Lipanj 2012.
Posvećene riječi za posvećenu prazninu
Bela Hamvas: SCIENTIA SACRA
Napokon jedno posvećeno štivo, s religioznošću upravo prema mome ukusu, kazao bih u intelektualnoj maniri, religioznošću koju sam kao jednu od moći duha nepravedno zanemario na ovim stranicama. Kao da mi je namjera podsjetiti intelektualce da ipak nisu sami. Da se njihova proračunata analitičko-sintaktička, kakva god, svijest ipak može ograničiti (mogao sam napisati i induktivno-deduktivna, svejedno). Pa nije li upravo osjećaj ono nešto što ne treba poimati ili griješim? I nije li osjećaj ono nešto što je, zapravo, u istoj ravni s poimanjem, što se s njim nadopunjuje, tamo gdje ne može jedno stiže drugo i obrnuto? I što je osjećaj, recite mi, vi, intelektualci? Hoćete li na to pitanje nastojati odgovoriti samo putem refleksije, mišljenja ili uporabom riječi ili ćete jednostavno svijet pokušati osjetiti i na taj način „pojmiti“ osjećaj. Idemo pogledati što o tome kaže Bela Hamvas u svojoj knjizi:
Najviši stupanj bitka nije znanje nego osjetljivost.
A-ha. Ulaznica za kontemplaciju intelektualca i njegovo dovršenje u racionalnom misticizmu, kako je možda želio Peter Sloterdijk. Ta me tema uvijek kopka. Uvijek pišem o istom, uvijek se vraćam istom jer za moje biće postoje i nadaju se samo one teme koje ono osjeća kao svoje. Nadalje, Hamvas piše da čovjekova osjetljivost svoj najviši stupanj doseže u svojevrsnoj Budnosti. Ali kakvoj to Budnosti, uskliknuo bi moj Magičar. Dalje je potrebno vrlo pažljivo čitati filozofa vina.
Budnost je čovjekova metafizička osjetljivost.
Ah, dragi Bela, ali zar metafizika nije već odavna mrtva? Što nam želiš još poručiti njome? Želio sam razgovarati, nedostajala mi je ta osjetljivost moga bića na čistu stvarnost, doći do izraza bez ijedne upotrijebljene riječi.
I u tom trenutku, kod tih misli, starac rijetke sijede kose, s buteljom vina u ruci, osvanu u Prostoriji s Kolom. Malo je uplašio tetku koja je sjedila na stolcu i ispunjavala križaljku.
– Oh, vi… – samo je stigla promrmljati. Potom se ustala i ležerno, gegajući se u hodu, odvukla do fotelje.
– Možda imate pravo, možda ‘metafizika’ više nije prikladna riječ – poče starac bez pozdrava.
– Pa da; mogli ste samo napisati da je Budnost jednostavno čovjekova osjetljivost. – kazao sam. – Danas više ne dijelimo svijet na ‘ovostran’ i ‘onostran’.
– Slažem se…
Znak raspoznavanja u bitku jest: Svijet je Jedno. Hen Panta Einai, kako kaže Heraklit… Onda, neka Budnost bude intenzitet bitka i to njegov najviši intenzitet“. – zamlatarao je rukama po zraku – Isto tako, potrebno je „Budnost razgraničiti od Svijesti.
– Što? Zar ne smatrate Budnošću ‘buđenje svijesti’ o kojem je pisao i govorio Anthony de Mello? To je vrlo zanimljivo. – kazao sam.
– Slušajte,
Povijest je… osuđenost koju čovječanstvo, ispalo iz Zlatnog Doba, mora otpatiti… U budnom stanju povijesni čovjek nije osjetljiv nego nervozan… To zatvorenu i potonulu budnost psihologija u najnovije doba zove podsviješću. A podsvijest je upravo organ budnosti ljudske duše.
– Samo malo, previše je novih pojmova u igri… – zadržao sam starca – Spominjete nekakvo Zlatno Doba… O čemu se, zapravo, radi?
Zlatno je Doba ono vrijeme kada je život otvoren prema bitku… Carstvo Ver čini Zlatnim Dobom to da su Nebo i Zemlja povezani s devet mostova… od devet mostova osam ih je srušeno…
– Pa što će se onda dogoditi s čovječanstvom? – upitao sam.
„Apokaliptički karakter čovječanstva nakon Zlatnog Doba jest da stoji pod presudom…“ – apokaliptično je i dovršio svoje izlaganje moj gost.
Smješkajući se slušao sam ovog starca i njegov uzavreli arhaični jezik. Tko još ovako piše, tko još ovakva štiva čita? Dakako, radi se samo o jeziku koji se rabio u dobu u kojem se vjerovalo da riječi zaprimaju stvarnu moć. Danas to više nije tako. Iako se čak i danas napisane ili izgovorene riječi nastoje rabiti za manipulaciju vama, u sve češćem broju slučajeva one se koriste tek za upražnjavanje običnog egzibicionizma, dok u rjeđim slučajevima, među koje se, nadam se, može ubrojiti i pisanija s ovog bloga, proglašavaju čistim ludostima. Jedan Derrida već se odavno posrao po riječima. I kako se onda ne smješkati na ovog apologetu istih kojeg smo sada ugostili u našoj Prostoriji s Kolom.
Pa ipak, jezik Bele Hamvasa mi je i dalje drag, makar bio onkraj svakog značenja. Njegove posvećene riječi, iako samo metafore, diraju me, diraju moju posvećenu prazninu koju sam udomio u sebi. A ta se praznina, baš poput vakuuma, sada komeša i kao da time želi poručiti da nije u potpunosti prazna, da ipak fluktuira nekim tananim religioznim osjećajem pa makar se on pod supermodernim mikroskopom, kojeg će izumiti oko 2075. za potrebe provjere valjanosti teorije struna, prepoznao kao beznadni vapaj za običnim, osobnim bogom. Tako stoji i sa Scientiom Sacrom kojoj ću se ovdje vjerojatno vraćati.
Popodnevno svjetlo probija se kroz napola spuštene škure prozora u Prostoriji s Kolom stvarajući pruge svjetlosti na sagu pored naših nogu. Neodređeno, kimnuo sam glavom.
– Hoćete čašu vina? – upita me starac nakon poduže šutnje.
– Kakvo imate?
– Bijelo… iz mađarskih vinograda iz 1959.
– Dajte!
O Duhu i njegovim Moćima 
Komentiraj