Srpanj 2011.

Ovo stoljeće će biti stoljeće književnosti

Posted in KNJIŽEVNOST - PROZA, McCARTHY, Ostatak tagged , at 12:18 pm autora/ice Magičar

Tom McCarthy: OSTATAK

Misao da će ovo stoljeće biti stoljeće književnosti zahvatila me je prije neki dan. Učinila je to nenadano kako i dolikuje jednoj misli, možda u trenutku dok sam ubrzano prelazio cestu kako bih se sklonio ispred jurećeg tramvaja, ne znam. Bit će da sam ovako mozgao u glavi: ‘ozbiljno’ slikarstvo započinje s renesansom, zatim se proteže po prosvjetiteljskim stoljećima (šesnaesto, sedamnaesto i osamnaesto), u devetnaestom napokon doživljava kulminaciju, dok u dvadesetom polako zastranjuje i napokon se gasi. S glazbom, kao umjetničkom formom, dogodila se manje-više ista stvar, jedino što je sa svojim razvojem, čini mi se, krenula nešto kasnije. O smrti glazbe pisao je i Milan Kundera pa iako i danas možemo uživati u Novogodišnjem koncertu a ‘ozbiljni’ glazbenici poput Philipa Glassa i danas žive i stvaraju u svijetu, ipak, ne možemo se oteti utisku da je riječ o pokušaju oživljavanja starih tema, prežvakavanju već poznatog, kao što se to već dulje vremena događa u slikarstvu. K tomu, u drugoj polovici dvadesetog stoljeća, u sve se to se još umiješala i postmoderna kojoj je pošlo za rukom, na svoj opće poznat „plitak“ način, iskoristiti glazbu za stvaranje samo sebi svojstvenih glazbenih formi poput rocka, popa, rapa ili takovog glazbenog smeća poput dancea, a u slikarstvu slikarskih pokreta poput pop arta, umjetnosti stripa i sl. Ovdje shvaćeno glazbeno zastranjivanje bi bila glazba John Cagea, dok je rock samo postmoderni glazbeni izraz koji s istinskom (a koju nazivamo ‘ozbiljnom’) glazbom i nema prevelike veze. (No, druga je stvar što u rijetkim slučajevima glazbenim izrazima postmoderne, ipak pođe za rukom dočarati muku vremena u kojem živimo te zasluže epitet umjetnosti svoga doba, kao što je to slučaj s grupom Radiohead).

Ali s pravom književnošću stoji drugačije: s njom se krenulo puno kasnije. Ako ćemo pravo, ne mogu ozbiljno uzeti književnost napisanu prije 19. stoljeća. Gargantuu i Pantagruela, Don Kihota, pa čak i Eseje Micheale de Montaigna ne mogu svrstati u književnost u pravom smislu riječi, u onaj svima znani oblik koji je poprimila tek u devetnaestom stoljeću u romanima Dostojevskog. Tek romani ovog vizionarskog ruskog pisca su pioniri one književnosti koju cijenim. I onda dolazi književnošću prebogato dvadeseto stoljeće s piscima poput Franza Kafke, Thomasa Manna ili Williama Falknera. U 20. stoljeću žive i pišu James Joyce, Jean-Paul Sartr i Albert Camus. Iza drugog svjetskog rata književna scena se nije smirila, naprotiv, pojavili su se novi žanrovi, primjerice – znanstvena fantastika. U drugoj polovini dvadesetog stoljeća pod pseudonimom piše i od kritičara izuzetno hvaljen – Thomas Pynchon, a tek 1990-ih, u posljednjim godinama svog života, svoje najbolje stranice stvara i Charles Bukowski; pisac kojem se dotad osporavalo pravo svrstavanja među velike pisce uglavnom zbog svojih ranijih romana koji su se uglavnom svodili na pisanje o seksu. Naravno, mnoge druge izvrsne pisce sam preskočio i kada bi ih htio samo poimence navesti za to bi mi trebalo vjerojatno daleko više prostora od prostora predviđenog za ovaj prikaz.

A onda u dvadeset prvom stoljeću dolaze na red pisci poput Michaela Houellbecquea ili Harukija Murakamija (počeli pisati još u dvadesetom) koji svakom svojom napisanom riječi, prema mojem mišljenju, bez problema mogu stajati uz bok sa svojim slavnim prethodnicima. Definitivno, i dvadeset prvo stoljeće će biti stoljeće književnosti. Iako se čini da knjige izlaze iz mode, to se neće dogoditi i s književnošću. Već sada se piše više nego ikad. Zapravo, svi pišu, blogerska zajednica je u neprestanom porastu. Dogodit će se samo profinjenije filtriranje koje sada možda izostaje i kvalitetni pisci će biti u mogućnosti lakše isplivati na površinu.

Jedan od nadarenih pisaca novije generacije je i Tom McCarthy koji predstavlja primjer pisca koji je jedno kratko vrijeme trpio posljedice izostanka „filtracije dobrog pisanja“. Svoj prvi roman Ostatak objavio je kod nezavisnog pariškog izdavača. Tek kad su kritičari i publika rekli svoju riječ započeo se tiskati i u domovini, a potom i diljem svijeta.

Roman je to o čovjeku koji uslijed vrlo neobične i zagonetne nesreće u kojoj ga je nešto doslovno „pogodilo s neba“, slično krhotinama, dobije nezamislivu novčanu odštetu – osam i pol milijuna funti. Zaplet nam se čini jasnim već nakon čitanja prvog odlomka romana koji svi provedemo onako, oslonjeni na jednu nogu, dok stojimo u knjižarama pored štandova s knjigama. I ako smo neupućeni, pomislimo da će stranice koje slijede uglavnom se baviti uzrokom zagonetne nesreće odnosno mozganjem glavnog lika na način „tko mu je i zašto mu je netko napravio to što mu je napravio“ kako i dolikuje svakom dobrom, dosadnom krimiću. Međutim, ovaj roman nas odvodi u drugom smjeru, a što predstavlja posebnu zanimljivost – pojašnjenja uzroka nesreće se više ne dotiče nijednim slovom! Zašto smo dopali u stanje u koje smo dopali, time se Tom McCarthy ne želi baviti, ali ono što je uslijedilo na stranicama ovog romana predstavlja autentičan opis zbilje postmodernog čovjeka o kojem su nadugačko i naširoko razglabali i mnogi kritičari u pohvalama ovog djela.

Najprije shvatimo da s neimenovanim glavnim likom romana koji proživi nesreću nešto nije u redu. Njegovo fanatično fotografsko bilježenje zbilje kao da je izuzeto nečeg važnog i inherentnog ljudskoj prirodi, a što je najlakše opisati gubitkom određene vrste osjećaja koji su vezani uz uobičajeno osjećanje zbilje oko sebe, a zbog kojih se glavni lik romana više ne osjeća stvarnim. Te izgubljene osjećaje koje možemo samo iz daljine pretpostaviti (a radi se o osjećajima koji naše postojanje mahom čine podnošljivim poput ljubavi, duhovitosti i sl.), kao ni uzrok njihovom gubljenju, Tom McCarthy uopće ne želi tematizirati. On samo dopušta da mu junak shvati kako mu život nakon nesreće nije više isti, da u njemu nešto bitno nedostaje te mu nameće osjećaj u kojem se zbog tog gubitka osjeća manje stvarnim.

Jedna od najdubljih scena nekog romana koju sam ikad pročitao i zbog koje su me prošli trnci od glave do pete bavi se osjećajem glavnog lika na platou ispred postaje podzemne željeznice kada ga na stotine ljudi mimoilazi a on, de facto bogat čovjek s osam i pol milijuna u džepu, dobiva nezaustavljiv poriv da prosi. To na koncu i čini, pruža ruke i zapomaže „Pomozite…pomozite… pomozite…“, ali rijeka ljudi oko njega nastavlja teći ne primjećujući ga. On samo osjeća da želi „biti na točno tom mjestu, u točno to vrijeme i činiti točno tu radnju“. To ga čini koliko smirenim toliko napetim da se osjeća gotovo stvarnim! Glavni lik romana, zapravo, zapomaže da mu udjele „ono nešto“ što modernom čovjeku nedostaje, što je usput, tijekom povijesti, nekako izgubio (dakle, novac je najmanji problem!), a što naravno Tom McCarthy nikada eksplicitno ne dovodi u svijest svog junaka. Sebi sam to preveo na način, ne prejudicirajući neku pompoznu interpretaciju djela, da je moderni čovjek usprkos ostvarenog materijalnog bogatstva, postao, s druge strane, sirotinja duha.

Ne mogu a da se ovdje ne referiram na jedno drugo djelo koje me podsjeća na McCarthijev uradak a riječ je o britanskoj seriji Život na Marsu (Life on Mars) koja je nedavno završila s prikazivanjem na jednoj od naših televizija i u kojoj se policijski inspektor Sam Tyler nakon komatoznog stanja kojeg, na opće čuđenje, proživi na istom poslu u 1973. godini i koji vjerno uprizoruju epizode serije, u posljednjoj epizodi ponovno vraća u svoj stvarni život. Indikativno, u sjećanje mu se urezao odgovor barmena lokala u koji je često zalazio iz te famozne 1973. na njegovo pitanje koji si je često postavljao u ektaplazmičnoj stvarnosti – „Kako znam da sam živ?“. Barmenov odgovor je glasio: „Ako ništa ne osjećaš, onda nisi ni živ.“ Ono što se dogodilo Samu Tyleru kada se napokon probudio iz kome i dospio natrag u svoj stvarni život bilo je upravo to – više se nije osjećao živim. Za vrijeme sastanka s kolegama s posla porezao se a da to nije ni primijetio. Ovaj metaforični doživljaj ga ubrzo dovodi do čudovišne odluke da svoj život policijskog inspektora u Manchesteru u 2000-im koji se iz dana u dan sastoji od bezosjećajnih etičkih dvojbi oko postupanja s pritvorenicima prema raznoraznim uredbama i pravilnicima, dosadnim forenzičkim detaljiziranjima u istragama i sl. prekine ili ga nastavi jedino u svom svijetu koji je izgradio u svojoj glavi.


Završna scena serije Život na Marsu

Za razliku od serije Život na Marsu, zaplet Ostatka realizira sličnu ideju samo na neki svoj način. Zapravo, briljantnost McCarthyijevog spisateljskog dara dolazi do izražaja upravo u realizaciji te ideje. Glavni lik romana se iznenada dosjeti na koji način će povratiti izgubljene osjećaje stvarnosti. U nevjerojatno bizarnoj odluci odluči pare potrošiti na rekonstrukciju događaja iz njegove pretpostavljene prošlosti a koji, nekim čudom, nisu još izgubili aromu izvornih osjećaja. Nakon što mu se u mislima javi nekoliko slika njegova pretpostavljenog života iz prošlosti u nekakvoj zgradi (tko zna, možda je riječ o scenama filmova koje je nekad gledao ili njegovim čistim izmišljotinama), ali koje su popratili stvarni osjećaji, odluči ih doslovno uprizoriti kako bi te iste osjećaje mogao uvijek iznova iz sebe izvući van. Uz pomoć iznimno sposobnog menadžera angažira gomilu ljudi, glumaca, glazbenika, građevinskih radnika i drugog osoblja da za njega priređuju i uprizoruju scene prema njegovu sjećanju, a u kojima bi se on, moderni čovjek, sirotan duha, mogao osjetiti, pa barem za trenutak, stvarnim. Ovdje se možemo zapitati, nismo li s gubitkom osjećaja zapravo izgubili izvorni pristup stvarnosti…

Zašto je roman dobio naziv Ostatak – još nisam odgonetnuo iako odgovor možda i naslućujem. Odgovor na to pitanje radosno ostavljam za drugo čitanje u doglednoj budućnosti…

>>> približno sličan tekst izvorno je objavljen na Lupiga.com.

5 komentara »

  1. bornaija said,

    Sjećam se, bilo je neko vrijeme u mojoj mladosti kad je Kundera bio ‘must read’. A ja sam obožavao nestajati u zvukovima jazza iz bas-saksofona Josefa Škvoreckog, dok se ‘bijela mjesečeva kazaljka zaustavljala se u krilu malog alabasternog kipa’. Zaljubljivao sam se u bakelitne oči Lavice koje su me proždirale dok se približavala njišući bokovima, a ispod prozora su šumjeli jasenovi i lipe kao udaljeno hučanje diluvijalnog mora… I tako, još uvijek naslonjen na kandelaber željno iščekujem ‘invaziju mjesečevog svjetla’. 🙂

    • Magičar said,

      Baš tako i ja, bornaija, vučem podosta toga za sobom. U jednom trenutku osjetim svu svoju prošlost kao da je tu, na neki način postanem svoja “rastegnuta stalnost”, a pojedine proživljene trenutke si tada mogu dočarat takvom jasnoćom da sam u stanju sam sebe ošamutiti. 🙂 Jedino, što sve to ne mogu opisati na tako poetičan način kao ti… 🙂

  2. bornaija said,

    Rastegnuta stalnost 🙂 Ovo mi se sviđa, zapisujem, kao što sam i gore napisane rečenice nekad izdvajao iz tekstova spomenutog pisca. Nedavno sam listao te ispunjene teke, blokiće, rokovnike i mogu reći da mi ti stari zapisi bolje vrate minulo vrijeme u sjećanje od starih fotografija.
    I sad, neminovno se pitam – koliko traje sada? Ili je već gotovo? 🙂

    • Magičar said,

      Izraz “rastegnuta stalnost” (zapravo, u originalu protegnuta) preuzeo sam od Heideggera. Vidi https://pustopoljina.wordpress.com/2011/07/01/postoji-li-vrijeme/

      • bornaija said,

        Da, vidiš, pročitao sam taj post.
        I zanimljivo je kako sam doživio taj pojam, izvukavši ga iz konteksta, tada. ‘Stalnost’ kao stvarnost koja samovoljno postoji posvuda okolo svojeg ishodišta koje je ujedno i njena granica, kao ono što je u biti na kraju isto što i na početku. Dao sam joj samostojnost, odvojio je od mojeg uma, rekao: stalnost je stalna, ona postoji bez obzira na mene. A ovaj pojam ‘rastegnuta stalnost’ doživio sam, ovdje ga čitajući, ustvari kao nestvarnost, kao stalnost koju ja rastežem lijevo i desno od točke u kojoj se doživljavam, dakle kao nešto što ne može bivstvovati bez mene u ravnini mojeg postojanja.
        Izgleda da nisam svjesno čitao što tamo piše, mora da mi je pažnja na to što čitam bila kratkotrajna 🙂 Srećom se u svojoj nestalnosti sjetim da to što sam ‘jučer’ doživio ‘danas’ mogu doživjeti drugačije. Istinabog, ‘sutra’ će to već biti nešto novo, no eto – c’est moi. Al’ ne brinem jer i to se mijenja. 😀


Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: