Siječanj 2013.
Ne znati u kojoj si mjeri bio u pravu
Jacques Derrida: PISANJE I RAZLIKA
Mislim da će Jacques Derrida u mjesecima što dolaze postati moja opsesija. U Prostoriji s Kolom više ništa nije isto. Kada glasno spomenem njegovo ime veće se Kolo oglasi prodornim tonom kao da sam spomenuo Nietzschea ili Heideggera. Definitivno, Jacquesa Derridau pozvat ću jedan dan na ručak ili večeru. Njegov duh sići će s ‘osamljenih visina’ i pridružiti mi se u ćaskanju o toj nedokučivoj umotvorini kulture čovječanstva – jeziku. I ne samo jeziku, razgovarat ćemo, i o značenju, pisanju i razlici.
U posljednje vrijeme Prostorija s Kolom ispunila se neobičnim likovima. Nije to više onaj prostor opsjena u koji povlačim svoj duh kako bih uživao u samoći. Slike na zidovima su oživjele, namještaj se po prostoriji počeo pomicati, a sinoć mi se dogodilo da sam na kanapeu koji je Tetka ostavila za sobom usnio i primjeren san u skladu sa svim tim promjenama. Sanjao sam da se krećem iz jedne Prostorije s Kolom u drugu, sa sve većim Kolom Duha Svijeta koje sam na koncu započeo zvati Kolom Prostora Uma.
Portret Fridricha Nietzschea smješten ponad kamina pomicao je svojim usnicama ispod gustih brkova. I uvijek je nešto imao za reći! Dočim, usnice nisu proizvodile nikakav zvuk. Tromo sam se pokrenuo do preimenovanog Kola. Ovoga puta vrtjelo se nestalnom brzinom. Nešto se događalo, a ja sam morao utvrditi što.
Privremeno, ušutkat ću portret Sloterdijka koji se smjestio nedaleko od Nietzscheova. Želim još jednom čuti tu priču o jeziku iz usta njegova ‘dekonstruktora’ i mogućnosti koje je ostavio za sobom.
Što se to dogodilo na prijelazu stoljeća? U što smo uronili kada smo u nadnevke započeli pisati dvojku i nule? Zašto smo se počeli ponašati kao da Jacquesa Derridau nikada nismo čitali, zašto ignoriramo mogućnosti koje nam je ostavio za sobom? Zašto se danas ponovno vraćamo na strukturaliste, istinu, smisao i Boga, zašto vapimo za čvrstim temeljima kad smo ih tako lijepo ‘dekonstruirali’. Ako ste mislili da je filozofija Jacquesa Derridae jedna od najpesimističnijih filozofija u povijesti filozofiji – u pravu ste… pa ipak, i na njoj takvoj, možda se može graditi. Njegova teorija o tzv. “strujanju u jeziku”, o différance, okvir je na kojem sada nastojim postaviti svoju teoriju…
Pisanje i razliku čita se fragmentarno, malo tu, malo tamo, jer ako bi se čovjek prihvatio nekakvoga linearnog slijeda čitanja, vjerujem da ne bi daleko dogurao. Pisanje i razlika uglavnom su sastavljeni od eseja koji predstavljaju osvrte na učenja drugih filozofa ili pak osvrte na druge filozofe koji se osvrću na učenja trećih filozofa i tako dalje; a možda su u igri i četvrti filozofi/autori na koje se osvrću treći filozofi/autori i tako u beskonačnost… Bitno je shvatiti, tradicija filozofskog mišljenja duga je i teška. Kada i pomislimo nešto novo, to novo obvezni smo usporediti sa starim, u ovom slučaju, nebrojenim mišljenjima drugih filozofa koji su živjeli prije nas i ostavili razumljiv pisani trag. Tako to čini i Derrida. Piše o Levinasu (drugi autor) koji se osvrće na Heideggerovo učenje (treći autor), a pošto je u igri i fenomenologija, odatle i na Husserla (možebitni četvrti autor), a da ne spominjemo Platona (kao n-tog autora) koji se čini u korijenu svakog mišljenja ili filozofije. Pa tako, Derrida piše i o Batailleu (drugi autor) koji je, pak, pisao o Hegelu (treći autor) itd. Uglavnom, Derrida će poput lukave lije, skriven iza filozofa-analitičara, potkopavati stavove proslavljenih filozofa da bi tek u rijetkim prilikama, u proplamsajima neviđene filozofske oštroumnosti, natuknuo i nešto ‘svoje’. S ovakvim načinom čitanja na izraz ‘dekonstrukcija’ još nisam naišao, dok se “diferancija” (fra. différance) prvi put pojavljuje tek na dvjesto i nekoj strani…
Pisati […] znači i ne moći postići da značenje apsolutno prethodi pisanju: time na ljestvici spuštamo značenje, ali istodobno podižemo upisivanje… Pisati znači znati da ono što se još nije dogodilo u slovu nema drugog prebivališta, ne čeka nas kao propis […] ili u nekom božanskom razumu. Značenje mora čekati da bude izrečeno ili napisano da bi samo sebe nastanilo i postalo ono što za razliku od sebe jest: značenje […] Književni čin tako na vlastitu izvoru pronalazi istinsku moć.
Pisanje je opasno i tjeskobno zato što je inauguralno, u izvornom smislu riječi. Ono ne zna kamo ide, nikakva ga mudrost ne štiti od tog esencijalnog hitanja prema značenju što ga uspostavlja i koje je prije svega njegova budućnost. Hirovito je, međutim, samo zbog kukavičluka. Nema, dakle, osiguranja, protiv izlaganja takvoj opasnosti.
Ipak, jesam li pravilno razumio ovog francuskog poststrukturalistu? Jer, on će rado ponoviti da ga mnogi nisu razumjeli. Možda ga razumijem, ali na sebi svojstven način, i možda to nije onaj način s kojim bi se on složio… Osim toga, Derrida koristi “prokleto” težak jezik. Stil mu je zamoran, prepun vratolomija s riječima, tek tu i tamo iskrsne po koja književna metafora, ali uglavnom bez onog literarnog šarma koji pronalazimo, primjerice, kod Nietzschea. Probajte se, recimo, uhvatiti u koštac s ovom Derridinom rečenicom:
Ta estetika koja neutralizira trajanje i snagu, kao razliku između žira i hrasta, nije kod Prousta i Claudela autonomna.
Ako ste je prisiljeni još jednom pročitati da biste je shvatili, definitivno, nemate afinitet za stil pisanja Jacquesa Derridae. I u mom slučaju to je ozbiljna poteškoća. Definitivno, to nije razumljivo pisanje, bez obzira na prijevod, premda shvaćam da se filozofi vole ‘gubiti’ u pojedinostima i biti razumljivi jedino i opet – filozofima.
Osim toga, postoji još jedna stvar koja me kod French philosophera odbija a to je – bezrezervni hegelijanizam. Postavio me je u mučnu nedoumicu citirajući na početku jednog poglavlja Georgesa Bataillea koji je za Hegela ustvrdio kako „nije ni znao u kojoj je mjeri u pravu“. I što sad? Neće li me ta, iz moje perspektive, začuđujuća podrška Hegelovom šematizmu, apsolutnom duhu i ostalim hegelijanštinama koje sam dosada smatrao običnim filozofskim bedastoćama, natjerati da u ruke uzmem štivo za koje sam vjerovao da, u najmanju ruku, pripada naličju moga duha – tu notornu Fenomenologiju duha (za koju sam, btw, svugdje ponosno naglašavao da je nikada nisam i nemam namjeru pročitati)? Razumijem da se sva ljudska umna djelatnost može svesti na tekst i da ta struja značenja koja obavija stvari ovog svijeta ne podliježe nikakvim pravilima, osim i jedino drugom značenju, ali ne razumijem kakve to veze može imati s Hegelom, običnom “filozofskom usidjelicom” koji je filozofiju usmrtio u svom pokušaju da od nje načini sustav. Ali kad Bataille kaže da Hegel „nije ni znao u kojoj mjeri je u pravu“ onda to nekako pritajeno razumijem. Priroda nikada nije postojala, ali je zato postojalo mišljenje… U mišljenju doista možemo graditi misaone sustave koji kao da nemaju nikakve veze sa stvarnošću i životom, i kojih, kao u slučaju Hegela, ne moramo biti svjesni. I Bataille i Derrida se , zbog tog uvida, nalaze iznad Hegela, a to je ono što me posebice u filozofskom mišljenju zanima, to prevladavanje ili izdizanje u misli…
Na kraju, ne možemo se ne zapitati: možemo li se u misaonom pogledu izdići čak i iznad jednog Jacquesa Derridae? Ne vidim razlog zašto ne. Filozofija je ta koja se, možda i zbog Derridae, desetljećima činila mrtvom za novi iskorak. No nije li danas došlo vrijeme da to napokon učini…? Uostalom, zašto svaki novi iskorak u filozofiji i ne bi bio obilježen tom, jednom te istom, odvažnošću – da za svoje prethodnike ustvrdi ono isto što je Bataille ustvrdio za Hegela – kako nisu ni znali u kojoj su mjeri bili u pravu?! Za ‘naš’ iskorak – potrebno je to ustvrditi i za Derridau. Na kraju krajeva, nikada nikome ne odricati pravo da po nekoj svojoj “filozofskoj istini” bude u pravu, ali zatim se u svom filozofiranju pokušati izdići iznad nje. I ne čini li se vrlo poticajnim ako bi se razvoj filozofije događao upravo na taj način…
O Duhu i njegovim Moćima 