Travanj 2017.

“Ne moramo se više brinuti o meni, nego o stvarima radi kojih sam tu”

Posted in Slučaj Nietzsche (MILIĆ) tagged Friedrich Nietzsche, Georges Bataille, Novica Milić, Peter Gast u 10:25 am autora/ice Magičar

NOVICA MILIĆ: Slučaj Nietzsche

Kada govorimo o stvarnosti ega i stvarnosti duha možda se radi o dva temeljna ‘pogleda na zbilju’ ili pak perspektive…? Bilo kako bilo, dolazimo do uvida da je čovjekov život (us)postavljen na barem jednoj temeljnoj suprotnosti: on se nikada ne može odlučiti da li da živi kao biće bačeno u svijet ili kao biće koje je dio tog svijeta i kroz koje, zapravo, svijet živi… A još ga silno čudi što su oba izbora ispravna, jer svaki odgovor povlači za sobom i svoju vrstu stvarnosti. Držimo da ne bi bilo nijedne misli, nijedne dvojbe u umu, a možda ni samog vremena, kada stvari ne bi bile tako iskonski postavljene i uređene…

Prijelom u mojemu načinu razmišljanja nastupio je onoga trenutka kad sam shvatio da je suprotnost na kojoj je postavljen čovjekov život – trajno nepomirljiva… Žudimo za Jednim (ili Pra-jednim), znanstvenom istinom (ili pak nekom nadređenom istinom znanstvenoj istini), ‘stvari po sebi’, apeironskoj ili nusovskoj potpunosti, na koncu – i za Bogom, ali ih u prostoru i vremenu nikada ne dosežemo. Prinuđeni smo živjeti u svijetu vječne mijene u kojoj obitavaju – i dušu nam trgaju, iskonska dvojstva – toplo i hladno, veliko i malo, dobro i zlo, materijalno i duhovno. U ‘bogu’, ‘apeironu’, ‘stvari po sebi’, zbilji onkraj ove stvarnosti  – ne postoji ništa takvo. I sve nas više nervira to što je Bog samo stvar vjere i što ga samo posredno svojim simbolima možemo dosegnuti. Pritom, ne mislimo da ‘božja stvarnost’ možda i nije za nas, i da je ona samo izvor, nužan uzrok, a odatle i uvjet, danog vječnog izbora u ‘našoj’ ‘prostornovremenskoj zbilji’… U svakom trenu svog života možemo birati u kojoj stvarnosti želimo živjeti; drugim riječima, stvarnost ega i stvarnost duha, iako nesvodive jedna na drugu, mogu se paralelno živjeti… Štoviše, to je čak i poželjno. Zbog toga smo na jednom drugom mjestu postavili pitanje U kojem omjeru Duh i Ego nosite u sebi?

Sad se postavlja pitanje, je li uistinu tako teško prihvatiti da postoji, za naš ego, nedostižna zbilja koja se nijednim drugim načinom ne može iskusiti osim putem simbola odnosno naše moći zamišljanja / umjetničke djelatnosti per se? Da, teško je, a u Nietzscheovu slučaju, to se pokazalo čak fatalnim…Drugim riječima, možda je upravo borba između stvarnosti ega i stvarnosti duha u umu filozofa na kraju i uzrokovala njegov duševni slom koji je ga je zadesio početkom 1889… (dakako, ovdje valja napomenuti da mnogi misle kako uzrok njegova duševnog sloma nije vezan uz njegovu filozofiju, ali ovdje nećemo slijediti taj trag…)

Prema nekoj našoj zamisli, Nietzsche se možda slomio u onom trenutku kada je unutar sebe na silu pokušao ujediniti te, čovjeku ponuđene, nesvodive dvije stvarnosti, na način da je jednoj odlučio dati isključivu vlast… Zamišljamo da se dogodilo sljedeće: večer prije ‘potonuća u umu’, 2. siječnja 1889., u njegovom torinskom stančiću, pala je konačna odluka – treba se povinovati volji za moć – onom stremljenju i kretanju iz dubina vlastita bića koje želi ovladati svime… Stvarnost ega, pojedinca, jedinke bačene u svijet, u tu noć – postala je jedina stvarnost za Nietzschea. Druga stvarnost, stvarnost duha, Raspetoga, i one jedne od njegovih najvećih, ali u tom smislu nepriznate, misli “da budemo za svijet oranica” – te nesretne siječanjske noći bila je potisnuta i pokopana, filozof je bio uvjeren – zasvagda…  No jutro je donijelo obrat; podigavši se iz dubina njegova uma, iz vlastite pokopanosti, a kako bi uzvratila udarac, stvarnost duha ispoljila se kroz jedan mahnit i nenadan čin, Nietzscheu oduvijek mrskog, suosjećanja… zagrlila je konja… najpotlačeniju životinju na zemlji, narugavši se tek ustoličenom ‘službenom pobjedniku’ (volji za moć) Nietzscheove nutrine u lice… U tom trenu, Nietzscheu nije bilo spasa, njegovo jastvo, i njegov, u tom trenutku, do krajnjih granica napuhani Ego morali su se slomiti… Dvije stvarnosti, koje su se oduvijek u njemu borile za prevlast, na kraju su ga dokrajčile… Istina za volju, postoji i jedna nevjerojatna mogućnost da je Nietzsche nakon sloma započeo život u toj drugoj stvarnosti – stvarnosti duha, i upravo tu mogućnost, ma koliko bila nemoguća, ovim tekstom želimo istražiti…

U knjizi Novice Milića Slučaj Nietzsche o posljednjim Nietzscheovim danima pred potonuće u umu čitamo sljedeće:

Krajem decembra 1888. kod Ničea je sve moguće. Na njegova vrata je već pokucao jedan gost – zvani ili nezvani, ni to ne možemo pouzdano utvrditi – koji će poneti najraznija imena. Možda još tačnije, biće to gost čija će imena Niče poneti u mahnitim pismima koja piše i šalje na sve adrese, uključujući tu evropske careve i rimskoga Papu.

Jasno je da Novica Milić, sljedeći naputak Učitelja, gaji i ljubav i strast za predmetima Nietzscheovih misli, a ne samo duh i znatiželju, a što će i sam istaknuti kasnije. Osim toga, on na izvanredan način razotkriva zamku koju je Nietzsche pripremio za sve buduće filozofe koji su kanili pisati o njegovim spisima i njegovu životu… Svima njima, uključujući tu ponajviše Heideggera, doista, “nedostaje ljubavi i strasti” prema stvarima o kojima Nietzsche raspravlja premda, u isto vrijeme, svi oni “posjeduju duh i znatiželju” prema istim. Ali biva očito da to nije dovoljno. I mi smo se našli u sličnoj situaciji. Nitko ne može biti u pravu u raspravi o Nietzscheu dok ne prođe ovaj test. Svi mi, kako ističe i Novica Milić, možemo stići samo do vlastitog Nietzschea, vlastite interpretacije njegova učenja, dok nam onaj pravi, nedosegnuti Nietzsche i dalje baca svoju sjenku preko naših riječi o njemu…

Na ovom mjestu, ipak, prispodoba u mojim mislima raste do neslućenih granica, i napokon, želi se očitovati. Po njoj, dovoljno je i katkad osjećati se poput Nietzschea… misliti kao on…; biti taman, gord i zamišljen, ‘počivajući nad samim sobom’ i ovom bukom naroda i gluposti vlastitog doba, da bi se do njegove tajne stiglo… Jer, upravo u tomu i jest poanta, njegova istina izriče se našim ustima; to je istina koju sam, sam za sebe, nazvao istinom ili stvarnostima duha i ega, i koju će netko drugi nazvati drugačije… jer, riječi tu ne igraju nikakvu ulogu. Drugim riječima, prostor u kojemu je Učitelj filozofirao potvrđuje svoju stvarnost prije određenim osjećajem nego nekakvim logičkim dokazom. Ako se nikada nismo osjećali poput Nietzschea u svom mišljenju, onda smo samo ‘lovci na istinu’ poput Heideggera te nam istu i nije suđeno ikada uhvatiti…

Dakle, tijekom te fatalne 1888., Nietzscheov ego raste do neslućenih granica, poput zvijezde potkraj svog života. Ljeti te iste godine, piše posvetu samome sebi – knjižicu Ecce Homo u kojoj nailazimo na neprimjerene, na granici dobrog ukusa, narcisoidno-egoistične nazive poglavlja: Zašto sam ja tako pametan, zašto sam ja tako mudar… itd. Ipak, ovaj osobit način predstavljanja samoga sebe pravda on željom da ga budući naraštaji ne poistovjete s kakvim prorokom ili, ne daj bože, spasiteljem… Jer, on, ni u najgorem slučaju, ne želi udijeliti spas čovječanstvu. Iz tog kuta gledanja možda je ovaj pretjerani egoizam upravo ona naglašena suprotnost onomu u što će uskoro prijeći, ili utonuti… stvarnosti duha izuzete od svakog ega…

Tijekom burne, ‘epistolarne jeseni’, za vrijeme koje je Nietzsche ponovno u Torinu, započinje obračun unutar njega samoga… Više ne piše knjige nego pisma! Piše ih svima: svojim prijateljima, ponajviše Peteru Gastu i Karlu Fuchsu, majci i sestri, izdavačima, Richardu Wagneru i Lou Salome, pa čak i papi u Rimu…Oko Božića 1888. napetosti u umu filozofa eskaliraju, Nietzsche se u svojim pismima počinje potpisivati različitim imenima, od Raspetog preko Dionisa do Čudovišta; konačno, početkom siječnja 1889, nakon predaje još jedne pošiljke pisama u obližnjoj pošti, slama se zagrlivši konja na torinskom trgu Carla Alberta…

U knjizi Novice Milića, možemo saznati kako je i Georges Bataille zapisao spomen na ‘tragičan udes’ filozofa:

3. januara 1889 … Niče je sišao s uma: na trgu Karla Alberta u Torinu, [objesio] se, jecajući, o vrat jednom pretučenom konju, a zatim se srušio; došavši k sebi povjerova da je DIONIS ili RASPETI.

Bataille, pritom, prilično uznemirujuće dodaje da misli da je Nietzsche poludio umjesto nas…

Neobično je to, koliko su filozofi prošlog stoljeća još uvijek uronjeni u tu stvarnost ega, u vjeru u čovjeka i njegovu posebnost u svemiru. Daj Bože, rekli bismo danas mi, da čovječanstvo poludi na Nietzcheov način, ali naravno, uz neke sitne preinake. One se uglavnom odnose na uklanjanje predrasuda o stanju bez naglašenoga ega kao ludilu… Dakako, nije dobro u potpunosti ne biti svjestan svog ega, svoga ‘ja’, što se, na kraju, vjerojatno i dogodilo Nietzscheu, ali postati svjestan druge stvarnosti, stvarnosti duha… to je ono što nam je u ovom trenutku potrebno… barem nekima od nas.

U pismu Peteru Gastu, negdje oko Božića 1888., Nietzsche svoj prelazak iz jedne u drugu stvarnost opisuje ovim riječima:

„Predrasuda je da sam ja čovek. Ali već sam živeo među ljudima i znam sve što ljudi mogu znati, od najnižeg do najvišeg. Među Indusima bio sam Buda, u Grčkoj Dionis, – Aleksandar i Cezar su moja otelovljenja, kao i pisac Šekspira lord Bekon. Najzad sam bio i Volter i Napoleon, možda i Rihard Vagner… Ali ovaj put dolazim kao pobednički Dionis, da zemlji učinim svečanost… Nemam mnogo vremena… Nebesa se raduju da sam tu… Bio sam okačen i na krst”.

I napose, u pismo stavlja najdojmljiviju rečenicu u kontekstu ovog teksta:

Ne moramo se više brinuti o meni, nego o stvarima radi kojih sam tu.

Napokon, ego se povlači i ‘sadržaj postaje kralj’! Što se događa Nietzscheu teško je objasniti iz prostorno-vremenske perspektive, stvarnosti razdijeljene na materijalne točke; je li on to doista započeo broditi stvarnošću duha bez više bilo kakvih zapreka? Postoji i neobično svjedočanstvo samoga Petera Gasta u pismu Karlu Fuchsu nakon posjeta filozofu u duševnoj bolnici u siječnju 1889. On je Nietzscheovo stanje opisao na sljedeći način:

“…stičem jeziv utisak da se on pretvara da je lud, i da smatra sebe vrlo srećnim što je završio tu gde se našao”.

Bilo kako bilo, u ništa ne možemo biti sigurni, pa ni u to je li Nietzsche odista svoje posljednje desetljeće života proveo izvan stvarnosti ega, materijalne fizičke zbilje, u osobitoj vrsti stvarnosti koju smo ovdje nazvali – stvarnošću duha… Ali uvjeren sam da ćete barem pokušati prionuti učenju: kako te dvije vrste stvarnosti razlikovati i kako znati s kojom stvarnosti trenutno imate posla. Primjerice, kako unutar sebe razlikovati poriv da napišete post o nečemu na blogu, za čim imate stvarnu potrebu (stvarnost duha) i poriv da svako malo idete provjeravati koliko ga je ljudi ‘lajkalo’ (stvarnost ega)… I ne morate žuriti. Tek smo na početku meditacije o njima… 🙂

Permalink