Studeni 2018.
O Duhu i Životu (ničeancije xx.)
Blaise Pascal: MISLI
124.
Čitam Pascala posvećeno, kako to i dolikuje jednom slobodnom duhu u ovu toplu jesen. Njegove misli su i moje misli! Njegovo dostojanstvo sadržano u njima je i moje dostojanstvo! Kako ostati ravnodušan na jednu ovako duboku misao:
“Ništa ne ističe više krajnju maloumnost nego ne uviđati kolika je to nesreća kad je čovjek bez Boga…”
No, ta duboka misao danas nailazi samo na podsmijeh. “Čitaš Pascala! Da, dobar je, samo pretjeruje s onom svojom religijom…”. Kako danas jednom technomanageru objasniti potrebu imanja Boga u svijetu novca u kojem on živi? Kako danas jednom djetetu objasniti potrebu imanja Boga u svijetu YouTubea i videoigara u kojem on živi? Kako danas bilo kome, učiteljici, doktoru, krovopokrivaču, glazbeniku, objasniti potrebu imanja Boga u svijetu u kojem oni žive?
125.
Bog kao Cjelina, besmislen je Bog. Bog kao Cjelina, ne zna da je Bog. A možda je upravo to njegova gorka istina?
126.
Istinu Cjeline – Boga, nemoguće je izreći; izričemo samo iluziju i kao da su te činjenice bili svjesni samo najdublji duhovi poput Pascalovog i Goetheovog.
Istina je mnogolika; neizreciva. Istina Cjeline “Sve je jedno!” samo je razumljiva iluzija koja nam se čini najbliža Istini. Možemo tvrditi i suprotno: da je istina Cjeline “Sve je podijeljeno!” i opet ne biti daleko od istine.
127.
Recimo da je istina Cjeline jedna, ali da se može izreći na bezbroj načina… U tom slučaju, kao što postoje ‘Sopstvenosti Cjeline’, postoje i ‘Sopstvenosti Istine’ one jedne – Apsolutne Istine!
128.
Duh uvijek nastoji doprijeti do Apsolutne Istine. Samo Apsolutna Istina zanima naš Duh. Samo Apsolutnu Istinu naš Duh kroz nas želi izreći… Ali Istina koju na kraju izriče samo je subjektivna Istina jednog bijednog Života. Svaki put kada se očituje, naš Duh ‘promaši po Duhu’, ali ‘pogodi po Životu’, jer stvori Iluziju koja Životu pomaže preživjeti…
129.
Ali moramo biti svjesni činjenice da je sâm pojam Apsolutne Istine također iluzija, jer je umotvorina Duha, premda objektivnost “tog nečeg” na koje ukazuje ne mora biti opovrgnuta. Zagledani u jednu te istu sliku, u jednom trenutku vidjet ćemo portret mlade žene, a u drugom starice. Međutim, objektivno vidimo samo linije za koje se ne može reći što su po sebi… možda différance – onaj Derridin “trag” po kojem razlikujemo i odgađamo značenje…?
130.
Apsolutna Istina ne postoji. Ono što postoji je Istina Cjeline, svega danog, koju bi mogla izreći samo ‘usta’ Cjeline – taj naš šutljivi Bog. No, kad bi ju i izrekao, ne bi li to opet bila samo njegova subjektivna Istina koja ne bi “vrijedila” za nas?
131.
Kako je uopće mogao nastati pojam Istine u Duhu jednog Života? Možda na osnovi želje da se stvari spoznaju kakve jesu kako bi se izbjegla Neugoda? Međutim, upravo spoznaja ‘stvari kakve jesu’ – da Život živi na račun drugog Života i svega drugog – imala je za posljedicu najveću Neugodu…. Život, sam po sebi, najveći je izvor patnji… i stoga se Neugoda ne može ukloniti!
132.
Tako smo došli do određenja našeg Duha: Život koji misli – to je Duh! Život se ne mora samo živjeti (i u njemu patiti), o njemu se (u njemu samom) može i misliti! Da je Životu dovoljno samo življenje, Život ne bi mislio, ali ipak to čini, u početku kako bi prevladao patnju, a kad vremenom shvati da to nije u stanju, onda kako bi ju iskupio… Što je logos ako ne druga riječ za Duh – jedna začuđujuću mogućnost samog Života da misli kako bi se naučio nositi s patnjom koja mu je inherentna.
Itekako mogu pojmiti čovjeka bez ruku, nogu, glave. Ali ne mogu pojmiti čovjeka bez mišljenja: to bi bio kamen ili sirova živina.
Veličina čovjeka je u mišljenju.
133.
Ideja Volje za moći možda je najveća iluzija jednog Života. Ideja objektivne, Apsolutne Istine vjerojatno je najveća iluzija jednog Duha. Zbog toga Život stremi Volji za Moć, a Duh Istini. No Život ne zna da je Volja za moć iluzija, dok poneki Duh zna da do Istine ne može doprijeti, a to je ipak velika razlika.
134.
…ne treba da se varamo o sebi samima: mi smo automat [Život] koliko i duh [Duh]… Treba, dakle, uliti vjeru u obadva naša dijela: u duh [Duh] razlozima, koje je dovoljno da smo jednom u životu zapazili; i u automat [Život], navikom, i ne dopuštajući mu da posegne za suprotnu stranu…
(Prema Léonu Brunschvicgu pojam “automata” za Pascala predstavlja Život, pa su Pascalovi problemi i naši problemi!)
Listopad 2018.
Zašto na svijetu ništa ne pati kao što pati sâm Život
Lars von Trier: ANTIKRIST
Kada govorimo o teškim, egzistencijalnim filmskim ostvarenjima, učinili bi nepravdu kad ne bi spomenuli von Trierovog Antikrista. I naravno da će prikaz muško-ženskih odnosa u ogledalu odnosa Prirode i Duha u čovjeku imati za posljedicu i neizreciv užas gledatelja… ali, to je slučaj gotovo sa svakim filmom ovog redatelja.
Već sama uvodna scena filma je nepodnošljiva! Smrt djeteta zbog nemara roditelja ne može ostaviti nikoga ravnodušnim. No, uvodna scena samo je “limunada” u usporedbi s onim što je ponudio ostatak filma… Kao da je redatelj htio poručiti da se najdublje tajne ljudske prirode mogu otkriti samo kroz “najviše psihičke energije”, na isti način kao što se tajne materije u ubrzivaču čestica u CERN-u u Ženevi otkrivaju putem “najviših fizičkih energija”.
Bilo kako bilo, mimo crno-bijele interpretacije cijele priče koja se nameće gledatelju – one o vječnoj borbi ljudskog uma, odnosno Duha (u filmu utjelovljenog muškarcem) i Prirode (u filmu utjelovljene ženom) – čini se da film nudi puno dublju i precizniju sliku tragičnosti ljudskog stanja, a koja bi napokon mogla otkloniti optužbe za mizoginiju kojima je često izložen redatelj ovog filma.
Prema nekom mom mišljenju poanta filma je sljedeća: dok muškarac u filmu uglavnom boravi u iluziji na koji ga ‘nagoni’ njegov Duh, dotle se žena kroz “abnormalno ponašanje” suočava i bori s Istinom, odnosno Prirodom u vlastitu biću. Ono što se događa u filmu zapravo je prikaz reakcija “duhovnog bića” žene i muškarca na počinjeni grijeh (plaćen gubitkom djeteta), a koji je prouzrokovalo njihovo “prirodno biće”. U Antikristu žena predstavlja poprište borbe između duhovne i prirodne strane čovjeka, koje su u njoj, da li usudom ili nečim drugim, uvijek zaoštrenije postavljene nego u muškarcu! Film, stoga, ne osuđuje ženu, nego Prirodu u ženi! Njenu duhovnu smirenost (privid potpune izliječenosti) remeti iznad krajnjih granica potencirana životna potreba za seksom, njen strah od prirode koji predočava scena nemogućnosti gaženja trave, gazi suludo nasilničko ponašanje koje kulminira scenama sakaćenja. No u odsutnom trenutku, a to je važno istaknuti, “duhovno” u ženi odnosi pobjedu nad “prirodnim”; jer, ne zaboravimo da ona na kraju filma sakati samu sebe, odstranjuje iz sebe ono što je najprirodnije u njoj, prerezavši najpogubniju vezu sa svojim dotadašnjim gospodarom, po Von Trieru, uzročnikom sveg zla… No muškarčeva racionalnost to ne shvaća… On će ju zadaviti u trenutku kada Priroda nad njom više nema vlast, kada u njoj više ne boravi onaj “zločesti Život” koji je i doveo do tragedije gubitka djeteta.
Tako smo došli do odgovora na pitanje tko se ustoličio na vrhu “piramide traume” njegove žene. Nije to bio ni vrag, ni on sâm, kako je mislio muškarac – nego sama Priroda u njoj! Taj zastrašujući odgovor poprimit će još jezovitije konture u Melankoliji u kojemu će ulogu najvećeg zla umjesto Prirode preuzeti sâm Život… Život kao takav, zlo je na ovoj planeti, tu jednostavnu a u isto vrijeme pogubnu rečenicu, ako se sjećate, izriče jedna od sestara… Eto, do koje samo dubine umjetnička istina može doći…
Život je taj koji se iz jedne stanice dijeli u beskraj, zauzimajući nasilno prostor oko sebe, nauštrb svega drugog! Život je taj koji ne daje izbora nikome u svom širenju da bi zatim nastavio živjeti na račun drugog života. No isti taj Život, zbog prirođene nasilnosti prisiljen je platiti visoku cijenu kroz osobitu patnju. Ništa na svijetu ne pati kao što pati sâm život…
Ako u ovom svjetlu promotrimo kršćansku ispovijed, nećemo li u njoj pronaći poriv za priznanjem zaboravljene, potisnute, arhetipske krivnje – zla Života samog – kao takvog! Mi ne dolazimo ispovijedati samo vlastitu krivnju zbog počinjenog ovoga ili onoga, s ovog stanovišta, bezazlenog grijeha prema nekomu ili nečemu; ispovijedamo se i što smo kao živi – “zlo u Cjelini”.
Samim tim što smo živi – mi smo krivi, deklamirao je i Heidegger na onim čudnim, i u isto vrijeme čudesnim, stranicama Bitka i vremena u kojima piše o zazivu, savjesti i krivnji, koje dugo vremena nisam mogao sebi protumačiti. Kako bih mogao biti kriv i imati grižnju savjesti, što je bilo “pravo” i “ne-pravo” postojanje? Odakle potječe krivnja čovjeka? Sada to znamo: od samog Života. Život neće postati duhovniji u svom razvoju, on će uvijek ostati “volja za moć”, jer je upravo on najprotivniji duhovnom u čovjeku, koliko nešto može biti protivno nečemu drugom…
Bilo kako bilo, zbog ove misli, možda ću jednoga dana i “zakračunati” ovaj blog, prestati s ovim suludim mislima koje nikud ne vode osim u tamu vlastita srca… Mi, duhovni, jašemo na leđima aždaje, oduvijek smo jahali, samo što toga nismo bili svjesni, sav naš napor “aždaja” života rabila je u svoje svrhe, a naši ciljevi bili su neutemeljeni, poput oblaka koje raspiruje vjetar…
Što smo naučili gledajući Von Trierovog Antikrista? Život se ne može urazumiti duhom. Imati ideal nešto je najprotivnije životu što sâm život može zamisliti. Nosimo u sebi dvije protivnosti koje se ne mogu svesti jedna na drugu. Čovječanstvo nigdje ne evoluira u “životnom” smislu, ono samo preživljava i uvećava svoju moć. Nikada nećemo ostvariti jednakost među ljudima. Ljudski odnosi imaju oblik piramide, jer odnosi života sa svim drugim stvarima i drugim životima imaju oblik piramide. Demokracija je u startu propao projekt koji će se u budućnosti samo zlorabiti. Homo Trumpus slavi svoju pobjedu.
Ima li Duh u nama snage ove istine nadići…? Ako je i u ovom trenutku nema, morat će je iznaći… o suprotnom ne želimo ni misliti!
O Duhu i njegovim Moćima 