Rujan 2015.
‘Naš čovjek’ u ‘području bez signala’ III.
Robert Perišić: PODRUČJE BEZ SIGNALA
Ako još niste primijetili, dani su Roberta Perišića na ovom blogu! Ja, pasionirani izbjegavatelj hrvatske književnosti, ‘zaljubio sam se do ušiju’ u novi roman jednog hrvatskog pisca… I naravno, ta je činjenica u meni probudila sjećanja na dane kad sam i sâm u svom mozgu pretumbavao mogućnosti da jednom postanem pravim piscem i započnem se družiti s tipovima poput Roberta Perišića. Ah, ti slatki snovi moje mladosti! Evo kako su izgledali!
U glavi sam zamišljao sliku osobitoga književnog kruga, sastavljenog od likova poput ‘mojega’ Roberta, poput Sibile Petlevski ili Damira Karakaša, i čak jedno vrijeme, nećete vjerovati, Ante Tomića i Miljenka Jergovića… Bilo je to krajem 1990-ih, Robert Perišić uređivao je časopis Godine Nove, a relativno mladi, Ante i Miljenko u njemu kalili svoja pera… Svaku noć, zamišljao sam, sjedili bi u nekakvoj zagrebačkoj birtiji, družili se i preturali hrvatsku i regionalnu zbilju ‘uzduž i poprijeko’. Držali bi se, naravno, ‘malo iznad’; jer, do vraga, ako bi nekome bilo dopušteno držati se ‘malo iznad’, onda bi to nama, književnicima, trebalo biti dopušteno, tako sam u to vrijeme razmišljao, jer mi smo bili ti koji smo ‘znali s istinom’, pa bi hrvatsko društvo, svaki put kad bi netko od nas trebao objaviti roman, drhturilo puno strepnje … Mi smo trebali biti ti koji bi mu svaki put znali uzeti mjeru na svoj način, i u našim romanima, zamišljao sam, ono bi se moglo ogledati do mile volje, i potom odlučiti kojim smjerom u svom razvoju krenuti… Drugim riječima, u svojim mladalačkim snovima mislio sam da književnost može utjecati na stvarni život. U međuvremenu, osim što sam saznao da je to daleko od istine i da se zapravo nikada i nisu pretjerano cijenili oni koji su ‘znali s istinom’, već isključivo oni koji su ‘znali s ljudima’, a što je posebno došlo do izražaja u ovo današnje vrijeme, raspao sam se i u svom književnom biću, tako da nikada nisam postao piscem u pravom smislu te riječi. Uvidjevši i da nema nikakvog utjecajnog književnog kruga, u onom obimu u kojem sam ga ja zamišljao (pritom, složimo se da je jedan FaK, na kraju krajeva, imao utjecaja tek na pisce i urednike), cijelu situaciju bilo mi je lakše izdržati… Malo pomalo, zahvatio me osjećaj i da nisam ništa propustio. Premda bi, tu i tamo, naišao pokoji ‘incident’ koji bi narušio taj moj spokoj ‘dizanja ruku od književnosti bez grižnje savjesti’, poput, primjerice, romana Vrijeme laži Sibile Petlevski ili zbirke priča Kino Lika Damira Karakaša – a u takve se ‘incidente’ svakako može ubrojiti i Perišićev prvijenac (Naš čovjek na terenu) – sve to nije bilo dovoljno da me se probudi iz mog beznadnog drijemeža opće nezainteresiranosti za događanja na hrvatskoj književnoj sceni…
A onda, sve se promijenilo izlaskom ‘Područja bez signala’… Upravo ovaj roman, a da to još ne mogu jasno razlučiti, kao da posjeduje snagu koju je crpio iz tog mog zamišljenog književnog kruga… snagu da društvu, i onom socijalističkom i ovom kapitalističkom, uzme mjeru na pravi način, tako duboko i odrješito, da se, kad bi se književnost u ovom vremenu još ozbiljno uzimala, zadugo ne bi moglo oporaviti… Još više, počelo me je zanimati odakle je Robert Perišić crpio tu snagu …? S kim se svih ovih godina družio, ako već nije sa mnom? Vjerojatno je nekakav književni krug ipak postojao, ali duboko skriven od očiju javnosti, subverzivan na sebi svojstven, danas još, neopisiv način, sastavljen od pisaca koji ne pišu da bi preživjeli u materijalnom smislu, nego u duhovnom… i koji mi je, eto, nekako promaknuo…
Ali tako mi i treba, tko mi je kriv što zbog vlastite strašljivosti i zabrinutosti za svoj ego, nikada nisam stigao do Zagreba i to ispitao… I recimo, uvjerio se kako je Robert Perišić doista eksperimentirao s lakim drogama u svom pisanju, kako to tvrdi njegov kompanjon Borivoj Radaković (a ako stvarno jest, to se, onda, definitivno odnosi na one fantastične dijelove romana u kojima Nedra, Slavkova kći, postaje njegov autor)
Dok na mrežnim stranicama Sandorfa, izdavačke kuće koja je objavila Perišićev roman, promatram duboke zanesenjačke oči Bekima Sejranovića, prisjećajući se i beskompromisnog Faruka Šehića i njegove izvanredne Knjige o Uni, dolazi mi u glavu da je tih ljudi, koji bi sačinjavali taj moj književni krug iz misli uvijek bilo i da će ih uvijek biti… Sâm sam si kriv što sam potonuo u nevjerovanje i postao tek neka vrst ‘književnika u sebi’ koji se ne otkriva svijetu izvan sebe…
Drugim riječima, gotovo da sam spao na Slavka, još jednog izvanrednog lika iz Područja bez signala, koji uredno šeta svog psa prepušten svom ubitačnom solilokviju. U još jednom izvatku teksta Perišećevog romana koji dajem u nastavku, u duhu izloženog, možete slobodno Sobotku zamijeniti Robertom, a Slavka, koji je njegov ‘autor’, mojom malenkošću i čitati:
Sobotka [Roberte], nema ničega. Ostali su samo brojevi. Koji se zovemo mi. I ja. Ja postoji i ne postoji. Što se mene tiče, ja jedino postoji, ali time i ne postoji… onda kažem naše ja, jer svatko je ja, Sobotka, to je osnova za Boga, jer svi smo ja… znači da smo svi isto biće, samo razbacano, ali isto, isti osjećaj, ista zabluda, ista laž sebe…Moj plan je, Sobotka, bio da iziđem iz ja. To je moj plan, politički. To je moj naum otkako mi je dozlogrdilo, brate, biti ja… Trošenje vremena na doživljaj jezika. Tebe volim jer si pokušao živjeti sa svojim ja, gombati se s njime, s vjerom da postojiš. Mi smo skroz suprotni, Sobotka. Ali između su ovi ostali koji otvoreno lažu. Tebe poštujem, ali ovi koji govore ja, a nema nikoga, i opet govore ja, i opet nema nikoga, i opet govore ja, i opet nema nikoga, pa to je, Sobotka, nepodnošljivo…Mene, ko što si shvatio, nije briga za smisao, jer smisao je ja. Ja je to koje stvara priče i hoće se održati. Meni je samo do kozmičkog toka, do slobode, budući da mi ništa drugo nije ostalo.
I baš kao i Slavku, i meni su, na kraju, preostali ti besmisleni ‘kozmički tok’ i ‘sloboda’ kojima sam prepušten na neki svoj način… zatvoren u samoću svoje vlastite književnosti.
Studeni 2012.
Život bez briga na književni način
Henry Miller: JARČEVA OBRATNICA
Henry Miller bio je moj prvi učitelj riječi, moja sretna zvijezda na ‘ružičastom raskršću’ života (pod utjecajem Millerovih romana jedno sam vrijeme upravo tako nazivao mladalačko doba), a ujedno i jedna od onih umjetničkih luda koje su znale neodgovorno uživati u životu. Ali takav vam je uzor potreban dok ste još mladi, nemojte to zaboraviti. Zašto? Jer i vi u tom životnom dobu morate biti neodgovorni i neusiljeni. Millerova mudrost ne ide dalje od mudrosti koja se usredotočuje na osobu, ličnost. Taj nikada nije ciljao dalje od života bez briga (Hakune Matate) pod krinkom pisca, pa opet, imao je tu ludu odvažnost da živi život po svome. Svoj credo iznio je u Jarčevoj obratnici, romanu koji pripada trilogiji u koju se smjestila i ona slavnija – Rakova.
Otkrio sam da cijeloga života nisam želio živjeti – ako se ono čime se ostali bave može nazvati življenjem – nego izražavati se. Shvatio sam da me život nikada nije ni najmanje zanimao, nego jedino ovaj posao kojim se sada bavim, koji je nekako paralelan sa životom, koji je njegov dio, a istovremeno i iznad njega. Istinitost me gotovo uopće ne zanima, pa čak ni stvarnost; zanima me samo ono što sam zamišljao, ono što sam svaki dan potiskivao da bih mogao živjeti. Nije me briga da li ću umrijeti danas ili sutra, i nikad me nije bilo briga, ali muči me i kinji da čak još i danas, poslije višegodišnjih napora, ne mogu točno izreći ono što mislim i osjećam.
Poput molitve, ovaj tekst slijedite do u njegove tančine. Ponavljajte kako vas ne zanima život, već izražavanje. Jedno vrijeme neka to bude vaš životni credo. Tako je dobro, kako se poslovično kaže u Bibliji. Istinabog, prije ili kasnije otkrit ćete kako „Amerikanac u Parizu“ u svojim romanima samo opisuje ono što živi, i da se taj život, više-manje, svodi na opis života boema jebivjetra u francuskoj prijestolnici. Ali što se može, vama je u ovom dobu potrebno čitati o jebačini i dobrom provodu, i eto vam odličnog pisanja o jebačini i dobrom provodu. Našeg Henrija na svakom koraku nemimoilaze seksualne avanture, osim što se opija u starom dobrom boemskom duhu i s vremena na vrijeme vodi zanimljive razgovore sa zanimljivim pojedincima o prvim i posljednjim stvarima, mahom iskreno i bez uvijanja. Nakon pedeset pročitanih stranica već ste zaljubljeni u njegovu Monu i željeli biste je pošto poto odvući u krevet. Izluđuje vas njezina nesputanost i koketnost. Ubrzo sričete prvi stih, uskoro počinjete sanjati o vlastitoj slobodi. Ali dug je još put do slobode…
Kada prvi put banete na neko predstavljanje knjige ili pjesničku večer shvatit ćete kako su proza i poezija na njima od drugorazredne važnosti. U prvom planu su pijanstvo i jebačina, oboma dobrodošao vaš talent za suptilnu i otkačenu konverzaciju koja im vodi. Recimo, FAK kao književni pokret mnogim je piscima ostao u sjećanju isključivo po dobrim tulumima, a nikako po književnosti koja se na njima naglas čitala. Kako ćeš svoju pažnju usmjeriti na književnost ako pored vas stoji zgodna i na literaturu nabrijana cura?
Ako se želite istinski baviti pisanjem, onda morate shvatiti da je to osamljena djelatnost, baš kao i čitanje. Nikoga nema u vašoj blizini. Sami ste, vi i vaše nalivpero u devetnaestom, pisaći stroj u dvadesetom i laptop ili možebitno koja druga slična elektronička stvarčica u dvadeset i prvom stoljeću. Književna događanja samo su prilika da zaboravite na pisanje, da malo proživite za vlastiti ćef.
Možda ćete sada razumjeti Charlesa Bukowskog koji je u svom fenomenalnom dnevniku potkraj života pisao o tome kako mu je dosta budala koji se – pazite dobro – samo furaju na književnost a u osnovi im je nešto drugo – ili da se dobro napiju ili da s nekim završe u krevetu. Razdvojite svoj život od svoje umjetnosti i nikad, nikad, ne tražite u životu da vas štede zbog toga što ste ubogi umjetnik, jer riskirate iskrenost pisanja. Život vas mora dohvatiti za gušu, a vi trebate ostati ravnodušni kako na njegove neugodnosti tako i ugodnosti koje donosi sa sobom. Ukoliko ste cinični, naglas ćete svima drobiti kako su životne neugodnosti i ugodnosti samo građa za vaše djelo, ali bolje bi bilo da o tome šutite. Kad ste već stavili na kocku sve, i srce vam je čisto poput pupoljka, čemu još cinizam? Vi ste odsada na putu da postanete entitet koji se izražava, trodimenzionalna fizički živa stvar koja u prostorima uma postaje bezdimenzionalna i bezgranična. Odsad, neka vaše kraljevstvo bude od ovoga svijeta… u kojem postajete đavolski slobodno biće nesputani u svojim prohtjevima…
Drugim riječima, za početak budite Henry Miller – upravo to sam vam želio reći!
O Duhu i njegovim Moćima 