Veljača 2018.

Jesmo li paralizirani zbivanjima? (prilog viti contemplativi)

Posted in KNAUSGAARD, Moja borba tagged , , u 11:55 pm autora/ice Magičar

Karl Ove Knausgaard: MOJA BORBA (DRUGA KNJIGA)

Ne mogu više zamisliti da napišem roman koji neće biti knausgardovski ‘po sebi’. U ovom životnom dobu dosegao sam granicu iza koje mi se počela gaditi svaka laž. Dakako, to se ne čini pretjerano svrsishodnim. Mnogima se, zbog toga, ne bi svidjelo ono što bi se u njemu nalazilo… Na svu sreću, nemam ambicija kao Knausgaard, pa ću neke stvari napisati samo za sebe… No, bez daljnjega, u najskorije vrijeme slijedi me ustajanje u 4:00, 4:30, pisanje do 6:00, 6:30, jer se, po norveškom piscu, jedino tada može pisati, ako se ima obitelj, kako bih, obasjan onim njegovim ‘hladnim svjetlom’, koje kao da predstavlja jedinu stvar na ovom svijetu koja zaprima objektivnu vrijednost, mogao staviti nešto na papir što bih smatrao prihvatljivim…

…ono što je isprva bilo samo dugački esej polako, ali sigurno počelo je prerastati u roman, uskoro je dosegnulo točku u kojoj mi je to bilo sve i nisam mogao ništa osim pisati… Bio sam ispunjen jednim fantastičnim osjećajem, u meni je gorjelo nekakvo svjetlo, ne toplo i izjedajuće, nego hladno, jasno i sjajno.

Danas na putu do vrtića obuzeo me zanos čistog postojanja u prostorvremenu. Držeći za ruku svog, u kapu i šal, zakrabuljenog sinčića, pratio sam kosa koji se u jednom trenutku podigao s obližnjeg krova i poletio u pravcu istoka. Zatim se tu pojavio i nekakav dim iz dimnjaka, siv i proziran, vragolasto se miješajući s okolnim zrakom. Ovih stvari samo sam postao svjestan. Prostor i vrijeme ne traže više. Koliko smo svjesni toga da živimo samo jednom i da se sve što doživimo više nikada neće ponoviti? Koliko smo svjesni toga da se sve ovo u čemu se nalazimo ničim ne da objasniti? Ono jedino što možemo učiniti je da budemo uvjereni u neko fingirajuće, provizorno objašnjenje; bilo da je to Bog, krajnja spoznaja, vlastita vrijednost, zagrobni život, ponovljeni život i sl. Neki od nas, kojima su još uvijek potrebni odgovori, uvjereni su, kao i naš Učitelj, da se on krije iza Vječnog Povratka Jednakog, međutim, nama današnjima čak ni jedan takav odgovor više nije potreban. Shvatili smo da je to samo naša duhovna djelatnost, odnosno nešto što nema direktne veze sa stvarnošću, kosom koji leti u pravcu sunca i vragolastim dimom koji se miješa s okolnim zrakom.

Ničim ne možemo pobiti nužno zavaravanje da smo Netko, a ne samo ‘oživotvorena energija’ jedne točke prostorvremena kojoj je omogućeno da nešto čini. A čovjek je upravo samo ono što čini. A mi smo ljudi koji od sveg činjenja, eto baš, najviše volimo misliti, i to je naša kob! Mi radije činimo refleksiju stvarnosti (vita contemplativa) nego da doista činimo nešto u stvarnosti (vita activa); radije mislimo o životu, nego ga prosto živimo… Uvijek će nas više privlačiti mozganje o njegovim mogućnostima, nego da ih spontano iskušavamo jednu po jednu… Zbog toga, naš život možda možemo najpravilnije opisati kao – iskustvo misli!

U drugoj knjizi Moje Borbe Knausgaard sa svojim prijateljem Geirom raspravlja jesu li njih dvojica sudionici ili promatrači vlastita života. Obojica su se vrlo brzo složila da su samo promatrači, pa ipak, onako neobavezno, Geir dometne: sudionici nikada ne mozgaju o tim stvarima; ova pitanja, čini se, muče samo promatrače. Što si manje svjestan to više sudjeluješ.

Osim toga, promatrač je pogrešna riječ u ovom kontekstu, to je svojevrstan eufemizam; pravo je pitanje je li čovjek paraliziran zbivanjima ili nije.

Možebitno je da smo upravo paralizirani zbivanjima oko sebe… odnosno da smo ustrašeni stvarnim životom… Ali upravo naš strah od stvarnosti čini da smo je sposobni prepoznati na svakom koraku kako bi je u što većem luku zaobišli!

*

*  *

Iluzije su priče o čistom duhu, moralu, dobru i zlu. ‘Oživotvorena energija’ kad nešto čini, to može samo za drugu ‘oživotvorenu energiju’ biti dobro ili loše, samo po sebi to nikada nije… Ne postoji Bog, ali postoji vjerovanje u Boga. Ne postoji konačna spoznaja, ali postoji življenje na način spoznavanja (biolozi bi dometnuli – za potrebe preživljavanja). Ne postoji najvrijednije umjetničko djelo – sva su umjetnička djela jednako vrijedna. Nešto je vrijedno jedino u odnosu na nešto drugo. I na koncu, ne postoje odgovori nego samo dobro postavljena pitanja (u filozofskom duhu). Religija, znanost, umjetnost i filozofija stoga nemaju cilja, kao duhovne moći one su samo način života i ništa više…

Ovime, kao da je i dugovječna borba iluzornih golijata – DUHA I EGA – u meni okončana. Ego nije ništa drugo doli ona razlika u mišljenju između onoga što mislimo o sebi i onoga što jesmo odnosno što činimo u stvarnosti. Najbolja motivacija za djelovanje je dobro mišljenje o sebi. Ne biti svjestan ničega osim dobrog mišljenja o sebi – to je ulaznica za sudjelovanje, ulaznica za stvarni život. Stvarno pomoći ljudima i za njih nešto učiniti, i stvarno im se moći suprotstaviti – i već smo u stvarnom životu, već ga živimo. Ali zašto su samo rijetki od nas na to spremni?

Ako ništa, barem pročistimo terminologiju! Jer, čini se kako su i ego i duh u mojim tekstovima ipak bili precijenjeni… Ne Ego, nego JASTVO je naziv za onu količinu ‘oživotvorene energije’ kojoj je omogućeno da iz jedne točke čini nešto u prostorvremenu. Između ostaloga, Jastvo može i misliti, a ako misli o sebi onda na svijet donosi Ego, a ako misli o drugim stvarima, samo ne o sebi, onda ‘otjelovljuje’ sam Duh… Iz ovoga je razvidno da netko može imati dobro mišljenje o sebi (čist, pozitivni ego, uobičajeni ego), ali i loše mišljenje (negativni ego koji rezultira niskim samopouzdanjem). Međutim, tu valja primijetiti da se Ego, kao samo jedna posebna vrsta mišljenja, nikako ne može odnositi na stvarni život, odnosno činjenje… U istom smislu, Duh je, onda, ona razlika u mišljenju o stvarima ovoga svijeta u odnosu na to što te stvari jesu, što za sebe čine u stvarnom svijetu. Iz ovakvoga duha, opet, bez problema mogu se izvesti sve četiri njegove sestre; od religije koja se prepoznaje kao mišljenje o Bogu koji stoji u pozadini svih stvari svijeta, do znanosti kao mišljenja koje razotkriva mogući potencijal stvari ovoga svijeta i tako dalje.

Koliko je ovaj tekst prilog viti contemplativi, iskreno, nisam siguran. Ali ako smo doista nerijetko paralizirani zbivanjima oko sebe – što nam drugo preostaje…?

%d bloggers like this: