Prosinac 2018.

Jesmo li ikad bili stvarni?

Posted in EKATARINA VELIKA, Par godina za nas, UMJETNOST - POSTMODERNA GLAZBA tagged , , , u 11:39 am autora/ice Magičar

EKATARINA VELIKA: Samo par godina za nas

Ništa me (u tako snažnom naletu) ne podsjeti na slom bivše države kao pjesme Ekatarine Velike s albuma Samo par godina za nas. Objavljene 1989., posljednje godine u kojoj je bivša država još uvijek nalikovala na državu, bez vlasti nacionalističkih stranaka, pjesme s tog albuma duboko su mi se urezale u srce. Kada se danas prisjetim 1989., dojma sam da su te godine umjetnička, i uopće, duhovna klima, kao i kultura u cjelini, u bivšoj državi bile na svom vrhuncu. Ništa čudno. Jugoslavija 1980-ih bila je država iz koje je politika iseljavala, pa je i u doslovnom smislu izgledala kao država-čardak – ni na nebu ni na zemlji. A sve se to događalo ne na osnovi nekakvog plana, ostvarenja “kulturne politike” nekad davno zacrtanog cilja socijalističke države, nego iz jednostavnog razloga što je nakon Titove smrti domaćim nacionalizmima trebalo neko vrijeme da se organiziraju kako bi započeli borbu koja će je na koncu usmrtiti. Na privremeno upražnjenoj pozornici političkih, društvenih i drugih vrsta previranja u Jugoslaviji 1980-ih, čini se, boravila je još samo kultura… A Prema Nietzscheovoj “formuli” – slaba država = jaka kultura – to se čini prilično shvatljivim.

U skladu s tim, Samo par godina za nas možda je jedan od posljednjih, originalnih kulturno-umjetničkih artefakata nastao pod sponzorstvom te neponovljive, kulturi i umjetnosti sklone, duhovne klime 1980-ih u državi na umoru… (iako treba naglasiti da su se i tijekom 1990-e pod njenim “sponzorstvom” još uvijek objavljivali izvrsni albumi poput onog Najvažnije je biti zdrav novosadskog Obojenog programa ili Bloodylon ljubljanske Mile Dojke Youneed). Sumoran i apokaliptičan početak istoimene pjesme s tog albuma u to vrijeme nije u meni budio toliku zabrinutost; ipak, ostavio je trag koji će u godinama koje dolaze presudno oblikovati moju nutrinu.

Moj prijatelj i ja
Sedimo na klupi
Gledamo zvezde
Slušamo vesti
Što su upravo stigle
Kažu da imamo
Još samo par godina za nas

Tako će me tridesetak godina kasnije turobna, defetistička atmosfera pjesama s tog albuma, pogotovo onih s druge, B strane, lako privesti u to, nikada zaboravljeno, vrijeme mojih devetnaest godina u kojima nisam znao kud bih sa sobom. Ono u čemu sam živio najavljivalo je svoj kraj, a ono u čemu ću živjeti još nije bilo stiglo… Osim toga, neprestano će me podsjećati na slom nečega davnog i velikog, dobrog i fantastičnog. Kako je kultura iz mjeseca u mjesec u bivšoj državi sve više cvjetala, a bivša država, pak, poput Svjetske Lade iz Džonijeve pjesme, bila u iščekivanju svog kraja, to se iz dana u dan činila sve nestvarnijom. Nisam li onda i ja, koji sam u njoj takvoj odrastao, morao u sebi zadržati nešto od te nestvarnosti…? Jer, ne zanimaju li me(ne) teme koje danas upravo nikog zanimaju, i ne pišem li o onome o čemu danas nitko ne piše…? Kako me, onda, pogotovo danas, neće pogađati stihovi koje je tada otpjevao Milan Mladenović, frontmen banda dječačkog lica, u pjesmi Ona mi je rekla s albuma Par godina za nas:

Ona mi je rekla
Tebe nema
Nikad nisi bio stvaran

Ipak, nije li baš pjesma Samo par godina za nas s istoimenog albuma istinski epitaf bivšoj državi, i njenoj pasioniranoj nestvarnosti, njenim “igrama na sreću”, u okružju vrlo stvarnih i u stvarnosti okorjelih država koje su iz prikrajka čekale na njenu krv? Ne iščitavamo li iz nje njenu povijest, čak i u ideološkom smislu?

Imali smo igračke
i živeli smo sve
Sve one igre na sreću
One igre za ljude
Što je smislio neko
Pre samo par godina za nas…

…i slavimo neke bezvezne stvari
Neke bezvezne priče
Što je smislio neko
U samo par godina za nas

Milan Mladenović znao je da im se bliži kraj; njemu i toj ničim objašnjivoj “kulturnoj slobodi” u Jugoslaviji 1980-ih, i da ono što dolazi više neće imati ničega umjetničkog i kulturnog po sebi. “Treba mi svet, otvoren za pogled otvoren za trčanje” neće se više moći pojaviti ni u primisli. Isto tako, i njegova gušterača kao da je to znala kada se konačno prepustila fizičkom pandanu onoga što ga je počelo gušiti u psihičkom… Sve to, možda i prije Milana, znao je Bojan Pečar, basist grupe, kada se bez prevelike pompe i nekog suvislog objašnjenja odselio u London upravo nakon albuma Samo par godina za nas. Možda je smatrao da je to i posljednji album Ekatarine…? Bilo kako bilo, Milan je s Margitom i novim basistom i bubnjarom snimio još dva albuma, ali, ostaje dojam, bez one umjetničke snage i intuicije koju je utrošio na Samo par godina za nas

Na sličnu pasioniranu nostalgiju koju osjećam prema vremenu kraja 1980-ih, i državi u kojoj sam odrastao, na svoje iznenađenje, naišao sam u filmu AI Stevena Spielberga; zadobila je začuđujući oblik “programirane nostalgije” za majkom umjetno-inteligentnog robotskog dječaka. Film je valjda htio pokazati da kada su emocije u pitanju, da nas čak i najperfidnija aplikacija umjetne inteligencije može zavarati. Iako programirana, emocija koju robotski dječak demonstrira kroz cijeli film pogađa nas kao da se radi o ljudskoj emociji. I kada ga glavna junakinja (koja je robotskog dječaka kupila kao proizvod) u jednom trenutku napusti, robotski dječak će je grozničavo, kroz cijeli film, nastojati ponovno pronaći, jer mu je program usadio u glavu da je ona njegova majka. Čak i nakon nekoliko stoljeća koje provede na morskom dnu, isključen, a čovječanstvo, u međuvremenu, nestane s lica Zemlje, kada ga neimenovana vanzemaljska vrsta pronađe, robotski dječak će i pred njima iskazati ponovno svoju jedinu svrhu – želju biti s njom, sa svojom “majkom”… i oni će mu ispuniti želju. Zahvaljujući sačuvanoj vlasi njene kose, privest je u postojanje na samo jedan dan, kako bi se on, robotski dječak, ponovno osjetio sretnim, jer je s njom uspio proživjeti ono za što je bio stvoren… (Možda je, gledajući robotskog dječaka, ta neimenovana vanzemaljska vrsta pomislila kako su ljudi bili prilično empatična vrsta…?) Bilo kako bilo, film ima za posljedicu našu nerazumnu uvjerenost da bi ovo što trenutno osjećamo u glavi moglo preživjeti stoljeća, baš kao ta programirana nostalgija robotskog dječaka… Pritom, Mind uploading nam prvi pada na pamet…

Mogu li, onda, zamisliti da netko, a mogu to biti čak i ja, zahvaljujući neslućenim mogućnostima tehnologije, preslušava(m) album Samo par godina za nas 2518. godine evocirajući atmosferu jednoga izgubljenog vremena na način na koji to činim danas? Vremena, koje je, zapravo, jedina istinska kuća našeg bitka? Oduvijek mu se želimo vratiti i samo to; biti tamo, u vremenu koje nas je izgradilo, u mom slučaju, u vremenu u kojemu je Par godina za nas tek objavljen, svjež i neisviran, i u kojem mi se “zavlači pod kožu” “programirajući” svojevrsne označitelje, podsjetnike na emocije koje sam tada proživljavao… I nisu li ti umjetno stvoreni označitelji-podsjetnici prebivali u mojoj nutrini, šćućureni u nekom kutku mojih uspomena baš kao i “programirana nostalgija” u robotskom dječaku, da bi nakon godina i godina mogli oživjeti i samo jednim preslušavanjem tog albuma…?

Iako već poodavno mrtvi, možda i zbog svega ovoga što sam naveo, Milan i Ekatarina Velika su za mene – “nestvarnog”, stvarniji nego ono što danas gledam na televiziji, ili što mogu opipati rukom. Moj duhovni prostor utemeljio se na duhu vremena države u svom propadanju. Jasno je da se mi, koji baštinimo taj prostor, danas doista činimo kao da nikada nismo bili stvarni. Nikada se nisam prilagodio na život u kojemu je “kulturna sloboda” postalo samo jedna od strategija kasnog kapitalizma, a ne “stvarnost od krvi i mesa”, i toj svojoj istini više ne mogu umaći.

2 komentara »

  1. caninho said,

    A znaš onaj njegov stih”To je stvaran svet oko mene – samo čekam da prođe” ? Dobro taj se može odmah povezat sa uzimanjem narkotika ali čini se da je i on za sebe već tada držao i da je znao da nije stvaran.

    • Magičar said,

      E pa da, taj stih sam u potpunosti smetnuo s uma, brate @caninho. Iako se čini da je “stvaran svet” za njega tada imao drugo značenje, na “Samo par godina za nas” putem usporedbe sa stvarnošću, čini se, proniknuo je u vlastitu bit…


Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

%d bloggers like this: