Rujan 2017.
O vjerskom osjećaju (ničeancije xiv.)
Friedrich Nietzsche: S ONU STRANU DOBRA I ZLA
83.
Čovjeku obično zanimljive misli padnu na pamet u onim situacijama za koje on sâm nikada ne bi pomislio da mogu izroditi zanimljivu misao. Nešto slično dogodilo se nedavno s jednom, mojom mišlju: pala mi je na pamet nakon tuširanja, dok sam, poput pravog goluždravca, drhtureći izlazio iz tuš kabine… To je bila jedna od onih ultimativnih misli o Bogu, pa bi se, slijedom toga, zaista mogla svrstati u red najviših i najdubljih misli koje čovjeku općenito mogu pasti na pamet… Naime, odjednom mi je, bez ikakva povoda, sinulo tko bi mogao biti taj koji, prema židovskoj tradiciji, za sebe tvrdi: ja sam onaj koji jesam! i kojeg, mi blaženi i napaćeni ljudi ovog planeta, stoljećima doživljavamo kao uzrok sve naše sreće i patnje… Dakako da jednostavan odgovor na ovo pitanje odmah budi sumnju… Pomislimo na sve one ljude kroz povijest koji su nastojali proniknuti u njegov odgovor, religiozne vođe, filozofe i znanstvenike, a da ne spominjemo duhovne askete i pustinjake svih vrsta koji su o ovom pitanju razmišljali po najosamljenijim mjestima na zemaljskoj kugli, sve kako bi ponudili kakav-takav odgovor na njega…? Stoga, u pravu ste! Nemojmo ovu misao uzimati kao onu koja bi bila voljna ulaziti u polemike s drugim srodnim mislima postojećih religija, ona je možda samo umjetnička misao, i ako ste vjernik, kako ne biste imali ‘problema’ s njom – zamislite da je sastavni dio sinopsisa nekog romana u nastajanju…
Dakle, prema toj osobitoj misli, Bog bi bio naša krajnja mogućnost postojanja; jednostavno rečeno, to smo mi u času smrti, ona osoba pred kojom je sve ‘iza’, a ništa ‘ispred’, kojoj na dlanu leži naš proživljeni život i koja mu, zahvaljujući tomu, napokon, može uzeti mjeru i sagledati pravi smisao. To bi napokon mogla učiniti, bez one pomalo dosadnjikave ‘sveprisutne’ nade koja svaki življeni život prati u stopu. Ne kaže se uzalud da u času svoje smrti saznamo tko smo bili zapravo… ‘Znanstveni dokaz’ koji bi potkrijepio ovu misao vjerojatno bi se pozvao na činjenicu da se jedino ta ‘krajnja instanca’ naše osobe, iskliznuvši iz prostora i vremena, može ponovno ‘zalediti’ u apeironu, i na taj način, kao pra-tvar, povezati sa svim drugim stvarima, dušama i mogućnostima, koje apeiron nosi sa sobom, a time možda i s Bogovima velikih religija…
Mistični aspekt ove, nekome zanimljive, a nekome nezanimljive, misli odnosi se na mogućnost komunikacije s tom našom ‘krajnjom mogućnošću postojanja’. Što ako ta ‘naša osoba’ u času naše smrti, putem tajnovitih zavijutaka prostora i vremena, nusa ili apeirona, ipak posjeduje moć djelovanja na naš današnji život…? Ne bismo li je mi, upravo zbog te činjenice, putem molitvi, neprestano gnjavili da nam otkrije jesmo li na pravom putu ili ne… Još mističnija mogućnost odnosi se na zamisao da se Bog u obliku naše umiruće osobe iz budućnosti mijenja u ovisnosti od toga što činimo danas… Zamislite, da našu krajnju mogućnost, i doslovno – našega Boga, izgrađujemo našim životnim postupcima! Ne sumnjam da bi apeiron mogao udovoljiti čak i jednom ovakvom ekshibicionističkom zahtjevu našega vjerskog osjećaja… Bela Hamvas u Scientii Sacri tog je Boga-Čovjeka nazvao Adam Kadmon ni najmanje sluteć’ da je možda govorio o sebi u času svoje smrti…
84.
Ovim postom, eto, uzeo sam si za pravo da uvelike meditiram nad čovjekovim vjerskim osjećajem, koji strogo razlikujem od, meni puno dražeg, religioznog osjećaja… (Podsjetimo, religiozni osjećaj vezan je uz onu vrstu pra-osjećaja da smo dio ovoga svijeta, a ne pojedinci bačeni u njega). I, onda, što bi to bilo ‘vjersko’ po sebi? Nećete vjerovati, gurajući se s gomilom kršćana katolika u jednu lipanjsku subotu, u jednom od njihovih najvećih svetišta u srednjoj Bosni, a u koji sam bio prisiljen doputovati voljom svoje drage žene, ničim izazvan, shvatio sam bit ‘vjerskog’. I u tom smislu, kako bi kršćani kazali, doživio otkrovenje…
Vjera je važna, ali ne u tolikoj mjeri u nekog konkretnog Boga, koliko u to da ti nešto ‘vanjsko, ‘izvan tebe’, a najčešće je to Bog, može pomoći u životu. Sâm po sebi, život je težak i čovjeku je svaka pomoć dobrodošla. Ako se Boga moli za pomoć, onda je to suštinski vjerski čin! No, na koji to način treba moliti Boga za pomoć? Kao prvo, božju volju nikada ne treba dovoditi u pitanje; zbog toga, uostalom, i imamo ono čuveno “…i budi volja Tvoja!” u najvećoj kršćanskoj molitvi koju je jadni Job u svom očaju morao uzaludno ponavljati. Upravo Knjiga o Jobu, najveće je biblijsko svjedočanstvo, znamen i pouka, kako se Bogu treba moliti. Kao drugo, Bogu se treba moliti tako da se od njega moli snaga da se njegova volja (ili nedaće života) mogu izdržati. U tome je sadržana neka vrst mog razumijevanja pravovjerja. S druge strane, ako se Boga moli da nešto izmijeni u našim životima, na primjer, da netko ozdravi od neke bolesti ili da kiša ne pada na nekom vjenčanju, onda se ovime Božja volja dovodi u pitanje i na stvari je, prema ovom osobitom nauku, tipično krivovjerje.
Nekima od vas možda je ono što ja mislim pod ‘vjerskim’ ono ‘religiozno’ i obrnuto… Nevažno! Jedino na čemu insistiram jest njihovo razlikovanje!
85.
Da bi moć vjerskog osjećaja čovjek u sebi oživio potrebno je da uspostavi i oživi svoje simbole, a tu se poglavito misli na to da uspostavi svoje vlastito ‘svetište’. Nekome njegovo ‘svetište’ može biti određeni vjerski objekt, mjesto ukazanja ili planinska koliba; tek u rijetkim prilikama, kao ‘svetište’ može poslužiti i jedan čitav otok!
Sred beskrajne i puste vode
Pružio se on – plav
Kao oko njega plavetno more…
…otok Cres!
Upravo otok Cres jedan je od ‘junaka’ mog romana koji se ‘pojavljuje’ već u (njegovu) prvom poglavlju…
86.
Za kraj, donosim malo Nietzschea, kroz njegovu, pomalo iznenađujuću, obranu kršćanstva u kojoj se, čini se, dotakao upravo ‘vjerskog osjećaja’…
Način, na koji se – u cjelini uzev – do današnjeg dana u Europi održava strahopoštovanje prema Bibliji, možda je najbolji primjer discipline i pročišćenosti običaja, primjer za koji Europa ima da zahvali kršćanstvu: takvim knjigama dubine i posljednje značajnosti – za njihovu zaštitu – potrebna je spoljašnja tiranija autoriteta, kako bi stekla ona milenija trajanja, koja su nužna za iscrpljivanje i dokučivanje njihova smisla. Mnogo je postignuto, kad je – najposle – u masama (među plitkoumnicima i brzovarećim crijevima svake vrste) odgojeno osjećanje da se ne mogu svega doticati; da postoje sveti doživljaji pred kojim treba da izuju cipele i da im se ne primiču svojim prljavim rukama – to je bezmalo najviši nivo humanosti, do kojeg su one kadre da se uzdignu. Nasuprot tome, kod obrazovanih ljudi, vernika ‘modernih ideja’, možda ništa nije toliko odvratno kao njihov nedostatak stida, njihova ugodna drskost oka i ruke kojom sve dotiču, glase i opipavaju; mogućno je da se u narodu, njegovim nižim slojevima, još uvijek nađe relativno više otmjenosti u ukusu i takta u strahopoštovanju, nego među obrazovanima i čitačima novina, koji pripadaju polusvetu duha.
87.
Zagonetka ove upojedinačene svijesti na kraju ostaje… Što se s njom na samom kraju događa …? Ako i ‘ništa’, to ‘ništa’ i dalje najviše začuđuje… Kako bismo bili u stanju izdržati sve ovo – odsada – ne libimo se čak ni molitve, pa bila ona upućena i samo našoj ‘krajnjoj mogućnosti postojanja’…
O Duhu i njegovim Moćima 