Prosinac 2014.

‘Definicija’ umjetnosti ili zašto smo (samo) osjećaj svijeta

Posted in UMJETNOST - SLIKARSTVO, Zlatko Kozina tagged , , , , , at 7:07 pm autora/ice Magičar

Zlatko Kozina: USKRSNUĆE
uskrsnuce1Na slici nazvanoj Uskrsnuće mog prijatelja Zlatka, lik anđela, koji u Bibliji nosi vijest o Isusovu Uskrsnuću, nalazimo u istom poslu u Muzeju moderne umjetnosti u New Yorku (popularnoj MoMA-i). Svoj osjećaj svijeta, neskriveno religioznog duha, Zlatko rabi kako bi izrazio jedan drugi osjećaj – osjećaj praznine i nedostatnosti današnje umjetnosti koja, po njemu, više ‘ne stanuje’ u Museum of Modern Art nego se čini kao da je uskrsnula. Usporedba umjetničkih ‘tijela’ (djela) s Isusovim tijelom ostaje na prvi pogled zamagljena. Međutim, u ovom smislu, smisao Zlatkovog djela je mnogo tužniji. Umjetničko nadahnuće vratilo se Bogu, svome stvoritelju; svijet je završio s umjetničkim stvaranjem. Ovdje u MoMA-i nema više ničega.

Premda, dakako, mogu postojati i druga tumačenja ovog platna, uostalom i sâm umjetnik može ponuditi neko svoje, ovo mi je pomoglo da do kraja uobličim vlastitu definiciju umjetnosti koja mi je ovih dana pala na pamet.

Izvorno, umjetnička potreba pojedinca ogleda se u nastojanju da svoj osjećaj svijeta pretoči u čvrsto djelo. Međutim, ono što se možda dosada nije posebno isticalo odnosi se na činjenicu da nešto beskrajno, poput osjećaja svijeta, prolazi transformaciju i postaje nešto konačno – umjetničko djelo. Teza koju ovdje želim iznijeti može se izreći i na sljedeći način: u umjetničkom stvaranju dolazi do svojevrsne zamjene uloga: bezgranični svijet (premda se radi o osjećaju i samo osjećaju svijeta) postaje nešto konačno, opipljivo – gledljivo, slušljivo, čitljivo – djelo iz kojega svoju jedinstvenost i konačnost sada zrači biće umjetnika. Upravo to vidim na slici Uskrsnuća mog prijatelja Zlatka koja mi je u konačnici pomogla uobličiti vlastitu definiciju umjetnosti:

Umjetnost je svođenje osjećaja svijeta umjetnika u djelo koje (kao izraz svog ‘osjećaja’) zrači biće umjetnika.

Bez obzira na mogućno pragmatički karakter motiva za stvaranje umjetnosti, koji se još od spiljske umjetnosti razotkriva kroz pokušaj komuniciranja i ovladavanja Drugim, sâm karakter umjetnosti razaznaje se kao nešto drugo i povezan je s temeljnim osjećanjem svijeta pojedinca. Dok pokušava komunicirati i ovladati Drugim, on kroz umjetnost, ponajprije govori o sebi, da budemo precizniji – govori o svom osjećanju Svijeta. Na neki način, dolazimo do samog dna bića. Nema nikakvog ‘Sebstva’ ili ‘Jastva’ koje bi se moglo razlikovati od osjećaja/osjećanja svijeta pojedinca. U skladu s tim, i sama svjesnost može se shvatiti samo kao posebna vrsta osjećanja svijeta. Sâmo osjećanje svijeta smo mi. Zato je umjetnost duboka. I zato nema dublje istine o čovjeku od umjetničke istine. Na najnižoj psihičkoj razini mi jesmo upravo ‘osjećaj svijeta’ i ništa drugo – i ništa ‘više’! Ego je tek naknadno i žalosno nadograđen.

Religiozni osjećaj svijeta nastupa u onom trenutku u kojem se pojedinačni osjećaj svijeta stapa sa zamislivim osjećanjem svijeta u cjelini. Za religioznog čovjeka, razdvajanje, u načelu, nikada nije postojalo. Za njega pravo pitanje glasi: „Zašto postoji Drugi, a ne ja sâm?“ Podsjetimo se, među prvima formulirao ga je Bela Hamvas u samoći svojih vinograda zapisavši ga u Scientii Sacri. Tek s Drugim dolazi vrijeme, zapisat će sjetno Emil Levinas nešto ranije u Od postojanja do postojećeg. A za osjećaj svijeta, koji zamišlja svijet kao cjelinu i sebe kao dio te cjeline, tek naknadno će se uspostaviti postojani označitelj – Bog.

Iako ne spadam u ljubitelje angeologije, u jednom trenutku svog života, i meni je ‘zatrebao’ anđeo za vlastiti izraz nedostatnosti i praznine u osjećanju svijeta koji me okruživao (i koji me i dan-danas okružuje). Kako je to izgledalo možete pročitati u kratkoj književnoj crtici jednostavnog naziva Anđeo koja je nastala negdje na prijelazu stoljeća:

Dva dana poslije Anđeo siđe na zemlju. Već tada – sve je bilo gotovo. Nije bilo preostalo nijednog čovjeka, ni jednog živog bića na zemlji. Ipak, na svakom koraku suočavao se s ovim ili onim ostatkom ljudskog postojanja. Nailazio je na otkinute reklamne panoe, prevrnute automobile, boce vina i limenke piva, razbijene televizore – sve sa zadnjeg čovjekovog tuluma. Zemlja je uistinu izgledala očajno.

More je bilo zagađeno; i rijeke i jezera, ali eto, svijet više nije imao smisao. Više o ničemu nije trebalo brinuti. Nekoliko filmskih vrpci nađe se pod Anđelovim nogama. Uzeo je jednu, namjestio u kino projektor i pokrenuo. Čuli su se ljudski krici, izbezumljena lica koja sve do zadnjeg trenutka nisu vjerovala… Prekinuo je projekciju. Njegovu pažnju konačno privuče ogromni bijeli BMW otvorenih vrata, negdje ostavljen na cesti…

Biti čovjekom … odzvanjalo je Anđelovim ušima … mora da je bila osobita muka.

U zraku se još osjećala toplina ljudskog postojanja. Međutim, svakog trena sve je više iščezavala. Prostor i vrijeme su se mrvili. Zadnji put Anđeo je Zemljom hodao ukrašen božjim znamenjem. I još se čudio svemu na što je nailazio. Kao da je bilo jučer kada je Zemlju pohodio prije stvaranja ljudi kako bi sve na vrijeme priredio. Zemlja je bila blistavo čista – radilo se o svetom trenutku. Sada, nakon Kraja bilo je izlišno razmišljati o tehnološkim inovacijama, njihovoj vrijednosti i o tome jesu li bile u skladu s Božjim naukom. Više nije bilo ljudi na zemlji, razumijete.

I tada se anđeo dosjeti i baci svoj pogled u tamu svemira. U orbiti oko zemlje preostao je još jedan čovjek, astronaut, zaboravljen od svega i od boga i od Strašnog Suda. Anđeo je ugledao njegove užasnute, unezvijerene oči i osjetio njegov strah, bez obzira na prostranstvo koje ih je dijelilo. Jer prostor više nije bio prostor u klasičnom smislu a vrijeme nije bilo vrijeme. Astronaut je gledao anđela, jedini ljudski lik je napokon gledao lice Boga kada mu više nije trebao ništa značiti, kada je stigla presuda… I taj trenutak vremena bio je posljednji; dospio je u vječnost.

Sveti gral držim u rukama, ali… zanima li on koga još? Očito da sam iznašao odgovor na pitanje koje u ovom vremenu baš i ne pobuđuje preveliku pažnju; u ovom dobu malo tko mari za umjetnost, ali zato većina mari za profit; odatle, sve je češći broj povika da umjetnost nekome može postati zanimljiva samo ako je profitabilna. „Postoji Umjetnost i postoji Svijet Umjetnosti“, podsjetimo na sažet izraz ove misli britanskog umjetnika Damiena Hirsta koji tako bolno pogađa srce svakog umjetnika. Isto tako, možemo reći „Postoji Književnost i postoji Svijet Književnosti“, „Postoji Znanost i postoji Svijet Znanosti“ … drugim riječima, postoji Duh i postoji Život i u njemu nezaobilazni, ubitačni… društveni odnosi… Ali, kad malo bolje razmislimo, tako je sa svim stvarima danas, ne samo sa stvarima duha.

Tako sam (pomoću riječi) shvatio što je umjetnost; naravno, za sebe i svoj svemir misli… Hoće li ista formula biti primjenjiva na vas i vaš svemir misli…? To, naravno, prepuštam vama…

21 komentar »

  1. bornaija said,

    Postoji Duh i postoji Svijet Duhova.
    Život je postao umjetničko djelo.
    Kako raste ta velebna priča o borbi između okrutnog tiranina i miloga sveca, tako raste i zadovoljstvo ljudi što mogu biti glumci u drami koju misle da shvaćaju i kojoj mogu zapljeskati bez bojazni da će pogriješiti.
    Postoji Umjetnost koja gleda kako se odvija Život umjetnosti.

    • Magičar said,

      Dragi bornaija, uvijek ti polazi za rukom ovaj moj dosadnjikavi, razumom ‘preosvjetljen’ 20-stoljetni diskurs, ma o čemu god pisao, prevesti u onaj postmodernistički, u kojem se pojmovi kao da nalaze u tekućem stanju, govore puno, ali ništa ne prejudiciraju, propituju i umiču se, drugim riječima, daju naslutiti njihovo umjetničko porijeklo… Jedino, ne zaboravi što je Woody Allen u jednom svom filmu (otprilike) povikao:” Užas! Čini mi se da je umjetnost počela oponašati život!”… 🙂

      • bornaija said,

        Kurt Vonnegut je pisac kojeg ja volim gotovo kao ti Houelebecka. Kako baš ne pamtim najbolje, onda zapisujem, i znao sam da imam negdje nešto njegovo što me podsjeća na tebe. Neki dan sam kopao po starim bilješkama i našao to.
        Pitao je jednom svog prijatelja Saula Steinberga kome se je iskreno divio: Saule, ja sam romanopisac i mnogi moji prijatelji romanopisci, i to dobri, ali kad god razgovaramo imam osjećaj da se nalazimo u dva potpuno različita zanimanja. Zašto je tome tako?
        Ovj mu je nakon kratkog razmišljana odgovorio: Postoje dvije vrste umjetnika i obje su jednako vrijedne. Jedni reagiraju na povijest svoje umjetnosti do tog trenutka, a drugi reagiraju na sam život. Ono na što ti reagiraš u svakom umjetničkom djelu jest umjetnikova borba protiv njegovih ograničenja.

  2. Boris said,

    Mislim, bornaija, da nema ljepšeg mišljenja upućenog nekom umjetniku/književniku za njegovu umjetnost od ovog što je Saul Steinberg uputio Kurtu Vonnegutu… 🙂 Što reći više!

  3. zlatko kozina said,

    Dragi Borise budući da si ,kako kažeš svojim “svemirom misli” razmotao jednu od mojih “mapa”, a u koju si ucrtao vlastite “topografske oznake” morao bih i ja prozboriti koju.
    “Umjetnost je svođenje osjećaja svijeta umjetnika u djelo koje (kao izraz svog ‘osjećaja’) zrači biće umjetnika.”
    U toj tvojoj konstataciji u kojoj je “osjećaj postaje opipljiv” sažima svu misao o umjetnosti.Moju,naravno.Reći će Edward.Schillebeeckx zvani ‘teolog iz Nijmegena’:”Čovjek je duhovno biće u onom tjelesnom” U tom smislu umjetnik je umjetničko biće u onom ‘opipljivom'(Za mene je opipljivo i vrlo “tjelesno” i to što možeš napisati neku riječ ili izgovoriti ju-da ne bi bilo zabune)I da,dobro si primjetio to je osjećaj Jedinstva,Cjelovitosti pa čak kad je izrečeno nemušto i nespretno jer ionako je sve osuđeno na nedorečenost. 🙂

    • Boris said,

      Drago mi je da se i ‘prozvani’ umjetnik javio! 🙂 I ne mogu reći da se nas dvojica, kao pasionirani teoretičari umjetnosti, koji ne mogu ne govoriti o umjetnosti, premda je dovoljno i stvarati ju, razmimoilazimo u mišljenjima. ‘Opipljivost osjećaja’ je upravo ono esencijalno u svakoj umjetnosti, tek poslije dolazi moral ili kakav pogled na svijet… A ova ‘nedorečenost’ koju spominješ je sakralna: imaš ju napisanu na platnu (nedostatnost), imaš ju u kvantnoj teoriji (načelo neodređenosti), imaš ju u jeziku (dekonstrukcija)… 🙂 Što drugo biti doli umjetnik (dobar ili loš manje je važno, uostalom može se biti umjetnik za sebe) jer su ovime sve mogućnosti postale dostupne… 🙂

  4. jednaodonih said,

    u mom je svemiru najčešće ovako (sve dok ne dođe neki anđeo) – umetnost kao nesporazum sa svetom. dobar izvor. pa još nađem ovakve reči i misli. i čekam.
    “Moja je misao satkana od skepse, ona je skepsa sâma, i njeno bi se osnovno načelo moglo izraziti ovako: nikoga ni u šta ne možeš uveriti, svaki je čovek svet za sebe, usamljena planeta, zvezda ili zvezdani prah (to ponajpre), meteorska čestica koja se po nekim slepim zakonima privlačnosti – odbojnosti susreće sa drugim česticama, sudara, sudara suludo, besmisleno, a govor, govorenje, tu je samo izvor novih nesporazuma. Niko kome govor i misao nisu od prevashodne važnosti (kao što je slučaj sa pesnicima) nije imao i nema sa svetom tragičnije nesporazume.” ( Danilo Kiš)

    • Boris said,

      @jednaodonih, ovaj ‘nesporazum sa svetom’ tumačim sebi činjenicom da umjetnost nikada nije prianjala uz život, ona je oduvijek njegov dodatak, neovisno od toga je li ga kudi ili hvali, ona ga najprije izlaže kakav on jest… Na tragu ove moje definicije umjetnosti jest i ona Heideggerova (premda u parafraziranom obliku) da je umjetnost čovjekova istina…
      A što se tiče ‘umjetnika riječi’ Danila Kiša njegovo poštenje u vezi riječi volim iznad svega i čudim se sam sebi da dosada nisam pročitao nijednu njegovu knjigu (na moju sramotu, nastojat ću to što prije učiniti). Pomalo podsjeća me na Baudleira i njegovu izjavu koju sam negdje pročitao “da se mi isključivo razumijemo na nerazumijevanju”… 🙂

  5. jednaodonih said,

    i virginia woolf kaže da prizor, emocija stvaraju talas u umu mnogo pre nego reč što dođe. zato volim slike, muziku, tu “opipljivost” koju spominjete. i reči danila kiša su opipljive. biće dobro čitati ga. nikad nije kasno. 🙂 koliko tek stvari mene čeka, kad bacim pogled na ovu desnu kolonu. hvala unapred.

    • Boris said,

      🙂 od osjećaja sve polazi… i hvala za još jednu preporuku, @jednaodonih, jer sam i Virginiu Woolf ovdje bezrazložno zapostavio…

      • jednaodonih said,

        sve u svoje vreme, Magičaru 🙂 i ja sam zahvalna za Tvoje brojne preporuke, koje čekaju svoje vreme…

  6. zlatko kozina said,

    Umjetnost ne tretiram kao i nešto nadodano svakodnevici jer je čak i dolazak do slavnog E=mc2 tek dio najobičnije svakodnevice.U svakodnevici se sve nalazi,a sve ostalo su tek naši osobni ‘naglasci.’ Pa tako kad odem u dućan kupiti kruh i mlijeko ne mislim da je to manje važna radnja od slikanja slike ili objavljivanja posta na blogu.

    • jednaodonih said,

      da, baš tako. to nam samo govori da svakodnevica, zapravo, ne može biti obična. ja sam nad njom zadivljena.

    • Boris said,

      U tom smislu ni ja ne vidim razliku, Zlatko, radnja stvaranja umjetnosti ‘uzurpira prostor i vrijeme’ baš kao što to čini i radnja kupovine kruha.
      Međutim, ono što sm htio naglasiti jest da stvaranje umjetnosti nema nikakve veze s inherentnom pragmatičnošću života. Život, kao takav, zainteresiran je samo za ono što može iskoristiti za svoj rast. To možda na prvu nije toliko vidljivo u stvarnosti, ali lako se dade očitati iz ‘djelovanja’ naših nagona, ambicija,volje za moći… Sve što radimo samo za sebe (i za svoju djecu), tako nalaže život. Umjetnost upravo nije takva, ona se događa kad život kao takav postane nepodnošljiv, ona ga na svoj način mora preoblikovati, učiniti podnošljivim, razumljivijim, prihvatljivijim… Sada bi rasprava mogla otići daleko, ali je na ovom mjestu moram zaustaviti… U svakom slučaju, opet radi se samo o jednom aspektu umjetnosti pored, naravno, bezbroj drugih…

      • zlatko kozina said,

        Istina da su naši postupci prepuni sebičnosti,ali čak i te sebičnosti zvane pragmatičnost su neraskidivo vezane s najdubljim mislima,ekstazama i i tranpersonalnim poniranjima.I kao što ‘Jednaodonih’ reče i ja sam zadivljen banalnošću svakodnevice koju smatram visoko produhovljenom tj.jednako važnom kao i sve ostalo.Ponešto o tom na mom sljedećem postu koji će se moći već danas pročitati.

  7. Boris said,

    Upravo ti napisah i komentar, Zlatko… Mislim da sam razumio što ste htjeli reći, @jednaodonih i ti pod ‘banalnošću svakodnevice’ jer ste je dovodili u vezu s onim jednostavnim ‘biti’ o kojem pišeš i u svom novom postu. Međutim, ja kad pomislim na ‘banalnost svakodnevice’ imam pred očima niz konvencija i formalizama kojima su ljudi uredili međusobne odnose i koji, meni osobno, jako teško padaju… zapravo, teško padaju mojemu egu, ma koliko mi to sada bilo teško priznati… 🙂 Ako u meni nešto ‘jednostavno biva’ onda je to uvijek ovaj ‘alter ego’ Magičara…

    • jednaodonih said,

      nisam ja banalnost spominjala 😉 a svako ko se zove Magičar, verujem, lako se nosi sa konvencijama i formalizmima. p.s. gde mogu pročitati post Zlatkov?

      • Boris said,

        Ovo je link na njegov blog: http://50eura.blogspot.com/
        I još jednom u vezi banalnosti 🙂 možda si mislila na ono što ja nazivam ‘svjesnošću trenutka’ čim si izostavila banalnost? Biti ‘svjestan trenutka’ nešto je najsretnije što čovjek može iskusiti u životu, i naravno nema nikakve veze s konvencijama i formalizmima… 🙂 Naravno, tu se valja jedna čitava (privatna) filozofija u pozadini i teško ju ju u nekoliko riječi obrazložiti…

  8. jednaodonih said,

    divno si to rekao. baš tako. biti svestan težine snega na suvom lišću platana, pokreta ruke žene koja pečatira neki dokument, bora na licu prodavca pečenog kestenja koje crtaju kovitlace njegovih misli…ja se tako borim protiv konvencija i formalizama…svakodnevnom svesnošću, trenucima, detaljima, delićima, strpljivošću…odoh predaleko 🙂 hvala za link! čitam ubrzo. 🙂

  9. Livia said,

    Magičaru, zaboravih ti čestitati Novu godinu. Pa, sve najbolje. ( Valjda čestitka nije banalna. A i takvu je primi u dobru, a ne u zlu, u blagosti protiv grubosti oko nas.)

    • Boris said,

      I tebi, Livija, sve najbolje želje u Novoj godini! Drago mi je da si tu … i naravno, izvan svake balnosti… 🙂


Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: