Siječanj 2019.
O Duhu i Životu II. ili o vedrini bez pokrića (ničeancije xxi.)
JOHN CARROLL LYNCH: Lucky
135.
Život je ‘nestašno dijete’ Boga; to je uljepšan način da se kaže da je Život na Zemlji zlo. Međutim, “Život je zlo” nije nikakva istina po sebi. Kada bi to bila, to bi značilo da je moguće doprijeti do Istine. “Život je zlo” samo je relativna Istina koja vrijedi za Život koji je na svojoj koži osjetio nepravdu drugog Života. A Život ‘po sebi’ je, zapravo, on sâm; Život ‘po sebi’ je “neizreciva Istina” koja se jedino može osjetiti samim življenjem. Življenje – rad, ljenčarenje, pisanje, čitanje (i bilo što drugo što činimo u Životu) – “Istina” je samog Života.
136.
Dobro i zlo “objektivno” ne postoje… Dobro i zlo postoje samo za jedan, konkretan Život; samo on može definirati što je dobro, a što zlo – za njega. Dobro i zlo jednog Života su “relativne kategorije” kao što je to i njegova Istina. Drugim riječima, Istina jednog Života samo je njegova Istina…
137.
Život je življenje, a Duh mišljenje. Možemo li, onda, okvirno reći da su Život i Duh procesi, i da je to njihova najbliže-izgovorljiva Istina?
138.
Što radi Duh? Odlazi od ljudi, boravi u samoći, uzdržava se od samog Života… Što radi Život? Tiska se jedan uz drugi i nekad miluje, a nekad siluje drugi Život…
139.
Život je Istina koja teži Iluziji.
Duh je Iluzija koja teži Istini.
I doista, nije li Život sam po sebi jedina Istina do koje možemo doprijeti? Ali baš zato što ga je kao Istinu teško podnijeti, Život će vlastiti smisao uvijek krivotvoriti, odnosno težiti Iluziji… (i u toj svojoj težnji stvoriti Duh…)
U isto vrijeme, nije li Duh u svojoj težnji Istini, iznašao da je upravo on ona vrst iluzije koja zna da je Iluzija…? I da će zbog te grozomorne istine u svim svojim naporima još ustrajnije težiti Istini i samo Istini…?!
140.
Sav stvoreni Duh izrastao je iz jednog te istog napora – pokušaja da se otkloni patnja … Ali patnju je nemoguće otkloniti! Možemo joj se prepustiti (Isus), možemo je ignorirati (Buddha), možemo je čak i negirati (Lao Tse), pa opet, za većinu ljudi ona je uvijek prisutna… Do te istine uvijek prve stižu religije. I ostale moći Duha ne stoje skrštenih ruku, ali u pravilu, nude nešto drugo kako bi čovjek svoje misli od nje otklonio… Filozofija nastoji iznaći naputke za sretan život, umjetnost iskupljenje nalazi u neprekidnom stvaranju, a znanost u apsolutnoj spoznaji.
141.
Napokon, Duh ne mora biti iluzija u smislu “lažno stvorenog” koje pod svaku cijenu nastoji odagnati misli od patnje. Duh može biti i sama volja Života, dobro raspoloženje da se ustraje i unatoč svemu… Bez odvraćanja pogleda s patnje, on će i unatoč bezizlaznosti svog položaja ostati vedar. Vedrina bez ikakva temelja, bez pokrića – to je Duh u svom možda najvišem obliku, svojoj najvišoj formi.
Duh teži Istini, i ne želi je skriti, ali unatoč njenoj grozoti, on joj se suprotstavlja neobjašnjivom vedrinom, kao što to čini i Harry Dean Stanton u filmu Lucky, priči o devedesetogodišnjem starcu u potrazi za odgovorom na svoje posljednje pitanje – ono o smislu života… Ono što filmu daje zapanjujuću autentičnost jest činjenica da Harry Dean Stanton praktički glumi samoga sebe potkraj svog života, te da je nedugo nakon završetka snimanja i sam okončao svoj život.
142.
Vedrina prihvaćanja besmislenog života drugačija je vrsta iluzije od one koja skriva Istinu, prepuštajući čovjeka zaboravu patnje koju danas susrećemo na svakom koraku. Od blještavih trgovačkih centara do zaglupljujućih televizijskih show emisija, kapitalizam će učiniti sve da ne budemo svjesni patnje. Ove dvije vrste iluzije stoje u sličnom odnosu kao umjetničko djelo i svako drugo kreativno djelo. Na vama je da odaberete kojoj ćete se prepustiti. Ali ne zaboravite: patnja je ono što u konačnici oblikuje čovjeka, možda čak i pruža jedini mogući smisao. Upravo ta misao morala je pasti na um i našem Učitelju dok je šetao strmim stazicama Sils-Marije, i na jedan čudovišan način, koji je teško razumljiv današnjem čovjek – uljepšala mu dan!
O Duhu i njegovim Moćima 