Veljača 2013.
Budizam na lak način
Herman Hesse: SIDDHARTHA
Sve što vam govorim u vezi Prostora Uma nije ništa novo. Sve to postoji, u većem ili manjem obimu, u magičnim dostignućima drugih magičara. Moja filozofija eklektička je smjesa koječega, ona je misao nastala pod utjecajem druge misli… Stoga, ne dajte se zavarati. Kada se i čini da vam želim prenijeti nešto isključivo svoje – to vjerojatno ne odgovara istini. Obično sam to već negdje drugdje pročitao, i to pročitano sada propuštam kroz vlastito svjesno (i nesvjesno) koje(i) oko njega, onda, ‘načičkava(ju)’ ektaplazmičke čičke moje osobnosti.
I vi, kad god nešto ‘stavite na papir’, ili platno obješeno na štafelaj, niste u prilici stvoriti ništa novo. Vaša je ruka ‘teška’ nekoliko eona te na sebi mora ‘nositi’ sve druge ruke koje su, kao i vaša, nekoć radile ovaj isti, nezahvalni posao. Što ćete učiniti? Nema vam druge nego vjerovati da jedino još možete biti zabavni, jer ste barem zadržali moć iste teme preoblačiti u novo ruho. Moja je žena jednom kazala kako je ljudska mašta, zapravo, poprilično ograničena. Uvijek se ponavljaju iste stvari. Ne zahvati li i vas ponekad isti osjećaj?
Tako sam uvidom u nekoliko tekstova budističke provenijencije shvatio kako se moja privatna filozofija prostora uma u mnogim stvarima poklapa s budističkim učenjem. Hoćete li kratki podsjetnik na budizam? Pronašao sam ga u romanu Siddhartha Hermana Hessea, u pogovoru ili predgovoru djela, autora kojemu, nažalost, ime nisam zapisao:
Budu je odgojio otac u uslovima lagodnosti i raskoši. Jednog dana dok se dvokolicama vozao tamo-amo Buda je vidio ženu kako se porađa, bolesnog čovjeka, starca i leš. Obuzet saznanjem da je jad nerazlučivo povezan sa životom želio je otkriti izvor čovjekovih patnji. I dok je utonuo u razmišljanje ispod nekog drveta, doživio je prosvjetljenje…
Patnja je najveće zlo svijeta. Izvor patnji je želja, a izvor želje je ‘ja’. Sve je to, u jednome toplom danu, shvatio Gautama Buddha sjedeći u hladu nekog drveta. A onda se dosjetio i rješenja problema. ‘Ja’, kazao je, ne postoji, stvari do kojih nam je stalo ne postoje, stoga, ni patnja koju osjećamo ne može biti stvarna; svijet je vječni začuđujući tok mentalnih i fizičkih energija koje se u sebi isprepliću, stvaraju i rastvaraju, tako da je u njemu teško pronaći nešto trajno, za što bi se čovjek mogao uhvatiti. Besmisleno je željeti nešto što u narednom trenutku postane nešto drugo. Posve je razumljivo pomisliti kako je Buda na ovaj način postulirao ubojitu metodu za dokrajčenje patnje – izvora sveg zla na svijetu.
Koja sve ‘čuda’ budizam obećava? Ponajprije ono – da nema čuda, nema transcendencije, ovoga i onoga svijeta, čak i skrivenoga i sl. Budizam ne ide ruku pod ruku ni sa jednom svjetskom religijom, a na misticizam se osvrće kao na dječju igru.
Naravno, problem ovoga ekskluzivnog i primamljivog tibetanskog učenja leži u tome da je za mnoge, on, praktički nedostižan. Do ‘iscjeljujuće spoznaje’ dolazi se isključivo putem poprilično komplicirane tehnike meditiranja (koja dovodi do konačnoga utonuća čuvstava u nirvani), a ne, recimo, ovdje izloženim prostim, dekonstrukcionističkim uvidom. A to zasigurno mora tištati mnoge ne-Tibetance, pogotovo Zapadnjake, koji se s nadahnjujućim anagogičnim himalajskim masivom – možda i kolijevkom najnaprednijega ljudskoga duhovnog uvida ikada postignutog – susreću uglavnom putem ne tako jeftinih i često sasvim prozaičnih turističkih aranžmana.
Stoga, na ovome stupnju razvoja, ovdje propagiranu filozofiju prostora uma, neko kritičko i zajedljivo oko može vulgarno shvatiti kao ‘laički budizam za ne-Tibetance“, koja je u prvom redu upućena onima koji zbog manjka koncentracije ili viška nervoze nisu kadri prakticirati meditaciju i utonuće u iscjeljujuću spoznaju, nirvanu… Takvima se, eto, nudi uvid Deridinog tipa, a koji Buddha lijepo sažima ovim riječima:
Ova je sabranost duha bez obilježja čvrsto utemeljena i proniknuta. Pa ipak je i sve ono što je čvrsto utemeljeno i proniknuto tek nepostojana i prolazna pojava.
Prethodni citat preuzet je iz Prostorije (bloga) Magičara s puno kompetentnijim Kolom u pogledu, kako ove, tako i inih filozofskih tema, i koji je, eto, također objavljen baš danas… (Hvala, Davore!)
Za kraj donosim nekoliko citata iz spomenutoga romana Hermana Hessea. Prepisao sam ih u svoju malu bilježnicu, vjerojatno ne predmnijevajući da je Herman Hesse napisao i puno boljih romana od ovoga… (Zamislite, tu još ne mislim na Demijana! U to doba, a bilo mi je devetnaest godina, tek sam bio počeo čitati… ali čitati bez navodnih znakova, toliko karakterističnih za srednju školu…) Ali za temu – mogu poslužiti!
Prepoznavati uzroke, činilo mu se, upravo i jest mišljenje.
Ljudi našega kova možda ne mogu voljeti. ‘Dječji ljudi’ to mogu; to je njihova tajna.
Siddhartha je posjedovao umijeće mišljenja, čekanja i posta.
Zavidio im je na jedinom što mu je nedostajalo, a oni su imali, na važnosti koju su pridavali svom životu, na strastvenosti njihovih radosti i strahova, na tjeskobnoj ali slatkoj sreći njihove vječne zaljubljenosti. Vazda bijahu zaljubljeni ti ljudi u same sebe, u žene, u svoju djecu, u čast ili novac, u planove ili nade. A to od njih nije naučio, već upravo ono neugodno što je prezirao… [srditost, nestrpljivost] …
Tražiti znači: imati cilj. A naći znači: biti slobodan, stajati otvoren, nemati cilj! Mudrost se ne može priopćiti.
„… i vrlo mi se sviđa i vrlo sam sporazuman s time da ono što je jednom čovjeku blago i mudrost drugome uvijek zvuči kao ludost.“
