Prosinac 2015.

‘Kad svakodnevica teško ugrize’ (ili Ego će nas rastrgati)

Posted in JOY DIVISION, Love Will Tear Us Apart, UMJETNOST - POSTMODERNA GLAZBA tagged , , , , , at 12:08 pm autora/ice Magičar

JOY DIVISION: Love Will Tear Us Apart (Ljubav će nas rastrgati)

Ian Curtis, pjevač grupe Joy Division, počinio je samoubojstvo 18. svibnja 1980. Objesio se u kuhinji svoje kuće u Macclesfieldu dok je na gramofonu svirala ploča Iggyja Popa. Slične rečenice ovima vjerojatno ćete lakoćom pronaći na većini portala ili sajtova posvećenih biografijama slavnih glazbenika – prepune informacija, jer je doba takvo; jedino ga informacije o nekomu ili nečemu zanimaju, nikako nešto drugo, na primjer, razlog koji je u ovom slučaju doveo do tragedije. I premda zvuči klišeizirano, moram napisati da nema ništa tragičnije od toga da si jedna mlada osoba oduzme život.

Kao što je poznato, Ian Curtis patio je od epilepsije i vjerojatno još pogubnije depresije; epileptički napadaji znali su ga zahvatiti čak i na koncertima, a oni depresije dovesti do odustajanja od izlaska na pozornicu u posljednji tren. Od svoje 19. godine bio je, više-manje, nesretno oženjen za Deborah Curtis posvetivši joj prekrasnu anti-ljubavnu baladu „Ljubav će nas rastrgati“. Sve u svemu, bio je jedan nadasve melankoličan i nesretan momak. Pa ipak, na Joy Division danas se gleda kao na band koji je izvršio ogromni utjecaj na većinu budućih, još neoformljenih, postpunk bandova koji će se uskoro pojaviti i preplaviti alternativnu rock i pop scenu 1980-ih i 1990-ih. Pa tako, danas slušajući Dead Souls mogu čuti rane Pixiese, a u Day of the Lords čak i kasnu Ekatarinu i općenito poimati utjecaj koji su ovi golobradi mladići izvršili na alternativnu rock glazbu u cjelini. Nakon Ianove smrti, momci iz banda oformili su band ‘novog reda’ (New Order) okrenuvši se potpuno drugačijem glazbenom izričaju, nekoj vrsti alternativnog synth-popa, kako bi se u svojim osvrtima možda izrazili i neki glazbeni kritičari. Ian Curtis postao je rock ikona, među posljednjima koja je bavljenje rock and rollom platila svojim životom.

A sada u cijelu priču ubacimo malo private look-a. Ako se na trenutak malo pozornije zagledate u lice Iana Curtisa na službenom spotu pjesme Love Will Tear Us Apart – koji je, pretpostavljam, nastao u kratkom vremenu pred njegovu smrt (pjesma je objavljena u lipnju 1980) uočit ćete da to lice, s vremena na vrijeme, postaje narančasto, zamalo čini se kao da nije s ovoga svijeta. Zbog tog, namjerno ubačenog, video efekta (malo kasnije i lica drugih članova banda postaju narančasta) pričinjava nam se da to ‘nabuhlo lice’ (problemi sa štitnjačom?) krije nešto ispod svoje površine što doslovno isijava i želi van. Što je u svojoj glavi osjećao Ian Curtis? Očigledno, i na kraju krajeva, to može znati samo on. Moja teorija, pored ostalih, barata mogućnošću da je depresija, velika pošast današnjice, upravo ovog mršavog macclesfieldskog momka uzela za svog proroka, najavljivača… Ako ste spot za pjesmu pozorno pratili, morali ste uočiti, nekoliko puta ponovljeno, otvaranje vrata (fantomske ruke koja potom iščezava) na kojima piše ‘IanC’  i koja ne kriju ništa osim praznine napuštenog prostora u nekoj zgradi, kao pandan onoga što se, po meni, zapravo nalazilo u ‘IanuC’ za njegova života. Ako vas je depresija ikada zgrabila za gušu, znat ćete o čemu pričam. Sociopati se razlikuju od depresivaca po nečemu vrlo važnom: sociopati ne osjećaju apsolutno ništa, dok depresivci ‘osjećaju prazninu’. Mi osjećamo prazninu… prazninu ovoga svijeta, a to je zato… jer je Duh… danas… praznina.

Čini se kako je Ian Curtis svojoj supruzi Deborah uzalud pjevao Ljubav će nas rastrgati… skoro do same njegove smrti ostali su skupa, a ona, nakon dvadeset i pet godina, kao već pristala, debeljuškasta kućanica, odlučila se na objavljivanje knjige Touching from a Distance: Ian Curtis and Joy Division ponudivši u njoj svoj pogled na iznimnu osobnost Iana Curtisa, njihovu zajedničku vezu i, tek donekle, početak alternativne glazbe. Knjigu nisam pročitao, i ne namjeravam to učiniti (iako sam, u međuvremenu, stigao pogledati film rađen prema knjizi). Pravdam to sljedećom računicom: ako sama nije patila od depresije, kako bi Deborah Curtis bila u stanju išta suvislo napisati o depresivnoj, i meni jedino istinskoj zanimljivoj crti Iana Curtisa? Sve neosporne nepravde koje joj je počinio, svjesno ili nesvjesno, ostavljajući je da se većinu vremena sama brine za njihovo malo dijete dok se on vucarao po koncertnim gažama i navodno ljubakao s Annikom Honoré (iako je to Annika poricala i tvrdila da se radilo isključivo o platonskoj vezi), ničim se ne može opravdati iz nekakve ‘obiteljske perspektive’ (iste ove riječi jedna ‘obiteljska perspektiva’ vjerojatno bi i upotrijebila kako bi opisala Curtisovo ponašanje). Ali iz neke ‘umjetničke perspektive’, koja nas zapravo jedino zanima, ‘obiteljska perspektiva’, i po Michelu Houellebecqu, za jednog umjetnika su ‘potpuno nepoznato područje’ – stoga se ni mi ne želimo njome baviti. Zbog svega tog držim da je je knjiga Deborah Curtis irelevantna u razotkrivanju onoga kako se to Ian Curtis stvarno osjećao u svom životu, a pogotovo u njegovim posljednjim danima. Ali, kako rekoh, ipak sam stigao pogledati film rađen  prema njenoj knjizi.

Dakle, nedugo nakon objavljivanja knjige Deborah Curtis, 2007. u kinima se pojavio i film Control o životu frontmena Joy Divisiona. Iscrpljujući se do neviđenih granica, nakon što sam, u Knausgaardovom stilu (vidi uskoro osvrt na roman Moja borba), uspavao djecu i sve za njima počistio, dao sam si truda i pogledao film. Ono što je moje ‘oko za depresiju’ odmah zamijetilo odnosilo se na to da se izbor glavnog glumca nije činio najsretnijim rješenjem. Sam Riley, definitivno, nije depresivan momak. Iako fizički sličan Ianu Curtisu, njegove guste, usredotočene i po svoj prilici smeđe oči ničim ne pokazuju da su ikada imale iskustvo sveopćeg očaja. Sto puta bih radije u toj ulozi vidio jednog osvjedočenog glumca-depresivca, recimo, Philipa Seymoura Hoffmana bez obzira što u fizičkom smislu nimalo nije nalik na glavnog junaka naše priče (i koji je čak, na kraju krajeva, i podigao ruku na sebe u svom stvarnom životu, iako u policijskom izvješću stoji da nije) nego Sama Rileya, običnoga, dobrog glumca s visokom dozom egocentrizma uobičajenom za obične, dobre glumce. (Možda bih i na mjestu redatelja filma radije vidio dokazanog depresivca Larsa von Triera nego Anton Corbijna premda, u ovom slučaju, nisam siguran da potonji nema iskustava s depresijom).

Po čemu su, dakle, ljudi s depresijom toliko upadljivi? Odgovor je jednostavan. I depresija, kao i štošta drugo na- i u- čovjeku, ‘zapisana je’ u očima. Mek, na trenutke proziran, svijetao sjaj očiju Philipa Seymoura Hoffmana predstavljaju garanciju da bi, bez obzira na fizičku diskrepanciju, upravo ovom glumcu daleko bolje karakterno odgovara uloga pjevača grupe Joy Division nego onomu koji ju je na kraju i odigrao.. I koliko god se Sam Riley trudio da gestama na samoj pozornici podsjeti na Iana Curtisa (moram priznati da je savršeno ‘skinuo’ njegov ples), u svemu tome, čini se, zaboravio je nešto ključno. Ian Curtis je na pozornici svoj pogled redovito upravljao ‘negdje prema gore’ (a što Riley rijetko ili uopće ne čini u filmu), u neodredivu visinu ili teško dokučivu prazninu…, možda i na mjesto odsutnog Boga ili nedostajućeg smisla našeg doba, a možda, reći ću to, i na mjesto same Depresije koju mu je jedino na ovaj način uspijevalo držati pod kontrolom.

When routine bites hard,
And ambitions are low,
And resentment rides high,
But emotions won’t grow,
And we’re changing our ways, taking different roads.

Then love, love will tear us apart again.
Love, love will tear us apart again.

Dakle, „Kad svakodnevica teško ugrize“, taj stih me proganja valjda otkako znam za sebe, a da nisam znao za njega; ja, osvjedočeni ‘borac protiv svakodnevice’, kao i Ian Curtis, priznajem da je ona naš najveći neprijatelj.

I eto, tako sam se u ove maglovite, prosinačke dane, tek u (srednjim) četrdesetima, navukao na Joy Division, na neki način prihvatio da su oni bili, osim preteče alternativnog duha glazbe koji je obilježio 1980-e i 1990-e – i preteča mog alternativnog duha.

U zemlji gotovo bolesnih ega, u depresiji mi kao da još uvijek ostajemo normalni, i ako bi mi se dopustilo zapjevati koju Ianovu kiticu na kraju ovog teksta, danas bih njegov stih „Ljubav će nas rastrgati“ preradio u ovaj, vremenu mnogo primjereniji – „Ego će nas rastrgati“ – jer to duboko osjećam… ne znam kako vi…

9 komentara »

  1. aleksandranm said,

    …sjajan teoretski okvir! uživala u čitanju. Uzgred, izgledaš mlađe na fotkama (da li je to kompliment za muškarca?):)

  2. Magičar said,

    I ja sam anarhist, ali čini mi se – samo u papučama! 🙂

    • aleksandranm said,

      to ti je novo čitanje stare pesme. Paše uz tekst 🙂 (sad sam odjednom na Maci papučarki)

  3. Livia Less said,

    Ja se već 15 godina borim s depresijom i liječim od nje, i to je praznina koju nijedna fizička bol ne može nadjačati. Jednostavno si sam na svijetu unatoč divnoj obitelji, prijateljima, partneru. I u toj samoći živiš kao pustinjak i rob bespomoćnosti i tuge.

    • Magičar said,

      Uh, draga Livia, izravno si kazala ono što ja vjerojatno nikada neću na taj način… ali definitivno, bez pisanja i čitanja, bilo bi nam puno puno teže… taj lijek ‘stvari duha’ ono je što nas održava na životu…

  4. Hrvatsko Obrambeno Štivo said,

    Slušao sam Joy Division, kada sam bio tinejđžđer i volio sam taj bend. Njegov ples koji je izvodio na bini kao da nije sa ovog svijeta. Nije raštiman…drugčiji je. Danas nakon svega proživljenog, i rata koji je ostavio posljedice na svima nama, koji smo bili sudionici, pa i oni koji to nisu bili (možda im je teže), ne mogu više slušati tu grupu…no evo koristim priliku, da podsjetim one koji su zaboravili na njegov “iščašeni ples”!https://www.youtube.com/watch?v=flVEoNuEYgE

    • Magičar said,

      Eh da, to su bila neka druga vremena! Ali evo, ja sam ih ponovno probao slušati i išlo je – cijeli prosinac! 🙂


Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: