Siječanj 2013.

Odbrana od poniženja svakodnevice

Posted in (čitati) EUROPSKI GLASNIK, Povijest Boga (ARMSTRONG) tagged Anne-Marie Delcambre, Karen Armstrong, Muhammed u 12:06 am autora/ice Magičar

Karen Armstrong: POVIJEST BOGA
Anne-Marie Delcambre: MUHAMMED

(čitati) EUROPSKI GLASNIK

Depresija je opet tu, ali barem sam ovoga puta siguran da nema nikakve veze s uobičajeno tmurnim osječkim nebom zimi. Oblačno, sumagličasto vrijeme zasigurno ne može biti razlog za depresiju u mojem slučaju, slučaju čovjeka koji često razmišlja. Međutim, to očigledno može postati u povremenim javljanjima radijskih voditeljica, milozvučnih glasova, koje će depresiju poslovično povezati s tmurnim vremenom ne bi li svako loše raspoloženje svojih slušateljica/slušatelja učinile, pa barem, utješno profinjenim.

Depresija nastupa isključivo iz jednog razloga: gađenje spram svakodnevice i malograđanštine iz svoje okoline promiče se u gađenje spram samoga sebe zbog osjećaja istog; dakle, riječ je o gađenju na koje čovjek nema odgovora, od kojeg se ne zna i ne može obraniti. Ali budimo iskreni – i nema obrane od takve vrste gađenja. To je jednostavno tako čim predugo ‘pijemo vodu iz istih cisterni’. Depresija nastupa kad ste za svoje loše raspoloženje i neizdržavanje stvarnosti optužili sebe, a ne bezduhovnu okolinu kojoj ste očigledno bili pretjerano izloženi. To je normalan stav svakog stvaratelja, jer kako prihvatiti da nam se ljudi ponekad gade, osim na način da s nama nešto nije u redu.

Zato je važno, dok ste u depresiji, povući se od ljudi i slušati glazbu, neplanirano čitati, ili bilo što drugo (po mogućnosti također neplanirano) raditi. Sve vas to može, brže-bolje, udaljiti od bolne svakodnevice koja je, zapravo, pravi uzročnik vašeg stanja.

Razumijete, čitav život borit ćete se protiv ove nemani, jer od svakodnevice nikada nećete u potpunosti moći pobjeći. Tako je zapisano u natalnoj karti svakoga stvaratelja. Pozitivno je to, što depresija, u paru sa svojom neizdrživom prazninom u osjećajima, obično prethodi stvaralački izuzetno bogatom periodu vašeg života. Nakon noći uvijek grane sunce. I u depresiji se zbog toga ne trebate prestati nadati, neka vam bude nešto kao pustinja ili Gazimestanski vrt Isusu, ili brdo Hira i Mekka Muhammedu (naročito u onih prvih trinaest godina Objave kada mu je bilo najteže).

A upravo me u danima depresije – neplanirano – privukao tekst o islamskom proroku. Odista, nisam ga planirao pročitati, jednostavno, ruka mi je sama krenula prema polici na kojoj su se natiskali svi ti debeli Europski glasnici, dohvatila plavičasto izdanje iz 2007 i otvorila ga na dotičnom tekstu.

Prema Anne-Marie Delcambre, autorici eseja jednostavnog naziva Muhammed, on, Muhammed, čitav se život, na račun objave jednoga Boga, morao boriti s uvredama Arapa mnogobožaca kojima je bio okružen. U ismijavanju i pogrdama prednjačili su pripadnici plemena Kurejšija – oni, koji su u to doba bili najbogatiji i najugledniji članovi ‘nomadskog društva’. Ipak, Muhammed se uporno molio pokraj Ćabe, recitirajući ajete jedan za drugim, ali i svima obznanjujući kako to ne recitira on, već da to kroz njega čini Bog.

Što je to a što nas kod Muhammeda neobično privlači u izvan-religioznom smislu? Upravo to što je bio angažirani umjetnik per se, koji je svoje djelo, za nas uzgred, prožeo blistavim božanskim sjajem priskrbljujući mu u kasnijem periodu i neviđenu političku moć. Ta umjetnička upornost u ‘formiranju svoga djela’ kod Muhammeda je fascinantna i dolazi do izražaja više nego kod ijednoga drugog proroka. Zacijelo, on nije bio svjestan da osim religiozne objave gradi i egzemplarno umjetničko djelo sui generis. Ili kako Karen Amstrong piše u Povijesti Boga:

Nije čudno što su Muhammedu otkrivenja predstavljala tako golem napor: on ne samo da se probijao k jednom potpuno novom političkom rješenju za svoj narod, već je stvarao i jedno od najvećih duhovnih i literarnih djela klasične književnosti svih vremena.

Zahvaljujući čitavoj vojsci povjesničara i kroničara njegova života u sjeni kuranske predaje, islamske i neislamske provenijencije, Muhammed nam se danas čini puno bližim, kao stvaran ljudski lik, nego svi ostali proroci zajedno, uključujući tu i one najveće iz židovske i kršćanske tradicije poput Izaije, Mojsija ili samog Isusa. Tako smo u prilici saznati, primjerice, kako prema moralnim skrupulama, blago rečeno, nije imao nikakav stav, a što je za jednoga kršćanina čisti eufemizam. Jer, osim mnogoženstva, on je, kad god bi za to dobio priliku, uzvraćao udarce onima koji su ga ponižavali. Prorokova ratobornost izvor je inspiracije mnogih dobronamjernih, ali i nedobronamjernih napisa i umjetničkih djela, općenito, o islamu. (Spomenimo samo izvrstan, dobronamjeran, filmski uradak iz 2009 Jacques Audiarda Prorok). Što se tiče sklonosti nasilnog rješavanja problema, prema Anne-Marie Delcambre, Muhammed nikada to nije činio neposredno, sâm se vrlo rijetko laćao oružja, ali bio je spreman, po Božjoj volji, a o tome svjedoči i Kuran, potaknuti i poprilično krvave vojne sukobe. Dobro je poznato da je zahvaljujući pribjegavanju tako drastičnim rješenjima, na koncu, i postao vođa ujedinjenih Arapa u političkom smislu.

Možda u svome eseju Anne-Marie Delcambre i malčice pretjeruje izgrađujući poprilično prozaičnu sliku oko Muhammedovih ljudskih odlika, međutim, definitivno je u pravu kada kaže da se islamska biografija proroka čini uljepšanijom za razliku od one neislamske koja je, i po njoj, puno bliža stvarnosti. Postavlja se, međutim, pitanje koliko je to uopće važno kada se razmatra duh jedne religiozne tradicije? Dakle, nas, u ovome slučaju, ne zanima na koji je način Muhammed reagirao u stvarnom životu na poniženja i uvrede s kojima se svakodnevno susretao, već isključivo kako je na njih ‘odreagirao’ u vlastitome, zasigurno odveć burnom, prostoru uma. Konkretno, želimo se pitati o prirodi njegova prostora uma koja je, kako se pokazalo, bila u stanju ‘odreagirati’ čitavu jednu religioznu Objavu? Što mu se cijelo vrijeme vrzmalo po glavi? Možda, kad se to pitamo, ulazimo u slijepu ulicu, jer na takva pitanja nećemo nikada biti u prilici dati u potpunosti točan odgovor, jedno je, pak, sigurno, ne možemo opovrći da u njegovu umnom prostoru nisu kraljevali osjećaji ljudske poniženosti i duhovnog izbavljenja. U stvarnome svijetu bio je ponižen (barem većinu života), u duhovnom izbavljen. A nije li upravo to put svakog stvaratelja o kojem na vrlo lijep način piše i Nietzsche u svojemu Zarathustri? Zamislimo Muhammeda kako se približava Ćabi i kako krišom promatra ne bi li u blizini ugledao Kurejšiju kojemu je toga dana suđeno isporučiti alvu uvreda na njegov račun. Zamislimo i da potom o tome neprestano razgovara sa svojom Hatidžom i ostalim ‘ukućanima’. To pitanje, kako se odnositi prema poniženjima, o tome on neprestano misli, a kad se stišaju utvare stvarnosti slijedi Objava, misao o Bogu, i sav je u uznesenju. Iz njega Božja riječ progovara i on je recitira… Stoga, da bismo ‘ušli’ u umni prostor proroka na stranu trebamo ostaviti njegovu ljudskost, njegove čini, i govoriti isključivo o Muhammedu kao umjetniku.

Način na koji mu dolazi djelo posebno je intrigantan. Bog govori kroz njega, a ne on sam. Ne događa li se slično s mnogim umjetnicima? Govori Drugi, bolji od onih kojima smo okruženi. Karen Armstrong izlaže Muhammedov stvaralački čin na sljedeći način:

Rani biografi iz klasičnog razdoblja često ga prikazuju kako pažljivo sluša ono što bi možda trebalo nazvati podsvijest, nešto kao kad pjesnik opisuje proces „slušanja“ pjesme koja iz skrivenih dubina njegova bića postepeno izvire površinu, najavljujući se autoritetom i integritetom koji izgledaju tajanstveno odvojeni od njega.

dok se Anne-Marie Delcambre ne libi dramatičnoga govora:

[Muhammed] ne vidi onoga koji ga nadahnjuje. On ga čuje. Strašan glas mu naređuje da kazuje ono što mu on diktira … Prema tradiciji, Muhammed je prestravljen … Ono što Muhammed čuje glas je divovskoga bića koje prebiva između neba i zemlje, visoko na nebu, pričvršćeno za ‘spušteno’ uže.

Razmišljam, što kad Plavi noj (naočit protagonist moga romana) ne bi bio ‘moj’, što kad bi ‘pripadao’ ili ‘dolazio’ od nekoga drugog? Zapravo, u tom smislu, pogrešno bi bilo govoriti da Plavi noj ikome ‘pripada’. On se tek događa, objavljuje kroz mene, kao inherentna mogućnost svijeta kao takvog. Kao tvorac ili samo medij, ne trebam biti ponosan na ‘svoga’ Plavog noja, jedino što trebam učiniti jest da za potrebe njegove ‘objave’ pročistim kanal kroz koji dopire na svijet.

Jedno vrijeme, čudio sam se izjavi svojega prijatelja, glazbenika, koji mi je priznao da je stvarajući svoja najbolja glazbena djela (poveznicu na jedno donosim na kraju posta), to izgledalo kao da mu Bog govori što da odsvira. To mi je kazao nakon što sam ga zamolio da preda mnom uživo odsvira jednu svoju kompoziciju koju sam posebice mnogo cijenio.
– Ja to ne mogu učiniti. – kazao je skrušeno – Taj dan kada mi je ‘došla’, odsvirao sam je, snimio i to je bilo to. Čak, mislim da je nikada više nisam ponovio.
Očito, glazbena djela nailazila su mu kao kuranske sure Muhammedu. Njegova osobnost nije imala ništa s tim.

Na koji način dolazi na svijet ono što stvorimo? Jednoga, potpunog i točnog odgovora, naravno, nema, ali iščitavajući biografije na svoj način  više ili manje poznatih umjetnika, možda možemo doći do onog ‘odgovora za sebe’ s kojime bi u krajnjoj liniji bili zadovoljni. U iščitavanju svakako moramo lučiti ljudsku stranu umjetnika od duhovne, a koja nas, zapravo, jedino i zanima. Što se tiče prirode ljudske strane stvaratelja, nekada pomislim da bi ista možda mogla doslovno vrijediti za sve. S jedne strane, on je neprilagođen i neurotičan, a s druge, blag i pravedan; tomu opisu mogli bismo pridodati i one, po Nietzscheu, obvezne atribute svakoga stvaratelja: gordost, nijemost, sposobnost odolijevanja svemu i određenu bljedoću lica – i možda bi u njemu tada prepoznali sebe; a možda i ne bi. U svakom slučaju, u ljudskom obličju izmjenjuju nam se osjećaji poniženosti nekad i gadljivosti danas, a u duhovnom, posvećeni smo samo jednom – formiranju svoga djela…

Permalink