Veljača 2018.

Jesmo li paralizirani zbivanjima? (prilog viti contemplativi)

Posted in KNAUSGAARD, Moja borba tagged , , u 11:55 pm autora/ice Magičar

Karl Ove Knausgaard: MOJA BORBA (DRUGA KNJIGA)

Ne mogu više zamisliti da napišem roman koji neće biti knausgardovski ‘po sebi’. Došlo je dotle da mi se u ovom životnom dobu počela gaditi svaka laž, iako, budimo pošteni, to se ne čini pretjerano svrsishodnim. Svjestan sam i da se mnogima neće svidjeti ono što budem ‘stavio na papir’, jer neće li to onda biti još jedan roman o stvarnom životu…? Neće li se neki od mojih prijatelja osjetiti ‘prozvanim’ kao što se dogodilo s prijateljima i većinom rodbine stasitog, tankoćutnog Norvežanina? Bilo kako bilo, nemam ambicija kao Knausgaard, pa ću ga možda napisati samo za sebe… Dakle, možda i u najskorije vrijeme slijedi me ustajanje u 4:00, 4:30, pisanje do 6:00, 6:30, jer se, po norveškom piscu, jedino tada može pisati, ako se ima obitelj, kako bih mogao biti obasjan onim njegovim ‘hladnim svjetlom’, koje kao da predstavlja jedinu stvar na ovom svijetu koja zaprima objektivnu vrijednost…

…ono što je isprva bilo samo dugački esej polako, ali sigurno počelo je prerastati u roman, uskoro je dosegnulo točku u kojoj mi je to bilo sve i nisam mogao ništa osim pisati… Bio sam ispunjen jednim fantastičnim osjećajem, u meni je gorjelo nekakvo svjetlo, ne toplo i izjedajuće, nego hladno, jasno i sjajno.

Danas na putu do vrtića obuzeo me zanos čistog postojanja u prostorvremenu. Držeći za ruku svog, u kapu i šal, zakrabuljenog sinčića, pratio sam kosa koji se u jednom trenutku podigao s obližnjeg krova i poletio u pravcu istoka. Zatim se tu pojavio dim iz jednog dimnjaka, siv i proziran, vragolasto se miješajući s okolnim zrakom. Ovih stvari samo sam postao svjestan. Prostor i vrijeme ne traže više. Koliko smo svjesni toga da živimo samo jednom i da se sve što doživimo više nikada neće ponoviti? Koliko smo svjesni toga da se sve ovo u čemu se nalazimo, ničim ne da objasniti? Ono što jedino možemo učiniti je da budemo uvjereni u neko fingirajuće objašnjenje; bilo da je to Bog, krajnja spoznaja, vlastita vrijednost, zagrobni život, ponovljeni život i sl. Neki od nas koji i dalje potrebuju odgovore uvjereni su, kao naš Učitelj, u onaj neumitni vječni povratak jednakog, međutim, nama današnjima, to više nije potrebno. Ali u isto vrijeme, lako smetnemo s uma da je to samo naša duhovna djelatnost, nešto što nema direktne veze sa stvarnošću, kosom koji leti u pravcu sunca i vragolastim dimom koji se miješa s okolnim zrakom.

Ničim ne možemo pobiti nužno zavaravanje da smo netko – ja – a ne samo ‘oživotvorena energija’ (jedne točke prostorvremena) kojoj je omogućeno da nešto čini. Napokon, čovjek je samo ono što čini. A mi smo ljudi koji od sveg činjenja, eto baš, najviše volimo misliti, to je naša kob! Mi radije činimo refleksiju stvarnosti (vita contemplativa) nego da doista činimo nešto u stvarnosti (vita activa); radije mislimo o životu, nego ga prosto živimo… Uvijek će nas više privlačiti mozganje o njegovim mogućnostima, nego da spontano iskušavamo jednu po jednu mogućnost. Zbog toga, naš život može stati u dvije riječi – iskustvo misli!

U drugoj knjizi Moje Borbe Knausgaard sa svojim prijateljem Geirom raspravlja jesu li njih dvojica sudionici ili promatrači vlastita života. Obojica se slažu da su promatrači, pa ipak, onako neobavezno, Geir dometne: sudionici nikada ne mozgaju o tim stvarima; ova pitanja, čini se, muče samo promatrače. Što si manje svjestan to više sudjeluješ.

Osim toga, promatrač je pogrešna riječ u ovom kontekstu, to je svojevrstan eufemizam; pravo je pitanje je li čovjek paraliziran zbivanjima ili nije.

Možebitno je da smo paralizirani… možebitno je da smo ustrašeni stvarnim životom… Toliki je naš strah od stvarnosti da smo je sposobni prepoznati na svakom koraku – ali samo zato kako bi je u što većem luku zaobišli!

*

*  *

Iluzije su priče o čistom duhu, moralnom bogu, dobru i zlu. ‘Oživotvorena energija’ kad nešto čini, to može samo za drugu ‘oživotvorenu energiju’ biti dobro ili loše, samo po sebi to nikada nije… Ne postoji Bog, ali postoji vjerovanje u Boga. Ne postoji konačna spoznaja, ali postoji življenje na način spoznavanja (biolozi bi dometnuli – za potrebe preživljavanja). Ne postoji najvrjednije umjetničko djelo – sva su umjetnička djela jednako vrijedna. Uostalom, nešto je vrijedno jedino u odnosu na nešto drugo. I na koncu, ne postoje odgovori nego samo dobro postavljena pitanja (u filozofskom duhu). Religija, znanost, umjetnost i filozofija stoga nemaju cilja, kao duhovne moći one su samo način života i ništa više…

Ovime, kao da je i dugovječna borba iluzornih golijata – DUHA I EGA – u meni okončana. Ego nije ništa drugo doli ona razlika u mišljenju između onoga što mislimo o sebi i onoga što jesmo odnosno što činimo u stvarnosti. Najbolja motivacija za djelovanje je dobro mišljenje o sebi. Ne biti svjestan ničega osim dobrog mišljenja o sebi – to je ulaznica za sudjelovanje, ulaznica za stvarni život. Stvarno pomoći ljudima i za njih nešto učiniti, i stvarno im se moći suprotstaviti – i već smo u stvarnom životu, već ga živimo. Ali zašto su samo rijetki od nas na to spremni?

Ako ništa, barem pročistimo terminologiju! Jer, čini se kako su i ego i duh u mojim tekstovima ipak bili precijenjeni… Ne Ego, nego JASTVO je naziv za onu količinu ‘oživotvorene energije’ kojoj je omogućeno da iz jedne točke čini nešto u prostorvremenu. Između ostaloga, Jastvo može i misliti, a ako misli o sebi onda na svijet donosi Ego, a ako misli o drugim stvarima, samo ne o sebi, onda ‘oživotvoruje’ sam Duh… Iz ovoga je razvidno da netko može imati dobro mišljenje o sebi (čist, pozitivni ego, uobičajeni ego), ali i loše mišljenje (negativni ego koji rezultira niskim samopouzdanjem). Međutim, tu valja primijetiti da se Ego, kao samo jedna posebna vrsta mišljenja, nikako ne može odnositi na stvarni život, odnosno činjenje… U istom smislu, Duh je, onda, ona razlika u mišljenju o stvarima ovoga svijeta u odnosu na to što te stvari jesu, što za sebe čine u stvarnom svijetu. Iz ovakvoga duha, opet, bez problema mogu se izvesti sve četiri njegove sestre; od religije koja se prepoznaje kao mišljenje o Bogu koji stoji u pozadini svih stvari svijeta, do znanosti kao mišljenja koje razotkriva mogući potencijal stvari ovoga svijeta itd.

Koliko je ovaj tekst prilog viti contemplativi, iskreno, nisam siguran. Ali ako smo doista nerijetko paralizirani zbivanjima oko sebe – što nam drugo preostaje…?

12 komentara »

  1. like it

  2. bravo

  3. Magičar said,

    tnx. Tomo!

  4. Semir said,

    Šta je ono što razlikuje Knausgaard-a od ostalih savremenika, recimo jednog Uelbeka?

    Po meni je to što pokušava živjeti po principima prije “Smrti Boga”.
    Njegov romantizam je tako osvježavajući za današnje mrtvilo prisutno u literaturi.
    Toliko vjeruje u moć rijeći, da im pristupa iscjeljujuće. Riječima predaje sav svoj život na korištenje.
    Pa to je herojski čin!

    A spomenuti Uelbek i ekipa se čine poput pozera nasuprot tog čina(Vita Activa).

    Koje je Vaše mišljenje?

    • Magičar said,

      Pa ja ti, Semire, volim obojicu, ali svakog na svoj način 🙂 čak ih smatram možda i najvećim piscima današnjice. Za Knausgaarda si sve rekao: “Riječima predaje sav svoj život na korištenje” i to mi se jako sviđa, ali ne mogu a da ovdje ne stanem u obranu i Houellebecqa! I on je na svoj način pošten, jedino što se on ‘igra’ temama koje su nerijetko tabu društva, a nekome to može biti nepodnošljivo… I da, njegov cinizam nekad stvarno živcira, ali nikada ne bih rekao za njega da je pozer…

  5. Semir said,

    Ono što mi je zanimljivo kod Uelbeka je to, da, svako novo izdanje njegovih djela čitam.
    Evo na čekanju mi je i njegova prepiska “Državni neprijatelj”.
    Pojedine ideje koje su prisutne u Karta i teritorij ili u Elementarnim česticama su itekako dobre, ali ih njegova razrada u formi književnosti uništi.
    Pokoravanje mi je recimo totalni promašaj.

    Kanusgor je također pisao o spomenutoj knjizi:

    • Magičar said,

      Hvala ti za link, odlično se uklapa u moju koncepciju bloga 🙂 čak nisam ni znao da je knausgaard ipak pisao o houellebecqu, pa sam na brzinu preletio po tekstu… nekako njih dvojicu stvarno ne mogu dovesti u vezu, jer se čini da pišu iz potpuno različitih pobuda… ali sad vidim da se i sam k. posipa pepelom što ga nije nije čitao 🙂 je li houellebecq čitao knausgaarda? dobro pitanje, i nisam siguran, pitanje je što se zapravo događa s h. u ovo vrijeme? s obzirom da se potpuno raspustio, izgledom, duhom, ne sluti na dobro… I dobro si primijetio, Pokoravanje mu nije nešto, konkretno koncepcija djela, iako mu je sama rečenica i dalje u onoj visokoj formi kakvu kod h. najviše volim… Karta i teritorij meni je najbolji njegov roman, a zatim Područje širenja borbe, tek na trećem mjestu su Elementarne čestice i ne znam zašto, ali mi je i Lanzarote prirastao srcu… Sada znam da ću pored police s Houellebeckovim knjigama imati i onu s Mojom borbom, kao što su nekada ljudi skloni knjigama imali Tolstojeva djela ili Zagorku… 🙂 Zanimljivo, svojevremeno započeo sam izgradnju i Murakamijeve police, ali onda stao. Nakon Kafke na žalu prestao sam ga čitati. IQ84 uopće nisam pročitao… Kad si već tu, napiši što misliš o Murakamiju, je li ti on spada među najveće ili njega stavljaš na one zajedničke police s drugim piscima… ? 🙂

      • Semir said,

        Sumnjam da je se Uelbek osvrtao na Knausgorov rad.
        Znam da je Peter Handke nakon što mu je Knausgor posvetio jedan vrhunski esej(http://bit.ly/2HNd0UD) pokušao baviti spomenutim, no odustao je. 😀

        Za Murakamija nemam jasan stav jer sam ga podavno čitao i to u godinama u kojima baš nisam imao prethodno čitalačko iskustvo na koje bi se mogao osloniti u prosuđivanju. Ipak, iz tog perioda mi je ostao u sjećanju kao dobar pisac. Sviđa mi se što se gubi taj osjećaj etnosa dok ga čitaš, njegovi likovi su uvijek modeli jednog postmoderniste :D. I prva asocijacija na spomen Murakamija mi je “Kafka na žalu” mi je ostala kao njegovo najzanimljivije djelo.
        Norvešku šumu sam počinjao ali mi nije dala motiva da nastavim s čitanjem.
        Inače, u čitanju književnosti mi je problem taj što bih volio da se posvetim jednoj epohi, ali to ne uspijevam. Sve je ispresijecano.
        Za utjehu mogu reći da je mozaično. No, više bih volio da je sistematično. A time i sve manje čitam savremenu književnost.
        Andrzej Stasiuk je zanimljiv pisac, iako daleko od ovih tokova koje smo spominjali.

  6. Magičar said,

    S obzirom na sve ovo što si napisao, Andrzeja Stasiuka sam stavio na i svoju listu želja… Nekada sam htio biti skroman pa bih kazao da nam se ukusi podudaraju, ali ne, sada mislim da jednostavno znaš osjetiti što je dobra književnost kao što to i za sebe (neskromno) mislim… 🙂 čak si mi na neki način vratio vjeru u nju… Nemamo potrebe čitati i gubiti vrijeme na tone obične književnosti koja se proizvodi na svakom koraku, pravi pisac se prepoznaje u jednoj rečenici, i na njega treba potrošiti vrijeme, kao što kažeš, čak i na svakom novom izdanju neke njegove knjige… 🙂

  7. Semir said,

    Stasiuka sam spomenuo pri pomisli na savremenike Knausgora i Uelbeka. No, ono što od srca preporučujem(ukoliko nisi čitao) je autor pod imenom Nikos Kazantzakis i to s djelima:Grk Zorba i Askeza/ Salvatores Dei.

    • Magičar said,

      Tnx., provjerio sam i ima ga u mojoj lokalnoj knjižnici. S užitkom budem slijedio tvoju preporuku, Semire!

      • Semir said,

        Baš me zanimaju impresije.
        Javite svakako!


Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

w

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

%d bloggers like this: