,
i datum,
i ime voljene.
Kud god krene,
na tram. stanici,
u kabinetu u kojem radi,
dok pere leđa čvrstom spužvom
i dok sjedi sam i jede svoju posnu večeru,
on sklada note.
Čak i dok sanja, on svira.
Svira na jeziku koji nikom ne odaje,
u zemlji koja ne postoji,
u vrtu u kojem šeta njegova voljena.
Pred počinak škicne u njenu ružu,
ispusti krupnu suzu
i nastavi svirati,
a zvijezde na nebu se vesele, okreću i kotrljaju
u ritmu njegova plača.
One ne smiju zaspati,
uvijek za njih netko mora svirati,
i za nju, njegovu malenu, voljenu.
Tako da se nikad ne izgubi signal
koji čuje pjesnik koji im pjeva
zlatnu etidu nezaborava.
Boris said,
Rujan 2015. u 8:24 am
Ah Livia, dakle, i moj ti Magičar, zapravo ja sam, ili barem onaj skrovitiji dio mene, postade inspiracija… 🙂 I vidim da je tu više ljubavi nego što je on sam odaje, i na tome ti posebno zahvaljujem… dakle, moj je red, i jednom ću te, a može to biti i vrlo skoro, ugostit u svojoj Prostoriji s Kolom…:)
livia less said,
Rujan 2015. u 8:16 pm
Malo zabave; https://youtu.be/-ep7MZ77yw4
Magičar said,
Rujan 2015. u 8:25 am
To mi je jedan od najdražih clipova Monthypajtonovaca! 🙂
Livia said,
Rujan 2015. u 2:21 pm
Magičaru, nestrpljivo se čeka novi post, pa se lati pera…. 🙂
Magičar said,
Rujan 2015. u 9:49 am
Zar je dotle došlo, draga @Livija… 🙂 I nije li dovoljno da se i sama latiš pera jer ti sve to, sva ta čudesna moć umjetnosti, dođe na isto…