Kolovoz 2011.

Najvažnija realnost na svijetu… koja ne postoji!

Posted in Povijest Boga (ARMSTRONG), RELIGIOZNOST tagged , , , at 1:34 pm autora/ice Magičar

Karen Armstrong: POVIJEST BOGA

Nastojim pošteno tragati za religioznim u svom biću. Nekada to osjećam potrebom, rjeđe dužnošću. Međutim, teško je u tome ustrajati, pogotovo u današnjem svijetu u kojem se čini kao da je tog istog religioznog sve manje i manje. Na stranu odgoj mojih roditelja – bivših komunista. Modernizam i s njom usko skopčana tehnika su ti u čijoj raspletenoj priči za religiozne čari ima sve manje mjesta. Kako se moliti pored upaljenog kompjutora ili meditirati o En Sofu, božanskom pra-jednom židovske kabale, ako na televiziji upravo počinje utakmica Lige prvaka?

Danas mi je, međutim, jasno – religija je oduvijek morala postojati u čovjekovom životu. bez obzira što se to istinski religiozno čini osobito danas neuhvatljivim. Možda jednog dana ipak doživim religiozno iskustvo, kažem sebi, te se dohvatim štiva naslovljenog Povijest Boga britanske spisateljice Karen Armstrong. Ne znam zašto, ali čim sam knjigu prvi put otvorio, intuitivno sam osjetio da je knjiga „pisana za mene“, da je Karen pisac po mom ukusu i da je predmet njenog pisanja u žiži interesa moje nutrine. Kao da joj je pošlo za rukom u meni, a onda možda i u vama, dotaći to upražnjeno mjesto za Boga, „rupu“ koja je preostala nakon njegove „smrti“, kako je stvari nazvao svojim pravim imenom stari egzistencijalistički lisac Jean Paul Sartre. Naravno, u knjizi ovakvog tipa ne možete zaobići tipično zapadnjačko intelektualiziranje koje će u konačnici kreirati i neumitnu „intelektualnu“ strukturu poglavlja koja prate Boga od njegova „rođenja“ do „smrti“, ali vas može iznenaditi latentna autoričina strast koja katkad više katkad manje proplamsa iz samog teksta peckajući vas jezikom nekad davno proživljene patnje „po božjim pitanjima“ (Između ostalog, jedno vrijeme je provela u samostanu). Karen ne krije da je u bezuspješnoj potrazi za Bogom „tamo vani“ provela dobar dio svog života i da je tek na kraju (vjerojatno pred početak pisanja ove knjige) shvatila kako je čitavo vrijeme osjećaj Boga zapravo trebala „promišljeno stvarati u samoj sebi“. Iskustvo razgovora s uvaženim rabinima, svećenicima i sufijama ovako opisuje:

Neki rabini, svećenici i sufije ukorili bi me zbog pretpostavke da je Bog – u bilo kojem smislu – realnost „tamo vani“; upozorili bi me da ne očekujem da ga iskusim kao objektivnu činjenicu koja se može otkriti običnim racionalnim mišljenjem. Rekli bi mi da je Bog velikim dijelom proizvod kreativne mašte, kao što su poezija i muzika koje nas toliko nadahnjuju. Neki visokopoštovani monoteisti rekli bi mi mirno i odlučno da Bog u stvari ne postoji – ali da je „on“ ipak najvažnija realnost na svijetu.

Ako ste čovjek kojeg Bog više ne zanima, a takvih je danas i u našoj, proklamirano kršćanskoj, državi dovoljan broj, ova knjiga vas može zanimati jer vaš ateizam objašnjava kao logičan slijed razvoja paradoksalne religije kakvo kršćanstvo oduvijek jest. Mislite da ste ateisti zato što jednostavno ne vjerujete u Boga, što ste u dubini svoga bića na nagovor svog znanstvenog savjetnika tako odlučili, međutim, Karen se s tim neće složiti. Vjerovati već u nekog Boga je prirodno za čovjeka i vaš ateizam je samo rezultat neadekvatne religije koja se nije znala obračunati s izazovima prosvjetiteljskog doba. Vaš razum, a ne intuicija, bio je prisiljen donijeti odluku o Bogu, zanemarujući religioznu stranu vaših bića. Paradoks je u tome, a tako daleko Karen ipak ne ide, da su današnji, nazovimo ih, kršćanski ateisti, jer je ateizam u svojoj osnovi povezan isključivo s kršćanstvom, možda i jedini, iako nesvjesni, istinski vjernici, a primjeri iz života, ma koliko to nekom ludo zvučalo, upravo to i pokazuju. Pomislite samo na one sramežljive, kao „kruh dobre“ pojedince iz vaše okoline koji će vas ipak gorljivo uvjeravati kako Bog ne postoji.

Ono što je autoricu knjige Povijest Boga proslavilo u svijetu svakako je njen pozitivistički pristup islamu, danas tobože kontroverznoj religiji za sve neislamiste, koji islam otkriva kao tolerantnu religiju sretnih i uspješnih naroda. Današnji fundamentalizam tumači neprestanom represijom religije koju islam trpi u posljednja dva stoljeća zbog fizičkog i duhovnog pritiska Zapada. Umjesto da se drži svoga Boga, u ovo je vrijeme musliman u neprestanom preispitivanju sebe i svoje civilizacije prema Zapadu. Kako se vlastita religija sve više potiskuje tako rastu i ekstremi koji kulminiraju u pojavama tipa bombaša-samoubojica i sl.

Međutim, povijest islama, do negdje trinaestog-četrnaestog stoljeća profinjena je religijska poezija. Pa tako, čistoća pristupa pitanju o Bogu muslimanskog fajlasifa, kasnije sufije, Al-Gazalija dirnut će i najokorjelije ateiste. Kako bi racionalno dokazao postojanje Boga, Al-Gazali je doživio takav slom bića da jedno vrijeme svog života uopće nije mogao govoriti. Doktori su odmah dijagnosticirali duboki unutarnji sukob u njegovoj psihi kao uzročnika takvog stanja. Iza toga, samo će mu mistični osjećaj božanskog vratiti govor. Al-Gazali je među prvima shvatio da se Bog putem ratia ne može dosegnuti već da su za to potrebne mističke discipline. Za razliku od Boga filozofa koji predstavlja dalekog Nepokretnog Pokretača koji se više ne miješa u svijet, razno razni mistici svih religija Boga će vrlo neobično zaštiti izjavama da je on Ništa, da ne postoji, sugerirajući da je on na potpuno drugoj razini poimanja od pukog postojanja.

Kako tekst ide svome kraju nižu se sve potresniji dijelovi. Borba zapadnog uma da racionalno dokaže božje postojanje na kraju će završiti njegovim opovrgavanjem. Sve veću nemoć da osjeti Boga čovječanstvo će kompenzirati sve većim religioznim ludilom. Antinomisti, šabatijanci, hasidi i sl. nastojat će ispričati tisuću puta ispričanu priču, međutim, ostaje utisak, na sve izvještačeniji način.

Posebno snažan dojam na pisca ovih redaka ostavlja na prvi pogled uobičajena analiza prodaje jednog egipatskog časopisa posvećenog religioznim pitanjima u prvoj polovici 20. stoljeća a s obzirom na dramatičnu izmjenu uređivačke politike. Pa tako, dok je časopis uređivao Al-Kidr Husein, musliman okrenut tradicionalnim vrijednostima svoje vjere, ravnodušan na mišljenje Zapada, časopis se u najsvjetlijem duhu islama bavio tek „otkrivanjem božje prisutnosti u svijetu“. Ali, u isto vrijeme, naklada časopisa je drastično opadala. Međutim, kad je na uredničko mjesto zasjeo Farid Vađdi, čovjek s mnogo više sluha za vrijeme u kojem živi od Al-Kidr Huseina, i kad se časopis okrenuo tom mukotrpnom uspoređivanju Zapada i arapskog svijeta, kršćanske i islamske tradicije a koje je bilo prožeto dubokom nereligioznošću – naklada časopisa se udvostručila! Što nam jedna naoko nevažna analiza prodaje jednog egipatskog religioznog časopisa toliko govori? Upravo o našoj sve manjoj potrebi za religioznošću. Primjer se bez većih problema može preslikati na našu, ljudsku stvarnost u modernom društvu. Svi mi danas slijedimo neke druge vrijednosti a ne one, teškom mukom stečene, do kojih su tijekom stoljeća razvoja došle religija, umjetnost, filozofija i znanost. Društvo oglupljuje, duhovni kotač razvoja kao da se započeo okretati unazad. U takvom svijetu kao da više nema mjesta za duhovne sestre znanosti – religiju, umjetnost i filozofiju. Ekonomija, politika i populizam polako preuzimaju njihova mjesta i preko njih će odsad čovječanstvo ostavljati svoj trag u pijesku vremena. A da li je to uistinu ono čemu teži ljudski rod? Na ovom mjestu sam osjetio kao da se nalazim u procjepu između razmišljanja dvojice urednika spomenutog časopisa. S jedne strane nastojim živjeti u duhu vrijednosti koje je nastojao promovirati Al-Kidr Husein ali koje su u modernom dobu postale anakrone i koje je možda stvarno „pojeo“ zub vremena. S druge strane, spreman sam se u burnoj polemici obrušiti na one vrijednosti koje ih dolaze smijeniti kao „neduhovnije“ i time nedostojnije zamjenice, u potpunosti u duhu Farid Vađdija. Ali što  uopće mogu promijeniti? Ljudi su ti koji su, kao prema nekom još neotkrivenom prirodnom zakonu, promijenili ukus i koji umjesto istinske meditacije o Bogu traže točan broj molitvi od svećenika koje trebaju izmoliti ne bi li se „božjih pitanja“ zapravo što prije riješili i potom se u miru udubili u praćenje trenutno aktualne sapunice na svom televizoru. Sva sreća pa me na tom mjestu uvijek poklopi moja žena:

– Narod je oduvijek takav. A tim tvojim konstrukcijama o „neduhovnijem“ vremenu u odnosu na ono prošlo u svakom dobu su se bavili isti ljenivci poput tebe.

O Bogu ni danas nije sve rečeno. Iako se naše osjećanje božje prisutnosti u svijetu gasi, o njemu se priča više nego ikad. Deklarativno vjerovanje u Boga uzima maha na svim razinama, od posjete crkvama, džamijama i sinagogama samo na vjerske blagdane do zahvaljivanju bogu na nebesima zbog zabijenog gola na nogometnim utakmicama. Zapravo, daleko smo od Al-Gazalijevog poštenog i iz vlastite nutrine tjeranog pristupa. Danas Bog izravno nikoga ne zanima. Iako autorica završava knjigu tobože optimističnim riječima kako „čovječanstvo ne može bez Boga“ te čak spominje mogućnost stvaranja  nekakve „snažne vjere 21. stoljeća“ ostaje dojam da je Bogu, barem zasad, u ovakvom svijetu, osim u deklarativnom smislu – odzvonilo. Zbog toga je možda bilo primjereno napisati barem njegovu povijest.

>>> tekst je izvorno objavljen na Lupiga.com.

3 komentara »

  1. bornaija said,

    Ne mogu ne prisjetiti se glavnog lika iz Martelove novele Life of Pi, koji kao rođeni hindus postaje sljedbenik još i kršćanstva i islama te prakticira učenje sviju njih odjednom, samo zato jer je htio voljeti Boga.
    Mene su svojedobno uvjeravali da mi treba utjelovljeni Bog, jer tako je lakše početi vjerovati u ono sve što potpm dolazi. Nisam se dao, a i kako bi – pa ne mogu pristati na ‘konačnog’ boga kad sam ja beskonačan. 🙂
    A i shvatio sam da u svoj toj ljubavi zapravo najvolim svoje vjerovanje.

    • Magičar said,

      Govoriš i činiš kao Isus kad je hodao po vodi 🙂 Bornaija, ti si tako iznad ovih zemaljskih stvari od kojih se i sam Bog čini kao jedna od njih 🙂 Pokušavam biti sažet, što sažetiji, a rječitiji, nagon pisca 🙂

      “Najvolim svoje vjerovanje” – bit će to onaj osjećaj, osjećaj stvarnosti koji za nas i jest Bog; ne stvarnost, već osjećaj stvarnosti. Osjećaj stvarnosti je stvarnost iznutra, naša jedina realnost. Mogli bi se tako igrati riječima sve do Sudnjeg dana… 🙂

  2. bornaija said,

    ‘Vjerovati u sebe’, mislim da je to jedno od ‘najtežih oblika vjerovanja’, naročito ako dodam, danas već podosta izlizan termin – ‘spoznati sebe’, a da pri tome ne mnijem samo onu juhicu od našeg iskustva, mišljenja i osjećaja. Rijetko nailazim na ljude koji razumiju na što to mislim kad kažem da je vjerovati u Sebe teže nego vjerovati u Boga. Čak ni nakon mog objašnjavanja.Tad im je, zapravo, još manje jasno, što naravno govori više o meni nego o njima 😀
    Što je bilo prije: spoznaja sebe ili vjerovanje u sebe?
    Da, osjećaj stvarnosti je stvarnost iznutra. Al’ ta je realnost ponekad neizdrživa. Pa nastanu uradci poput ovog – http://bezimenaulica.wordpress.com/2009/08/24/65/

    🙂


Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: