Veljača 2017.
(Ne)opravdano postojanje (apeiron kao ‘pramaterija’ ili kao moralni fenomen)
Friedrich Nietzsche: FILOZOFIJA U TRAGIČNOM RAZDOBLJU GRKA
Dugo sam vremena Heraklita iz Efesa držao za onoga starogrčkog filozofa – predsokratovca – kojemu bi se trebalo diviti i poklanjati svoju pažnju. Danas, u svjetlu onoga što me nosi i brani od tmore svagdašnjeg života, svoj naklon upravljam prema Anaksimandru. Poznato je kako je upravo Anaksimandar bio prvi mislilac koji je predložio misao o (pra)počelu, kroz ideju apeirona, ‘neodređene vrste tvari’, ‘svjetske supstancije’, koja, kroz stoljeća, na još uvijek nerazjašnjen način leži u osnovi sveg svijeta (ili svih drugih stvari). Za Anaksimandra, po Teofrastu, aperion:
“…nije ni voda [kao što je to mislio Tales] niti što drugo od imenovanih elemenata, nego neka druga beskonačna priroda iz koje nastaju sva nebesa i svjetovi u njima…”
On ne izvodi postanak (stvari) uslijed promjene elemenata, već razdvajanja suprotnosti zbog neprestanog kretanja…
Svoj stav spram predsokratovaca, naravno, izgradih pod snažnim utjecajem Nietzschea. Čitao sam Rođenje tragedije i Filozofiju u tragičnom razdoblju Grka u dobu u kojemu ih je on pisao – između dvadeset pete i dvadeset devete godine života. Zamislite Nietzschea s dvadeset i sedam godina; taj, već u to doba, osebujan, ‘planinski’ ‘(po)tok’ filozofskih ideja s ‘pritokama’ misli starogrčkih mislilaca! (I ne bi li se čitanje mladog Nietzschea, kroz jednu osebujnu metaforu, moglo usporediti s pijenjem probranih vina iz mađarskih vinograda po izboru Belé Hamvasa?)
Na početku Filozofije u tragičnom razdoblju Grka, nakon posvete filozofiji i njenoj ulozi u kulturi jednog naroda (1.poglavlje) i Platonu – “prvom veličanstvenom hibridnom karakteru”, koji je ispremiješao ‘sve i sva’ u svojoj misli od filozofije svojih prethodnika (2. poglavlje), poglavlja su raspoređena tako da vam se čini kako će svako biti posvećeno jednom filozofu. Međutim, kada red dođe na Heraklita, mislioca ‘ne-bića’ i sveg kretanja, Nietzsche mu velikodušno ustupa četiri, Parmenidu, koji slijedi, misliocu ‘bića’ i ‘sveg nekretanja’– pet poglavlja, da bi, na kraju, Anaksagori, misliocu ‘nusa’ odnosno uma, posvetio najviše – šest poglavlja; ali zašto Anaksimandru, baš kao i Talesu, samo jedno? Osim toga, u knjizi nema još one dobro poznate huje na Sokrata, i nema zaključka, osim isticanja veličanstvena Anaksagorina učenja kao onoga u koje se ulijevaju misli svih njegovih prethodnika…
Istodobno, o apeironu se informiram preko knjige sarajevskog profesora filozofije Damira Marića koju je u nakladi sarajevskog Filozofskog fakulteta objavio 2014. O pojmu, o kojemu se i sâm Anaksimandar vrlo malo izjašnjavao, profesor Marić uspio je napisati čak dvadeset i pet stranica, što me je, moram priznati, prilično iznenadilo. Kako čovjek može napisati toliko stranica o nečemu o čemu se, zapravo, i prema njegovu autoru, vrlo malo toga može reći…? Međutim, ubrzo shvaćam da se većina sadržaja tog poglavlja bavi interpretacijama apeirona drugih filozofa… (Aristotela, Teofrasta, Simplicija, Hipolita, Aetija i drugih starogrčkih mislioca, te Kahna, Burneta, Cornforda, Barnsa, Windelbanda i drugih iz suvremene filozofske tradicije…)
Iako me je na početku zahvatila i držala sumnja spram ovog filozofsko-znanstvenog pristupa – jer, nije li Anaksimandar upravo ona vrst filozofa koja namjerno hoda po rubu mističkih učenja propagirajući jednu vrlo ‘neiskustvenu’ ideju ‘skrivene stvarnosti’ – dakako da se vrijedilo upoznati s glavnim interpretacijama njegova učenja kao i ovoga nedokučivog pojma: jedni su, tako, apeiron držali ‘(pra)počelom svega’, a tu se najčešće misli – (pra)počelom ‘sve materije’ ili ‘svih stvari’ (Platon bi kazao ‘elemenata’), drugi su ga smatrali ‘prvim principom’ (u bilo kojem smislu tog izraza), treći vjerovali da se on odnosi na sâm prostor, a četvrti samo ustvrdili da je on neograničen (pa i beskonačan) i, što je najčešći slučaj, neodređen u kvalitativnom smislu… U filozofski-prihvatljivom obliku, neki su čak izveli zaključak kako je Anaksimandar bio prvi metafizičar, a apeiron prvi metafizički pojam.
Ipak, nismo dužni, poput profesora Marića, baviti se mislima drugih o Anaksimandru; želimo se, baš kao i Nietzsche, baviti Anaksimandrom i njegovom idejom apeirona na svoj način… I zato se najprije vratimo Nietzscheu i njegovu mladalačku djelu…
“Filozofski sistemi su… potpuno istiniti samo za svoje utemeljivače; za sve kasnije filozofe oni su obično jedna velika greška…” piše na početku svoje knjižice drsko-mladalački Nietzsche, navješćujući da će njegova ‘analiza starogrčkih mudraca’ biti drugačije prirode od uobičajene. Po Nietzscheu, svi “…ti sistemi… u sebi sadrže jednu tačku koja je neopovrgljiva, nekakvo lično raspoloženje i boju [mi naglasili]…” te je njegova namjera bila da iz svakog sistema izdvoji “…samo onu tačku koja je deo ličnosti i koja pripada onom neopovrgljivom i neospornom, a što istorija ima da sačuva.” Tu su razotkriva ona, dobro poznata, Nietzscehova sklonost tzv. velikim ljudima koja ga nikada neće napustiti.
Kad započnete s čitanjem te silno nadahnjujuće knjige (Filozofije u tragičnom razdoblju Grka) ubrzo vas obuzme osjećaj, kako su svi oni, starogrčki filozofi koje spominje, doista na neki svoj ‘osobni’, ‘lični’, način u pravu, odnosno, da, više-manje, izriču onu jednu, jedinu istinu, samo na svoj način… Dakako, da je tom osjećaju pridonio uvelike i sâm Nietzsche, čije je štovanje gorostasa starogrčke predsokratovske misli apsolutno neupitno. Rekli bismo, kao da se radi o njegovim drugovima iz djetinjstva, koje je upoznao u igri, ali koja je, u međuvremenu, postala ona krajnja, uzvišena igra, kojoj će, u konačnici, Anaksagora pripisati odgovornost za ‘prvi uzrok’ sveg kretanja… Međutim, i s odmakom, i s godinama, kad ste mladoga, razuzdanoga Nietzschea konačno uspjeli ukrotiti unutar svoje glave, i dalje će vam se činiti kako se sve te oprečne misli, prapočela i principi mogu stopiti ili složiti u jednu, jedinu, grandioznu “filozofsku puzzlu” – ‘istinu po sebi’ cjelokupne starogrčke misli… (iako bi se Nietzsche tome vjerojatno usprotivio).
Što je napisao mladi Nietzsche o Anaksimandru? Najprije, on izražava čuđenje nad jednom njegovom rečenicom:
“Gdje su stvari nastale, tu se one – shodno nužnosti – moraju također vratiti i nestati; jer one moraju da plate globu i da im se – prema poretku vremena – sudi za njihove nepravednosti.”
“Zagonetna izreko istinskog pesimista, proročanski napisu na graničniku filozofije, kako da te tumačimo?”, pita se Nietzsche. Dakako, na ovu rečenicu nećemo naići u Marićevoj knjizi i predmnijevamo da je to zbog njene ne samo začudnosti nego i kontroverze uslijed religiozno-moralnih konotacija… (uostalom, Marić eksplicite ističe kako “Anaksimandrova stajališta zasigurno nisu ono što bi Grci 6. stoljeća p. n. e. smatrali religijom.”) Shodno tomu, Nietzscheova interpretacija apeirona bitno se razlikuje od svih drugih. Da, apeiron jest nešto što ne može nastati i propasti kao sve drugo, i zato se kaže da je on ‘bez kvaliteta’, bez svojstava, nešto “po sebi neodređeno” što strahovito podsjeća na Kantovu ‘stvar po sebi’… Međutim, po Nietzscheu, apeiron je, možda upravo i zbog ove rečenice – moralni fenomen. Mi ispaštamo u svom postojanju zbog zagonetne velike nepravde koja mu leži u osnovi…
Mi rado verujemo predanju da je Anaksimandar hodao u posebno dostojanstvenim haljinama [kasnije će nešto slično napisati i za Anaksagoru] i da je u svojim gestovima i životnim navikama pokazivao odista tragičan ponos. Živeo je kao što je pisao; govorio je tako svečano kao što se oblačio; podizao je ruku i spuštao stopalo kao da je ovaj život tragedija i kao da je on rođen da uzme učešća u njoj, igrajući ulogu junaka.
Nakon toga, Nietzsche će rado pretrčati ka Heraklitu, pitajući se: “Zašto sve ono što je postalo nije već odavno propalo, pošto je ipak već protekla čitava večnost?” ne ulazeći više u daljnju analizu ovog mistika-čudaka…
Međutim, na ovom mjestu rasprave, dat ćemo si oduška, i iz sasvim drugog kuta gledanja, pokušati braniti Anaksimandrovu nedorečenu misao o ‘pramateriji’ putem suvremenih teorija 20. stoljeća koje Nietzsche nije imao prilike upoznati. Naime, uvjereni smo da bi se upravo one, a tu u prvom redu mislimo na kvantnu teoriju i pojavu kvantnih fluktuacija u vakuumu, mogle iskoristiti u obranu Anaksimandarove misli o apeironu…
Neobična pojava fluktuiranja virtualnih čestica u vakuumu, koja je eksperimentalno potvrđena u okviru kvantne teorije, tiče se njihovoga neprestanog ‘stvaranja iz ničega’ i ‘nestajanja u ništa’. Međutim, osim eksperimentalnog evidentiranja da se to stvarno događa, kvantna teorija, čini se, nikada nije dala zadovoljavajuće objašnjenje za ovu pojavu. Od kuda ‘dolaze’ i kuda ‘odlaze’ ove virtualne čestice?
Prema našem mišljenju, a u skladu s ‘Anaksimandrovom teorijom’, možda se radi o svojevrsnoj energetskoj granici, konkretno, graničnom potencijalu koji materiji kao takvoj omogućuje da ‘iz sebe’ – ‘oko sebe’, stvori prostor(vrijeme)… Kada dosegnu tu granicu, čestice ‘pramaterije’ naprosto stvore prostor(vrijeme) oko sebe te se i same pojave u njemu, kao što nestanu, kada njihov ‘energetski potencijal’ padne ispod granice te više nemaju ‘snage’ vlastito prostor(vrijeme) održavati oko sebe. Međutim, postavlja se pitanje kamo, onda, ostatak energije odlazi? Postoji, pa barem mala mogućnost, da ostatak energije završava u onom što bi Kant nazvao ‘stvar po sebi’, a Anaksimandar apeiron… U našem značenju, dakle, apeiron bi bio neka vrst nisko-energetskog staništa odnosno izvorišta sve materije izvan prostora i vremena… drugim riječima, to bi bila (ta) naša i Anaksimandrova ‘skrivena stvarnost’…
U svemu tome, ipak ne želimo koketirati s ovom idejom u religioznom duhu, kao što je to činio Anaksimandar; uostalom, i zbog njezine aprostorno-avremenske prirode to ne možemo učiniti. Uopće, teško je o njoj bilo što suvislo reći, pogotovo putem našega – prostorom i vremenom – uvjetovanog jezika… Možda i odista, iz neke čiste, vlastite ‘neispravnosti’ (Anaksimandar bi kazao neopravdanosti) apeiron stvara materiju iz sebe, ali to ostaje samo nagađanje… Jedino što u ovom trenutku racionalno možemo pretpostaviti je da bi apeiron mogao biti odista ono ‘nešto’ iz čega smo proizišli i u što se vraćamo… I recimo to, jedan Werner Heisenberg bio je na tragu ovakvih razmišljanja te predstavlja fizičara kojemu bismo svakako trebali posvetiti jedan od budućih postova… Dotada, kontemplirajmo nad apeironom u još jednom nadahnjujućem valu čudesnih Anaksimandrovih intuicija…
Prosinac 2011.
Planckova ‘sumnjiva’ zamisao
Ivan Supek: POVIJEST FIZIKE
Što se to, zapravo, događalo u ljeto 1900-te u Berlinu, i u kojim okolnostima je najveća teorija moderne fizike prokrčila put do svog priznanja? Kako je uopće došlo do ideje da se silovita i dotad neukrotiva energija svemira podijeli na svoje dijelove?
Max Planck bio je čudo od čovjeka za svoje vrijeme. Prosijedi brkovi na izmoždenom, ali strastvenom učenjačkom licu, odlučan, nepokolebljiv pogled; ne možete pogriješiti, u vas upravo gleda lice sa sudbinom. Sve to mogu iščitati dok promatram Planckovu fotografiju koja se raširila preko cijele stranice Povijesti fizike Ivana Supeka. Na idućoj stranici otkrivam da je slika ponovljena, ali u znatno manjem formatu s prigodnim riječima objašnjenja što je to fizičar učinio za čovječanstvo.
Početak povijesti kvantne fizike oduvijek mi je sličio kakvoj bajci. U igri imamo crno tijelo za koje se ustvrdi kako je prepuno tih sićušnih vražićaka elektrona koji u svom titranju proizvode još sićušnije vražićke – fotone – odnosno emitiraju svjetlost. Sama narav te igre – proizvodnje svjetlosti – ostaje po strani, te se promatra titraj elektrona, i promišlja amplituda tog titranja…
– Pa pobogu, zašto ne? – morao je uskliknuti naš junak, kako rekosmo, jednoga ljetnog dana 1900-te, dok mu se genijalna zamisao oblikovala u glavi. Zašto se amplituda titranja elektrona ne bi uzela kao paketić energije ravan umnošku frekvencije titranja čestice i hm…, recimo, neke konstante koja je tu u igri kako bi frekvenciji omogućila interakciju s očigledno malim vrijednostima energije na čestičnoj razini. Nakon toga, Planck je ideju požurio prenijeti svome sinu a što je uredno zabilježila većina kroničara povijesti kvantne fizike/mehanike od kojih je Ivan Supek samo jedan, a tu se računaju i oni fizičari čestica i kozmolozi kojima je kvantna fizika/mehanika tek nužan uvod za obrazlaganje svojih zamisli na tom području poput Leona Ledermana ili Briana Greena (spominjem samo one koje sam pročitao i o kojima već postoje zapisi na ovom blogu).
Na samrti devetnaestog stoljeća, tako, stvorena je formula koju će fizičari vrlo često koristiti u dvadesetom:
E= hv
U formuli v se razaznaje kao frekvencija titranja, h kao fizikalna konstanta kojoj je naknadno pridodan posvojni pridjev tvorca te je postala Planckova konstanta, dok E označava upravo taj sićušni paketić energije kojeg usput prozvaše kvant…
Tetka prekide moje pisanje da bi mi rukom pokazala na starčića koji se odjednom stvorio tu i stajao pored Kola, očito očaran konstrukcijom i ravnomjernom vrtnjom danas vrlo raspoloženog mehanizma.
– Gospodine… – zazvao sam starčića.
Okrenuo se prema meni a pogledom mu prostruji isti tračak odlučnosti koji sam već bio zamijetio na fotografiji u knjizi Ivana Supeka. Preda mnom je stajao, glavom i bradom, Max Planck, u starijoj dobi, možda negdje oko 1930-te, tridesetak godina nakon svog čuvenog otkrića. Začudo, izmoždenost lica zamijenila je blaga snishodljivost promatrača. Nije više mogao stajati u prvom redu bitke koja se vodila u natjerivanju prirode kako bi nama, običnim smrtnicima, razotkrila svoje tajne, ali, ako bi ga se sada krenulo propitivati o trenutnoj situaciji u kvantnom području, vrlo brzo bi se otkrilo da je vidno očaran Heisenbergovim načelom neodređenosti koje je u to doba, oko 1930-te, krčilo put širem razumijevanju u zajednici fizičara. Ipak, kad je progovorio osjetio sam da mu je na umu olakšati dušu.
– Vidite… – počeo je obraćajući se i tetki i meni.
– Nemojte samo meni pričati o toj vašoj kvantnoj mehanici! – uskliknu tetka – Pričajte njemu, on vam je ljubitelj spoznaje prirode! – i prstom pokaza u mom smjeru. Potom se lagano nabadajući štiklama odvuče do televizora.
– Vidite… – ponovio je starčić – Skoro da nisam nikome pričao o ovome. Ali sad, kad sam se već našao tu, dobivam sve veću želju to nekome prenijeti…
Ponudio sam Maxu Plancku da sjedne na kanape, a i ja sjednem pored njega pretvarajući se sav u uho.
– Jeste li vi dio ovog Kola? – bojažljivo me upitao.
– Da, ja sam njegova transmaterijalizacija u ljudsko biće – hladno sam odgovorio.
– Pretpostavio sam to… pa to je sjajno, to Kolo se čini tako savršenim…
– U redu, u redu, starče – prekinem hvalospjeve – Započeli ste neku priču…
– Ah da, da. Vidite, radi se o mojem otkriću, je li. Pretpostavljam da znate tko sam. Kao i većina znanstvenika tog doba tražio sam područje u kojem bih se mogao dokazati. Nakon nekog vremena vjerovao sam da sam ga našao u istraživanju zračenja crnih tijela. Vidite, to zračenje je predstavljalo rijetku fizikalnu pojavu koja se nikako nije uklapala u građevinu klasične fizike koja se tada, prema mišljenju mnogih, nakon nekoliko stoljeća mukotrpne izgradnje, dovršavala… Proučavanje pojave koja se ne uklapa u poznatu sliku svijeta mladim fizičarima se čini izvrsnom prilikom za dokazivanje, je li…
– Da, poput ovih danas koji ne žele da se ‘Higgs’ otkrije jer im više ne bi bilo uzbudljivo istraživati… – prodera se tetka iz kuta prostrije u kojoj se nalazio televizor.
– Molim? O čemu ona to…? – prenu se iznenađeno starčić. Za trenutak, izgledao je zabrinuto.
– Ništa, ništa, ne brinite. Ne slušajte ju…, ona, jednostavno, previše čita novine. Vi samo nastavite… – ohrabrio sam Maxa Plancka u dobi od sedamdeset godina. Pogledao me nesigurnim pogledom pa potom nastavio:
– U to doba, a vjerojatno vam je ta činjenica poznata, J. W. Rayleigh i J. H. Jeans izračunali su na osnovi zakona klasične fizike kakva mora da je jakost i spektar svjetlosti što ga šalju užarena crna tijela. S druge strane, moj kolega Wilhelm Wien proučavao je distribuciju zračenja crnih tijela i pokazao kako se spektar brzo gasi u ultraljubičastom području što je bilo protivno izračunima Rayleigha i Jeansa. Drugim riječima, jedna prava “ultraljubičasta katastrofa” kako smo Wilhemov nalaz voljeli nazivati u danima nakon provedenog eksperimenta**. Mi u Berlinu, imali smo moćan, tehnički super-opremljen laboratorij i mnogi znanstvenici su zbog te rijetke povlastice bili pomalo ljubomorni na nas. Svi ostali morali su čekati da Wilhelm objavi rezultate svog istraživanja pa da vide što se tu može učiniti odnosno pokušati dati neki svoj doprinos kako bi se očita nepodudaranja između teorijskih izračuna i eksperimentalnih uvida nekako prevladala. Jer Wilhelmovi rezultati, bili su, blago rečeno, uznemirujući; građevina klasične fizike opasno se počela tresti…
Svrnuo sam pogled na Povijest fizike Ivana Supeka koja se smjestila u mojem krilu i ubrzo pronašao odgovarajući odlomak koji je pratio događaje u praskozorje teorije koja je, eto, malo-pomalo, dovela do toga da se danas u najvećem ubrzivaču čestica na svijetu – u švicarskom CERN-u – provodi veliki lov na česticu-utvaru koju je spomenula tetka – stanoviti Higgsov bozon – neporecivo božjih ovlasti, jer se njegova funkcija vezivala uz jednu tako fundamentalnu stvar kao što je davanje mase kompletnoj materiji u svemiru.
Max Planck je ljeti 1900, odmah nakon Rayleighova rezultata razmišljao što treba da se promijeni u tom teorijskom izvodu, da bi se postiglo slaganje s Wienovim opažanjima. Prema klasičnoj teoriji otpada na svaki harmonični oscilator ili ravni val u termodinamičkoj ravnoteži u prosjeku energija kT (gdje je k Boltzmannova konstanta a T apsolutna temperatura). Budući da ima beskrajno mnogo harmoničnih oscilatora i ravnih valova visoke frekvencije, to bi i ta energija beskrajno rasla. Mora, dakle, postojati nešto u prirodi, zaključio je Planck, što „reže“ raspodjelu energije prema visokim frekvencijama. Pri tim nagađanjima došla mu je na um genijalna misao da pri tvorbi prosjeka ne ume kontinuum energije, već diskontinuum. I to je bilo rješenje!
– I što sam ja učinio? – ponovno sam se koncentrirao na glas starca. – Wilhelmove eksperimentalne krivulje distribucije zračenja crnog tijela počeo sam uspoređivati sa zbirkom grafova matematičkih funkcija. Kad sam pronašao jedan koji je veoma sličio eksperimentom dobivenoj krivulji zračenja crnog tijela našao sam da se radi o grafu koji prikazuje sumu reda cijelih, kvantiziranih, brojeva. Odatle mi se rodila zamisao da zračenje mora biti kvantizirano!* Međutim, ni dan danas s tim svojim postupkom nisam raščistio, ne smatram ga u cijelosti ispravnim, ako me razumijete…, to je bio čin očaja**, a pogledajte do čega je sve doveo…
– ‘Higgs’ – već otkriven, samo je skriven u podacima istraživanja! – ponovno se začuo Tetkin glas koja je očigledno glasno iščitavala naslove dnevnih novina.
Starčić se ovoga puta samo okrenuo u smjeru odakle je glas dopirao, ništa ne govoreći. Potapšam ga po ramenu.
– Nemate razloga za brigu. – kazao sam – Spoznaja uistinu može biti objektivna ali može biti i samo još jedan strašni izum čovjeka. O tome nikada nećemo moći donijeti konačnu odluku. Osobno, uvijek sam je uzimao kao ogledalo sa svim svojim zavojitim i ukrašenim rubovima u kojem se, zajedno s prirodom, svijetom, svemirom kao pozadinom, nužno, u prvom redu i prije svega, ogleda sam čovjek…
Na te moje riječi Kolo se zaustavilo. Podignem pogled. Šarene boje od kojih je bilo satkano kao da se malo više zažariše dok je žuti odsjaj pozadi Kola ponovno postajao sve snažniji…
– Mislim da sa svojom zadnjom izjavom i nisam puno promašio. A što vi…? – ali tada primijetih da se starac zaledio u vremenu, s jednom pozom, činilo se, trajnog smješka na brkovima poluskrivenim usnicama. Kao da su ga u trenutku zamrzavanja moje riječi umirile, kao da je u njima našao neku vrst znanstvenoistraživačkog olakšanja. Naravno, nije mogao preživjeti zaustavljanje vremena koje se u ovoj prostoriji svako malo desi. Prije nego li će se njegova pojava potpuno rasprsnuti i nestati pred mojim očima začujem tetkin glas:
– Prebacujem nas ponovno u dvadeseto stoljeće, u osamdesete… Dosta mi je više tog devetnaestog!
* dio teksta koji je književno obrađen na osnovi jednog posta na forumu na koji sam slučajno nabasao i koji se nalazi >> ovdje
** ubačen tekst na Davorovu sugestiju iz komentara 🙂
O Duhu i njegovim Moćima 