Kolovoz 2011.
Najvažnija realnost na svijetu… koja ne postoji!
Karen Armstrong: POVIJEST BOGA
Nastojim pošteno tragati za religioznim u svom biću. Nekad to osjećam potrebom, a nekad dužnošću. Međutim, teško je u tome ustrajati, pogotovo u današnjem svijetu u kojem se čini da je tog religioznog sve manje i manje. I premda se istinsko religiozno iskustvo danas čini posebno neuhvatljivim, možda ga jednog dana ipak doživim, kažem sebi, te s police dohvatim knjigu Povijest Boga britanske autorice Karen Armstrong. Ne znam zašto, ali čim sam je otvorio, intuitivno sam osjetio da je „pisana za mene“, da je Karen Armstrong upravo spisateljica po mom ukusu i da je predmet njenog pisanja u žiži interesa moje nutrine. Na neki svoj način, kao da je dotakla to upražnjeno ‘mjesto za Boga’ u mojoj nutrini, „rupu“ koja je preostala nakon njegove „smrti“, kako se jednom prilikom izrazio stari egzistencijalistički lisac Jean Paul Sartre.
I pored očekivane „intelektualne strukture poglavlja” koja Boga prate od njegova „rođenja“ do „smrti“, poneki put iznenadit će vas latentna autoričina strast koja, nekad više nekad manje, proplamsa iz samog teksta peckajući vas jezikom nekad davno proživljene patnje „po božjim pitanjima“. Autorica ne krije da je u bezuspješnoj potrazi za Bogom provela dobar dio svog života (jedno vrijeme čak i u samostanu) i da je tek na kraju (vjerojatno pred početak pisanja ove knjige) shvatila kako je čitavo vrijeme osjećaj Boga zapravo trebala „promišljeno stvarati u samoj sebi“. Iskustvo koje je stekla u razgovorima s uvaženim rabinima, svećenicima i sufijama opisuje ovim riječima:
Neki rabini, svećenici i sufije ukorili bi me zbog pretpostavke da je Bog – u bilo kojem smislu – realnost „tamo vani“; upozorili bi me da ne očekujem da ga iskusim kao objektivnu činjenicu koja se može otkriti običnim racionalnim mišljenjem. Rekli bi mi da je Bog velikim dijelom proizvod kreativne mašte, kao što su poezija i muzika koje nas toliko nadahnjuju. Neki visokopoštovani monoteisti rekli bi mi mirno i odlučno da Bog u stvari ne postoji – ali da je „on“ ipak najvažnija realnost na svijetu.
Ako ste čovjek kojega Bog više ne zanima, ova knjiga ipak vas može zanimati, jer vaš ateizam objašnjava kao logičan slijed razvoja svake religije, uključujući (tu) i kršćanstvo. Mislite da ste ateisti jer ne vjerujete u Boga na nagovor svog ‘znanstvenog savjetnika’ odnosno čistoj i nepatvorenoj vjeri u znanost, međutim, Karen Armstrong s tim se sudom neće složiti. Vjerovati već u nekog Boga je prirodno za čovjeka i vaš ateizam je samo rezultat neadekvatne religije koja se nije znala obračunati s izazovima prosvjetiteljskog doba. Vaš razum, a ne intuicija, bio je prisiljen donijeti odluku o Bogu, zanemarujući religioznu stranu vašeg bića. Paradoks je u tome, a tako daleko autorica ipak ne ide, da današnji, nazovimo ih – “kršćanski ateisti” (jer je ateizam u svojoj osnovi povezan isključivo s kršćanstvom) i dalje nalikuju istinskim vjernicima iako vjeru poriču. Pomislite samo na one sramežljive, kao „kruh dobre“ pojedince iz vaše okoline koji će vas ipak gorljivo uvjeravati kako Bog ne postoji.
Ono što je autoricu knjige Povijest Boga proslavilo u svijetu svakako je njen pozitivistički stav spram islama kao tolerantne religije sretnih i uspješnih naroda. Današnji islamski fundamentalizam autorica tumači kao posljedicu neprestane represije koju islam trpi u posljednja dva stoljeća zbog fizičkog i duhovnog pritiska Zapada. Umjesto da se drži svoga Boga, musliman je u ovo vrijeme u neprestanom preispitivanju sebe i svoje civilizacije u odnosu na Zapad. Kako se vlastita religija sve više potiskuje tako rastu i ekstremi koji kulminiraju u pojavama tipa bombaša-samoubojica i sl.
I upravo je povijest islama privukla moju pažnju. Do negdje 13. ili 14. stoljeća povijest islama je (prava) profinjena religijska poezija. Čistoća pristupa pitanju o Bogu muslimanskog fajlasifa, kasnije sufije, Al-Gazalija dirnut će i najokorjelije ateiste. Kako bi racionalno dokazao postojanje Boga, Al-Gazali je doživio takav slom bića da jedno vrijeme uopće nije mogao govoriti. Kao uzrok stanja u koje je dopao, doktori su dijagnosticirali duboki unutarnji sukob u njegovoj psihi. Nakon toga, samo će mu mistični osjećaj božanskog vratiti govor. Al-Gazali je među prvima shvatio da se Bog putem ratia ne može dosegnuti i da su za to potrebne mističke discipline. Za razliku od Boga filozofa koji predstavlja dalekog Nepokretnog Pokretača koji se više ne miješa u svijet, mistici svih religija svijeta Boga će vrlo neobično ‘zaštiti’ izjavama da je on Ništa, da ne postoji, sugerirajući da je on na potpuno drugoj razini poimanja od pukog postojanja.
Kako tekst ide svome kraju nižu se sve potresniji dijelovi. Borba zapadnog uma da racionalno dokaže božje postojanje na kraju će završiti njegovim opovrgavanjem. Sve veću nemoć da osjeti Boga čovječanstvo će kompenzirati sve većim religioznim ludilom. Antinomisti, šabatijanci, hasidi i sl. nastojat će ispričati tisuću puta ispričanu priču, međutim, ostaje utisak – na sve neprirodniji i umjetniji način.
Posebno snažan dojam ostavlja na prvi pogled uobičajena analiza prodaje jednog egipatskog časopisa posvećenog religioznim pitanjima u prvoj polovici 20. stoljeća a s obzirom na dramatičnu izmjenu uređivačke politike. Pa tako, dok je časopis uređivao Al-Kidr Husein, musliman okrenut tradicionalnim vrijednostima svoje vjere, ravnodušan na mišljenje Zapada, časopis se u najsvjetlijem duhu islama bavio tek „otkrivanjem božje prisutnosti u svijetu“. No, u to vrijeme, naklada časopisa je drastično opadala. Međutim, kad je na uredničko mjesto zasjeo Farid Vađdi, čovjek s mnogo više sluha za vrijeme u kojem živi, i kad se časopis okrenuo mukotrpnom uspoređivanju Zapada i arapskog svijeta, kršćanske i islamske tradicije, prožetom dubokom nereligioznošću – naklada časopisa se udvostručila! Što nam jedna naoko nevažna analiza prodaje jednog religioznog časopisa govori? Upravo o našoj sve manjoj potrebi za religioznošću. Primjer se bez većih problema može preslikati na ljudsku stvarnost u modernom društvu. Svi mi danas slijedimo neke druge vrijednosti a ne one, teškom mukom stečene, do kojih su tijekom stoljeća razvoja došle religija, umjetnost, filozofija i znanost. Društvo zaglupljuje, kotač duhovnog razvoja kao da se započeo okretati unatrag. U takvu svijetu kao da više nema mjesta za duhovne sestre znanosti – religiju, umjetnost i filozofiju. Ekonomija, politika i populizam polako preuzimaju njihova mjesta i preko njih će odsad čovječanstvo ostavljati svoj trag u pijesku vremena. A je li to uistinu ono čemu je oduvijek težio ljudski rod? Na ovom mjestu osjetio sam kao da se nalazim u procjepu između razmišljanja dvojice urednika spomenutog časopisa. S jedne strane nastojim živjeti u duhu vrijednosti koje je nastojao promovirati Al-Kidr Husein, ali koje su u modernom dobu postale anakrone i koje je možda doista „pojeo“ zub vremena; s druge, spreman sam se u burnoj polemici obrušiti na one vrijednosti koje ih dolaze smijeniti kao „neduhovnije“ i time nedostojnije zamjenice, u potpunosti u duhu Farid Vađdija. Ali što uopće mogu promijeniti? Ljudi su ti koji su, kao prema nekom još neotkrivenom prirodnom zakonu, promijenili ukus i koji umjesto istinske meditacije o Bogu traže točan broj molitvi od svećenika koje trebaju izmoliti ne bi li se „božjih pitanja“ zapravo što prije riješili i zatim u miru udubili u praćenje trenutno aktualne sapunice na svom televizoru. Sva sreća, pa me na tom mjestu uvijek poklopi moja žena:
– Narod je oduvijek takav. A tim tvojim konstrukcijama o „neduhovnijem vremenu” u odnosu na prošlo bavili su se uvijek isti ljenivci poput tebe!
O Bogu ni danas nije sve rečeno. Iako se naše osjećanje božje prisutnosti u svijetu gasi, o njemu se priča više nego ikad. Deklarativno vjerovanje u Boga uzima maha na svim razinama, od masovnog posjeta crkvama, džamijama i sinagogama samo na vjerske blagdane do zahvaljivanja bogu na nebesima zbog zabijenog gola na nogometnim utakmicama. Zapravo, daleko smo od Al-Gazalijevog – iz vlastite nutrine – tjeranog pristupa. Danas Bog izravno nikoga ne zanima. Iako autorica završava knjigu tobože optimističnim riječima kako „čovječanstvo ne može bez Boga“ te čak spominje mogućnost stvaranja nekakve „snažne vjere 21. stoljeća“ ostaje dojam da je Bogu, barem zasad, u ovakvom svijetu, osim u deklarativnom smislu – odzvonilo. Zbog toga je možda i bilo primjereno napisati barem njegovu povijest.
>>> tekst je izvorno objavljen na Lupiga.com.
O Duhu i njegovim Moćima 