Siječanj 2017.

Misliti da je ljudska svijest prolazna je nemoguće! (ili o Nietzscheovoj najreligioznijoj misli)

Posted in FILOZOFIJA, KNJIŽEVNOST - PROZA, KUNDERA, Nepodnošljiva lakoća postojanja, NIETZSCHE, Tako je govorio Zaratustra tagged , , u 12:51 am autora/ice Magičar

Milan Kundera: NEPODNOŠLJIVA LAKOĆA POSTOJANJA

Nietzscheova misao o “vječnom vraćanju” jedna je od njegovih najzagonetnijih, a možda i najreligioznijih misli. Kako to, kad znamo da se radi o filozofu koji je svijetu objavio da je Bog mrtav? Evo kako!

Ljudska svijest, što god racionalno o njoj zaključili– u njoj ili putem nje (primjerice, odakle dolazi i kamo ide) – teško prihvaća vlastitu prolaznost. Najmanje što o njoj možemo reći, a da nam se čini da nećemo pogriješiti, odnosi se na naše vjerovanje da je ustrojena tako da sve oko sebe doživljava po smislu… U bilo čemu, ona će ponajprije tražiti i ‘vidjeti smisao’; očiti ili prikriveni, a u mnogim prilikama, čak i onaj izostajući… Pa tako, sâm pojam besmislenosti u ljudskom jeziku odiše jednom zasebnom vrstom smislenosti. Dovoljno je znati što se pod ovim pojmom misli (najčešće je to izostanak smisla), pa da se on tumači kao smislen. Prava besmislenost, koja praktički nema nikakve veze sa smislom, i o kojoj i ne možemo ništa reći, očito, ne nalazi se samo izvan jezika, nego i najvjerojatnije dohvata ljudskog intelekta.

Iz izrečenoga izbija i šire značenje smisla koje želimo ovdje istaknuti; ono se odnosi na mogućnost uspostavljenja bilo kakvih veza između uočenih ‘razlika u svijetu’ (da ne kažemo ‘stvari’). Za našu svijest, apsolutno sve mora posjedovati smisao (ili besmisao, u smislu ‘izostanka smisla’), a to znači da mu u startu prilazimo s predrasudom koja glasi: stvari u svijetu posjeduju mogućnost međusobnog povezivanja. Ali zašto, onda, jedna prolaznost – ovoga sada i ovdje – koja kao takva također posjeduje smisao, za jednu svijest mora postati neodrživa? Zato što nije stvar u tome što mi doista prolazimo i nestajemo, nego u tome što postaje jako teško objasniti, odnosno učiniti smislenim, odgovor na pitanje zašto smo se, onda, uopće pojavili.

Ljudska svijest teško se može nositi s razlogom svog postojanja, ako prihvati vlastitu prolaznost. I nije Nietzsche prvi koji je to shvatio, shvatili su to davno prije njega i utemeljivači velikih religija. Uvijek nam valja igrati na kartu vječnosti. Čak i znanstvenici igraju na nju! Pomislimo samo na pojam beskonačnosti koji se svako malo pojavljuje u izračunima matematike i fizike na njihovim ‘krajevima’… Nietzsche se dosjetio i vječnost vratio na scenu kroz zagonetnu misao o vječnom vraćanju. U nekim svojim pabircima čak ju je pravdao znanstvenim razlozima: ako se svemir sastoji od konstantne količine energije/sile u kretanju – kao što to tvrdi I. zakon termodinamike  – onda se svako stanje te količine energije/sile jednom mora ponoviti… napisao je trezvene, znanstvene glave. Neizbježan je dojam da su ljudi-filozofi poput Nietzschea, putem ovakvog načina rezoniranja, oduvijek pokušavali zaobići vlastitu smrt u pravom smislu te riječi.

Sve se je vratilo: Sirius i pauk i tvoje misli u ovom času i ova tvoja misao da se sve vraća.

Za Nietzschea je, prema tome, utjeha da se ‘sve vraća’, ali i moralni imperativ. Na osnovi ove misli, on je ubrzo mogao izvesti svoj poznati ‘zakon’ ravnanja volje za moći koji je stavio u usta svog Zarathustre: čini onako kako si oduvijek želio i kako ćeš oduvijek željeti činiti. Nema kajanja, nema osvete! Postavi se u životu onako kako bi ga želio vječno živjeti… Nepostojanje je zapravo nemoguća nemogućnost za jednu svijest. Važan je kozmički ritam i pripadnost Cjelini.

Na misao o vječnom vraćanju nailazim i na početku romana Milana Kundere Nepodnošljiva lakoća postojanja, ali u sasvim ‘drugom ruhu’. Kundera se ovoj misli opire svim sredstvima, a što je, izgleda, bilo jedino moguće u onim drsko-ateističkim 80-im godinama 20. stoljeća. Naziva ju ‘smušenim mitom’, i za filozofe suviše zbunjujućom… K tomu, sjećam se, stigao me je i samoga zbuniti. Početak njegova romana morao sam pročitati nekoliko puta kako bih shvatio što je htio poručiti; uostalom, donosim ga i u nastavku:

 Misao o vječnom vraćanju je tajanstvena i Nietzsche je njome prilično zbunio većinu filozofa; pretpostaviti da će se jednom ponoviti sve ono što smo već doživjeli, i još da će se to ponavljanje ponavljati u beskraj! Što treba da nam kaže taj smušeni mit?

Mit o vječnom vraćanju govori, per negationem, da je život koji jednom zauvijek nestane, koji se više ne vraća, sličan sjeni, da je bez težine, da je unaprijed mrtav i da njegov užas, uzvišenost ili ljepota — ako je bio strašan, lijep ili uzvišen — ne znače pod milim Bogom ništa.

Kunderine dojmljive, svečarske rečenice, savršene u svojoj književnoj ljepoti, međutim, kao da izriču protuslovlje. Ta mit o vječnom vraćanju ne govori o lakoći postojanja, životu bez težine, nego baš obrnuto! Treba nam neko vrijeme da shvatimo kako je lakoću postojanja, kakva se osjećala u drsko-ateističkim 1980-im i samo tad, Kundera zapravo izveo iz mita o vječnom vraćanju!

Možemo… reći da misao o vječnom vraćanju predstavlja određenu perspektivu u kojoj stvari postaju drukčije nego što su dosad za nas bile — pojavljuju se lišene olakotne okolnosti svoje prolaznosti. Ta olakotna okolnost nam, naime, onemogućava da donesemo bilo kakav sud. Kako možemo suditi o nečemu što je prolazno?

Ako se svaka sekunda našega života bude bezbroj puta ponavljala, bit ćemo prikovani za vječnost kao Isus za križ. Takva je pomisao užasna. U svijetu vječnog vraćanja svaka je gesta opterećena težinom nepodnošljive odgovornosti. Zbog toga je Nietzsche misao o vječnom vraćanju nazvao najtežim teretom.

Očito, Kunderin svijet je svijet bez Boga, bez odgovornosti; u njemu se o ničemu ne može suditi, jer se u njemu ništa pod milim bogom ne ponavlja, ‘ne vraća’. I već zbog te činjenice u Nietzscheovoj misli o vječnom vraćanju valja nam slutiti tu crtu njezine religioznosti.

A sad se poigrajmo! Postoji nekoliko opcija ‘vječnog vraćanja’. Pored Nietzscheove, po kojoj se naš život vraća točno u onom obliku u kakvom je bio proživljen, lako si možemo dočarati i ‘druga vraćanja’; primjerice, ono u kojoj se vraćamo mi kao mi – odnosno naše ‘unutarnje ja’ (a ne ‘uslovljeno ja’ ili-ti ego), ali da se, pritom, naš život uvijek ravna prema nekom drugom scenariju; prema jednom, bili bismo uspješni u onome što volimo raditi, prema drugom nesretni, u jednom životu ostvarili bi većinu svojih želja, a u drugom se od njih razboljeli itd. Ali i dalje, u svim mogućim životima, mi bismo bili mi kao mi, zadržali bismo ono jedno, nepromjenjivo, ‘unutarnje jastvo’… Postoji i pozicija na koju se poziva budizam i po kojoj naše ‘unutarnje jastvo‘ u budućim životima ne mora zadržati ljudsku prirodu. Može prijeći u oblik gusjenice ili stabla, pa čak i kamena obraslog mahovinom pored žuborećeg potoka! Ali i u tim životima odnosno postojanju, na djelu bi bilo vječno vraćanje

Ako budemo te sreće, pred samu smrt, vjerojatno ćemo dobiti priliku pomisliti na naše najbliže, i (na) ono što ostavljamo iza sebe. Ali, isto tako, pomislit ćemo i na tu svetu, nikada do kraja opovrgnutu mogućnost, da se negdje (pa čak i na istom mjestu) ponovno rodimo… Hoće li to biti na Nebu, u ‘budističkom stilu’ reinkarniranom životu na Zemlji ili naprosto u ponovljenom životu u vlastitoj koži, nakon što se beskraj svih mogućnosti svijeta u međuvremenu okrene za puni krug (i sve se bude moralo ponoviti)… svejedno je. Čak i ne tvrdim da se to stvarno događa, samo držim da je čovjek ustrojen upravo tako misliti…

A sada, jednom osobitom mističkom intuicijom, kojom je vjerojatno bio prožet i Nietzsche, probajmo pojmiti kako odvijanje svih drugih mogućnosti u beskraju vremena, dok smo mrtvi, i dok ne postojimo, za našu svijest, zapravo, ne znači ništa. Iz perspektive naše svijesti, čim svršimo s našim starim životom, već u ‘sljedećem trenutku’ probudit ćemo se u novom… To je zato što cijelo to vrijeme dok nismo postojali, nismo bili ni prisutni u vremenu i prostoru, pa nismo ni mogli osjetiti protjecanje vremena. Naš ‘sljedeći trenutak’ u vremenu odnosit će se na prvi trenutak ponovljenog života… Između njega i ‘posljednjeg trenutka’ starog života, naša svijest neće moći ‘staviti’ ništa. Nepostojanje, jednostavno, neće moći osjetiti, a odatle  – ni vlastitu prolaznost. Držim da je to pravi smisao misli o vječnom vraćanju (pa čak i svekolikog Ništavila), ali za koji, naravno, ne tvrdim da je i nužno istinit…

Kao i Kundera, ni ja nisam siguran u postojanje tog ‘unutarnjeg jastva’ čijom spoznajom se diče velike svjetske religije. Više sam sklon vjerovati da je ‘ja’ samo drugi naziv za sadržaj sjećanja. Međutim, ono što sam (ovim tekstom) valjda htio pokazati odnosi se na činjenicu da je ta izvjesnost današnjoj ljudskoj svijesti, dodatno napumpanog ega, jedno izuzetno strano stajalište.

Kunderin doprinos interpretaciji Nietzscheove misli vidim u njegovu majstorskom objašnjenju zašto ju je Nietzsche smatrao ‘najtežim teretom’, ali i u tome što mi je ukazao da ovu misao ‘ugledam’ odnosno prepoznam kao najreligiozniju Nietzscheovu misao. Ako vjerujete u ‘ja’ nužno morate biti skloni ‘pripitomljavanju’ vječnosti, jer ‘ja’ ne može sebe objasniti sebi, ako nešto u cijeloj stvari nije vječno. A odatle, priznajete li vi to ili ne, postajete malo-pomalo i religiozni…

S druge strane, čak kad bi i prihvatili tu ‘nepodnošljivu lakoću’ svekolike prolaznosti (koja se barem u Kunderino vrijeme nije doživljavala tako groznom), u času iznuđene šutnje, naša bi svijest živošću svojih misli nastavila dokazivati da joj nepostojanje nije prirođeno, i da se s njim, u konačnici, nikada neće pomiriti. Na kraju krajeva, ne znam zašto je tako, ali je tako. Dakako, iz mene ovoga puta progovara intuicija, a ne ratio, jača nego ikad, i koju volim dovesti u vezu s intuicijom koja je opsjedala starogrčke filozofe – predsokratovce – Talesa, Anaksimandra, Heraklita, Parmenida i Anaksagoru… (Možda je došlo vrijeme da i njima posvetim koji post!) I valjda baš zbog njenih korijena, i utjecaja, barem u ovom trenutku, ne dopuštam da ono što joj je na umu ikakvi racionalni proturazlozi pobiju.

Lipanj 2016.

O Rock & Rollu kao glazbi mira

Posted in EKATARINA VELIKA, Par godina za nas, UMJETNOST - POSTMODERNA GLAZBA tagged , , , , u 12:16 am autora/ice Magičar

EKATARINA VELIKA: (Samo) Par godina za nas

ekvRock & Roll oduvijek je bio glazba mira; mogli ste svirati & slušati rock, (ako i) samo ako ste i sami bili mirotvorni po sebi. Stoga, držim da na ovim prostorima nije bilo isto slušati rock prije i nakon prvog ispaljenog metka. Nakon prvog ispaljenog metka, u vrlo kratkom vremenu, rock and roll je izgubio nevjerojatnu količinu vlastite snage i primamljivosti što ga je trenutačno strahovito udaljilo od ljudi. Slušati rock and roll nakon prvog ispaljenog metka u balkanskom ratu, ne znam kojemu po redu, postala je stvar utopističke prakse. I čini se da je to bio osnovni razlog zašto se Johnny (upravo to naslutivši) na kraju odselio u Nizozemsku, a Milan iz Ekatarine 1989. napisao stih/pjesmu ‘Par godina za nas‘. Taj mirnodopski karakter rock and rolla kao fenomena suvremenog doba (i društva) često se zaboravlja. Ne možete biti istinski rocker, ako niste pacifistički nastrojeni u svom umu. Sjetite se protesta protiv rata u Vijetnamu. Tko je u njemu bio najglasniji? Naravno, rockeri…

Zbog ove, često prešućene, srži rocka, naravno da mnogi, ‘nazovi’ rockeri, u pravom smislu te riječi, to zapravo nisu, ma koliko tvrdili suprotno.
– Misliš na Thompsona i Vucu? – oglasi se Tetka s fotelje ne skidajući pogled s televizora.
– Ne moram ih baš imenovati.. – uzvratih suho – …ali ako već pitaš, mislio sam samo na prvog, drugi ‘bog zna šta je’…
– A-ha – reče Tetka i dohvati kokice sa stolića u blizini.
– I Tetka… rekli smo, bez tih imena na ovom blogu…
– Šta? Pa zar se ti to opet bojiš? Da ti ne bi u Prostoriju s Kolom banuo neki od komentator-čudovišta ispod političkih vijesti…? Ne brini se ti ništa, pusti toga meni, ako naiđe…

Dakle, gdje sam ono stao… ono što takvim glazbenicima doista mogu zamjeriti ne odnosi se na njihovu često, meni nimalo prihvatljivu ideološku pozadinu, pa čak ni na kvalitetu glazbe koju proizvode (što u krajnjoj mjeri i jest stvar ukusa) nego na činjenicu da su rockera u sebi falsificirali… Kad bi ih optuživao za neprimjereno raspirivanje govora mržnje ili čiste gluposti u njihovoj, nazovi glazbi, to bi im odgovaralo, jer bi to bila ‘voda na njihov mlin’. Međutim, kad bi im se osporilo bivstovanje kao ‘rockerskih bića’, to bi im, ako im je uopće stalo do ovakve rasprave, predstavljalo tek istinsku neugodnost… Na neki način, ovaj tekst postaje uputom kako danas treba kritizirati… U kritici se ne trebate ‘tući’ s nekim. Ljude ne trebate i ne možete kritizirati u vezi onoga što oni jesu, nego u vezi onoga što, prema vašem mišljenju, nisu (a samo se predstavljaju da jesu)…

Za razliku od rock & rolla, a valjda je to svakome postalo jasno, turbo-folk tipična je glazba rata. Uz fanfare i nezamisliv kič, najavljen krajem 1980-ih, turbo-folk sam je postao najava rata koji se približavao. Definitivno, i danas tvrdim da nema ciničnije scene nekog filma od scene iz filma “Lepa sela lepo gore” koja se pojavljuje na samom početku i koja prikazuje tipičnu ratnu strahotu – palež sela – koja se odvija uz zvukove pjesme “Igra rock and roll cela Jugoslavija“. Ta scena me, i usprkos nategnute svodivosti na bilo koju metaforu ili simbol, ne znam zašto, podsjeća na scenu, nećete vjerovati, Isusovog razapinjanja na križ, s tom razlikom da je ulogu Isusa u ovom slučaju na sebe preuzeo rock and roll. U toj sceni, pored svih ostalih značenja, rock and roll kao da je izložen ruglu i vlastitoj sramoti, jer mu se na najgrozomorniji način ukazuje u što su se pretvorili oni koji su ga do prije koju godinu neizmjerno štovali.

U ratu, kao što je nekima poznato, često se događalo da su ‘ovi s ove’ i ‘oni s one’ strane ratne linije slušali jednu te istu radio stanicu iz samo jednog razloga – jer je na njoj treštao ubiquities turbo-folk; stoga, pogrešno je tvrditi kako je danas, po pitanju glazbe, to samo stvar ukusa. U postmodernom dobu, to je jednostavno postalo i stvar svjetonazora.

Ako ćemo u vezi glazbe pokušati biti do kraja pošteni, možda bi trebali dati za pravo Milanu Kunderi koji je ustvrdio kako je glazba odavno svršila sa svojim životom, možda još tamo negdje 1920-ih u Schönbergovim kakofonijama, ili 1950-ih u konceptualnim izmišljajima Johna Cagea. Ovo danas možda i doista više nije glazba, premda se tim imenom naziva. Zanimljivo, do istog uvida u jednom intervjuu, ali iz svoje ‘rockerske niše’, došao je i Koja iz Discipline kičme, premda je  mislio na rock glazbu. Za njega je čak i rock završio… a ono što je od njega preostalo samo su ostaci… Za Kunderu rock više i nije bio glazba… Netko će možda pomisliti da je jedina istinska glazba danas ona eksperimentalna koju možemo poslušati u emisijama poput Izloga sadašnjice na HRT3… Ali kako onda sve ove silne svršetke glazbe pomiriti?

Osobno držim da je glazba nastavila sa svojim postojanjem, ali da je dospjela u neko čudno stanje i doba koje od nje više ne traži da bude samo glazba, već i nešto drugo. Glazba danas posjeduje drugačiju bit u odnosu na onu koju je posjedovala, primjerice, u moderni. Onda je bila samo glazba… umjetnička forma i ništa više… i kud ćeš više, ali danas, ona je prisiljena biti i nešto drugo.

Već nakon drugog svjetskog rada, s polaganim ulaskom u postmoderno doba, glazba se započinje rabiti ‘u druge svrhe’. Gotovo iznebuha, postala je izraz svjetonazora ili stila života, kao i mnogo što drugo na ovom svijetu. Postmoderno doba sve je prihvaćalo. Međutim, kad je rock nastajao, krajem 1940-ih, u isto doba započinjao je i ‘hladni rat’. Globalnom pacifističkom svjetonazoru koji je mu se suprotstavljao, legendarnom peace brother peace rock je postao način izraza. I sasvim je moguće da je to bio razlog zašto se rock and roll na koncu suštinski oblikovao kao glazba mira.

Ali osim mirnodopske, držim da u rock & rollu postoji i, meni naročito dopadljiva, antikapitalistička crta. Rock, kao svaka umjetnost, od samog svog početka težio je biti originalnim glazbenim izričajem, premda, i ne više u tolikoj mjeri kao ozbiljna glazba (usporedite samo broj ponavljanja dionica u ozbiljnoj i rock glazbi i sve će vam biti jasno). I kao da se na mjesto ‘povlačeće’ originalnosti uselila moć izražavanja stavova o svijetu oko sebe. Kao što u početku niste mogli rock and roll svirati s kravatom oko vrata (to je postao tek naknadni marketinški, a u nekim slučajevima i umjetnički trik), tako i niste mogli izbjeći porivu da pustite dugu kosu. Kao nijedna glazba prije njega, rock je, pored izražavanja osjećaja, mogao propagirati i određeni način življenja; s druge strane, kao glazba mira, u sve konfliktnijem svijetu, sve teže se prodavao. Tek s njegovom izvedenicom – pop industrijom zabave, čini se da je kapitalizmu pošlo za rukom obuzdati tu njegovu, po kapitalizam, neprobavljivu pacifističku crtu. 1980-ih pojavljuju se pjesmuljci koje već ‘svatko može slušati’, disco-glazba, heavy metal, radijski hitovi, pa čak i tipovi s kravatama koji sviraju rock… Karijera jednog David Bowieja tužni je epitaf takvom razvoju događaja. Pogledajte Bowieja s kraja 1970-ih, koji živi u Berlinu najrockerskijim mogućim načinom života sa svojim kompanjonom Iggijem Popom, drogirajući se i seksajući na svakom koraku… stvorivši u samo godinu dana tri vrhunska albuma (jedan Iggijev i dva svoja)… i Bowieja iz 1980-ih koji sa svojom zlaćanom kosicom i šminkerskim odjelom s Tinom Turner pjeva Tonight glumeći na pozornici ‘odraslu zvijezdu’…

Od 1980-ih, ono što bi se moglo nazvati pravim rockom definitivno tone u ono što se već u to doba nazivalo alternativnom glazbom, a kasnije art-rockom… I danas mislim da je punk bio samo odgovor rocka na prvi pokušaj kapitalizma da ga iskoristi… Jesu li Pixies stvarali glazbu kako bi prodali svoje ploče ili su to činili zbog čiste umjetničke potrebe…? Današnji čovjek prati stanje svog bankovnog računa usporedo s brojem lajkova na sadržaj koji je objavio putem društvenih mreža te je sretan ili nesretan zbog toga; mi smo bili sretni kad bismo dobili priliku poslušati novi album Pixies ili nekog drugog inovativnog banda na Drugom programu ondašnjeg Radio Zagreba u emisiji Rock-express koju je vodio Ante Batinović subotom od 17:32 do 19:00…

Drugim riječima, sadržaj glazbe, same pjesme, danas uglavnom nikoga ne zanimaju, važno je da znate tko drugi to sluša i da drugi znaju da ti to slušaš… čini se da više nije važno što konkretno slušaš…

Tako se ovaj post pretvorio u jadikovanje zbog smrti rock and rolla, što mu nije bila prvotna namjera. Ali ako nećete biti spontani u svom pisanju, čemu ono uopće? Sami izvucite poantu. Da paradoks bude veći, rock and roll na ovim prostorima, zapravo, nije mrtav. Znači li to da bi se Johnny jednoga dana ipak mogao vratiti iz Nizozemske? Znači, jer i on (u simboličkom smislu), baš poput Isusa ili neke od Derridainih sablasti, posjeduje tu moć: uskrsnuti svaki put kad se mi iznutra izmijenimo u pravcu zauzdavanja tog natjecateljsko-ambicioznog i ratnohuškačko-nacionalističkog duha koje u nama pogoni kapitalizam i ‘loša’ volja za moć. Ali kad bi se to moglo dogoditi, teško je reći…

(Ovdje je važno napomenuti da se ovaj tekst uglavnom odnosio na mogućnost slušanja & sviranja rock’n’rolla u našim krajevima; situacija u drugim krajevima, primjerice Engleskoj ili Americi, bitno je drugačija: tamo rock’n’roll postojano kopni uslijed istih – ali i niza drugih razloga – desetljećima. Iz Engleske se nitko naprasno nije odselio, ali je malo pomalo prestao sa svojim djelovanjem, poput, recimo, meni vrlo dragog, banda R.E.M.)

%d bloggers like this: