Studeni 2018.
O Duhu i Životu (ničeancije xx.)
Blaise Pascal: MISLI
124.
Čitam Pascala posvećeno, kako to i dolikuje jednom slobodnom duhu u ovu toplu jesen. Njegove misli su i moje misli! Njegovo dostojanstvo sadržano u njima je i moje dostojanstvo! Kako ostati ravnodušan na jednu ovako duboku misao:
“Ništa ne ističe više krajnju maloumnost nego ne uviđati kolika je to nesreća kad je čovjek bez Boga…”
No, ta duboka misao danas nailazi samo na podsmijeh. “Čitaš Pascala! Da, dobar je, samo pretjeruje s onom svojom religijom…”. Kako danas jednom technomanageru objasniti potrebu imanja Boga u svijetu novca u kojem on živi? Kako danas jednom djetetu objasniti potrebu imanja Boga u svijetu YouTubea i videoigara u kojem on živi? Kako danas bilo kome, učiteljici, doktoru, krovopokrivaču, glazbeniku, objasniti potrebu imanja Boga u svijetu u kojem oni žive?
125.
Bog kao Cjelina, besmislen je Bog. Bog kao Cjelina, ne zna da je Bog. A možda je upravo to njegova gorka istina?
126.
Istinu Cjeline – Boga, nemoguće je izreći; izričemo samo iluziju i kao da su te činjenice bili svjesni samo najdublji duhovi poput Pascalovog i Goetheovog.
Istina je mnogolika; neizreciva. Istina Cjeline “Sve je jedno!” samo je razumljiva iluzija koja nam se čini najbliža Istini. Možemo tvrditi i suprotno: da je istina Cjeline “Sve je podijeljeno!” i opet ne biti daleko od istine.
127.
Recimo da je istina Cjeline jedna, ali da se može izreći na bezbroj načina… U tom slučaju, kao što postoje ‘Sopstvenosti Cjeline’, postoje i ‘Sopstvenosti Istine’ one jedne – Apsolutne Istine!
128.
Duh uvijek nastoji doprijeti do Apsolutne Istine. Samo Apsolutna Istina zanima naš Duh. Samo Apsolutnu Istinu naš Duh kroz nas želi izreći… Ali Istina koju na kraju izriče samo je subjektivna Istina jednog bijednog Života. Svaki put kada se očituje, naš Duh ‘promaši po Duhu’, ali ‘pogodi po Životu’, jer stvori Iluziju koja Životu pomaže preživjeti…
129.
Ali moramo biti svjesni činjenice da je sâm pojam Apsolutne Istine također iluzija, jer je umotvorina Duha, premda objektivnost “tog nečeg” na koje ukazuje ne mora biti opovrgnuta. Zagledani u jednu te istu sliku, u jednom trenutku vidjet ćemo portret mlade žene, a u drugom starice. Međutim, objektivno vidimo samo linije za koje se ne može reći što su po sebi… možda différance – onaj Derridin “trag” po kojem razlikujemo i odgađamo značenje…?
130.
Apsolutna Istina ne postoji. Ono što postoji je Istina Cjeline, svega danog, koju bi mogla izreći samo ‘usta’ Cjeline – taj naš šutljivi Bog. No, kad bi ju i izrekao, ne bi li to opet bila samo njegova subjektivna Istina koja ne bi “vrijedila” za nas?
131.
Kako je uopće mogao nastati pojam Istine u Duhu jednog Života? Možda na osnovi želje da se stvari spoznaju kakve jesu kako bi se izbjegla Neugoda? Međutim, upravo spoznaja ‘stvari kakve jesu’ – da Život živi na račun drugog Života i svega drugog – imala je za posljedicu najveću Neugodu…. Život, sam po sebi, najveći je izvor patnji… i stoga se Neugoda ne može ukloniti!
132.
Tako smo došli do određenja našeg Duha: Život koji misli – to je Duh! Život se ne mora samo živjeti (i u njemu patiti), o njemu se (u njemu samom) može i misliti! Da je Životu dovoljno samo življenje, Život ne bi mislio, ali ipak to čini, u početku kako bi prevladao patnju, a kad vremenom shvati da to nije u stanju, onda kako bi ju iskupio… Što je logos ako ne druga riječ za Duh – jedna začuđujuću mogućnost samog Života da misli kako bi se naučio nositi s patnjom koja mu je inherentna.
Itekako mogu pojmiti čovjeka bez ruku, nogu, glave. Ali ne mogu pojmiti čovjeka bez mišljenja: to bi bio kamen ili sirova živina.
Veličina čovjeka je u mišljenju.
133.
Ideja Volje za moći možda je najveća iluzija jednog Života. Ideja objektivne, Apsolutne Istine vjerojatno je najveća iluzija jednog Duha. Zbog toga Život stremi Volji za Moć, a Duh Istini. No Život ne zna da je Volja za moć iluzija, dok poneki Duh zna da do Istine ne može doprijeti, a to je ipak velika razlika.
134.
…ne treba da se varamo o sebi samima: mi smo automat [Život] koliko i duh [Duh]… Treba, dakle, uliti vjeru u obadva naša dijela: u duh [Duh] razlozima, koje je dovoljno da smo jednom u životu zapazili; i u automat [Život], navikom, i ne dopuštajući mu da posegne za suprotnu stranu…
(Prema Léonu Brunschvicgu pojam “automata” za Pascala predstavlja Život, pa su Pascalovi problemi i naši problemi!)
O Duhu i njegovim Moćima 