Prosinac 2015.

‘Kad svakodnevica teško ugrize’ (ili Ego će nas rastrgati)

Posted in JOY DIVISION, Love Will Tear Us Apart, UMJETNOST - POSTMODERNA GLAZBA tagged , , , , , u 12:08 pm autora/ice Magičar

JOY DIVISION: Love Will Tear Us Apart (Ljubav će nas rastrgati)

Ian Curtis, pjevač grupe Joy Division, počinio je samoubojstvo 18. svibnja 1980. Objesio se u kuhinji svoje kuće u Macclesfieldu dok je na gramofonu svirala ploča Iggyja Popa. Slične rečenice ovima vjerojatno ćete lakoćom pronaći na većini portala ili sajtova posvećenih biografijama slavnih glazbenika – prepune informacija, jer je doba takvo; jedino ga informacije o nekomu ili nečemu zanimaju, nikako nešto drugo, na primjer, razlog koji je u ovom slučaju doveo do tragedije. I premda zvuči klišeizirano, moram napisati da nema ništa tragičnije od toga da si jedna mlada osoba oduzme život.

Kao što je poznato, Ian Curtis patio je od epilepsije i vjerojatno još pogubnije depresije; epileptički napadaji znali su ga zahvatiti čak i na koncertima, a oni depresije dovesti do odustajanja od izlaska na pozornicu u posljednji tren. Od svoje 19. godine bio je, više-manje, nesretno oženjen za Deborah Curtis posvetivši joj prekrasnu anti-ljubavnu baladu „Ljubav će nas rastrgati“. Sve u svemu, bio je jedan nadasve melankoličan i nesretan momak. Pa ipak, na Joy Division danas se gleda kao na band koji je izvršio ogromni utjecaj na većinu budućih, još neoformljenih, postpunk bandova koji će se uskoro pojaviti i preplaviti alternativnu rock i pop scenu 1980-ih i 1990-ih. Pa tako, danas slušajući Dead Souls mogu čuti rane Pixiese, a u Day of the Lords čak i kasnu Ekatarinu i općenito poimati utjecaj koji su ovi golobradi mladići izvršili na alternativnu rock glazbu u cjelini. Nakon Ianove smrti, momci iz banda oformili su band ‘novog reda’ (New Order) okrenuvši se potpuno drugačijem glazbenom izričaju, nekoj vrsti alternativnog synth-popa, kako bi se u svojim osvrtima možda izrazili i neki glazbeni kritičari. Ian Curtis postao je rock ikona, među posljednjima koja je bavljenje rock and rollom platila svojim životom.

A sada u cijelu priču ubacimo malo private look-a. Ako se na trenutak malo pozornije zagledate u lice Iana Curtisa na službenom spotu pjesme Love Will Tear Us Apart – koji je, pretpostavljam, nastao u kratkom vremenu pred njegovu smrt (pjesma je objavljena u lipnju 1980) uočit ćete da to lice, s vremena na vrijeme, postaje narančasto, zamalo čini se kao da nije s ovoga svijeta. Zbog tog, namjerno ubačenog, video efekta (malo kasnije i lica drugih članova banda postaju narančasta) pričinjava nam se da to ‘nabuhlo lice’ (problemi sa štitnjačom?) krije nešto ispod svoje površine što doslovno isijava i želi van. Što je u svojoj glavi osjećao Ian Curtis? Očigledno, i na kraju krajeva, to može znati samo on. Moja teorija, pored ostalih, barata mogućnošću da je depresija, velika pošast današnjice, upravo ovog mršavog macclesfieldskog momka uzela za svog proroka, najavljivača… Ako ste spot za pjesmu pozorno pratili, morali ste uočiti, nekoliko puta ponovljeno, otvaranje vrata (fantomske ruke koja potom iščezava) na kojima piše ‘IanC’  i koja ne kriju ništa osim praznine napuštenog prostora u nekoj zgradi, kao pandan onoga što se, po meni, zapravo nalazilo u ‘IanuC’ za njegova života. Ako vas je depresija ikada zgrabila za gušu, znat ćete o čemu pričam. Sociopati se razlikuju od depresivaca po nečemu vrlo važnom: sociopati ne osjećaju apsolutno ništa, dok depresivci ‘osjećaju prazninu’. Mi osjećamo prazninu… prazninu ovoga svijeta, a to je zato… jer je Duh… danas… praznina.

Čini se kako je Ian Curtis svojoj supruzi Deborah uzalud pjevao Ljubav će nas rastrgati… skoro do same njegove smrti ostali su skupa, a ona, nakon dvadeset i pet godina, kao već pristala, debeljuškasta kućanica, odlučila se na objavljivanje knjige Touching from a Distance: Ian Curtis and Joy Division ponudivši u njoj svoj pogled na iznimnu osobnost Iana Curtisa, njihovu zajedničku vezu i, tek donekle, početak alternativne glazbe. Knjigu nisam pročitao, i ne namjeravam to učiniti (iako sam, u međuvremenu, stigao pogledati film rađen prema knjizi). Pravdam to sljedećom računicom: ako sama nije patila od depresije, kako bi Deborah Curtis bila u stanju išta suvislo napisati o depresivnoj, i meni jedino istinskoj zanimljivoj crti Iana Curtisa? Sve neosporne nepravde koje joj je počinio, svjesno ili nesvjesno, ostavljajući je da se većinu vremena sama brine za njihovo malo dijete dok se on vucarao po koncertnim gažama i navodno ljubakao s Annikom Honoré (iako je to Annika poricala i tvrdila da se radilo isključivo o platonskoj vezi), ničim se ne može opravdati iz nekakve ‘obiteljske perspektive’ (iste ove riječi jedna ‘obiteljska perspektiva’ vjerojatno bi i upotrijebila kako bi opisala Curtisovo ponašanje). Ali iz neke ‘umjetničke perspektive’, koja nas zapravo jedino zanima, ‘obiteljska perspektiva’, i po Michelu Houellebecqu, za jednog umjetnika su ‘potpuno nepoznato područje’ – stoga se ni mi ne želimo njome baviti. Zbog svega tog držim da je je knjiga Deborah Curtis irelevantna u razotkrivanju onoga kako se to Ian Curtis stvarno osjećao u svom životu, a pogotovo u njegovim posljednjim danima. Ali, kako rekoh, ipak sam stigao pogledati film rađen  prema njenoj knjizi.

Dakle, nedugo nakon objavljivanja knjige Deborah Curtis, 2007. u kinima se pojavio i film Control o životu frontmena Joy Divisiona. Iscrpljujući se do neviđenih granica, nakon što sam, u Knausgaardovom stilu (vidi uskoro osvrt na roman Moja borba), uspavao djecu i sve za njima počistio, dao sam si truda i pogledao film. Ono što je moje ‘oko za depresiju’ odmah zamijetilo odnosilo se na to da se izbor glavnog glumca nije činio najsretnijim rješenjem. Sam Riley, definitivno, nije depresivan momak. Iako fizički sličan Ianu Curtisu, njegove guste, usredotočene i po svoj prilici smeđe oči ničim ne pokazuju da su ikada imale iskustvo sveopćeg očaja. Sto puta bih radije u toj ulozi vidio jednoga osvjedočenog glumca-depresivca, recimo, Philipa Seymoura Hoffmana bez obzira što u fizičkom smislu nimalo nije nalik na glavnog junaka naše priče (i koji je čak, na kraju krajeva, i podigao ruku na sebe u svom stvarnom životu, iako u policijskom izvješću stoji da nije) nego Sama Rileya, običnoga, dobrog glumca s visokom dozom egocentrizma uobičajenom za obične, dobre glumce. (Možda bih i na mjestu redatelja filma radije vidio dokazanog depresivca Larsa von Triera nego Anton Corbijna premda, u ovom slučaju, nisam siguran da potonji nema iskustava s depresijom).

Po čemu su, dakle, ljudi s depresijom toliko upadljivi? Odgovor je jednostavan. I depresija, kao i štošta drugo na- i u- čovjeku, ‘zapisana je’ u očima. Mek, na trenutke proziran, svijetao sjaj očiju Philipa Seymoura Hoffmana predstavljaju garanciju da bi, bez obzira na fizičku diskrepanciju, upravo ovom glumcu daleko bolje karakterno odgovara uloga pjevača grupe Joy Division nego onomu koji ju je na kraju i odigrao. I koliko god se Sam Riley trudio da gestama na samoj pozornici podsjeti na Iana Curtisa (moram priznati da je savršeno ‘skinuo’ njegov ples), u svemu tome, čini se, zaboravio je nešto ključno. Ian Curtis je na pozornici svoj pogled redovito upravljao ‘negdje prema gore’ (a što Riley rijetko ili uopće ne čini u filmu), u neodredivu visinu ili teško dokučivu prazninu…, možda i na mjesto odsutnog Boga ili nedostajućeg smisla našeg doba, a možda, reći ću to, i na mjesto same Depresije koju mu je jedino na ovaj način uspijevalo držati pod kontrolom.

When routine bites hard,
And ambitions are low,
And resentment rides high,
But emotions won’t grow,
And we’re changing our ways, taking different roads.

Then love, love will tear us apart again.
Love, love will tear us apart again.

Dakle, „Kad svakodnevica teško ugrize“, taj stih me proganja valjda otkako znam za sebe, a da nisam znao za njega; ja, osvjedočeni ‘borac protiv svakodnevice’, kao i Ian Curtis, priznajem da je ona naš najveći neprijatelj.

I eto, tako sam se u ove maglovite, prosinačke dane, tek u (srednjim) četrdesetima, navukao na Joy Division, na neki način prihvatio da su oni bili, osim preteče alternativnog duha glazbe koji je obilježio 1980-e i 1990-e – i preteča mog alternativnog duha.

U zemlji gotovo bolesnih ega, u depresiji mi kao da još uvijek ostajemo normalni, i ako bi mi se dopustilo zapjevati koju Ianovu kiticu na kraju ovog teksta, danas bih njegov stih „Ljubav će nas rastrgati“ preradio u ovaj, vremenu mnogo primjereniji – „Ego će nas rastrgati“ – jer to duboko osjećam… ne znam kako vi…

Prosinac 2015.

‘Najvažnija stvar koja je to u ovom trenutku’

Posted in Gdje se fizika susreće s metafizikom, HELLER tagged , , , u 12:29 pm autora/ice Magičar

MICHAŁ HELLER: Gdje se fizika susreće s metafizikom // O prostoru i vremenu

*
*  *

Ovih dana u posjet mi je stigao neobičan gost. Predstavivši se kao ‘moj Zloduh’u par riječi objasnio mi je kob moje sudbine.

„Bolestan si od nečovještva“, kazao je.
„Sve što si činio u životu, činio si zbog bolesti nečovještva u sebi!“
O tome kad sam je ‘zaradio’ i kako sam se razbolio – ni riječi.
„Ljudska sreća ti je nedostižna! Prijateljstvo i Ljubav, jedine ljudske vrednote, nedohvatljive…“, nastavio je „…i to samo zato…“ – …jer moj Ego… znam već – nije ljudski Ego!
U redu je, Zloduše, ne moraš mi više stajati na muku… Znam, ponekad sam i sâm sebi neshvatljiv.

„I što ćeš učiniti?“, upitao me je.
Za trenutak zastadoh…
„Neka me onda ispuni Duh!“, zavapio sam.
U istom trenu moj se Zloduh pretvori u Dobroduha.
„To mi je već draže čuti!“ prozbori, „Ali samo još par natuknica…“
Bio sam spreman.
„Ne smiješ dopustiti da ti oholost zahvati dušu!“
„Kako mi oholost može zahvatit dušu?!“, upitao sam.
„O može, može; pristup stvarima duha uvijek dušu učini oholom!“, tu se Dobroduh počeša po bradi. „Recimo, Sokrat je bio ohol; dijelom i Nietzsche…“
„Onda reci: kako da spriječim da mi duša postane ohola?“
„Tako što ćeš dopustiti da tvoj Ego, koji je sada u službi Duha, istinski trpi od života… jer znaš, život je sam po sebi egoističan…“

Tim zagonetnim riječima Dobroduh je završio svoju objavu, ostavivši me u premišljanju…

*
*  *

Ponekad, a u posljednje vrijeme sve češće, zahvati me osjećaj da se nalazim na kraju svog života i da odvajanje moje sudbine od tipične ljudske sudbine postaje potpuno. Sada još činim samo ono što sam oduvijek želio činiti. Čak sam i onu, Nietzscheu dragu, osobinu učtivosti spram Drugoga pospremio pod tepih. Preostalo mi je još samo baviti se ‘tim stvarima’, ‘stvarima duha’ koje su možda i najveća prijevara u historiji ljudske duše, ali zato, sve sam uvjereniji – nužna prijevara. Odatle sve više vjerujem da su one moj pravi dom, a ne nekakav uobličen i zdrav Ego! Sve dane do svoje smrti u ovom kvazi-ljudskom obličju (jer moj Ego nije ljudski Ego!) posvetit ću tom zadatku.

*
*  *

Michał Heller, poljski teolog i filozof, zaposlen na Sveučilištu u Krakowu napisao je sjajan, subliman tekst o fizici i metafizici, posredno i o fizici i teologiji… a vidite, mene još stignu zanimati samo takvi tipovi! Oni koji su spremni iskoračiti iz ‘svog dvorišta’, ‘svoje’ znanosti i filozofije – ‘svoje dogme’, i hrabro se suočiti se s istinom Drugog, često suprotnom od njegove. Boljeg primjera od Michała Hellera u ovom trenutku nema! On je bio uzrokom što sam se na ovogodišnjem Interliberu iznenađujuće dugo zadržao na štandu Kršćanske sadašnjosti u rukama mjerkajući knjige neobičnih naziva: „Fizika i teologija“ Simonea Morandinija, ‘Znanost i religija’ Alistera E. McGratha, ‘Prirodne znanosti i religija’ Marija Crvenke, da bih naposljetku onu prvu – i kupio.

Prema vlastitom priznanju, Michał Heller bio je vrlo ambiciozan mladić; želio je učiniti ‘najvažniju stvar koja je to bila u tom trenutku’.

„Znanost nam daje znanje, a religija značenje. Znanost bez religije nije besmislena, ali je hroma, a religija bez znanosti vodi u fundamentalizam.“

Dakle, kada, Michał Heller, bez dlake na jeziku, napiše kako su kršćanski vjernici u napasti da u Velikom Prasku, jednom čistom fenomenu znanosti, vide čin Božjeg stvaranja svemira (a što se, po njemu, čini ishitrenim), ili kako je ideja Velikog praska (a ovo ‘ideja’ posebno je znakovito) samo ‘pokrivač za prazninu u našem znanju’ jer skriva neugodnu činjenicu da ‘ispod Planckova praga’ u znanstvenom smislu ne možemo doprijeti – onda mu, ako ništa, barem morate stisnuti ruku na čestitosti i upućenosti u problem te priupitati kakav je njegov stav prema tom pitanju.

Njegov odgovor iznenađujuće je kratak i jezgrovit; zahvati vas osjećaj da je vašim mislima doista moguće sve dohvatiti:

Stvaranje svijeta nije vremenski čin. Svijet nije stvoren u vremenu, svijet je stvoren s vremenom.

Dakako, to je odgovor koji se oslanja na odgovor velikog kršćanskog teologa Tome Akvinskog:

Ključ njegove [Tomine] analize je razlika između promjene koja je sadržana u vremenu, i stvaranja koje je u biti atemporalno. Stvaranje nema ništa s [prouzrokovanjem] promjene u nečemu (što bi pretpostavljalo ‘predpostojeći materijal’) [recimo, nekakvu kuglicu poput ping-pong loptice koja bi se u Velikom prasku rasprsnula u današnji svemir] nego je [stvaranje] korijen koji uzrokuje postojanje… [te se]… uvijek zbiva (s točke gledišta tvorevinskih tvari).

Većina ljudi na ovom planetu živi bez razmišljanja o ovim stvarima. Uglavnom, okrenuti su jedni drugima, pa se usudim reći da su i najveći neprijatelji bliži jedan drugome, nego što im je blizak čovjek koji ovakva pitanja pretura po svojoj glavi. Ipak, imamo sreće, i običnom čovjeku potreban je transcendentni osnov. Neprihvatljivo im je objašnjenje da kad umru da ih jednostavno više nema, da se njihov ego naprosto rasplinuo. Toliko su se srodili s njim da im bilo kakvo poimanje izvan njegova (poimanja) liči na nedokučivu dimenziju stvarnosti. U sebi ne mogu osjetiti druge identitete, pa ni svijet kao takav. Zbog toga je svakom čovjeku bliska ideja Boga-čovjeka, slike i prilike njega samog, koju mu u najvećem broju slučajeva drugi utuvljuju u glavu kako bi njime mogli manipulirati.

Međutim, što je um prosvjećeniji to mu je ovu ideju lakše prilagoditi sebi ili je u potpunosti napustiti. Svemir je ‘dovoljno čudesan’ i bez Boga, uobičajeno je rezoniranje prosvjetiteljskog uma koji svoju nadu oslanja na uistinu čudesne uvide i razvoj znanosti. Međutim, u postmoderni i toj je bajci došao kraj, a naš je obični čovjek, samo zahvaljujući ostavljenom glasno upaljenom televizoru i jarkim svjetlima šopingholova još na životu bez novog ili usklađenog transcendentnog osnova. K tomu, postoji bojazan da takva situacija neće dugo potrajati. Zato su se kršćanski teolozi bacili na posao. Pod hitno im je potreban novi transcendentni osnov koji bi mnogim ljudima, ponajviše ateistima, ponovno ulio nadu. Zbog toga, odlučili su baciti sve karte na posljednje tajne svemira, ali ovoga puta, rame uz rame sa znanstvenim uvidima. Čini se da žele pokazati kako je bez religioznog osjećaja u njemu nemoguće živjeti…

I onda, je li vam išta znače vrijednosti 10-33 cm i 10-43 s koje predstavljaju prostornovremenske granice ‘Planckova svijeta’ – ili pak pojmovi poput tamne materije i tamne energije? Ako ne, običan ste čovjek, bacite se na čitanje knjiga o ljubavima i ratovima, pohlepi i (ne)pravdi, knjiga o ljudima, knjiga o vama samima, i klonite se ovakvih štiva; sačekajte da novi transcendentni temelj bude izgrađen. Nas nekolicina, eto, iz još neutvrđenih razloga, ali po svemu sudeći, po pozivu rijetke, nerazjašnjenje bolesti ili mutacije u organizmu, natjerani smo njima se baviti, a možda i samo zbog toga kako bismo vaše snove učinili lijepim, kako bismo VAS motivirali na postojanje… Možda ću u cijelom poslu ostati samo promatrač… ali to je nevažno, PISANJE JE ISTO ŠTO I ČITANJE i svi smo mi na svoj način uključeni na izgradnji istog ‘tijela duha’.

%d blogeri kao ovaj: