Ožujak 2017.
O vladavini masa (ili prikrivenoj vladavini autoriteta) (ničeancije xii.)
Friedrich Nietzsche: UVOD U NIETZSCHEA / PABIRCI IZ NIETZSCHEOVE OSTAVŠTINE
71.
S nečim napokon treba svršiti: u umjetnostima – zaista, ali baš zaista – nikada nije postojao nekakav ‘objektivni kriterij’ po kojemu bi se umjetnička djela mogla vrednovati; to je (od)uvijek određivao i uvijek će određivati nekakav autoritet – javni ili prikriveni. Umjetnost u čovjeku nastaje iz čiste potrebe i ne mora se nužno vrednovati. U stvarnosti, umjetnik je taj koji dovršava djelo, i on mu jedini može ‘presuditi’ u vezi njegove konačne forme. U dodatku – ako mu je to baš potrebno – on može odrediti i njegovu vrijednost. Ali i kad je i odredi, ona može ‘vrijediti’ jedino u njegovu slučaju. Drugima njegovo djelo može biti vrijedno iz nekih drugih razloga, a koje on, kao njegov stvaratelj, nikako nije mogao predvidjeti…
“Mi se razumijemo na nerazumijevanju!” napisao je i Charles Baudelaire, i sasvim je moguće da pored umjetnosti-stvaranja postoji i umjetnost-percipiranja…
Loša umjetnost bila bi samo ona koja se nastoji dopasti drugima ili koja se ponavlja… i to se, u konačnici, uvijek može osjetiti…
72.
Kako se uopće može dokazati / razotkriti da je netko umjetnik…u sebi ili “po sebi”? Samo ustrajnim, upornim radom (na svome djelu). Ako to činite godinama, a da niste na to nekim drugim razlogom natjerani, osim onim dobro znanim – “unutarnjim”, umjetnik ste od glave do pete… Kad i nitko ne gleda, vi i dalje bdijete nad svojim djelom, čak i da se radi o nekoj nejasnoj suptilnoj misli ili zluradom komentaru svakodnevice… (očito je da umjetnost više nikada nećemo shvaćati u strogom smislu)… To je zato, jer se:
…još uvijek… [rađaju takvi] koji bi u ranija vremena pripadali vladajućoj klassi svećenstva, plemstva, mislilaca. Sad promatraju uništenje religije i metafyzike, noblesse i individualnog značenja. To su kasno[rođeni]. Oni sebi moraju značenje dati, cilj postaviti, da se ne bi loše osjećali. Laž i potajno bježanje natrag u Prevladano, daleko im bila služba u mračnim razvalinama hramova! … Oni su promatrači vremena i žive iza [događaja]. Vještuju se da sebe učine slobodnim od vremena i da ga samo razumiju, kao kakav orao koji nad njim leti. Ograničuju se na najveću neovisnost i ne žele biti [građani] i političari i posjednici. Oni iza svih [z]bivanja spremaju individue, odgajaju ih – čovječanstvu će možda biti nužni, kad mine prostački zanos anarhije. Fuj na one koji se sad nametljivo nude masi kao njezini spasitelji! Ili nacijama! Mi smo emigranti …
73.
Ali ne zaboravimo na opasnosti Superega; u umjetniku on, otprilike, ovako rezonira: ako danas ne dosegnem slavu i priznanje drugih, svakako ću ih dosegnuti nakon smrti. Glas Superega možda je ono što većina umjetnika nikada neće moći obuzdati; možda je zato dobro, s vremena na vrijeme, pustiti ga da govori… ali sa sviješću da su najbolji periodi mišljenja i stvaralaštva onda kada on u njemu šuti… Glas Superega svako malo čujemo i kod Nietzschea:
Istina je, mi vodimo porijeklo od vladalaca i svećenika: no upravo stoga veoma poštujemo naše pretke što su… sami sebe prevladali… Što nas dakle tiču vladari i svećenici današnjice, koji moraju i hoće da žive kroz sebeprevaru!
74.
Po pitanju određivanja vrijednosti – poglavito u umjetnostima – dva su doba obilježila ljudsko postojanje na zemlji : doba autoriteta i doba vladavine masa. U doba autoriteta, moćnik, u liku kralja, bio je taj koji se brinuo za narod i propisivao što je za nj ‘dobro’. Ukusom masa upravljalo je svećenstvo, sklono kralju, ali i visokim umjetnostima. Prema svim dostupnim svjedočanstvima, svećenstvo je bilo to koje je u ono vrijeme poznavalo tajnu umjetnosti. Zbog toga smo imali dvorske slikare, orguljaše i kipare; primjer jednog Diega Velázqueza (dvorski slikar na dvoru Kralja Filipa IV.) ili Johanna Sebastiana Bacha (dvorski orguljaš i koncertni majstor na kraljevskom dvoru u Weimaru, kasnije u Köthenu i Leipzigu) najbolja su svjedočenja toga tipa…
75.
Ali što se događa danas…?
Cijela se povid odigrava u sve manje glava. No gubitak vjere osjećaju svi ostali – … [uslijedio je] nestanak straha, autoriteta, povjerenja, živi se za trenutak, za najgrublje ciljeve, za ono što je najočevidnije: priprema se jedan obrnuti pokret… Iskušavanje i experimentiranje, jedan osjećaj neodgovornosti, uživanje u anarhiji!… Jedan prostiji soj ljudi dobiva vlast (umjesto noblesse ili svećenstva): prvo trgovci, potom radnici. Masa nastupa kao vladalac: individum se mora masi ulagati.
Umjetnik je izgubio svoj privilegirani položaj; i zbog toga, prisiljen je osnažiti svoj ego – nerijetko nauštrb svoje umjetnosti – i boriti se s drugim umjetnicima za svoj kruh u svijetu. Što se moćnika tiče, oni i danas masu podčinjavaju sebi, ali na drugačiji način. Prije su je otvoreno tlačili, danas to čine prikriveno. Prije su rabili batinu, a danas mrkvu. Danas masa ima dojam da je na vlasti…servira joj se demokracija, izbori, novi mediji; servira joj se ono što je najviše zanima: nešto korisno i nešto glupo; jer ‘čovjek mase’ José Ortega y Gasseta najčešće je upravo takav – koristoljubiv/pragmatičan i ne previše pametan.
76.
I što je, onda, za umjetnika postalo tragično u ovom vremenu? To što su ga (moćnici) natjerali da proizvodi ‘korisna’ i ‘glupa’ djela; YouTube filmići, self–help literatura, popularna glazba, blockbusteri, trash kultura… Moćnici su postali dovoljno mudri da svoju taštinu više ne prikazuju otvoreno u javnosti. Nije im više potreban umjetnik da ih veliča. Naprotiv, potrebno im je “veličanje mase” kako bi njome mogli lakše upravljati – i to je današnji ‘poziv umjetnika’. On je, dakle, taj, koji je ‘svojim djelom’ platio cijenu kako bi moćnik mogao nastaviti masu podčinjavati sebi… Na koncu konaca, to je, u neku ruku, i naše objašnjenje nezapamćenog srozavanja ukusa u umjetnostima kojemu ovo doba na svakom koraku svjedoči…
Jednome pitanje vrijednosti može biti smisao života, dok drugome može služiti kao sredstvo manipulacije!
O Duhu i njegovim Moćima 