Veljača 2017.
O stvarnom životu (ničeancije xi.)
65.
Ono što mislimo da je stvarni život najčešće su samo naše misli o njemu. I prečesto se događa da pred stvarnim životom ustuknemo, ne zbog njega samoga, nego zbog našega prokletoga, ustrašenog mišljenja o njemu! Zato čovjek treba postati svjestan vlastitih misli i kazati sebi: to su samo moje misli o stvarnom životu, a ne stvarni život!
66.
Strah od (stvarnog) života postaje izlišan kad čovjek od njega ništa ne očekuje. Utrnimo ambicije i prepustimo se rijeci mogućnosti koju nudi postojanje i nećemo više biti zabrinuti oko pitanja može li nam stvarni život nauditi ili ne.
67.
A kakav je to, onda, stvarni život? Doista, on može biti težak, pa čak i grozan, ali uglavnom je bezličan, svagdašnji. Stvarni život je život koji je hotimice ispunjen sretnim i nesretnim okolnostima; povrh toga, on je bezličan, svagdašnji. Satima možemo ostati zagledani u susjedov prozor iščekujući da se on ‘u njemu’ pojavi… jako dugo vremena one se neće pojaviti, da bi se u kratkom trenutku ipak pojavio; i iza toga ponovno nestao! U sličnom odnosu stoji bezličnost, svagdašnjost jednog života spram njegovih sretnih i nesretnih okolnosti; one se u životu pojavljuju vrlo rijetko – gotovo kao susjed u/na prozoru.
68.
Nakon suočavanja s vlastitim mislima o stvarnom životu slijedi i suočavanje s vlastitim mislima o mislima drugih ljudi o našim izgledima u stvarnom životu. To su pitanja našeg ega i naše taštine, katkada i naše sujete… Ali i misli drugih ljudi samo su misli i ne treba ih se plašiti! Stvarni život ne može biti ni misao drugih ljudi! Stvarni život uopće ne može biti misao nego jedino djelovanje, življenje. Jedino je važno da čovjek (za)voli ono što radi, da (za)voli ono što živi, i da, pritom, ne mora zavoljeti ono što o tome misli…
69.
Vanjski svijet postoji, ali je nijem. Ako se ikako očituje, to čini jedino kroz nas.
Misao je jednako kao i riječ samo jedan znak: o bilo kakvoj kongruenciji misli i zbilje ne može biti govora. Zbilja je nekakvo nagonsko zbivanje… Ono logičko je nagon sâm, koji čini da svijet protječe logično, primjereno našem suđenju… U zbiljnosti se ne pojavljuje ništa što bi logici odgovaralo.
70.
Na koncu, koji to glas dopire iz moje najveće dubine? I ne odnosi li se on na našu najveću istinu? Da mi u stvarnom životu, zapravo, najviše volimo misliti?!
Apstraktno mišljenje za mnoge je jedno mučenje, – za me, u pogodne dane, jedna svetkovina i jedan opoj.
Ah, zbunjujuća rijeko mojih misli! Koga sve nećeš zbuniti, ako zbunjuješ i onoga koji te čitavo vrijeme misli! Ako je tomu tako, onda se već moje mišljenje može uzeti kao moj stvarni život i ne treba ga brkati s mislima koje u međuvremenu samo domisli… sve to ukazuje i dokazuje početnu tezu: da suočavanje svakog slobodnog duha sa stvarnim životom uvijek započinje suočavanjem s njegovim vlastitim mislima… ad infinitum.
O Duhu i njegovim Moćima 
Zevsova cerka said,
Veljača 2017. u 6:34 pm
Kad bi malo dublje sagledao samog sebe i sve sto radi i ono o cemu razmislja covek bi ili poludeo ili bio mnogo pametniji u zavisnosti od toga koliko je istine spreman podneti.
Magičar said,
Veljača 2017. u 11:18 pm
Slažem se, @Zevsova cerko, ali nekako opet mislim da čovjeka nikada nije ni zanimala istina, tu mislim na onog prosječnog, uobičajenog čovjeka… Drskiji među njima bi nam još Poncije-Pilatovski dobacili “A što je istina?”, pogotovo tu mislim na ovo današnje koji kao da prebivaju u samom srcu nihilizma… 🙂
Ianus Christius said,
Veljača 2017. u 6:56 pm
…Odličan tekst, potiče na razmišljanje…
Magičar said,
Veljača 2017. u 8:26 pm
Tnx. @Ianus, za meditiranje na tvojim putešestvijama na kojima ti pak ja zavidim… 🙂
Ianus Christius said,
Ožujak 2017. u 3:36 pm
🙂
Valent said,
Ožujak 2017. u 7:36 pm
Mora da postoji balans između introspekcije, nadanog otkopavanja sebe iz pustinje i motorike kojom ćemo dokazati da smo zaista napredovali. Nadam se da razumeš… Konteplacija je samodovoljna jedino pisanju tj, stvaranju uopšte. U reali, poješćeš sam sebe u nedostatku bolje večere. 😉 🙂
Inače, trenutno zavidim tvojim ozbiljnim promišljanjima. 🙂
Magičar said,
Ožujak 2017. u 11:33 pm
Ah, i ja tebi, @Valent, zavidim na kompozitnoj i višeznačnoj poeziji na tvom blogu… koja me često ostavi bez daha 🙂
I da, to je taj, kako bih ga nazvao – rascjep u htijenju svakog čovjeka? – … Mogu ti otkriti i do čega sam došao nakon što sam dovršio ovaj tekst… Doista, možda postoje (pa najmanje) dvije stvarnosti… jedna je ta reala, u mom tekstu “stvarni život”, koja tako lijepo prianja uz istinu Ega ili Ja… Po njoj, kako rekoše MonthyPhytonovci, “život je borba”… ali postoji i ta Druga Stvarnost, stvarnost duha (ne samo mišljenja iako se preko njega njoj najlakše pristupa), stvarnost u kojoj su sve mogućnosti koje nudi postojanje ravnopravne… Po njoj život više nije borba s drugim Egom za svoje mjesto pod suncem, nego neka vrst zajedničkog svjedočanstva… Ali očito je da ovu misao još promišljam… 🙂
letindor said,
Ožujak 2017. u 2:50 am
Tako je, život ni ne možemo potpuno misliti. Na primjer DAH. Voljenje. Tugu. Čežnju. Tišinu. Samo, da li su uvijek misli potpuno naše, jer često dolaze i same, kažemo: Pade mi odnekud na pamet. Čovjek je više od mišljenja, dolazi kao beba i još ne misli, ali sjaj u očima bebe i njen osmijeh je moćniji nego kod odrasla čovjeka. Kako i to misliti, barem pojmovnim načinom. Ima, valjda, i nepojmovno mišljenje. To ukazuje na neku svijest ili neku skrivenu moć prije pojma. Mislim da je RIJEČ i dublja od pojma, djeluje i kad nema značenje. Etimološki subjekt je bačen u postojanje odnekud, raste i razvija se da počinje da misli. Projekt koji stoji iza svega toga ne mislim da je jednostavan za izvedbu ljudskim umom kao raciom. Kad nas dotaknu više odnosno dublje Istine prosto zaćutimo. Tad nema riječi. Pri umiranju se smirujemo jer idemo, možda, boljem, a na rođenju plačemo. Magičaru je Svjedočenje stalo na put, to nešto kao grčki Martis – prebivanje u istini, čini mi se. Mišljenje je pojmovno i jezik, ipak, udaljenje, na ovom nivou igrice sredstvo za povratak, popeti se u samog sebe i odbaciti početne ljestve. Ima i dalje. Pozdrav Polju, nije pusto, mada ga tako nazivamo.