Rujan 2015.

‘Naš čovjek’ u ‘području bez signala’ III.

Posted in KNJIŽEVNOST - PROZA, PERIŠIĆ, Područje bez signala tagged , , , at 12:22 pm autora/ice Magičar

Robert Perišić: PODRUČJE BEZ SIGNALA

gradicNAko još niste primijetili, dani su Roberta Perišića na ovom blogu! Ja, pasionirani izbjegavatelj hrvatske književnosti, ‘zaljubio sam se do ušiju’ u novi roman jednog hrvatskog pisca… I naravno, ta je činjenica u meni probudila sjećanja na dane kad sam i sâm u svom mozgu pretumbavao mogućnosti da jednom postanem pravim piscem i započnem se družiti s tipovima poput Roberta Perišića. Ah, ti slatki snovi moje mladosti! Evo kako su izgledali!

U glavi sam zamišljao sliku osobitoga književnog kruga, sastavljenog od  likova poput ‘mojega’ Roberta, poput Sibile Petlevski ili Damira Karakaša, i čak jedno vrijeme, nećete vjerovati, Ante Tomića i Miljenka Jergovića… Bilo je to krajem 1990-ih, Robert Perišić uređivao je časopis Godine Nove, a relativno mladi, Ante i Miljenko u njemu kalili svoja pera… Svaku noć, zamišljao sam, sjedili bi u nekakvoj zagrebačkoj birtiji, družili se i preturali hrvatsku i regionalnu zbilju ‘uzduž i poprijeko’. Držali bi se, naravno, ‘malo iznad’; jer, do vraga, ako bi nekome bilo dopušteno držati se ‘malo iznad’, onda bi to nama, književnicima, trebalo biti dopušteno, tako sam u to vrijeme razmišljao, jer mi smo bili ti koji smo ‘znali s istinom’, pa bi hrvatsko društvo, svaki put kad bi netko od nas trebao objaviti roman, drhturilo puno strepnje … Mi smo trebali biti ti koji bi mu svaki put znali uzeti mjeru na svoj način, i u našim romanima, zamišljao sam, ono bi se moglo ogledati do mile volje, i potom odlučiti kojim smjerom u svom razvoju krenuti… Drugim riječima, u svojim mladalačkim snovima mislio sam da književnost može utjecati na stvarni život. U međuvremenu, osim što sam saznao da je to daleko od istine i da se zapravo nikada i nisu pretjerano cijenili oni koji su ‘znali s istinom’, već isključivo oni koji su ‘znali s ljudima’, a što je posebno došlo do izražaja u ovo današnje vrijeme, raspao sam se i u svom književnom biću, tako da nikada nisam postao piscem u pravom smislu te riječi. Uvidjevši i da nema nikakvog utjecajnog književnog kruga, u onom obimu u kojem sam ga ja zamišljao (pritom, složimo se da je jedan FaK, na kraju krajeva, imao utjecaja tek na pisce i urednike), cijelu situaciju bilo mi je lakše izdržati… Malo pomalo, zahvatio me osjećaj i da nisam ništa propustio. Premda bi, tu i tamo, naišao pokoji ‘incident’ koji bi narušio taj moj spokoj ‘dizanja ruku od književnosti bez grižnje savjesti’, poput, primjerice, romana Vrijeme laži Sibile Petlevski ili zbirke priča Kino Lika Damira Karakaša – a u takve se ‘incidente’ svakako može ubrojiti i Perišićev prvijenac (Naš čovjek na terenu) – sve to nije bilo dovoljno da me se probudi iz mog beznadnog drijemeža opće nezainteresiranosti za događanja na hrvatskoj književnoj sceni…

A onda, sve se promijenilo izlaskom ‘Područja bez signala’… Upravo ovaj roman, a da to još ne mogu jasno razlučiti, kao da posjeduje snagu koju je crpio iz tog mog zamišljenog književnog kruga… snagu da društvu, i onom socijalističkom i ovom kapitalističkom, uzme mjeru na pravi način, tako duboko i odrješito, da se, kad bi se književnost u ovom vremenu još ozbiljno uzimala, zadugo ne bi moglo oporaviti… Još više, počelo me je zanimati odakle je Robert Perišić crpio tu snagu …? S kim se svih ovih godina družio, ako već nije sa mnom? Vjerojatno je nekakav književni krug ipak postojao, ali duboko skriven od očiju javnosti, subverzivan na sebi svojstven, danas još, neopisiv način, sastavljen od pisaca koji ne pišu da bi preživjeli u materijalnom smislu, nego u duhovnom… i koji mi je, eto, nekako promaknuo…

Ali tako mi i treba, tko mi je kriv što zbog vlastite strašljivosti i zabrinutosti za svoj ego, nikada nisam stigao do Zagreba i to ispitao… I recimo, uvjerio se kako je Robert Perišić doista eksperimentirao s lakim drogama u svom pisanju, kako to tvrdi njegov kompanjon Borivoj Radaković (a ako stvarno jest, to se, onda, definitivno odnosi na one fantastične dijelove romana u kojima Nedra, Slavkova kći, postaje njegov autor)

Dok na mrežnim stranicama Sandorfa, izdavačke kuće koja je objavila Perišićev roman, promatram duboke zanesenjačke oči Bekima Sejranovića, prisjećajući se i beskompromisnog Faruka Šehića i njegove izvanredne Knjige o Uni, dolazi mi u glavu da je tih ljudi, koji bi sačinjavali taj moj književni krug iz misli uvijek bilo i da će ih uvijek biti… Sâm sam si kriv što sam potonuo u nevjerovanje i postao tek neka vrst ‘književnika u sebi’ koji se ne otkriva svijetu izvan sebe…

Drugim riječima, gotovo da sam spao na Slavka, još jednog izvanrednog lika iz Područja bez signala, koji uredno šeta svog psa prepušten svom ubitačnom solilokviju. U još jednom izvatku teksta Perišećevog romana koji dajem u nastavku, u duhu izloženog, možete slobodno Sobotku zamijeniti Robertom, a Slavka, koji je njegov ‘autor’, mojom malenkošću i čitati:

Sobotka [Roberte], nema ničega. Ostali su samo brojevi. Koji se zovemo mi. I ja. Ja postoji i ne postoji. Što se mene tiče, ja jedino postoji, ali time i ne postoji… onda kažem naše ja, jer svatko je ja, Sobotka, to je osnova za Boga, jer svi smo ja… znači da smo svi isto biće, samo razbacano, ali isto, isti osjećaj, ista zabluda, ista laž sebe…Moj plan je, Sobotka, bio da iziđem iz ja. To je moj plan, politički. To je moj naum otkako mi je dozlogrdilo, brate, biti ja… Trošenje vremena na doživljaj jezika. Tebe volim jer si pokušao živjeti sa svojim ja, gombati se s njime, s vjerom da postojiš. Mi smo skroz suprotni, Sobotka. Ali između su ovi ostali koji otvoreno lažu. Tebe poštujem, ali ovi koji govore ja, a nema nikoga, i opet govore ja, i opet nema nikoga, i opet govore ja, i opet nema nikoga, pa to je, Sobotka, nepodnošljivo…Mene, ko što si shvatio, nije briga za smisao, jer smisao je ja. Ja je to koje stvara priče i hoće se održati. Meni je samo do kozmičkog toka, do slobode, budući da mi ništa drugo nije ostalo.

I baš kao i Slavku, i meni su, na kraju, preostali ti besmisleni ‘kozmički tok’ i ‘sloboda’ kojima sam prepušten na neki svoj način…  zatvoren u samoću svoje vlastite književnosti.

17 komentara »

  1. bornaija said,

    Ne mogu o romanu, nisam ga čitao, a onaj prvi njegov ni meni se nije dopao.
    Ali zanimljivo mi je ovo tvoje pisanje sada o njegovom drugom romanu, drugačije nego inače, i s nekako izrazitijom, naglašenijom iskrenošću 🙂
    (ne mislim da inače nisi iskren, ali i drugim stvarima si bio oduševljen, ali malo pažljivije iskren – moj skromni dojam, jasno 🙂 )

    • Magičar said,

      Valjda sve to ide s vremenom, @bornaija, čovjek se opusti i sve iskrenije piše… Ali za Perišića sam oduvijek slutio da je nekako po mom ukusu, i da će jednoga dana napisati roman koji ću osjećati kao da sam ga ja napisao… I vjeruj mi, to se doista dogodilo s ‘područjem’… 🙂

  2. Livia said,

    Predobar post, kao da si unio više sebe i iskrenosti kao što Bornaija kaže. Tekst se otvorio i približio čitatelju. Meni osobno je to jako dobro. Lakše mi je čitati, ako bar nekad napišeš ovakav post. Bravo!

    • Magičar said,

      Nama, koji smo skloni nekom vidu izražavanja, što je teže u životu, valjda i uspjeva biti iskrenijim, @Livia, kroz post sam provukao neke svoje sanje od kojih sam sve dalje… I valjda ću najiskrenije pisati kad budem od njih toliko daleko da o njima više ne ovisim…:)

  3. Livia Less said,

    Mene su te sanje potpuno prošle kad sam shvatila da se u druženju sama sa sobom mogu najviše naučiti i obogatiti se. Ali prije nisam bila svjesna da sam bogata duhom koji mi otkriva razne svjetove, pa i one iz romana, književne. Dovoljno je da krenem pisati o temi koja me zanima i svašta doznam. To naravno ne znači da sam sama sebi dovoljna ili samodostatna. Veliki sam usamljenik i nedostaje mi interakcija sa ljudima koji pišu. Nekada sam i ja maštala na način kao i ti. Sada bi bila ravnodušna i da upoznam te velike i važne pisce. Ne znam zašto. Da se našalim, valjda od pre dugog čekanja. Ali, nije to. Vjerovatno su to godine i određena doza zrelosti kad više ne idoliziram .

  4. Magičar said,

    To ti je mladost, draga Livia! Nema bit što drugo! I meni se sada samo čita i piše, primjereno nekom zrelijem dobu… ali osjećam da bi ju (mladost) tek sada, poput Murakamija u Norveškoj šumi, mogao staviti na papir…

  5. Livia said,

    Bilo bi odlično da staviš na papir. Sjajno pišeš.

    • bornaija said,

      Posudit ću ti ja njegovu knjigu kad dođeš u Zg. Stoji miJe na počasnom mjestu na polici uz Srebrnu ljuljačku i Sobu 99 😀

      • Magičar said,

        Odlično, Borna, jedino nisam siguran hoće li se Liviji dopasti i ‘plavonojevanje’ kao moje ‘blogovanje’…. 🙂

      • bornaija said,

        Livia je, ako dobro čitam tu mislila: jedno je blog, a drugo je roman. Osobno mislim da na svom blogu svatko ima pravo pisati kako mu dođe, a oni koji čitaju čitati kako hoće. No, opet mislim da je povratna informacija kakva god bila, makar i ona tipa “prekrasno!” dobrodošla
        I još nešto – U zemlji Plavog Noja je Romančina!
        No, njeno mišljenje o njemu može doći samo od nje pa ćemo (ne)strpljivo čekati na njega 😀
        A kad se ti i ja nađemo posudit ću ti njene zbirke pjesama pa ćemo onda nas dvojica uz pivce veselo čavrljati o njima 🙂

    • Magičar said,

      Pa, ne žalim se bezveze što se nisam družio s Robertom Perišićem… 🙂 Inače, ako budem ikada više pisao nešto veliko poput romana, svakako ću biti ‘posvećeniji stvarnosti’, a ne vrsti osuđenoj na izumiranje (plavim nojevima!) 🙂 a tomu, među ostalima, imam i tebi zahvaliti… Sjećaš se kad si me jednim komentarom trgnula iz moje ‘deridijanske faze’…? :))

      • bornaija said,

        A ako se vi ne možete drugačije dogovoriti posudit ću joj ja knjigu koji si napisao. Stoji mi tu na polici na počasnom mjestu zajedno s njezinima. 🙂

  6. Livia Less said,

    mislim da se sjaćam da sam tražila da pojednostaviš da mi je lakše pratiti, ako je to to. Tektovi su bili previše znantveni, akademsko pismo je bilo razvidno, ali ipak je zanimljivije pošto je ovo blog da uneseš malo živosti, osobnosti itsl. kao npr ovaj tekst. Naravno, da uz to zadržiš svoj eruditizam.

    • Magičar said,

      Sloboda je, čini mi se, najvažnija, da čovjek piše o čemu mu se piše, a s njom onda valjda dolazi iskrenost, nakon tog dvoga sve ostalo… 🙂

  7. Magičar said,

    I da, uskoro ću pisati o Žižeku, @Livija a to znači, opet se vratiti u svoj ‘teški diskurs’, ali tako me ‘tjera’ moje pisanje… što mogu! 🙂 Naravno, svakako ću nastojati biti manje težak, sad kad to imam na umu, ali nisam siguran koliko ću u tome uspjeti 🙂

  8. arnela said,

    jedva čekam post o Žižeku!!! pozz

    • Magičar said,

      🙂 i ja, draga arnela, mislio sam da o njemu neću pisati, ali se ipak dogodilo obrnuto jer mi je dao sjajan povod… uskoro vise …


Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: