Ožujak 2017.
Stvarnost duha
MARTIN GECK: Johann Sebastian Bach
Prijelom u mom životu dogodio se prije neki dan. Započeo sam vjerovati u jednu osobitu stvarnost koja je prisutna pored ove neposredne, “materijalne stvarnosti”… O čemu se radi? Nije riječ o nikakvoj božanskoj stvarnosti. Jednostavno sam stvarnosti naših tijela u prostoru i vremenu, koju sam, kako i priliči, nazvao ‘stvarnost ega’, suprotstavio suprotnu njoj – “stvarnost duha”.
Je li se ove dvije stvarnosti u nekom obliku dopunjuju i je li jedna iz druge proizlazi – tu prastaru filozofsku dilemu ovoga puta ću zaobići. Jedino o čemu sada želim kontemplirati je mogućnost da su čovjeku doista ponuđene dvije stvarnosti, a ne samo jedna, i da on, u praktičnom smislu, može odabrati u kojoj će živjeti…
Možda se u praktičnom smislu i radi o samo jednoj stvarnosti, što bi mnogi od vas odmah potpisali, ali zato o dvije perspektive gledanja na nju? Moguće je da ta jedina stvarnost sliči slavnim ilustracijama gestalt psihologije na kojima na jednom crtežu razlikujemo dva potpuno suprotna lika…?
U jednoj stvarnosti živite po svojoj prirodi, u drugoj – po duhu koji zaprimate. U jednoj stremite moći, u drugoj nečemu što bi se najlakše moglo podvesti pod riječ Bog. U jednoj vi živite u svijetu, u drugoj puštate da svijet i Bog žive kroz vas!
E sad, gdje se nalazi ta ‘stvarnost duha’? Pogledajte kako su živjeli proroci, mudraci, i askete svih vrsta… U svakom slučaju tamo gdje je šape Ega, našega urođenog koristoljublja, ne mogu dohvatiti…
*
* *
Svakog ožujka, u rukama mi je knjiga Martina Gecka o Johannu Sebastianu Bachu. Svakog početka proljeća uspijem pročitati barem jedno biografsko poglavlje ovoga slavnog glazbenika. Kad dođe 1. travnja prekidam s čitanjem i nastavljam ga narednog proljeća… Ovoga proljeća stigao sam do njegovog namještenja na sveučilištu u Leipzigu u Crkvi sv. Tome.
U Leipzigu, u to doba njemačkom “Malom Parizu”, piše Geck, Bach se nalazi pred stvaranjem svojih najvećih zborno-orkestralnih djela – Muke po Ivanu i Matiji… Pa opet, njegov doček obilježen je neobičnom podozrivošću apelacijskog savjetnika Abrahama Cristopha Platza koji ga pred Savjetom grada najavljuje glasovitom rečenicom (prema zapisniku):
…pako nie moguče najbolje dobiti, mora se osrednjeg primit…
Što nam to govori? Da se i u Bachovo vrijeme, a ne samo u ovo kukavno sadašnje, umjetnik morao boriti s vlastodršcima za svoje mjesto u društvu. Kroz Geckovu knjigu već sam se bio upoznao s Bachovim pismima-tužbalicama koja je pisao u svim mjestima u kojima je bio namješten… Mühlhausenu, Weimaru, Köthenu, i naposljetku, Leipzigu. Čak je negdje oko 1730. u dobi od 45 godina s trinaestero djece za vratom ponovno bio spreman na put u neki drugi grad prekoravajući sam sebe zbog zlosretne ambicije:
“…bar da nisam s perva tuliko žudil od kapelmeštra kantorjem postati…”
Dakako, ovaj smiješni prijevod Bachovih riječi posljedica je pomalo bizarne odluke prevodioca da staronjemački jezik prevodi nekom verzijom staroslavenskoga u što se “ne bih htel mešat”…
Iz Bachove mladosti donosimo pak simpatičnu crticu o prijeporu s crkvenim vlastima koja mu je zamjerila predugo sviranje za vrijeme mise. Pun humorističnog duha već i to doba, ali i definitivno karaktera prznice, Bach odgovara prekratkim sviranjem… 🙂
U Weimaru, kao da je bio nezadovoljan već od samog početka službe. Iako u prisnim odnosima s vojvodom Wilhelmom Ernstom, dvorske igre ga izluđuju i vrlo brzo traži novi posao. Dobiva ga u Köthenu u koji dolazi na službu ravno iz Weimarskog zatvora, koji ga nakon prerane smrti vojvode, očito nije želio svojevoljno pustiti … Međutim, ni u Köthenu za Bacha ruže ne cvjetaju… Umire mu prva žena, a druga, Ana Magdalena rađa mu nekoliko djece koja ili umiru na porođaju ili u ranom djetinjstvu…
Međutim sve te zavrzlame koje sa sobom nosi život ni u jednom trenutku ga ne ometaju u stvaranju svoga djela. Naprotiv; neka od svojih najvećih djela on stvara kako bi uznapredovao u svojoj karijeri. Primjerice, kako bi se dopao vojvodi od Brandenburga, kaneći se iz Köthena preseliti u Hamburg, svoje velebne koncerte naziva upravo po njemu. Da bi udovoljio ukusu probirljive i moralno osjetljive Lajpciške gospode sasvim neprimjereno ubacuje na kraj svoje preliminarne kantate “I sirotinja mora jesti” jedan koral kojim su uobičajeno u to doba završavale kantate, kako veli Geck, narušavajući njezine prvobitne proporcije…
Istodobno, Bach stvara svoje djelo i živi… Ne možete to izbjeći, kao umjetnici. Ali imam lijek za vas, živite za stvaranje djela, a život prepustite vašoj prirodi. Ako vaša priroda voli klađenje, pustite je da se kladi, ako voli žene, pustite ju da trči za ženama, ako je sklona alkoholu, ne obazirete se na njena suluda, prekomjerna pijanstva… Čak i to što će vas vaša priroda na kraju koštati života – zanemarite!
Jer, pogledajte Bacha. Od njegova patničkog života, od njegova karaktera prznice, na kraju nije ništa ostalo, ali zato ostala je glazba… i to ne bilo kakva glazba! Velebna, uzvišena, božanska glazba koja je po ukusu čak i jednog Emila Ciorana!
*
* *
Kada sam napisao da pored stvarnosti Ega postoji i stvarnost Duha – nisam se šalio. Nije li Bachova glazba tomu najveći dokaz? Kada sam prvi put čuo Bachovu glazbu, još kao dijete, našao sam se u čudu. Bilo je to malo, nejasno čuđenje u umu dvanaestogodišnjaka, polaznika trećeg razreda osnovne glazbene škole. Što me je toliko zbunjivalo u Bachovu Boureeu koji sam svirao na gitari na završnoj svečanosti za roditelje? Upravo to što nije imao jasnu melodijsku liniju, nego je samo matematičkom strogošću nizao taktove jedan za drugim, dok su se melodijske linije bezlično “spuštale i uzdizale”. Pa iako je sve to zvučalo skladno, bilo je i bezizražajno, zbog čega sam smatrao da je morala trpjeti melodija… S druge strane, Motzartova Mala noćna muzika ili Bethonevova Za Elizu ulazile su u uho slušatelja na prvu, jer je upravo melodija bila u prvom planu… Što je to bilo tako čudno s Bachovom glazbom?
Danas sam, čini mi se, iznašao odgovor na koji je to način Bachova glazba djelovala na slušatelje. Bachova glazba je glazba koja, u prvom redu, izražava tu ‘stvarnost duha’, mogućnosti zbilje kao takve… Ona je neprolazna, upravo iz razloga jer se ne obraća nikome i jer ne pada u zamke melodije koja je pandan našem egu. Kad bi se i naoko držala melodije, kao što to čini u nekim Brandenburškim koncertima, ta ista melodija ‘ne bi se osjećala’ vremenski… Lišena bilo kakve emocije, Bachova glazba zadobila je nešto neljudsko u sebi, nešto što se jedino još može pronaći (i osjetiti) u čistoći ranoproljetnog jutra u ožujku…
I daleko od toga da svi moraju imati ukus za “stvarnost duha” koju izražava Bachova glazba. Ipak moju stvarnost duha ona dira, i baš nju pogađa… i vjerojatno će to činiti do kraja mog života.
Ožujak 2017.
O vladavini masa (ili prikrivenoj vladavini autoriteta) (ničeancije xii.)
Friedrich Nietzsche: UVOD U NIETZSCHEA / PABIRCI IZ NIETZSCHEOVE OSTAVŠTINE
71.
S nečim napokon treba svršiti: u umjetnostima – zaista, ali baš zaista – nikada nije postojao nekakav ‘objektivni kriterij’ po kojemu bi se umjetnička djela mogla vrednovati; to je (od)uvijek određivao i uvijek će određivati nekakav autoritet – javni ili prikriveni. Umjetnost u čovjeku nastaje iz čiste potrebe i ne mora se nužno vrednovati. U stvarnosti, umjetnik je taj koji dovršava djelo, i on mu jedini može ‘presuditi’ u vezi njegove konačne forme. U dodatku – ako mu je to baš potrebno – on može odrediti i njegovu vrijednost. Ali i kad je i odredi, ona može ‘vrijediti’ jedino u njegovu slučaju. Drugima njegovo djelo može biti vrijedno iz nekih drugih razloga, a koje on, kao njegov stvaratelj, nikako nije mogao predvidjeti…
“Mi se razumijemo na nerazumijevanju!” napisao je i Charles Baudelaire, i sasvim je moguće da pored umjetnosti-stvaranja postoji i umjetnost-percipiranja…
Loša umjetnost bila bi samo ona koja se nastoji dopasti drugima ili koja se ponavlja… i to se, u konačnici, uvijek može osjetiti…
72.
Kako se uopće može dokazati / razotkriti da je netko umjetnik…u sebi ili “po sebi”? Samo ustrajnim, upornim radom (na svome djelu). Ako to činite godinama, a da niste na to nekim drugim razlogom natjerani, osim onim dobro znanim – “unutarnjim”, umjetnik ste od glave do pete… Kad i nitko ne gleda, vi i dalje bdijete nad svojim djelom, čak i da se radi o nekoj nejasnoj suptilnoj misli ili zluradom komentaru svakodnevice… (očito je da umjetnost više nikada nećemo shvaćati u strogom smislu)… To je zato, jer se:
…još uvijek… [rađaju takvi] koji bi u ranija vremena pripadali vladajućoj klassi svećenstva, plemstva, mislilaca. Sad promatraju uništenje religije i metafyzike, noblesse i individualnog značenja. To su kasno[rođeni]. Oni sebi moraju značenje dati, cilj postaviti, da se ne bi loše osjećali. Laž i potajno bježanje natrag u Prevladano, daleko im bila služba u mračnim razvalinama hramova! … Oni su promatrači vremena i žive iza [događaja]. Vještuju se da sebe učine slobodnim od vremena i da ga samo razumiju, kao kakav orao koji nad njim leti. Ograničuju se na najveću neovisnost i ne žele biti [građani] i političari i posjednici. Oni iza svih [z]bivanja spremaju individue, odgajaju ih – čovječanstvu će možda biti nužni, kad mine prostački zanos anarhije. Fuj na one koji se sad nametljivo nude masi kao njezini spasitelji! Ili nacijama! Mi smo emigranti …
73.
Ali ne zaboravimo na opasnosti Superega; u umjetniku on, otprilike, ovako rezonira: ako danas ne dosegnem slavu i priznanje drugih, svakako ću ih dosegnuti nakon smrti. Glas Superega možda je ono što većina umjetnika nikada neće moći obuzdati; možda je zato dobro, s vremena na vrijeme, pustiti ga da govori… ali sa sviješću da su najbolji periodi mišljenja i stvaralaštva onda kada on u njemu šuti… Glas Superega svako malo čujemo i kod Nietzschea:
Istina je, mi vodimo porijeklo od vladalaca i svećenika: no upravo stoga veoma poštujemo naše pretke što su… sami sebe prevladali… Što nas dakle tiču vladari i svećenici današnjice, koji moraju i hoće da žive kroz sebeprevaru!
74.
Po pitanju određivanja vrijednosti – poglavito u umjetnostima – dva su doba obilježila ljudsko postojanje na zemlji : doba autoriteta i doba vladavine masa. U doba autoriteta, moćnik, u liku kralja, bio je taj koji se brinuo za narod i propisivao što je za nj ‘dobro’. Ukusom masa upravljalo je svećenstvo, sklono kralju, ali i visokim umjetnostima. Prema svim dostupnim svjedočanstvima, svećenstvo je bilo to koje je u ono vrijeme poznavalo tajnu umjetnosti. Zbog toga smo imali dvorske slikare, orguljaše i kipare; primjer jednog Diega Velázqueza (dvorski slikar na dvoru Kralja Filipa IV.) ili Johanna Sebastiana Bacha (dvorski orguljaš i koncertni majstor na kraljevskom dvoru u Weimaru, kasnije u Köthenu i Leipzigu) najbolja su svjedočenja toga tipa…
75.
Ali što se događa danas…?
Cijela se povid odigrava u sve manje glava. No gubitak vjere osjećaju svi ostali – … [uslijedio je] nestanak straha, autoriteta, povjerenja, živi se za trenutak, za najgrublje ciljeve, za ono što je najočevidnije: priprema se jedan obrnuti pokret… Iskušavanje i experimentiranje, jedan osjećaj neodgovornosti, uživanje u anarhiji!… Jedan prostiji soj ljudi dobiva vlast (umjesto noblesse ili svećenstva): prvo trgovci, potom radnici. Masa nastupa kao vladalac: individum se mora masi ulagati.
Umjetnik je izgubio svoj privilegirani položaj; i zbog toga, prisiljen je osnažiti svoj ego – nerijetko nauštrb svoje umjetnosti – i boriti se s drugim umjetnicima za svoj kruh u svijetu. Što se moćnika tiče, oni i danas masu podčinjavaju sebi, ali na drugačiji način. Prije su je otvoreno tlačili, danas to čine prikriveno. Prije su rabili batinu, a danas mrkvu. Danas masa ima dojam da je na vlasti…servira joj se demokracija, izbori, novi mediji; servira joj se ono što je najviše zanima: nešto korisno i nešto glupo; jer ‘čovjek mase’ José Ortega y Gasseta najčešće je upravo takav – koristoljubiv/pragmatičan i ne previše pametan.
76.
I što je, onda, za umjetnika postalo tragično u ovom vremenu? To što su ga (moćnici) natjerali da proizvodi ‘korisna’ i ‘glupa’ djela; YouTube filmići, self–help literatura, popularna glazba, blockbusteri, trash kultura… Moćnici su postali dovoljno mudri da svoju taštinu više ne prikazuju otvoreno u javnosti. Nije im više potreban umjetnik da ih veliča. Naprotiv, potrebno im je “veličanje mase” kako bi njome mogli lakše upravljati – i to je današnji ‘poziv umjetnika’. On je, dakle, taj, koji je ‘svojim djelom’ platio cijenu kako bi moćnik mogao nastaviti masu podčinjavati sebi… Na koncu konaca, to je, u neku ruku, i naše objašnjenje nezapamćenog srozavanja ukusa u umjetnostima kojemu ovo doba na svakom koraku svjedoči…
Jednome pitanje vrijednosti može biti smisao života, dok drugome može služiti kao sredstvo manipulacije!
O Duhu i njegovim Moćima 