Prosinac 2018.

Jesmo li ikad bili stvarni?

Posted in EKATARINA VELIKA, Par godina za nas, UMJETNOST - POSTMODERNA GLAZBA tagged , , , u 11:39 am autora/ice Magičar

EKATARINA VELIKA: Samo par godina za nas

Ništa me (u tako snažnom naletu) ne podsjeti na slom bivše države kao pjesme Ekatarine Velike s albuma Samo par godina za nas. Objavljene 1989., posljednje godine u kojoj je bivša država još uvijek nalikovala na državu, bez vlasti nacionalističkih stranaka, pjesme s tog albuma duboko su mi se urezale u srce. Kada se danas prisjetim 1989., dojma sam da su te godine umjetnička, i uopće, duhovna klima, kao i kultura u cjelini, u bivšoj državi bile na svom vrhuncu. Ništa čudno. Jugoslavija 1980-ih bila je država iz koje je politika iseljavala, pa je i u doslovnom smislu izgledala kao država-čardak – ni na nebu ni na zemlji. A sve se to događalo ne na osnovi nekakvog plana, ostvarenja “kulturne politike” nekad davno zacrtanog cilja socijalističke države, nego iz jednostavnog razloga što je nakon Titove smrti domaćim nacionalizmima trebalo neko vrijeme da se organiziraju kako bi započeli borbu koja će je na koncu usmrtiti. Na privremeno upražnjenoj pozornici političkih, društvenih i drugih vrsta previranja u Jugoslaviji 1980-ih, čini se, boravila je još samo kultura… A Prema Nietzscheovoj “formuli” – slaba država = jaka kultura – to se čini prilično shvatljivim.

U skladu s tim, Samo par godina za nas možda je jedan od posljednjih, originalnih kulturno-umjetničkih artefakata nastao pod sponzorstvom te neponovljive, kulturi i umjetnosti sklone, duhovne klime 1980-ih u državi na umoru… (iako treba naglasiti da su se i tijekom 1990-e pod njenim “sponzorstvom” još uvijek objavljivali izvrsni albumi poput onog Najvažnije je biti zdrav novosadskog Obojenog programa ili Bloodylon ljubljanske Mile Dojke Youneed). Sumoran i apokaliptičan početak istoimene pjesme s tog albuma u to vrijeme nije u meni budio toliku zabrinutost; ipak, ostavio je trag koji će u godinama koje dolaze presudno oblikovati moju nutrinu.

Moj prijatelj i ja
Sedimo na klupi
Gledamo zvezde
Slušamo vesti
Što su upravo stigle
Kažu da imamo
Još samo par godina za nas

Tako će me tridesetak godina kasnije turobna, defetistička atmosfera pjesama s tog albuma, pogotovo onih s druge, B strane, lako privesti u to, nikada zaboravljeno, vrijeme mojih devetnaest godina u kojima nisam znao kud bih sa sobom. Ono u čemu sam živio najavljivalo je svoj kraj, a ono u čemu ću živjeti još nije bilo stiglo… Osim toga, neprestano će me podsjećati na slom nečega davnog i velikog, dobrog i fantastičnog. Kako je kultura iz mjeseca u mjesec u bivšoj državi sve više cvjetala, a bivša država, pak, poput Svjetske Lade iz Džonijeve pjesme, bila u iščekivanju svog kraja, to se iz dana u dan činila sve nestvarnijom. Nisam li onda i ja, koji sam u njoj takvoj odrastao, morao u sebi zadržati nešto od te nestvarnosti…? Jer, ne zanimaju li me(ne) teme koje danas upravo nikog zanimaju, i ne pišem li o onome o čemu danas nitko ne piše…? Kako me, onda, pogotovo danas, neće pogađati stihovi koje je tada otpjevao Milan Mladenović, frontmen banda dječačkog lica, u pjesmi Ona mi je rekla s albuma Par godina za nas:

Ona mi je rekla
Tebe nema
Nikad nisi bio stvaran

Ipak, nije li baš pjesma Samo par godina za nas s istoimenog albuma istinski epitaf bivšoj državi, i njenoj pasioniranoj nestvarnosti, njenim “igrama na sreću”, u okružju vrlo stvarnih i u stvarnosti okorjelih država koje su iz prikrajka čekale na njenu krv? Ne iščitavamo li iz nje njenu povijest, čak i u ideološkom smislu?

Imali smo igračke
i živeli smo sve
Sve one igre na sreću
One igre za ljude
Što je smislio neko
Pre samo par godina za nas…

…i slavimo neke bezvezne stvari
Neke bezvezne priče
Što je smislio neko
U samo par godina za nas

Milan Mladenović znao je da im se bliži kraj; njemu i toj ničim objašnjivoj “kulturnoj slobodi” u Jugoslaviji 1980-ih, i da ono što dolazi više neće imati ničega umjetničkog i kulturnog po sebi. “Treba mi svet, otvoren za pogled otvoren za trčanje” neće se više moći pojaviti ni u primisli. Isto tako, i njegova gušterača kao da je to znala kada se konačno prepustila fizičkom pandanu onoga što ga je počelo gušiti u psihičkom… Sve to, možda i prije Milana, znao je Bojan Pečar, basist grupe, kada se bez prevelike pompe i nekog suvislog objašnjenja odselio u London upravo nakon albuma Samo par godina za nas. Možda je smatrao da je to i posljednji album Ekatarine…? Bilo kako bilo, Milan je s Margitom i novim basistom i bubnjarom snimio još dva albuma, ali, ostaje dojam, bez one umjetničke snage i intuicije koju je utrošio na Samo par godina za nas

Na sličnu pasioniranu nostalgiju koju osjećam prema vremenu kraja 1980-ih, i državi u kojoj sam odrastao, na svoje iznenađenje, naišao sam u filmu AI Stevena Spielberga; zadobila je začuđujući oblik “programirane nostalgije” za majkom umjetno-inteligentnog robotskog dječaka. Film je valjda htio pokazati da kada su emocije u pitanju, da nas čak i najperfidnija aplikacija umjetne inteligencije može zavarati. Iako programirana, emocija koju robotski dječak demonstrira kroz cijeli film pogađa nas kao da se radi o ljudskoj emociji. I kada ga glavna junakinja (koja je robotskog dječaka kupila kao proizvod) u jednom trenutku napusti, robotski dječak će je grozničavo, kroz cijeli film, nastojati ponovno pronaći, jer mu je program usadio u glavu da je ona njegova majka. Čak i nakon nekoliko stoljeća koje provede na morskom dnu, isključen, a čovječanstvo, u međuvremenu, nestane s lica Zemlje, kada ga neimenovana vanzemaljska vrsta pronađe, robotski dječak će i pred njima iskazati ponovno svoju jedinu svrhu – želju biti s njom, sa svojom “majkom”… i oni će mu ispuniti želju. Zahvaljujući sačuvanoj vlasi njene kose, privest je u postojanje na samo jedan dan, kako bi se on, robotski dječak, ponovno osjetio sretnim, jer je s njom uspio proživjeti ono za što je bio stvoren… (Možda je, gledajući robotskog dječaka, ta neimenovana vanzemaljska vrsta pomislila kako su ljudi bili prilično empatična vrsta…?) Bilo kako bilo, film ima za posljedicu našu nerazumnu uvjerenost da bi ovo što trenutno osjećamo u glavi moglo preživjeti stoljeća, baš kao ta programirana nostalgija robotskog dječaka… Pritom, Mind uploading nam prvi pada na pamet…

Mogu li, onda, zamisliti da netko, a mogu to biti čak i ja, zahvaljujući neslućenim mogućnostima tehnologije, preslušava(m) album Samo par godina za nas 2518. godine evocirajući atmosferu jednoga izgubljenog vremena na način na koji to činim danas? Vremena, koje je, zapravo, jedina istinska kuća našeg bitka? Oduvijek mu se želimo vratiti i samo to; biti tamo, u vremenu koje nas je izgradilo, u mom slučaju, u vremenu u kojemu je Par godina za nas tek objavljen, svjež i neisviran, i u kojem mi se “zavlači pod kožu” “programirajući” svojevrsne označitelje, podsjetnike na emocije koje sam tada proživljavao… I nisu li ti umjetno stvoreni označitelji-podsjetnici prebivali u mojoj nutrini, šćućureni u nekom kutku mojih uspomena baš kao i “programirana nostalgija” u robotskom dječaku, da bi nakon godina i godina mogli oživjeti i samo jednim preslušavanjem tog albuma…?

Iako već poodavno mrtvi, možda i zbog svega ovoga što sam naveo, Milan i Ekatarina Velika su za mene – “nestvarnog”, stvarniji nego ono što danas gledam na televiziji, ili što mogu opipati rukom. Moj duhovni prostor utemeljio se na duhu vremena države u svom propadanju. Jasno je da se mi, koji baštinimo taj prostor, danas doista činimo kao da nikada nismo bili stvarni. Nikada se nisam prilagodio na život u kojemu je “kulturna sloboda” postalo samo jedna od strategija kasnog kapitalizma, a ne “stvarnost od krvi i mesa”, i toj svojoj istini više ne mogu umaći.

6 komentara »

  1. caninho said,

    A znaš onaj njegov stih”To je stvaran svet oko mene – samo čekam da prođe” ? Dobro taj se može odmah povezat sa uzimanjem narkotika ali čini se da je i on za sebe već tada držao i da je znao da nije stvaran.

    • Magičar said,

      E pa da, taj stih sam u potpunosti smetnuo s uma, brate @caninho. Iako se čini da je “stvaran svet” za njega tada imao drugo značenje, na “Samo par godina za nas” putem usporedbe sa stvarnošću, čini se, proniknuo je u vlastitu bit…

  2. damir said,

    .ima li smisla šta dodati….osim….da imam osjećaj kao da je…kao da je,,

    Kao da je bilo nekad
    i kao da je bilo tu
    pod velikim svetlim suncem
    pod velikim svetlim svodom

    Rucali smo meso
    glodali smo kosti dobrih zivotinja
    mi imamo snage
    mi imamo snage za jos dan

    Mi menjamo dan za noc
    mi menjamo noc za dan

    Prolaze brodovi
    trube u cast zvone na uzbunu
    deca uce da placu
    deca uce da poznaju svoj glas

    U toplim jaslama
    u hladu bora
    pod zidom cempresa
    mi menjamo nasu noc
    za neki tudji dan
    za neki tudji dan

    ….ako je umjetnost bila nadograđivana uzimanjem narkotika,,,onda je ista ta umjetnost tj glazba imala svoj temelj svoje uporište u sili Duha,,u svijesti o Patnji….Tajna koju Patnja krije u sebi jedna je od iskonskih potreba koje Čovječanstvo na svom kružnom spiralnom putovanju treba intuitivno svatit…EKV je nazreo tajnu.,zato je njihova umjetnost neuništiva,. jer proizlazi iz Svijesti o Duhu…o Patnji….to su vječni temelji…a ova danas muzika..izgleda da je bio u pravu baudrillard…informacija o događaju zamjenuje događaj sam…događaj u realnom vremenu jednostavno kao da se nemoze da se desi….kad razmislim stvarniji mi je događaj osvajanje bronce u francuskoj 1998 nego sad 2 mjesto u rusiji.,ne to nije to,,sta je to bilo nedavno pa da treba proc vrijeme da se emocije i stvari slegnu.,nego sve ono twitanje sheranje video klipovi javljanja igrača jednog drugog mišljenja jedna druga treća.,.kao da informacija zamjenjuje sam događaj.,.neznam dragi magičaru..toliko je sve izloženo pogledima mass medijima..mislim da je problem u meni kao što simpatično kaže george iz seinfielda ..neznam što da kažem više.,.osim mozda…

    Nisam rekao nista
    sto bi moglo da znaci
    nisam nasao onu pravu rec
    koja moze da veze, koja moze da boli
    kojoj verujem, verujem…..

    • Magičar said,

      Ovo ti je jedan od najboljih komentara dosada, @damire!
      “… svijesti o Patnji….Tajna koju Patnja krije u sebi jedna je od iskonskih potreba koje Čovječanstvo na svom kružnom spiralnom putovanju treba intuitivno svatit…EKV je nazreo tajnu…”
      Upravo se patnjom sada bavim u svojim mislima pa mi je jako blisko ovo o čemu pišeš.
      Ili ovaj podsjetnik na Baudrillarda “informacija o događaju zamjenuje događaj sam”…
      Ne možemo tako lako mislima zahvatiti ovo doba, kao ni ljudsku prirodu… pa mi se čini da sam ovim postom jednostavno uzeo kratki predah. Dok sam čitao Pascala cijelo vrijeme slušao sam EKV, i očito je da sam ovim tesktom dao obol provođenju svog slobodnog vremena u studenom 2018. ali i onom prošlom u studenom 1989. 🙂

  3. damir said,

    ponekad kad se skupi.,.sve ono što tišti Čovjeka.,a pogotovo Suvremenog,. nikad bolje mogućnosti komunikacije., a Čovjek tako sam.,.fali Komunikacije.,.istinske…ljudske….,još i ovo vrijeme u susret Božića.,.di su jaslice di je Josip di je Marija di je Isus,.o Bože.,.pa zar se Betlehem mora i treba desiti u Meni.,..što da ponudim sebi.. bližnjima ..Bogu…oprosti magičaru malo me obuzelo blagdansko raspoloženje.,ajde bar imam…alibi…triba znat kako biti u društvu- sam sa Sobom…ja se još učim….

    ĐANI MARŠAN ADIO

    Sva izgubljena zrna sna,
    odjednom se vrate
    zbog susreta što traj tren
    k’o zvjezdani trag,
    od godina ja mogu tek pokloniti sate,
    a ti vrijediš više.

    U jesen vodi ovaj put
    u magle i tuge
    a tebi treba sretan smijeh
    i sunčani sjaj
    i nježna ruka da na dlan ti prosipa duge
    u tisuću boja.

    Adio, adio, adio, adio,
    ne dodiruj više moje dane,
    nemiri mi mnogi i oluje kradu san,
    moram biti sasvim sam.

    U očima ti kiša zri
    k’o proljeće blaga,
    jer misli moje slutiš već
    dok idem u noć
    i hvala ti za svaki tren djevojčice draga,
    hvala za nadu.

    Adio, adio, adio, adio,
    ne dodiruj više moje dane,
    nemiri mi mnogi i oluje kradu san,
    moram biti sasvim sam……

  4. Magičar said,

    Ali gdje nađe Đanija Maršana i stavi ga u isti tekst s Ekatarinom Velikom! 🙂


Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

%d bloggers like this: