Studeni 2018.

O Duhu i Životu (ničeancije xx.)

Posted in FILOZOFIJA, Misli, PASCAL, RELIGIOZNOST tagged , , , u 9:09 am autora/ice Magičar

Blaise Pascal: MISLI

124.

Čitam Pascala posvećeno, kako to i dolikuje jednom Duhu u ovu toplu jesen. Njegove misli su i moje! Njegovo dostojanstvo sadržano u njima je i moje dostojanstvo. Kako se ne raznježiti nad jednom ovako odrješitom i dubokom mišlju uz koju prianjam cijelim svojim čeznutljivim bićem:

“Ništa ne ističe više krajnju maloumnost nego ne uviđati kolika je to nesreća kad je čovjek bez Boga…”

No ta krajnja ljudska, duboka misao danas nailazi samo na podsmijeh. “Čitaš Pascala! Da, dobar je, samo pretjeruje s onom svojom religijom…”. Kako danas jednom technomanageru objasniti potrebu imanja Boga u svijetu novca u kojem on živi? Kako danas jednom djetetu objasniti potrebu imanja Boga u svijetu YouTubea i videoigara u kojem on živi? Kako danas bilo kome, učiteljici, doktoru, krovopokrivaču, glazbeniku, objasniti potrebu imanja Boga u svijetu u kojem oni žive?

No, čini se da mom Duhu nedostaje trenutak prosvjetljenja (koji je imao Pascal)… a možda ga, u mom slučaju, i ne može biti. Kao ‘sopstvenost cjeline’ ne mogu osjetiti tog “Pascalovog” Boga kako kroz mene gleda na svijet, gledajući samog sebe…

125.

Bog, kao Cjelina, besmislen je Bog. Bog, kao Cjelina, ne zna da je Bog. A možda je upravo to njegova gorka istina?

126.

Istinu Cjeline, Boga, nemoguće nam je izreći. Izričemo samo iluziju i te činjenice samo najdublji duhovi poput Pascala i Goethea bili su svjesni. Istina je mnogolika; druga riječ za – neizreciva. Nije istina Cjeline “Sve je jedno!” – to je samo smislena, razumljiva iluzija za koju mislimo da je najbliža Istini. Isto tako možemo tvrditi da je Cjelina razlomljena… I što ako je njena istina “Sve je razlomljeno!”? A kad to kažemo, čak se i bolje osjećamo, jer je takva Istina bliža našem iskustvu; no u načelu, Istinu Cjeline ne možemo (sa)znati zbog njene inherentne neizrecivosti.

127.

Istina Cjeline je jedna, ali se može izreći na bezbroj načina… Probajmo ići tim putem! Izricanje istine jedne ‘sopstvenosti cjeline’ – to bi onda bio Duh u čovjeku! Kao što postoje ‘sopstvenosti cjeline’ postoje i ‘sopstvenosti istine’ one jedne – Apsolutne Istine!

128.

Duh uvijek nastoji doprijeti do Apsolutne Istine. Samo Apsolutna Istina zanima naš Duh. Samo nju naš Duh kroz nas želi izreći… Ali Istina koju na kraju izriče samo je subjektivna Istina jednog bijednog Života. Svaki put kada se očituje, naš Duh promaši po Duhu, ali pogodi po Životu, jer stvori Iluziju koja Životu pomaže preživjeti…

129.

Međutim, sâm pojam Apsolutne Istine također mora biti jedna iluzija, jer je umotvorina Duha, premda objektivnost “toga” na što ukazuje ne mora biti opovrgnuta. Zagledani u jednu te istu sliku, u jednom trenutku vidjet ćemo portret mlade žene, a u drugom starice. Međutim, objektivno vidimo samo linije za koje se ne može reći što su po sebi… différance – to je onaj Derridain “trag” po kojem razlikujemo i odgađamo značenje

130.

Apsolutna Istina ne postoji. Ono što postoji je Istina Cjeline, svega danog, i koju bi mogla izreći samo Cjelina – taj naš skriveni, šutljivi Bog. Ali kad bi ju izrekao, to bi opet bila samo njegova subjektivna Istina koja ne bi morala “vrijediti” za nas.

131.

Kako je uopće nastao pojam Istine u Duhu? “Želim vidjeti stvari kakve jesu kako bih izbjegao Neugodu!”, morala je na početku kazati prva iskrica Duha u Životu, u tim trenucima neodvojiva od njega samog. No, vremenom, razvijeni Duh u Životu shvaća da je do Istine nemoguće doprijeti, da je ona njegova umotvorina, iluzija koja je samo trebala pomoći prevladavanju Neugode, odnosno patnje koju Život neprestano osjeća… Međutim, u osnovi Života kao takvog je patnja; patnja koju Život izaziva samim svojim načinom bivstvovanja, svojom prolaznošću i življenjem na račun drugog Života i svega drugog… Stoga se Neugoda ne može ukloniti!

132.

Ali tako smo barem došli do određenja Duha: Život koji misli – to je Duh! Život se samo ne živi, o njemu se (i u njemu) misli! Da je Životu dovoljno samo življenje, Život ne bi mislio, ali ipak misli, u početku samo kako bi prevladao, a kada je shvatio da to nije u stanju, onda barem iskupio patnju jednog Života… Što je logos ako ne druga riječ za Duh – za jednu začuđujuću mogućnost i sposobnost mišljenja o svijetu.

Itekako mogu pojmiti čovjeka bez ruku, nogu, glave. Ali ne mogu pojmiti čovjeka bez mišljenja: to bi bio kamen ili sirova živina.

Veličina čovjeka je u mišljenju.

133.

Ideja Volje za moći najveća je Iluzija Života. Ideja objektivne, Apsolutne Istine najveća je Iluzija Duha. Odatle, Život stremi Iluziji, a Duh Istini. No Život ne zna da je Volja za moć iluzija, dok Duh zna da do Istine ne može doprijeti, a to je ipak velika razlika.

134.

…ne treba da se varamo o sebi samima: mi smo automat [Život] koliko i duh [Duh]… Treba, dakle, uliti vjeru u obadva naša dijela: u duh [Duh] razlozima, koje je dovoljno da smo jednom u životu zapazili; i u automat [Život], navikom, i ne dopuštajući mu da posegne za suprotnu stranu…
(Prema Léonu Brunschvicgu pojam “automata” za Pascala predstavlja Život, pa su Pascalovi problemi i naši problemi!)

Dakle, ne treba se varati oko ljudskog života. Dvije najveće muke njegova Duha su uvid u njegovu prolaznost i uvid u njegovu inherentnu zloćudnost (življenje na račun drugog Života i svega drugog). No kada ljudski život ne bi imao Duha, imao bi samo jednu muku – neugodu odnosno patnju – i bio bi sveden na životinjski.

%d bloggers like this: