Studeni 2011.

Priča o kuhanju i pisanju

Posted in Adio kauboju, KNJIŽEVNOST - PROZA, SAVIČEVIĆ IVANČEVIĆ tagged , , at 10:56 am autora/ice Magičar

Olja Savičević Ivančević: ADIO KAUBOJU

Između mene i odgovornih s televizije dogovor je brzo pao. Nitko nije u stanju odbiti tako unosnu ponudu. Od dvije do nevjerojatnih i vrtoglavih dvadeset tisuća kuna na mjesec za tajno snimanje moje žene dok je zaposlena u kuhinji. Snimci bi se iskoristili za neku verziju kuhinjskog Big Brothera, emisiju „Uhode u kuhinji“, u kojoj bi se tajno snimanim aktivnostima žena dodjeljivali bodovi za ovu ili onu kuhinjsku djelatnost. Bodovi su se mogli zaraditi za pripremu zaprške, kao i za ispečen komad teletine. Čak se gledalo i na vrijeme pripreme jela. Ukoliko bi žena kuhala kasno u noć ili rano ujutro dobivala bi dodatne, bonus bodove.

– Kameru smo instalirali točno iznad kuhinje kako bi obuhvaćala njen kompletan tlocrt i davala pregled onoga što se u njoj radi. – objasnio mi je tehničar s televizije srčući voćni jogurt poput prave svinje. Bio je ugojeni tridesetpetogodišnjak s plosnatim brkovima vučjeg izgleda. Na ovaj način lice moje žene ostalo bi skriveno za javnost, ali bi se vrlo dobro vidjelo što radi, koliko je vrijedna.

Bio sam vrlo uzbuđen pristajući na ovaj nesvakidašnji dogovor. Emisija se prikazivala u nekom neuglednom terminu četvrtkom, odmah iza top sapunice. Mala je vjerojatnost da će se do tog doba moja žena zadržati pred televizorom. Na taj način mogao bih pokupiti sve novce koje bi ona eventualno zaradila. Ako bi postala glavni pobjednik, onda joj ne bih mogao tajiti ovu medijsku avanturu u koju sam nas besramno upustio i morao bih joj sve priznati; momci s televizije došli po nju i odveli bi je u studio kako bi završnu emisiju snimili s njom uživo.

Kad je stvar napokon krenula drhtao sam kao prut. U rukama sam nakon duljeg vremena držao knjigu jednog domaćeg autora. ADIO KAUBOJU Olje Savičević Ivančević trebala je utažiti moju neprestanu glad za književnošću. Međutim, od uzbuđenja nisam mogao čitati. U trenutku paljenja ringle na plinskom šporetu kamera će se aktivirati i snimanje započeti. A moja je žena upravo to učinila! Zapalila je ringlu!

Za prvi put, sve je dobro prošlo. Pripremila je jednostavnu salatu s povrćem; naribala kupus, skuhala tijesto, u sve to ubacila kojekakvih sastojaka od ulja, margarina, luka i sl. i sve to zapržila u rerni. Priprema jela nije bila toliko zahtjevna, ali ju je moja žena vrlo revno obavila. Nagrada je ubrzo došla. Prvih 50 bodova u prvoj emisiji.

Ubrzo se pokazalo ono u što sam bio već godinama uvjeren: mojoj ženi nema premca u kuhinjskim poslovima. Svakog četvrtka puštali su barem jedan kratki film iz njenih kućanskih radinosti a u trećoj emisiji kad je neprikosnoveno preuzela vodstvo u ukupnom poretku, prikazali su ih dva. Nije prošla nijedna emisija a da se moja žena nije pojavila u njoj, bilo u trenutku dok je pržila zapršku, mikserom mutila jaja ili sjeckala luk. Sjećam se, u vezi sjeckanja luka, gost u studiju, ugledni kulinarski stručnjak, komentirao je moju suprugu riječima od kojih me i sada podilaze srsi:

– Zamislite, i kad joj krenu suze za oči ona nastavlja sa sjeckanjem. To je prava domaćica! To treba pohvaliti!
– Hoćete reći da se radi o prekaljenoj domaćici koja i kad bi se opekla ili, ne daj ti bože, rasjekla prst, nastavila sa svojim poslom? – neumjesno je upitala atraktivna glupača u liku televizijske voditeljice kakve su danas u modi.
– Ne, ne; hoću reći da ta žena vrlo dobro zna da luk momentalno ugrize za oči i – ako ujed nije snažan, ako se može izdržati – da se više neće ponoviti… Zbog toga je nastavila sa sjeckanjem…

Topio sam se u fotelji pri pomisli na svu tu silnu lovu koju ćemo zaraditi. Gotovo da sam zaboravio na knjigu koju sam kanio čitati dok je moja žena zaposlena u kuhinji. Čudno stoji s tom domaćom književnošću, teško da mogu izdvojiti knjigu i autora koji su po mom ukusu. Prije četiri godine pročitao sam roman Roberta Perišića „Naš čovjek na terenu“ i bio, recimo, relativno zadovoljan; u međuvremenu, pod mojim rukama su se našle i stranice s rečenicama Damira Karakaša, sad čitam Olju, ali tu se priča o susretu moje katkad zabrinjavajuće žestoke potrebe za upijanjem romanesknog pogleda na svijet i hrvatske književnosti i završava. (Više puta sam u prolazu, između polica Profilovog Megastora u Bogovićevoj, uzimao u ruke knjige hrvatskih autora, ali i vrlo brzo ih vraćao na njihovo mjesto. Ako vas nakon nekoliko pročitanih rečenica u bilo kojem dijelu romana/priča ništa ne mami čitati dalje – klonite se te knjige – nije za vas; ubrzo sam tim načinom otkrio da hrvatska književnost uglavnom nije za mene). Čovjek ne može izbjeći osjećaj da s našom književnošću nešto nije u redu, da ima nešto posrano u njoj, u što zasada ne bih ulazio. Dok ste trepnuli okom zaradite prozivanja po medijima, tjeraju vas da se tučete riječima, maltene da opravdavate svoj, godinama pažljivo izgrađivan, književni ukus.

Na istoku je industrijska zona. Istok je velika nasukana olupina. Brodogradilište s visokim zelenim dizalicama, hangari, tvornica cementa i napuštena željezara, a iza te goleme ropotarnice, na rubu poluotoka, olinjali je Staro Naselje s poštom i crkvom i tamnim žitkim muljem u zagađenom portu, smiješno mjestašce ispod udaljenih nebodera koji noću žmirkaju na nas dolje.

S raskošnih i blještavih rečenica Olje Savičević Ivančević pogledom pređem preko zaposlenog i pomalo natmurenog lica moje žene. Upravo je dovršavala pitu s jabukama na koju će tek na moje insistiranje posuti šećer u prahu.
– Šećer ti je već unutra, prase jedno! – podviknula je.
– Znam, ali s njim pita mi je još slađa!
Kakva vrednica, ta moja žena. Ali ne daj bože da joj to kažete.

U pretposljednjoj emisiji „Uhode u kuhinji“, sasvim nenadano, moja je žena izgubila čelnu poziciju. Prikazali su montiran film od više filmskih isječaka u kojem mojoj ženi, ni manje ni više, nego tri puta prekipi mlijeko! Svaki put, nalazila se ni metar od velikog sivog lonca, ali i svaki put se prekasno stizala okrenuti i mlijeko bi joj prekipjelo. Nisam joj smio pomoći, jer, ako bi se druga osoba umiješala, kamera skrivena u svjetiljci na plafonu momentalno bi prestala snimati.

Nazvao sam urednika emisije i požalio se.
– Kako to da se u slučaju kad ti prekipi mlijeko gubi čak 50 bodova? Nije li to malo previše?
Nakašljao se ravno u slušalicu prije nego će mi odgovoriti.
– Nisam pozvan komentirati odluke kulinarskih stručnjaka. Valjda oni imaju dovoljno jake razloge zašto su donijeli takvu odluku. Nego, i s drugim i s trećim mjestom dobivate nešto love koja nije za bacit. Što bi bilo da se nismo pojavili na vašim vratima? Bolje vam je ako uzmete ponuđeno. – zaključio je.

Morao sam se pomiriti sa situacijom. Zamislio sam Olju Savičević Ivančević kako negdje u nekoj otočkoj konobi sjedi, pijucka crno vino i piše svoj novi roman – zahvaljujući stipendiji Ministarstva kulture. Oko novaca se danas sve vrti. Piscima se mora platiti da pišu, inače neće pisati. Čak i ti ‘moji’ domaći pisci, pisci po mom ukusu, Robert Perišić i Olja Savičević Ivančević po medijima pletu istu žalopojku kako se književnost u Hrvata ne cijeni, kako su potplaćeni za svoj posao i ostale slične bedastoće. Dok Robert Perišić smišlja nove modele stipendiranja za pisanje romana (jer očigledno novi neće napisati po starim pravilima), Olja piše članke za internetske portale u kojima proziva valjda i same čitatelje što ne čitaju romane koje hrvatski pisci objavljuju i svesrdno poziva na spas hrvatske književnosti. Pomislim, zašto se oni svi lijepo ne ugledaju na moju ženu? Da li njoj treba slava, pažnja i novac za svoja kulinarska umijeća i iznimna snalaženja po kuhinji? Svaki pisac koji piše kako bi jednog dana postao slavan, ne može na kraju postati dobar pisac, ne može izvući iz sebe ono najbolje. Pisanje treba uzimati kao pripremu hrane, u tome mora biti neke podzemne strasti kojoj nikada nećemo biti u stanju otkriti izvor.

U posljednjoj emisiji „Uhode u kuhinji“ pozvali su pobjednicu, 38-godišnju Čakovčanku valovite, na mjestima čupkaste kose, bljedunjava i ugojena lica da primi nagradu. Slučajno, i moja žena se u toj prilici nađe pokraj televizora.
– Kad mi je muž rekao što je učinio, pozvao sve te ljude, i da su me tajno snimali, mislila sam da ću propasti u zemlju. Sva sreća pa mi je odmah iza toga kazao da sam osvojila nagradu… – prepričavala je sva zajapurena svoje doživljaje Čakovčanka.
– Kakvi idioti… – u slatkom neznanju oglasila se moja žena prije nego li će započeti kuhanje ručka za sutra.

2 komentara »

  1. bornaija said,

    A ne, ne! Ako me nakon par rečenica knjiga ne mami na čitanje ja baš mislim da je moram pročitati. I nakon par stotina rečenica.
    Jer kad me knjiga odmah primami na čitanje ja je odmah i pročitam, ali na kraju zaključim da ja ne bih tako pisao. I zato nakon hrpe tih odmah-me-pročitaj knjiga ja još uvijek ne pišem!

    Tako sam odlučio čitati knjige koje me guraju od sebe. A guraju me od sebe na taj način da me nekoliko pročitanih rečenica odvuku u neke misli o tome što piše u njima pa nakon desetak stranica shvatim da ne znam što sam čitao. Kaže Italo Calvino u ‘Ako jedne zimske noći…’ (cit.):
    ‘Nemojte se čuditi što vidite da mi oči stalno lutaju. Zapravo, to je način na koji čitam, samo tako mi čitanje može biti od neke koristi. Ako me knjiga doista zanima, mogu je slijediti samo nekoliko redaka, a zatim moja svijest, uhvativši se neke misli koju joj je knjiga pružila, ili nekog osjećaja, ili pitanja, ili slike, dolazi do ruba te misli i počinje skakati s misli na misao, sa slike na sliku, razvijajući se u razmišljanja i maštanja koja moram slijediti sve do kraja, udaljujući se od knjige sve dok je ne izgubim iz vida. Ne mogu bez toga poticaja što mi ga daje čitanje, i to duboko čitanje, premda od svake knjige mogu pročitati samo nekoliko stranica. Ali već i to nekoliko stranica sadrže za mene cijele svemire koje nikad ne uspijevam do kraja istražiti.’

    Rekla je moja draga da u tom opisu vidi baš mene. A kako ona mene bolje poznaje nego se ja poznam, zašto joj ne bih vjerovao.
    I tako sad iza mene ima hrpa knjiga koje nikad nisam pročitao, ali ih još uvijek čitam. I to je dobro, dapače jako dobro za mene jer još uvijek nisam rekao da ja tako ne bih pisao. Znači postoji šansa da propišem. Pa makar puko!
    UBR – mo’š mi poslat kontakt za tu emisiju?
    Naime, ja isto kuham i to izuzetno maštovito, i nikad mi ni jedno jelo ne liči na prethodno ili neko buduće, i mislim da bih polučio općenarodni uspjeh, a kako mi je malo gusto s financijama, svaka pinka je dobrodošla.
    I kažeš, nema u hrvatskoj pisaca po tvom ukusu. E jes’ me nasmij’o k’o psa! 🙂

  2. Magičar said,

    A ja sam mislio da ljude nerviram sa svojim sporim čitanjem… Za roman od kojih dvjestotinjak stranica treba mi najmanje dva mjeseca da ga pročitam. Ali to je zato što se često vraćam na pročitano; očigledno, svi romani koje sam čitao prethodno su pomno odabrani prema mom specifičnom ukusu, kako bih iskreno uživao u čitanju, iako ovo uživati zvuči prepovršno i ne pogađa bit. I onda bjesomučno podvlačim, podvlačim i samo fraze tipa “cvijeće, blještavo i nepomično” a ne samo neke zaokružene misli autora…

    Ali Calvino i ti me definitvno prestižete! Kakva osjetljivost na same riječi, to si doista ne mogu predočiti. Mogu samo iskazati strahopoštovanje i planirati podiću u knjižnici koju knjigu od Itala, jer, stid me priznati, od njega do danas nisam još ništa pročit’o. Što se tiče Bornaije, on još uvijek ne piše, koliko sam samo puta kliknuo na Budi promjena (prozni oblik njegove duše), međutim ništa, nema novog zapisa… 🙂


Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: