Studeni 2011.

Simfonija “svete tuge”

Posted in BERLIOZ, Fantastična simfonija, UMJETNOST, UMJETNOST - OZBILJNA GLAZBA tagged at 7:55 pm autora/ice Magičar

Hector Berlioz: FANTASTIČNA SIMFONIJA

Stajao sam, netremice očaran glazbom koja kao da je pronašla put kroz sve pore mog bića. Odnekud dotrča tetka pokrivajući uši rukama:

– Što se to čuje? – povika.

Kratko sam svrnuo pogled na tetku, a onda se ponovno prepustio očaravajućem zvuku. Doista, što se to čulo? Točno u 8 sati ujutro Kolo je nenadano započelo izvođenje jednog glazbenog komada. I to kakvog glazbenog komada! U jedno maglovito jutro, odabralo je prekrasnu i netipičnu simfoniju koju nisam stigao odmah prepoznati.

Početak izvođenja zatekao me u kuhinji. Taman sam s ringle šporeta uklonio gotovu kajganu kad sam začuo posvema tanašan zvuk violina koji je dopirao iz sobe. Nisam mogao pretpostaviti o čemu se radi pa sam, nesvjesno, s tavom u ruci, krenuo prema zvuku. Zvuk violina bio je tako umilan, tako se lijepio za uho da mu nisam mogao odoljeti. U sobu sam dospio baš u trenutku kad su violončela, koja su pratila violine, svojim snažnim i turobnim tonovima odrezale prolog prvog dijela simfonije, nakon kojeg je uslijedilo tako veselo tonsko uzdizanje violina da sam u glavi momentalno stvorio sliku jata ptica u pjevu koje se upravo vinulo k nebu. Uskoro moje ušne školjke zapljusnu kanonada svih ostalih instrumenata i već sam se nalazio, razoružan, u samom središtu ove prave glazbene svečanosti.

I u tom je trenutku dotrčala tetka.

Podigla je moju mlitavu ruku kako bi osmotrila ono što sam nesvjesno držao u rukama. Pokazalo se da je riječ o praznoj košuljici CD-a koju su krasila velika lijepa slova u Garamondu – Hector Berlioz: Symphonie Fantastique. Tetka samo odmahnu glavom i ispusti moju ruku.

– To Kolo te je potpuno obuzelo! – prosikta, namjeravajući se udaljiti.

Jedva je zaustavim, posjednem na stolicu i uspijem je nekako natjerati da posluša simfoniju u cijelosti.

Trebalo je neko vrijeme da se povratim i izreknem svoje dojmove o kompoziciji.

– Hector Berlioz je ovu simfoniju skladao očigledno povrijeđena srca. – kazao sam. – Melodijska linija koja se provlači kroz cijelu kompoziciju čini se da simbolizira njegovu misao koja zrcali lik njegove voljene supruge i koja se mijenja u skladu s promjenama njenog karaktera. Ako igdje i ikad jedna žena treba biti ponosna na izraz ljubavi svog muža onda je to u slučaju žene i supruge Hectora Berlioza jer je u zanosu ljubavi, ali i zagonetno ranjenog srca, u vrlo kratko vrijeme, skladao cijelu jednu simfoniju upravo za nju i po njoj. Jedino… – i tu sam zastao – … sve je ovo samo moja interpretacija…

– Da, ali pogledaj kako je nazvao peti stavak… – reče tetka zadržavajući svoj pogled na omotnici CD-a – Vještičje leglo!

– Hm, da…. Sam Berlioz sastavio je tekst koji, u romantičarskom stilu, objašnjava dramski tok radnje: sanjarenje, na balu, u polju, put na gubilište i to što si kazala – dospijeće u vještičje leglo nakon smrti…

– Da, ali nisi li malo prije rekao kako se radi o izmjenama karaktera odabranice njegova srca, a ne o nekakvom njegovom putu ili sudbini, što god?

– Da, kazao sam, ali sada sam ti kazao i to što je o samoj simfoniji kazao njen stvaralac…On ju je shvaćao kao izraz sudbine mladog umjetnika koji se nesretno zaljubljuje… A sam sam više dojma da je simfonija izraz njegove misli o ženi u koju se nesretno zaljubio i o kojoj je postepeno otkrivao sve najgore…

– Da je od slatkog nevinašceta na kraju postala prava vještica? – mrtvo hladno prozbori tetka gledajući me ravno u oči.

– Pa da, upravo tako… – s knedlom u grlu prozborim i ja.

– Ma znaš što ću ti reći! Prije bi se reklo da je ovaj tvoj frajer ovim komadom želio ocrnit žene i ništa više! Haj’mo samo slijedit tu melodijsku liniju u kojoj se, kako kažeš, ogleda djevojčin karakter. U prvom stavku njeni izrazi su prekrasni i nagrđeni samo upadima „tamnih dijelova“, tako ih nazivam, a tu mislim na one dijelove simfonije u kojima violončela završe u nemoguće niskim tonovima ili se odnekud pojave neslušljivi disonantni tonovi…

– Za te, kako kažeš, „niske tonove“ i disonancije, kazao bih da su samo glazbeni izrazi pozadinske svete tuge koju nužno mora osjećati svako misleće biće a o kojoj je pisao još i Dostojevski… Neka vrst slutnje da je ovaj svijet samo odsjaj oblaka o crno jezero žalosti i ništa više, kako je već negdje napisao Nietzsche. Ali bez sumnje, to su i najljepši dijelovi simfonije. – pridodah.

– U redu, ali onda imamo drugi stavak – na balu – u kojem kao da se povratila iz snatrenja, sva je lijepa i nasmijana, sve divno i krasno, točno uz nju mogu zamisliti i ženski lik kako pleše taj valcer, ali od trećeg stavka, melodijska linija za koju tvrdiš da zrcali njen karakter, sve se više deformira; u četvrtom stavku se čak na kraju stavka naprasno prekida; u petom stavku, u kojem ju izvode one nepodnošljive frule ona već doista simbolizira pravu vješticu, još k tomu imamo i one fanfare na kraju!

– Umjetnost previše uzimaš k srcu. Glazba treba biti izuzeta od svakog razmišljanja, svake interpretacije, i način na koji sam ja interpretirao simfoniju nema nikakve veze s njenom pravom vrijednošću… – pokušao sam zaustaviti bubrenje tetkinog razočarenja u ovaj izniman glazbeni komad.

Ali tetka kao da me nije htjela čuti te je nastavila svoju litaniju:

– Znaš li da sam nedavno na televiziji gledala film o bolesno ljubomornom tipu koji je svoju ženu držao u izolaciji u prekrasnoj kući na obali mora, daleko od očiju drugih ljudi. Sjećam se da je njihovo vođenje ljubavi izgledalo kao neki blaži oblik silovanja, a znaš li koji je glazbeni komad puštao taj manijak za to vrijeme? Ovaj tvoj peti stavak s fanfarama!

Bila je u potpunosti izbezumljena. Odlučio sam okončati cijelu stvar.

– I što misliš, jesu li žene upravo takve?
– Kakve?
– Pa takve, da se kad tad pretvore u vještice….
– Slušaj momčiću… – prosikta tetka – Ako te ja samo dohvatim…!

U tom trenutku Kolo se zaustavilo, a kompozicija završila. Žuto svjetlo iza Kola za malo se pojačalo primajući u sebe prve zrake narančastog sjaja. Trenutak je bio dojmljiv. Zapravo, u trenutku o kojem je riječ, stalo je samo vrijeme koje je bilo potrebno za izvođenje glazbenog komada. Opet smo bili svoji na svome, tetka i ja i čudesno Kolo, zaleđeni u sebi, u trenutku u kojem je naš duh pobijedio vrijeme…

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: