Srpanj 2011.
Filozofirati znači naučiti kako umrijeti
Michel de Montaigne: ESEJI; Friedrich Nietzsche: ROĐENJE TRAGEDIJE
Volim čitati pisce koji otvoreno pišu o svom životu. Jedne godine osjetio je krizu, druge se zaljubio u neku ženu, treće se osjećao tako i tako. Onda bih, na laganoj vatri srca, sve to dovodio u vezu sa svojim životom; pa i ja sam u nekoj svojoj godini života osjetio krizu ili se zaljubio. Osobito sam volio povlačiti paralele između godina u kojima su moji omiljeni pisci započeli s objavljivanjem knjiga nadajući se da meni uvijek ostaje vremena za to. Iako danas više nije tako, jer dosada ništa značajnije nisam objavio, u sjećanjima mi je preostao taj lijepi osjećaj.
Mojim omiljenim piscima omiljena tema je bila smrt. Pisali su o njoj u svakojakim prigodama, kako je se plaše ili je ne zarezuju, neki su je veličali a neki kudili, no, svi su zaobilazili da je na kraju doista i opišu kad su se napokon s njom susreli – licem u lice, na sam dan njenog nastupanja. Zbog osobitih okolnosti u kojima nastaje smrt, to je i razumljivo; pa, ipak. Zar nijedan nije bio svjestan toga da će baš danas umrijeti? Ako je netko temi umiranja posvetio iznimnu pažnju onda je to bio Michel de Montaigne koji kao da se svojim čitavim književnim opusom pripremao za nju. Bilo mu je nevjerojatno stalo do toga da i u praktičnom smislu, dostojanstveno umre. U svojim, u nekim izdanjima i trotomnim (četvrti tom se odnosi na pisma) Esejima, Montaigne, pod naslovom odjeljka Filozofirati znači naučiti kako umrijeti, piše:
Svekolika mudrost i dokazivanje svijeta zapravo vode jednome, a to je poučiti nas kako da se ne plašimo umiranja.
Zadnje dvije godine svog života na dulje vrijeme povlačio se u svoj toranj da bi razmišljao o boli i smrti koja se približavala.
U sadašnjem sam trenutku, hvala budi Bogu, spreman otići kadgod se to Njemu bude svidjelo, ne žaleći ni za čim izuzev za životom samim – ako me njegov gubitak zadesi. Razuzlao sam sve čvorove; sa svime sam se već napol oprostio, osim sa sobom. Nema čovjeka koji se potpunije i nepomućenije pripremio napustiti svijet, cjelovitije se rastao od svega, no što sam ja naumio učiniti.
U pogovoru znamenitih Eseja ostao je kratki zapis o trenutku njegova umiranja.
Smrt je nastupila 13.rujna 1592… Tri posljednja dana uslijed paralize jezika, komunicirao je s ljudima oko sebe samo pismeno. “Naredio je da se služi misa u njegovoj odaji, i kad je svećenik došao do Corpus domini, taj se ubogi čovjek pridigne slabašno kako je mogao na svom krevetu, skrhana tijela, sklopljenih ruku, i tim posljednjim činom prepusti svoju dušu Bogu:”
Opisana stvarnost umiranja, međutim, kao da je opet izostala. Ali drugačije i ne može biti. Teško se odlučujemo na pisanje na sâm dan smrti, a kada razmišljamo o njoj to je uvijek s izvjesne vremenske distance. Tako je bilo i u slučaju Michele de Montaigna. Drugim riječima, problem je u tome što, koliko god pisali o smrti ona se, osim u slučaju teške i neizlječive bolesti, čini uvijek bezbrižno dalekom te se ne može osjetiti u svom bitku. Stoga, razmišljanje o smrti za čovjeka na životu ima sasvim drugi cilj.
Život je besmislen – hladno ću sebi dopustiti sumirati duhovni doseg čovječanstva kroz stoljeća a koji se bez većih problema na kraju iščitava u većini njegovih duhovnih dostignuća. Pa ipak, kada su upitali velikog Talesa ako je život besmislen zašto ne umre, on im je mudro odgovorio: „Zato jer je to svejedno.“ Tako se otkrilo da su već Stari Grci posjedovali svijest o prolaznosti i umiranju i k tomu nastojali je učiniti prihvatljivom, u smislu i smjeru jednog velikog opuštanja od težine i očekivanja od života. Starogrčki odnos prema smrti doseže svoj vrhunac u kratkoj anegdoti koju Nietzsche iznosi u Rođenju tragedije:
Priča drevna bajka da je kralj Mida dugo lovio u šumi mudrog Silena, Dionizijeva pratioca, a kad mu je najzad pao šaka kralj ga upita što je za ljude najbolje i najsavršenije. Ukrućen i nepomičan, demon šuti; dok najzad prisiljen kraljevim navaljivanjem uz grohotan smijeh ne prasne ovim riječima:
“O bijedni i kratkovječni rode, slučaja i tegoba porode, zašto me prisiljavaš da ti kažem ono što bi za Tebe bilo najprobitačnije da ne čuješ? Ono najbolje – za Tebe je sasvim nedostižno: NE BITI ROĐEN, ne postojati, biti ništa! A drugo po redu najbolje za Tebe, to je – DA UBRZO UMREŠ!”
Sjećam se, dugo vremena mi je trebalo da se oporavim od rečenice mudrog Silena nakon što sam je prvi put pročitao. Glavom su mi zujale sintagme NE BITI ROĐEN i DA UBRZO UMREŠ kao rojevi pčela. Strahotna mudrost koja vas trenutačno podsjeća na lakoću postojanja kao jedini prihvatljiv način bivstvovanja. A da bismo uništili svaku daljnju patnju na ovom svijetu prisiljeni smo je duboko upiti u sebe.
Razmišljanje o smrti, tako, ima za cilj čovjeka privesti sebi. U trenutku, on osjeti „nepodnošljivu lakoću“ vlastitog postojanja, ali je odjednom i u stanju izraziti svoj život. Zato smo kao ljudska bića upućeni na umjetnost. Taj trenutak i slučaj pokušao sam opisati u priči „Smrt gospodina Waldingera“ čiji ulomak i donosim u odjavi ovog posta…
Smrt kao da se već ušuljala u našu sobu. Zasjela je u kut ispod prozora strpljivo iščekujući. Preuzeo me je u neku ruku blažen osjećaj da to još nije moja smrt. Bila je riječ o smrti drugoga, smrti gospodina Waldingera. Ipak, nelagoda se nije mogla tek tako otjerati. Počeo sam razmišljati o svom životu. Susret sa smrću drugoga redovito nam to omogući. Tko sam, dakle, ja? Za koji dan oporavit ću se od operacije i opet slobodno šetati ulicama držeći se za ruke sa svojom prijateljicom, pogleda uperenog u oblake. I bit ću očišćen od svih crnih misli kojima sam bio zasuknut ovih dana.
Čovjek sam koji svoj život živi poput sretne okolnosti, bez naboja, gotovo i bez obveza. Svoj život živim na osnovi pogleda u oblake, svjesnosti jednog te istog trenutka i moći oduševljavanja svijetom i životom. Odlučio sam se ne ženiti, i to sam objasnio svojoj prijateljici s čim se složila, ne imati nikakvih obveza doli izjutra razmatrati konstelaciju boja koja se javlja na prijelazu neba i zemlje uz čitanje naglas nekog odlomka jednog od svojih omiljenih pisaca. Moji dani su svi dobri i svi beznačajni. U modernom kapitalističkom društvu lako je osigurati novčana sredstva da biste mogli živjeti jedan ovakav život. On uistinu ne zahtjeva puno. To je ta sretna okolnost mog života. Jedinu ambiciju koju imam jest napisati knjigu, jednu, a ako me krene i više njih. Zapravo, sudbina pisca jedina me još može privesti stvarnom životu u kojem bih onda pronašao svoje mjesto. Ljudi bi me prepoznavali kao pisca i ja bih ostvario legitimitet za život koji vodim. Ovako, smatraju me običnom budalom, nesposobnjakovićem, strašljivcem. Ovako, nada mnom uvijek vlada prijetnja da ću sa svojim beznačajnim životom otplutati na jednom od oblaka koje svako jutro promatram u neznanom smjeru. Ali ne žalim se, život mi je podario toliko uspomena da je dovoljno da se samo krećem u tom krugu bez izlaza, po mjestima koja me podsjećaju na vrijeme u kojem je moja snaga još bila dostatna za nošenje s drugim ljudima, a moja nada gotovo pa djelatna snaga koju je vrijedilo iskoristiti za popravljanje svijeta.
Ali je li svijet popravljiv? Je li moj život u nekom drugom svijetu može dobiti na važnosti, u to gotovo da sam izgubio vjeru da propitujem. Čitao sam neki dan članak u nekim novinama o indigo djeci, neprilagođenoj djeci koja žele popraviti svijet u kojem žive. Shvatio sam da za sebe mogu reći da sam indigo četrdesetogodišnjak samo možda sa zgasnutom vjerom da bilo što mogu učiniti.
Vrijedi napomenuti da u danom ulomku priče ipak prekoračujem granice teme jer se na njegovu kraju tužno, a za ovu filozofsku raspravu začudo pozitivno, pitam je li svijet popravljiv, pronalazeći neočekivano novog igrača u igri kao odgovor na pitanje o smislu života (‘popravljivost svijeta’). To je i stoga što čovjek nikada neće prestati žudjeti za mogućnošću da životu podari težinu iako se ta njegova žudnja u svakom novom pokušaju naplaćuje sve neizdrživijom patnjom.
Lipanj 2011.
Okolnosti prisiljavaju na opsjenarstvo…
Bela Hamvas: FILOZOFIJA VINA
Želio bih da se razumijemo: osjećaj religioznosti o kojem piše mađarski ‘Hiperion’ Bela Hamvas nema nikakve veze s religioznošću glavnih svjetskih religija poput kršćanstva ili islama. Ono što nam on nastoji prenijeti je osjećaj… osjećaj religioznosti u svojoj izvornosti, kojem nije potrebno nijedno ime, čak ni ono boga. Samo i isključivo osjećaj božanske stvarnosti s kojom se čovjek susreće odmah na početku svog postojanja. Zbog toga mu Nietzcheova filozofija nimalo nije strana a njegovo pisanje kao da slijedi naputak njemačkog filozofa:
… govoriti se smije samo ovako: cinično i bezazleno, okorjelo i rafinirano, gotovo opako pametno; a istodobno čista srca, vedro i jednostavno kao pjev ptice!
Taj pomalo šeretski i zanesenjački pristup pitanju božanstva razotkriva i nešto od postmodernog osjećaja današnjeg čovjeka. Izvornu religioznost, baš kao što je to tvrdio i Nietzsche, možemo živjeti u svako doba – ali samo unutar nas samih. Tako ju je živio, čini se, i Bela Hamvas. Tog duhovnog pustinjaka koji je dobar dio svog života proveo u getu mnogi će tek posthumno razumjeti. Meni osobno, otvorio je puteve prema drugačijem pogledu na stvarnost te mi se oduvijek činio najboljim uzorom za početak pisanja o religioznom osjećaju u našim bićima.
Svoju „Filozofiju vina“ Hamvas neobično drsko, za jedno znanstveno doba, posvećuje ateistima prozvavši ju čak Molitvenikom za ateiste. Ali daleko od toga da se ova knjiga može shvatiti kao ozbiljan napad na ateizam ili znanost. “Filozofija vina” predstavlja poziv za proširenje vidika u poimanju jedinstvene i čudesne stvarnosti oko nas, a nikako za šuplju polemiku o postojanju i nepostojanju nekakvog vrhunaravnog „nadbića“. Kada govori o Bogu, Bela Hamvas čak predlaže i druge vrste riječi: poljubac, zanos, kuhanu šunku ili baš – vino, nastojeći u intelektualca-znanstvenika-ateiste osvijestiti taj drugačiji i neposredniji pristup stvarnosti.
Bilo kako bilo, svaka priča o religioznom osjećaju ne može izbjeći metaforu božanstva. Zašto uopće ‘religiozno’? Zašto bavljenje ‘religioznim’? Religiozni se osjećaj ovdje shvaća kao duhovna moć čovjeka ravna ostalim duhovnim moćima – spoznaji, mišljenju i stvaranju. Najkraće bi je se moglo opisati kao onu moć s kojom možemo vidjeti svijet u svojoj povezanosti, u Jednom. Međutim, prava istina o religioznosti danas je mučna. Čini se da nas je gotovo potpunoma napustila, iščezla. S njom, kao jednom od moći duha, najteže izlazim na kraj. Tek u rijetkim prilikama uspijevam je osjetiti. A ‘osjetiti’ je upravo prava riječ kada želim uputiti na ono religiozno u nama. Nažalost, ljudi iz dana u dan sve više gube taj osjećaj. Zašto je tomu tako? Plaćamo li uobičajeni danak napretka civilizacije?
Netko bi mi možda s pravom spočitnuo da miješam lončiće, da je ‘vjera’ mnogo širi pojam od ‘religije’, pod kojom se uvijek misli neka konkretna religija poput kršćanstva, islama ili hinduizma. Međutim, ispod svoje filozofske mantije imam spreman odgovor. Ako upotrijebim termin ‘vjersko’ nisam li time unaprijed označio nešto strašno dogmatsko u samoj srži te riječi, nešto što kao takvo najprije podsjeća na slijepo i zadrto vjerovanje u nešto, a što upravo želim izbjeći. Zbog toga, mnogo umjesnijim čini mi se upotrebljavati izraz ‘religiozno’, pogotovo stoga što u sebi ne nosi konotaciju na vjerovanje bilo kojeg oblika. Upravo glagol ‘osjetiti’ a ne ‘vjerovati’ predmnijevam u smislu izraza ‘religiozno u nama’.
U okviru prvog posta o religioznom u našim bićima, religiozno nastojim dovesti u vezu s barem jednom drugom moći duha i odabrao sam znanost. U knjizi „Kontakt“, neokrunjenog kralja popularne znanosti Carla Sagana, postoji trenutak kada Ellie, junakinja romana, uvjerena znanstvenica, zadobije osjećaj/vjeru u matematičku narav stvarnosti. To je onaj trenutak kada joj vanzemaljac/Veganac otkriva nevjerojatnu tajnu numinoznog (slutim da je taj pridjev bio i osobito drag autoru) broja “pi” u kojem su Veganci otkrili, nakon tko zna koliko decimala, zagonetno pojavljivanje neobično dugačkog niza sastavljenog od isključivo jedinica i nula. U tom trenutku, Ellie shvaća da matematika nije samo ljudska umotvorina koja joj omogućuje uopće nešto “sintetički apriori” zaključuje o svijetu, nego da je sama stvarnost matematička i da ona to može, pazite na riječ koju ću upotrijebiti – osjetiti. Osjetiti matematičku stvarnost – upravo tako. Pa iako se radi samo o romaneskno uobličenoj hipotetskoj tvrdnji, ona predstavlja najbolji primjer kako znanstvenika uputiti da osjeti, a ne samo spozna stvarnost. Moje je mišljenje da su svi veliki fizičari svijeta „očijukali“ s numinoznim, od Alberta Einsteina preko Richarda Feynemana, Davida Bohma, pa sve do Carla Sagana. Primjerice, sâm Albert Einstein tvrdio je kako je teoriju relativnosti, mnogo godina prije konačnog uobličenja, mogao „osjetiti“ u sebi.
Završavam zapis jednim, svojim tekstom o ‘religioznom’ inspiriran upravo “znanošću” Bele Hamvasa iz “Filozofije vina”.
Te 1999.-te, predzadnjeg dana ljetovanja na Malom Lošinju, osjetio sam prisustvo božanskog. Rukom sam mogao pokazati dio Lošinja u kojem je boravilo. Bilo je samo prisustvo, iluzorno bi bilo zamišljati nekakav lik. Do tog trenutka, mi, božji dječaci, preko dana kupali smo se u moru a navečer u vinu. Možda nam je vino sada došlo glave, možda ga je već toliko bilo u našoj krvi da nam se Bog počeo priviđati. Jer, kako kaže Bela Hamvas, na kraju ostaju samo dvojica – Bog i vino. Mi smo bili vino a Bog je bio bog.
Iduće jutro, poranio sam na plažu. Okupao sam se u uljno mirnom moru i nakon toga zapalio cigaretu. Jutarnje sunce izvodilo je svoju čaroliju na površini vode bljeskajući s tisuću svjetala. Savršen trenutak, pomislim – božje vrijeme. Bilo je to jedini put da sam se ustao tako rano i išao na plažu tako rano. Sve ostale dane ljetovanja uslijed noćnih pijančevanja spavao bih do podneva i plaža me ne bi vidjela. (Tek mnogo godina kasnije, ponovno ću se ustajati rano i odlaziti na plažu rano kako bih doživio to božje vrijeme.) Dok smo u rana jutra po povratku iz grada lijegali u krevet, on je već zamijenio noć za dan, dok smo se rješavali mamurluka jutarnjom kavom, on je bio na kupanju i budio vjetrove, dok smo se u vrela poslijepodneva vukli do plaže, Bog je bio (već) u molitvi. Razmimoilazili smo se s njim tako cijeli dan i kad se nakon smrti s njim ponovno sretnemo – što ćemo mu reći? Da smo bili s Njim na istom mjestu, ali ne i u isto vrijeme, božje vrijeme? Mimoilazili smo se s Bogom po cijeni praznine koju na kraju života osjećamo dok čekamo smrt da nas preda u njegove ruke.
Svibanj 2011.
Oplakivanje čovječanstva
Michel Houellebecq: LANZAROTE I DRUGI TEKSTOVI
Michael Houellebecque izgleda mi kao čovjek koji je imao priliku iz neposredne blizine promatrati propast čovječanstva. Sva ta groza i nelagoda koja se može iščitati s njegova lica, nemirne ruke kojima pripaljuje cigaretu za cigaretom, konačno, i sam zaplet njegova romana „Mogućnost otoka“, skovale su u meni tu apokaliptičku metaforu o njemu. Čini se kao da je čovječanstvo već oplakao i da se vratio u vrijeme tik pred njegovu propast mučen budućnošću bez perspektive.
Naravno da je riječ o nečemu drugom, nečemu puno intimnijem nego što je to propast svijeta a što pisac ne skriva od javnosti – radi se o proživljenoj vlastitoj životnoj traumi. Zapravo, uvijek je o tome riječ. I kada naoko govorimo o najopćenitijim stvarima i čini se da ni najmanje ne uplićemo sebe, uvijek na kraju iznjedri naše lice koje skrušeno prizna da je to samo naš vlastiti izraz u ovom svijetu. Ipak, dogodi se da se nečije sudbine na zagonetan način podudare sa sudbinama većeg broja ljudi, u vrlo rijetkim slučajevima i čitavog čovječanstva, a to je, čini mi se slučaj Michela Houellebecquea. On upravo posjeduje tu moć – pisati duboko o tom istom čovječanstvu, uzimati mu mjeru koja mu točno pripada. S tim u vezi, imam još jednu dobru metaforu o M. H.: kao da smo se približili neuglednom usjeku među stijenama prekrivenim grmljem koje kad bi razmakli i ušli u nj – vodio bi nas ravno do središta zemlje…
Bilo kako bilo, svojim ponašanjem u javnosti Michael Houellebecque otkriva i kako je teško biti pisac i pokazivati se u istoj. Koliko samo nelagode i nemira mora osjećati dok je okružen kamerama i fotoaparatima s bljeskalicama… jedino, ako ne spada među beznadno tašte umjetnike kojima to godi. No, Michel Houelebecque nije takav… Uostalom, pogledajte video!
O NEJEDINSTVU, SLOBODI I PATNJI, ZAPRAVO – SVEMU (OSVRT NA LANZAROTE I DRUGE TEKSTOVE M. HOUELLEBECQA) (objavljeno u časopisu 15 dana)
Sve nam se više čini da gubimo vjeru u prajedinstvo svijeta. Ono što svijet jest, kroz zbroj i sinenergiju svih njegovih dijelova, toliko je proturječno u sebi da je, iza toga, teško zamisliti bilo kakvu sliku pretpostavljenog idiličnog prazajedništva. Upojedničenje i sloboda – neoborivi fakti svijeta kakvog poznajemo – ne čine nam se više izmirljivim s pojmovima jedinstva i smisla.
Jedan od „krivaca“ za naš novi stav možda je i M. Houellebecq čije „druge tekstove“ u knjizi Lanzarote i drugi tekstovi upravo pročitah. Da li voljeti ili mrziti slobodu pita se Houellebecq; on sam nema dileme – svakako mrziti. „Metafizika“, koju u konačnici razvija, svoju krajnju točku će doseći u specifičnom razumijevanju pojma istine koju, po Houellebecqu „svaki književnik treba izdupsti svojim pisanjem“.
Kao osobu, Michaela Houellebecqa javnost već dulje vremena doživljava kao dokazanog anti-liberalistu odnosno osobu koja se nikako nije željela povinovati „lijevim intelektualnim svaštarenjem u kojem je ogrezlo XX. stoljeće“. S druge strane, Houellebecqa možemo smatrati i onim književnikom-misliocem čiji su kontroverzni stavovi, u jednoj sasvim postmodernističkoj maniri, svakako s metafizikom davno raskrstili. Stoga, uobičajeno „metafizičko“ značenje pojma istine nikako se ne smije pobrkati s njenim značenjem kojeg nam želi prenijeti pisac.
Houellebecq bez uvijanja kaže da vjerujemo u jedinstvo Istinitog, Dobrog i Lijepog, znači, s jedne strane nimalo nam ne brani naslađivati se plodovima starog metafizičkog vrta, dok s druge, on sam, taj napušteni vrt više ne posjećuje (pogotovo ne, kako bi prevladao egzistencijalno ništavilo sebe kao ljudske jedinke i čovječanstva u cjelini a što se zapravo jedino i činilo tijekom ljudske povijesti). Čovjeku ništa ne može pomoći, kazat će nepomućenim mirom, ali ako ništa, barem se toga mora biti bolno svjestan. Izreći tu „istinu“ naglas – to je taj posao književnika.
Uronimo sada u tu novu-staru metafiziku Michaela Houellebecqa i nastojimo pročačkati njene temelje. Sve se kod Houellebecqa vrti oko pojmova patnje, slobode i (ne)jedinstva. Patnja je iskonska zbog razdvojenosti stvari u svijetu. Sve na svijetu zbog toga pati: subjekt koji promatra, objekt koji je promatrani i neprikosnoveni sudac u svemu tome – bezlični svijet. Zagonetni odnosi između subjekta i objekta, subjekta i svijeta te objekta i svijeta nisu proizvoljni već se u gotovo svakoj epohi ljudske povijesti prepoznaju kao suštinski te uobičajeno imaju za posljedicu čitave gredice postavki humanističkih znanosti u oronulom metafizičkom vrtu.
Ipak, jedna holistička misao pokušala je još davno prevladati tu gorku razdvojenost primamljivom tvrdnjom da je svijet Jedno. Sve je Jedno, ponavljao je i svojim nedoraslim sugrađanima i antički mislilac Heraklit, međutim, „Sve je jedno“ mogao bi biti i najlakši zaključak jedne intuitivne krajnje logike koja se naspram generaliziranih postavki svijeta ponaša suviše površno bez da svoje utemeljenje zaista pronađe na osnovu činjenica vanjskog svijeta. Praizvor svemira ostaje u tami i usprkos svih nastojanja da to ne bude tako. Danas se neki od nas opravdano pitaju nije li taj „praizvor“ uopće spoznatljiv i da li uopće postoji. Čak i znanost treba uzeti s rezervom kada se zalaže za jednu, već kod izgovora, upadljivo glupu ideju o tome da se svemir širi. I o tome se, također, ne može ništa znati. Stoga, stvari treba prihvatiti kakve jesu samo u odnosu na nas, a takve su da bilo kojom metafizikom, intuicijom ili intelektom možemo razlučiti jedino „sveto trojstvo“ – subjekt, objekt(e) i svijet.
Čak i na tako niskoj razini promatranja, mogu nas agnostični cinici navući na tanak led, i sjetiti se, recimo, ideje grčkog filozofa Demokrita koja svijet svodi na „atome i prazninu“. Međutim, uz neznatne preinake, bez problema u atome možemo prevesti i subjekt i objekt(e), dok ulogu praznine u potpunosti možemo prepustiti svijetu, našem praznom svijetu i na taj način dokazati fleksibilnost našeg pogleda.
Sada dolazimo do patnje. Patnja kao takva ipak nije svrha čovjekovog bivstvovanja, kaže Michel. Ona je samo posljedica nejedinstva svijeta odnosno činjenice da je svijet na začudan način – slobodan. I na ovom mjestu riječ sloboda počinje nam se otkrivati u drugačijem, neugodnijem svjetlu. Što zapravo znači kad kažemo da je svijet slobodan? To ponajprije znači da objekti nisu ništa dužni subjektu, da svijet nije ništa dužan objektima, ali ni subjekt nije ništa dužan svijetu. Hoćemo li to izreći kombiniranim jezikom prirodnih i humanističkih znanosti, kazat ćemo: objekti nisu dužni nadavati se subjektu kako bi mu bili spoznatljivi, svijet nije dužan osiguravati nikakvu uzročno-posljedičnu povezanost objekata, ali isto tako, subjekt nije dužan ponašati se u svijetu po bilo kakvim prethodno propisanim normama. Svi smo, tako, nesretno slobodni!
Taj strahotni zaključak, međutim, trenutno nas oslobađa, ali samo za patnju. Jer, upravo u toj točci razmatranja zaista nestaje sigurnost Jednog. Nismo više uglavljeni u nekakvoj strukturi u kojoj vidimo smisao, već smo bačeni na zemlju da se na njoj sami snalazimo kako god umijemo. U takvim okolnostima, izvjesne su brojne neugodnosti i ugodnosti; primjerice, netko nam može nanijeti bol – zbog toga moramo biti neprestano na oprezu. Ali isto tako, i mi drugima možemo nanijeti bol – zbog toga se moramo neprestano samosvladavati, biti moralni. Nitko nam ništa ne može obećati, čak ni Sunce da će sutra opet izići! Sad je jasno zašto H. mrzi slobodu ali i zašto ga odatle sasvim pogrešno smatraju gnjilim desničarom. Sloboda je vraški nezgodna stvar! Također, sada tek postaje jasno zašto jedna od današnjih najutjecajnijih religija svijeta – kršćanstvo – toliko pažnje poklanja slobodnoj volji i njenom izboru. Sve se na ovom svijetu, zaista, vrti oko slobode i patnje.
Kada bih analizirao svoj život, vrlo brzo bih došao do zaključka da sam dobar njegov dio, iz ovdje nebitnih razloga, prvo proveo u osvajanju slobode, a potom, i u bježanju od nje.
Sloboda kao direktnu posljedicu ima nejedinstvo svijeta. Ali ako ne postoji nekakavo prajedinstvo svijeta onda ne mora postojati ni nekakvo jedinstveno stajalište na ovom svijetu o samom svijetu i pripadnim mu subjektom i objektima a koje nam upravo on nudi; ne postoje univerzalne formule koje mogu na bilo koji način pomoći čovjeku kao jedinki i čovječanstvu kao vrsti – u bilo čemu (sjetite se Einsteinovog „Sve je releativno!“, zbog toga nikada do kraja ne možemo povjerovati čak ni u bjelodanu znanstvenu postavku da se svemir uistinu širi ). Houellebecqov odgovor je primjenljiv, ali samo na njega sama, na njegov „skup atoma“, kao i za vrlo slične skupove atoma koje, pukim slučajem, i autor ovog teksta možda zaprima. Međutim, netko treći može reći da on uopće ne osjeća patnju, može reći da nije razumio ni riječ ovdje napisanog i dokazati kako se on, osobno i naprotiv, vrlo dobro osjeća u svijetu. Nevezano uz tekst, za tog bi Houellebecq kazao da je „blizak životinji“ a u ne-podrugljivo prenesenom značenju to bi značilo da je blizak svojim instinktima, prirodi, onomu što je bio prije nego je postao čovjek, ali u tome svakako nije „kvaka“ ovoga teksta.
A u čemu, onda, jest? Nejedinstvo svijeta, te uzrokovane sloboda i patnja na svakog čovjeka se drugačije odražavaju te, zbog toga, u njima stvaraju njihovu vlastitu „istinu“. Sam pojam istine je, dakle, nešto potpunoma subjektivno, preko kojeg onda možemo izgraditi vlastiti svijet i u njemu „imati“ vlastite objekte, što god hoćemo. Jedna od naših „istina“ onda može biti i ova Houellebecqova. Ali – a ovdje treba dobro naćuliti uši – i nečija druga „istina“ postaje moguća, pa čak i ona koja negira Houellebecqovu „istinu“ i negira nejedinstvo svijeta, slobodu i patnju. Međutim – a u tome je „kvaka“ cijelog ovog teksta – samim tim što je neka „druga istina“ moguća na ovom svijetu, nama je dovoljan dokaz opstanka „naše istine“ o tri temeljna pojma od kojih je sazdan bitak svemira – nejedinstva, slobode i patnje – upravo u onom obliku kako smo ih ovdje izložili.
Na ovaj način došli smo do srži postmodernističke filozofije, paar excallance. Sa sjetom u očima i duboko iscrpljeni metafizičkim svaštarenjem, možemo se zahvaliti gospodinu Kantu za misao koju je izrekao prije više od dvjesto godina, na početku ova turobna prosvjetiteljska puta, jer je tek danas dobro razumijemo: da svatko od nas ponaosob ima „moralni zakon u sebi“ po kojem sudi zajedničko nam „zvjezdano nebo iznad“ i da je jedina mudrost svijeta samo to.
O Duhu i njegovim Moćima 