Studeni 2018.
Praznina puna Boga
Blaise Pascal: MISLI
I ponovno ću započeti post istim riječima. I dalje “…čitam Pascala posvećeno, kako to i dolikuje jednom Duhu u ovu toplu-hladnu jesen. Njegove “misli” su i moje! Njegovo dostojanstvo sadržano u njima je i moje dostojanstvo.” Ali tko bi volio ovu jesen?! Na početku, s toliko zasljepljujućeg sunca i dosadnoga, na momente nepodnošljivoga, južnog vjetra, a na kraju, sa svim tim preranim mokrim snijegom i niskim temperaturama koji me plaše oštrinom nadolazeće zime?! I tko bi znao kakav stav zauzeti prema Pascalu, koji u prvom dijelu svojih Misli na nesumjerljiv način oslikava konture ljudskog bijednog stanja, a u drugom, uporno i bez prestanka trubi o tom svom Bogu kojeg danas, jednostavno, ne mogu osjetiti (kako bi on to htio)…?
Pa to je zato, reći će Pascal, jer je Bog…
…jedan skriveni Bog, i da je on, otkako se priroda iskvarila, ostavio ljude u zaslijepljenosti, iz koje mogu izaći samo pomoću Isusa Krista, izvan koga je uskraćeno svako općenje s Bogom.
Uostalom, dokazi kršćanske religije, prema Pascalu, i “…nisu takve prirode da bi se moglo reći da su savršeno [uvjerljivi].” Štoviše, nama se čine da su više neuvjerljivi nego uvjerljivi! A na jednom mjestu, gotovo izvan svakog razuma, Pascal će napisati:
Uvidite, dakle, istinitost religije iz same njene nejasnosti.
Kako je, onda, uopće došlo do toga da čovjek povjeruje u Boga? I zašto mu je Bog potreban?
Pa iako se u drugom dijelu Misli Pascal silno trudi(o) dati odgovor na to pitanje, upravo će tu zakazati iskazujući svoju najdublju naivnost… Čitati Misli nakon sedmog odjeljka (Moral i doktrina) čisti je gubitak vremena. Njegovi razlozi za vjeru u Boga nedostatni su da u nju uvjere ljude ovog doba… Zbog toga, danas biti bez Boga ne može biti povod ni za pogrdu ni za pohvalu – (nego) samo za duboku nesreću. Zbog toga i ne mogu unaprijed osuđivati ni pohvaljivati one koji nakon razmišljanja o ovim pitanjima odustanu od daljnje potrage. Mnogi, vrlo duboki, duhovi našeg vremena zbog toga prebivaju u onoj, filozofima dobro znanoj, skeptičkoj šutnji “religioznog indiferentizma”, u koju često i sâm zapadam.
Usprkos svemu, Pascal vjeruje da su ljudske misli te koje su u mogućnosti iskupiti ove grozomorne uvide. Mi znamo da smo prolazni, a univerzum o tome ništa ne zna. Mi znamo da u sebi neprestano moramo obuzdavati zlo, a univerzum o tome šuti. I kako toj muci stati na kraj? Opet i opet, pomoću misli… Duha. I onda, kako živjeti na ovoj ubogoj planeti sa znanjem o svojoj prolaznosti i zloćudnosti? Ako se složimo s Pascalom da je znati kako živjeti s tim grozomornim znanjem upravo ‘najfilozofskije’ za čovjeka, dobit ćemo i njegov odgovor.
Mi zamišljamo Platona i Aristotela samo u dugim učenjačkim odorama. To su bili društveni ljudi koji su se, kao i drugi, [smijali] sa prijateljima; i kada su se zabavljali pišući svoje Zakone i svoju Politiku, oni su to činili razonodeći se; to je bio najmanje filozofski i najmanje ozbiljan [dio] njihovog života. Najfilozofskiji je bio: živeti prosto i mirno.
Ako su pisali o politici, to je kao da bi zaveli red u jednu ludnicu: a ako su se pravili da o tome govore kao o nekoj krupnoj stvari, to je otud što su znali da [luđaci] kojima govore misle da su kraljevi i carevi. Unosili su se u njihova gledišta da bi sveli njihovu ludost na što je mogućno manju [mjeru].
No “običan čovjek” ne može živjeti “prosto i mirno”. On uvijek dolazi na svijet sa svojim strastima. Zbog toga i Pascal, poput većine slobodnih duhova, dijeli ljude na “obične”, puk, “svjetinu”, i one koji to nisu. “Običnim ljudima” upravlja se putem navike, reći će, a “neobičnima”, “filozofima”, slobodnim duhovima, ili, kako ih je Nietzsche nazivao, “ljudima višeg ukusa” – putem uvida (u istinu). Ničim drugim doli navikom čovječanstvo dolazi do reda u svom postojanju. Što je napredak ako ne “širenje reda”, kazao je i August Comte još u 19. stoljeću. Zahvaljujući tom uvidu, na stranicama Misli koje slijede Pascal će stići do svojih možda najdubljih misli… Poslušajmo kako zbori “najinteligibilniji” Pascal, obasjan tim čudesnim, hladnim svjetlom razuma o temeljnoj crti ljudske prirode:
Može li išta biti šaljivije do to da netko ima prava da me ubije ako stanuje s one strane vode, i ako je njegov vladar u raspravi s mojim, mada ja nisam u nikakvoj raspravi s njim?
Ništa, po samom razumu, nije pravedno po sebi; sve se remeti vremenom. Običaj sačinjava svu pravičnost iz toga jedinog razloga što je usvojen; to je tajanstven osnov njegovog ugleda.
…običaja se treba pridržavati samo zato što je običaj, a ne zato što bi bio razuman i opravdan. Ali puk ga se pridržava samo iz razloga što misli da je opravdan. Da nije tako, on ga se više ne bi pridržavao, makar da je to običaj. Jer ljudi hoće da su podčinjeni samo razumu ili pravdi…
Bilo bi, dakle, dobro da se ljudi pokoravaju zakonima i običajima zato što su zakoni…
Tako im je pokoran; ali je sklon da se pobuni čim mu se pokaže da oni ništa ne [vrijede]; što se može pokazati za svakog od njih, gledajući ga s jedne [izvjesne] strane.
Međutim, baš to pokazivanje “s jedne [izvjesne] strane” da zakoni ništa ne vrijede, može se, na Pascalovu žalost, primijeniti i na sve drugo, pa tako i na pitanje postojanja Boga. Zbog toga nas tako silno čude i njegova dubina i njegova naivnost! Upravo on sâm dao nam je formulu zašto se u Boga vjeruje: zato što nam je to netko nekad davno rekao. U Boga vjerujemo – iz čiste navike! Ali to nikako nije nekakva tričarija, kako bi se moglo pomisliti na prvi pogled. Vjerovanje u Boga iz navike je od presudne važnosti, kao i vjerovanje u zakone odnosno u red u svijetu! Vjera u Boga i zakone iz navike, u konačnici, spašava nas propasti, konačnog izumiranja! No kao da je i sama zbilja koja nas okružuje (u startu) “puna Boga”… – ona je za nas “Praznina puna Boga” te nam, kao takva, omogućava preživljavanje. Stoga, nikada nećemo biti sigurni je li naš Bog uistinu postoji ili ne. Ali poimajući Boga u smislu kako su to činili rabini u knjizi Povijest Boga Karen Armstrong kazavši da je Bog takvo biće koje ne mora čak ni postojati, a da bi opet zadržalo svoju najveću nužnost i izvjesnost u svijetu, dolazimo do toga da se tim pitanjem ne moramo čak ni zamarati. Samo se moramo potruditi u oblikovanju te dane nam “praznine pune Boga“, kako bismo stvorili onoga Boga u kojeg ćemo stvarno vjerovati. Razumom je to teško učiniti, ali zahvaljujući Pascalu, znamo da se to može učiniti! Kao što ne možemo lažirati vlastitu strast prema nečemu i nekomu, tako ne možemo lažirati ni moć da u nešto vjerujemo ili ne vjerujemo.
Na ovom mjestu, u Žižekovom maniru – a to ponekad znači i na rubu primjerenosti – ne mogu a da se ne prisjetim crtića Kung-Fu Pande koji sam nekoliko puta pogledao s djecom, svaki put ostajući potresen dubinskom porukom filma. Kada se Zmajski borac napokon domogne Svitka Palače od žada koji je bio namijenjen njemu, otkrit će da on ne krije nikakvu tajnu, štoviše, da je prazan, zrcaleći samo onoga koji ga u tom trenutku gleda, a u crtiću to je bucmasto dobroćudno lice našeg pande – izabranog Zmajskog borca. Pandu će to zbuniti, međutim, kada mu njegov “tata” – iako se radi o ptici koja ga je usvojila te se samo izdaje za njegovog “tatu” – otkrije da njegova juha nema nikakav “tajni sastojak” po kojemu je poznata i cijenjena u cijelom kraju – shvatit će poantu praznog Svitka Palače od žada. Dovoljno je samo reći da nešto vrijedi – a u slučaju Boga – da postoji, i svi će u to povjerovati čudovišnom moći navike koju posjeduje svaki život.
Tako smo na kraju, u isto vrijeme, i dali i oduzeli pravo Pascalu, kao što to znamo učiniti i sa mnogim drugim stvarima…
I Život i Duh su stvarni, i za svoju stvarnost zahvaljuju jedno drugome. Život Duhu što je život priveo u svijest, Duh Životu, jer bez Života Duh ne bi postojao. Čisti Duh, kako je to kazao još Nietzsche – čista je glupost. Život se očituje u nesvjesnom, a Duh u svjesnom, Život živi, a Duh misli… Život se mami moćima, a Duh istinom. Život ako želi preživjeti mora dopustiti Duhu misliti, a Duh ako želi živjeti mora biti položen u Život.
A ti Pascalovi “obični ljudi” koji nam se danas (sve više) čine kao lijepe, oku, ali samo oku, ugodne, životinje, upravo u njima mi vidimo toliko života, koliko malo duha. Snažniji su od nas, strastveniji, opušteniji i lakomisleniji od nas, jedino nisu nimalo skloni razmišljanju poput nas… Naša samoća na ulici nekog grada time je potpuna… Naša samoća – a to sam vam upravo želio reći – postala je ona, Pascalova…
O Duhu i njegovim Moćima 
Ianus Christius said,
Studeni 2018. u 11:55 pm
…Nekad su znanstvenici bili religiozniji i duhovniji, te kreativniji i pametniji nego ovi danasnji roboti, ulizice i lijencine koje sisaju drzavnu sisu ili dobivaju pare od multinacionalnih lopovskih korporacija za svoje retardirane i beskorisne projekte. I ne znam kakve su to lazi, da je nekad znanost bila protiv Crkve, kad su najveci umovi svijeta, pocevsi od Newtona, Kopernika, Einsteina, Tesle, Galilea, itd. bili izrazito religiozni…
Magičar said,
Studeni 2018. u 11:42 am
Potpisujem sve od riječi do riječi, @Ianuse Christiuse! Ono što nedostaje današnjim znanstvenicima možda je i strast prema onom čime se bave. A imali bi je kada bi ona bila položena u religiozne sfere. Vjerovati pa barem u božansku stranu prirode možda bi iskupilo njihove beskorisne projekte podčinjene kapitalizmu!
Ianus Christius said,
Prosinac 2018. u 12:22 pm
Duhovnost i znanost, one istinske, a ne ovako izvjestacene kao danas, uvijek su isle ruku pod ruku, unatoc mnogim danasnjim neinformiranim kriticarima koji tvrde suprotno…
damir said,
Studeni 2018. u 1:28 am
da nisam naišao na njegov lik i djelo,,nebi nista znao o kršćanstvu…meister eckhart knjiga bozanske utjehe,.vraćao sam se iz noćne.,knjiga mi je bila u torbi.,u 6 sati ujutro sam je torbu odložia na zidić isprid kuće.,išao sam sekund do auta.,.nije mi ni do dokumenata bilo.,koliko do knjige.,.ima je na internetu al ne volim na ekranu čitat…knjiga u ruci je knjiga u ruci…teško je doc do nje…poz za magicara
Magičar said,
Studeni 2018. u 11:04 am
Meister Eckart, Knjiga božanske utjehe? Samo sam čuo za nju, ali imat ću je u vidu… Mislim da se radi o nepatvorenoj čistoj mistici, na koju sam katkad slab… 🙂 Pozdrav i tebi Damire!
damir said,
Studeni 2018. u 9:15 pm
kršćanski mistik a jako sličan zen budizmu…zanimljivo…uistinu kršćanstvo u svom najboljem svijetlu…u išćekivanju iduceg texta,.stay tuned.,.
mRđa zlopogleđa ili o nekim glupostima – AleksandraNM said,
Studeni 2018. u 10:57 pm
[…] Dovoljno je samo reći da nešto vredi – a u slučaju Boga – da postoji, i svi će u to poverova… […]
Zlatko Kozina said,
Prosinac 2018. u 11:34 am
Kako netko zna da je ateist?Bog ili općenito pojam Boga mu nikada i niti u jednoj situaciji mu ne pada na pamet.
Prvo i osnovno je što nikad ne treba smetnuti s uma:Vjera je dar Božji.Nezasluženi.
To će reći kako vjera u Boga ne dolazi ISKLJUČIVO vlastitim naporima.Čovjek svoj obol mora dati,naravno,ali Bog je taj koji dolazi k čovjeku,a ne obrnuto.A najčešće mu dolazi s pitanjima koja uznemiruju i istovremeno oživljuju duh.
Dakle,bit katoličke vjere je kontinuitet diskontinuiteta (diskontinuitet-mješavina onog što prihvaćam sa stvarima koje ne razumijem jer su nelogične,počesto i odbojne),kontinuitet poput svemira.Ono što je Pascal vjerujući shvatio(a što si Borise i naveo)je ono što je i sam Isus rekao o sebi “kako nitko ne dolazi Ocu osim po njemu.Zašto?Odnos Oca i Sina i Duha svetoga je suvječnost.Nikada nije bilo trenutaka kada je jedna božanska Osoba bila jedna bez drugih.Dakle božanska Riječ je vječno Sin u odnosu prema vječnom Ocu.(Točka Alfa)Ta Riječ je Tijelom postala(Isus se rodio na zemlji)ali ta je Riječ i sva materija od početka onog što nazivamo prostor-vrijeme.Čitav svemir(onaj kojeg je čovjek svjestan) konvergirao je u točku koja se zove Zemlja,i na koncu u biće koje se zove čovjek,tako da u tom smislu možemo zaključiti da je svemir koji se i dalje razvija u čovjeku koji se tek treba suobličiti s Kristom kao krajnjom točkom konvergencije,(Točka Omega)a svemir kao beskonači prostor s galaksijama,zvijezdama ,planetama,crnim rupama itd.je tek održavanje hladnog pogona.Kada se Krist pojavio na Zemlji na povijesnoj pozornici u svijetu je prevladavao poganski duh,”misao o vječitom vraćanju istog.”No,upravo zato mu dolaze tri kralja,maga(predstavnici starijih religija sa Istoka)i podlažu mu pod noge svoja vjerovanja( Sunce,konstelacije planeta,živa i neživa bića,kumire svih vrsta )u koja su vjerovali tj.od tog trenutka svijest o opravdanosti vlastite pojedinačne egzistencije zadobiva pravi smisao.
I kako bi onda netko mogao dospjeti do Boga bez Krista koji je ujedno i ono prvo spajanje svemirske prašine ,Židov iz Nazareta koji je živio 33 godine i Mistično Tijelo kao Cilj smisla Svega vidljivog i nevidljivog.?
Damir said,
Prosinac 2018. u 3:31 pm
Dobro zboris zlatko..inace ovu sintezu religisko znanstvenu u svojim knjigama piere teilhard de chardin ,Krist kao cilj.,da mogucnost postane ostvarenje,na tom temelju je teilhard gradio svoje djelo fenomen covjeka
caninho said,
Prosinac 2018. u 11:51 am
Oprostit ćete mi na mojoj neukosti i prostosti,jer doista sam svjestan da ne mogu doprinijeti ovoj raspravi i to nije ništa loše -nismo svi jednako opremljeni to je poznato,stoga bi samo postavio jedno pitanje koje me oduvijek kao laika kopkalo-a nakon ovog lijepo sastavljenog komentara mi se pruža prilika da ga postavim-Bog nas je sve skupa stvorio,dao nam je vjeru, on je prišao nama ne mi njemu-što je logično jer ipak je stvoritelj i nas i svega poznatog i nepoznatog,on nam se obratio putem Isusa Krista i poručio da samo preko Krista možemo njemu,svemir se razvija kroz planetu kroz čovjeka da bi se mogao konvergirati u Krista….Sve okej sve pratim ,samo bi pitao -zašto? čemu sva ta šarada i parada? ako me razumijete…Bog je svemoguć pa mi se nameće zaključak da je mogo i bez toga. Je li to zato da se nešto događa da ipak sve ne bude “nirvana”…eto to bi bilo moje naivno pitanje. Jer to me podsjeća na one fantastične filmove ili knjige gdje su čarobnjaci glavni likovi-recimo zao čarobnjakoće da sve bude po njegovom i smetaju mu tamo kojekakvi heroji obični ljudi što bi htjeli da sve bude dobro…i onda on smišlja kojekakve smicalice,regrutira druge ljude da mu služe da bi uništili ove …a ja sam se uvijek još od djetinjstva pitao gledajući slične stvari..ali čemu čovječe? pa ti si čarobnjak samo pucni prstima i sve će biti po tvom 🙂….što bi rekli ameri “what is all the fuss about?”….osim da zabave mene koji to gledam naravno🙂- A kad sam čitao prvi put o budizmu i nirvani odmah mi se ovako naivnom ukazalo slično pitanje-okej cilj života odnosno svih tih silnih ponovnih rađanja je da se stopimo sa cjelinom da postanemo jedno sa univerzumom.ali šta ćemo onda raditi? 🙂 🙂
Magičar said,
Prosinac 2018. u 1:22 pm
Uh, uvijek teško pitanje, brate @Caninho – zašto? Zašto nam postavljaš takva pitanja? 🙂 A Nietzsche je rekao da je to samo gramatika, da to pitanje Zašto? nema osnova osim u ljudskom duhu. Svijet nema odgovora na pitanje Zašto? Drugim riječima, svijet ne mora biti smislen da bi postojao. I tu sam vjerojatno nabasao na tvoj prvotni osjećaj sveukupnog besmisla kojemu je pitanje Zašto? prethodilo i postalo najbolji izraz… Ali upravo taj neizdrživi osjećaj besmisla za mnoge je predziđe svakog religioznog osjećaja! No za tebe možda nije…
S jedne strane, možemo se pitati Zašto? samo dok smo siti, dobro uhranjeni, udaljeni od Patnje koliko je to moguće. Moglo bi se reći, uz neke ograde, na tragu Nietzcheove gramatike, da je Pitanje Zašto? luksuz u našem razmišljanju… Jer, nikada se nećemo pitati zašto? ako pokušavamo spasiti živu glavu…
Međutim, ipak sam puno bliže stavu koji sam napisao u odgovoru na Zlatkov komentar: pitanje Zašto? koje smo sebi u stanju postaviti je također neka vrst Patnje kojoj smo izloženi; upravo izostajanje odgovora u našem umu na to pitanje – jedan je vrlo sofisticiran oblik patnje koji utječe na čitav naš život… čak i kad bismo odgovorili na njega i rekli da je sve besmisleno to bi Patnju samo povećalo a ne smanjilo… Zbog toga se nužno moramo vratiti razumskom promišljanju religije i samoj religiji, jer, po meni, jedino ona ima snagu da nas pouči izdržavanju patnje.
Ono što jedino mogu reći za ljude koja ova pitanja ne muče je da imaju oko sebe tvrd oklop iluzija koje mu je u um usadila navika – najveća sila u prirodi, bilo da su vjernici ili ateisti, pa onda i suosjećam s tobom… Osim toga, na neki način si mi i proširio gradivo o patnji, brate @Caninho, i na tomu sam ti od srca zahvalan!
Magičar said,
Prosinac 2018. u 12:53 pm
Slažem se s Damirom, i dodajem, kao i uvijek dobro zboriš Zlatko, i čak ti u nekim trenucima zavidim na tome. Daješ vrhunsku, a po meni, i mističku interpretaciju kršćanskog nauka, i naravno da se ne mogu uspoređivati s tobom u interpretacijama kršćanske eshatologije, jer si puno bolji njen poznavatelj od mene. Osim toga, moj problem je definitivno i taj što mi Bog još uvijek nije prišao na način o kojemu govoriš a kojim on prilazi vjernicima… Ali zato me bodri Pascal, jer on kaže:
“Ima tri načina da se dođe do vjere: razum, navika, [otkrivenje] nadahnuće.”
Moj je taj – putem razuma, i ovo o čemu pišem više je neka vrst filozofije religije (opravdanja vjerovanja) nego same religije (vjerovanja kao takvog).
“Ta Riječ je Tijelom postala” odzvanja mi glavom i naravno podsjeća na ono Ivanovo “Na početku bijaše Riječ” i “Riječ bijaše Bog”, i “Riječ bijaše od Boga” ako me sjećanje ne vara…
Bilo kako bilo, moja dosadašnja istraživanja mi govore, a u njih si upućen (uostalom znaš da sam derridijanac), da je sve u njima – da je sve u Riječima postalo i trajat će… Jedinu evidenciju o božjem prisustvu daju nam samo riječi, Pascal bi kazao misli, a ja Duh. Zato je Biblija sazdana od riječi, i zato je Objava.
Međutim, ono što bi, po meni, bila jedina stvarnost je Patnja (s velikim P), konkretno, patnja jednog života. Ponekad se ona ne vidi, jer je život zaogrnut iluzijama kojima Duh neprestano tješi Život, međutim, u konačnici Patnja se ne može izbjeći. Patnja je ne samo svijest o prolaznosti i zloćudnosti života, patnja je i ovo pitanje “Zašto?” koje spominje Caninho u svom komentaru na koje on nema odgovora.
O tomu nisam još pisao, ali mislim da vrlo brzo hoću, naime, prije dva tjedna doživio sam nešto poput poput “razumskog prosvjetljenja”; uvid u temeljnu povezanost sakramenta svete pričesti s patnjom, pa sam počeo razmišljati da je patnja doista korijen svega… A već znam i naziv tog budućeg posta – metafizika patnje!
Zlatko Kozina said,
Prosinac 2018. u 1:51 am
Damire,odlično si uočio da se radi o misli Teilharda de Chardina koju sam odmah i intuitivno prihvatio kao(za mene) najsmislenije moguće objašnjenje o temeljnom pitanju -Zašto uopće postoji “Išta” ,tj.zašto nije “Ništa”? No,krenimo… kršćanskom Bogu imanentna je Ljubav.Ljubav kojm nas Bog ljubi čovjeku je neobjašnjiva i neusporediva s našim iskustvom ljubavi premda ista svoje izvorište ipak ima u Bogu.(Sve dobro što se na svijetu događa potječe iz tog izvora)Ona je bezrezervna,ona ništa ne uvjetuje.Temeljni problem čovječanstva(ili barem ogromnog dijela)kroz povijest je odbijanje prihvaćanja da je moguće da vas netko bezrervno voli a da to ničim ne zaslužujete.Budući da većina ljudi mjeri ljudskim aršinom ista ne može adekvatno odgovoriti na Božji poziv.Ljudi se stoga teško se otvaraju Bogu tražeći “racionalna”objašnjenja za ono što ih snalazi u životu.Dragi Caninho zašto se Bog odlučio na čovjeka,pitanje na koje čovjek ne može dati odgovor.Ljudi su oduvijek težili biti bogovima što je bio pogrešan način “rješavanja egzistencijalne jednadže” pa stoga Bog u Isusu Kristu uzima ljudsko tijelo i pobožanstvenjuje ga.Opravdava ga u potpunosti.Pitanje ljudske patnje svoj odgovor nalazi u Kristovoj patnji.Isus Krist je jedini lik s kojim se želim suobličiti ili poistovjetiti.Svi drugi tekstovi,spoznaje,misli,predmeti, etc. za mene su materijal što ga je dolavila rijeka,to je ono što šutam dok šetam ulicom,to je ono na što nabasam .Poput Kurta Schwittersa pokupit ću te otpatke i kreirati neke nove buduće otpatke,za “kolaž života” nekih drugih koji tek slijede ali to ću učiniti kao nitko nikad prije mene.I
Zlatko Kozina said,
Prosinac 2018. u 12:00 pm
Što se tiče patnje niti jedno ljudsko djelo bilo kojeg od najvećih ikad živućih filozofa,književnika,znanstvenika,umjetnika ne mogu mi pomoći u prihvaćanju moje vlastite patnje nego samo ono što je Edith Stein natvala “Scientia Crucis”(znanost križa)
Magičar said,
Prosinac 2018. u 10:14 am
Eto mi nagovora na čitanje Edith Stein! A baš sam te htio pitati tko je od kršćanskih teologa najviše pisao o patnji…
Zlatko Kozina said,
Prosinac 2018. u 12:07 pm
Borise prijatelju,što misliš koliko se puta u svim tvojim postovima javila riječ “Bog”?To ti je odgovor na pitanje-je li ti Bog prišao.:))
Magičar said,
Prosinac 2018. u 10:11 am
Ako je to – to, nemam ništa protiv, Zlatko! To bi onda bila neka vrst prilaska u razumu… ili putem razuma… 🙂
caninho said,
Prosinac 2018. u 7:50 pm
Ti otpaci meni su dovoljni – oni su ono čime se ja cijeli život bavim -volio bi da mogu uroniti u dublju spoznaju ali izgleda nisam taj tip – a koliko vidim nisu oni tako ni banalni čim se trudimo da budemo bolji od drugih ili da ih radimo kao niko drugi prije nas.
Zlatko Kozina said,
Prosinac 2018. u 1:29 am
Točno Caninho ti su “otpaci” nužni i mislim da je to jedini materijal s kojim mi možda i možemo kreirati nešto novo.Važno je ne poistovjećivati se s tim materijalima nego se jednostavno njima koristiti.I dobro si rekao :Transcendalno nije nikad previše udaljeno od onog banalnog.
Zlatko Kozina said,
Prosinac 2018. u 6:10 pm
Borise,budući da vidim interes :))Edith Stein je bila filozofkinja,ponajbolja studentica Edmunda Husserla.Ne nalazi odgovore na svoja temeljna pitanja u Fenomenologiji…uglavnom da skratim:postaje karmelićanka-red časnih sestara koji je utemljila mističarka sv.Tereza Avilska(na kraju ju ipak kao Židovku nacisti šalju u konc.logoru gdje je i ubijena)