Listopad 2011.

O dobrim stranama rasplinjavanja subjekta II.

Posted in FILOZOFIJA, FISHER, Kapitalistički realizam tagged , , , u 7:38 pm autora/ice Magičar

Mark Fisher: KAPITALISTIČKI REALIZAM

Ponovimo vic zajapurenog Slovenca iz prošlog posta kako je lakše zamisliti kraj svijeta negoli kraj postojećih društveno-ekonomskih odnosa ‘iliti’ kapitalizma. Isti vic/izjavu Marc Fisher pripisuje, osim Slavoju Žižeku, i Fredericu Jamesonu u svojoj knjizi Kapitalistički realizam. Svatko na svoj način pokušava parirati tom vicu (danas se čak i vicevi ozbiljno shvaćaju) te nekako predočiti taj nezamislivi kraj kapitalizma. Fisher piše:

Moć kapitalističkog realizma izvodi se djelomično iz načina na koji kapitalizam obuhvaća i proždire svu prijašnju povijest: to je jedan učinak njegova „sustava jednakosti” koji svim kulturnim objektima, bili oni religiozna ikonografija, pornografija ili Das Kapital, može pridati monetarnu vrijednost… Kultura koja se samo čuva uopće nije kultura.

Na tragu Fisherove izvrsne kritike kapitalizma nastojim započetu elaboraciju o rasplinjavanju subjekta iskoristiti kao oružje za napad na kapitalizam i iznalaženju njegove alternative… U čemu je poanta tog sumornog vica koji izriče da je kapitalizmu teško zamisliti njegov kraj? U tome što današnji čovjek – čovjek sa stvrdnutim ‘ja’ na izrazu svog lica, i ne može biti u prilici zamisliti njegov kraj. Mora se unutar sebe izmijeniti, za početak, pa barem rasplinuti…

Teško je misliti da iza ovih misli nema i onog koji misli, ali to je naša buduća stvarnost na koju se, htjeli ili ne htjeli, moramo polagano privikavati, ako vjerujemo Posljednjoj Ravni Prosvjetiteljstva. Ali kad malo bolje razmislimo, to je jedini način da obuzdamo kapitalizam u sebi ili će on na kraju progutati baš sve. “Vanjski kapitalizam”, mislim na društveno uređenje, postoji samo zahvaljujući onom “unutarnjem”, u nama, čije grabežljivo lice jest lice same grabežljivosti u iskonskom obliku. Kada mu objavimo da nas nema, da nema onog koji bi se naslađivao njegovim pohodima, ustuknut će, a vjerojatno se potom i sam rasplinuti. Čovječanstvo će se morati okrenuti domišljanju novog modela ekonomskih odnosa. U glavi imam, pa bar, nekoliko tisuća prijedloga na tu temu, ali u ovom vremenu vjerojatno me još neće slušati. Pričekat ću u zavjetrini, a kad kucne moj čas, znat ću što mi je činiti.

– Ne biste li odstupili, gospodine Kapitalizam? – rekla bi neka moja misao zadužena za trevljenje s drugim mislima.
– A zašto bi?  – upitalo bi namrgođeno staro društveno uređenje.
– Zato što nema više onoga kojem privređujete – slavodobitno bi zaključila ona ista misao.
– Kako? – poskočio bi Kapitalizam.
– Trebam samo onoliko koliko mi je potrebno – ubacila bi se sada misao zadužena za kontrolu rada bubrega i crijeva.
– Nemoguće…
– Znanost rastavlja stvari na svoje dijelove, konačno je rastavilo i to ‘ja’. Mi smo samo zbir misli, a ti kapitalizmu, ti si također jedna misao…
– Više nagon… – ubaci se jedna profinjenija misao iz područja duha.
– Da, nagon  – nastavi trenutno prevladavajuća misao u meni – Odlučili smo te obuzdati!
I tako bi jedna po jedna moja misao utukla tu neman misli – kapitalizam, ali, kako rekoh, samo njegovu “unutarnju” varijantu.

Preostala bi “vanjska”, ali njena smrt ovisi o smrti “unutarnjih” inačica u drugim tijelima. Ne pozivam li ja to na rat, oca svih stvari, svih misli protiv jedne prilično opake misli? Da, pozivam. I molim da se on povede, ne vani, već u svakom čovjeku, u njegovoj nutrini. To je jedini preostao put ako doista kanimo nastaviti put k Bogu, sudbini ili što se već nadaje na kraju našeg puta (možda i samo Praznina, Ništavilo…). Ne očajavajmo previše. Ma koliko se činilo u ovom trenutku jedinim načinom opstanka čovječanstva, gramzivost ne daje rezultate na duge staze. Kraj svijeta u ovom obliku je na pomolu. Očekujte sladak kraj, vi, koji sebe odsad držite u epruveti, spremni za sjedinjenjem s bilo kojim dijelom svijeta u bilo kojem trenutku…

Da bi se promijenili odnosi među ljudima, bilo koje prirode (društveni, ekonomski itd.) potrebno je prvo da čovjek promijeni sebe. Kakva god se promjena u čovjeku odigrala, sa ili bez rasplinjavanja subjekta, novo društveno uređenje će se pojaviti samo od sebe. S drugačijim poimanjem sebe otvorit ćemo putove nekim novim oblicima postojanja. To je poruka kako shvatiti proces rasplinjavanja subjekta. Stari oblici su pred raspadanjem. Otvrdnulo ‘ja’ uskoro prsnut će poput ljuske jajeta. Ono što iziđe na vidjelo bit će nova vrsta ljudskog postojanja. Ni bolja ni gora. Jedino, što će opet dobiti neko vrijeme za smisleno bivstovanje na ovom svijetu…

%d bloggers like this: