Prosinac 2011.

Od rođenja do starosti i umiranja jednog alternativnog rock banda

Posted in PIXIES, UMJETNOST, UMJETNOST - POSTMODERNA GLAZBA tagged , , , u 12:09 pm autora/ice Magičar

THE PIXIES

Tetka mi namignu i uključi mikrofon. U istom trenu počnem govoriti u kameru koja je visjela na nevidljivim nitima iznad Kola…

The Pixies – ili pokazivanje rođenja, djetinjstva, mladosti, zrelog doba, starosti te umiranja jednog alternativnog rock banda, s tim, da bih tu ponovio opservaciju iz posta o Radioheadu – ‘alternativno’ se više-manje odnosi na ‘umjetničko’ u rock odnosno postomodernoj glazbi. The Pixies su utjecajan band, band koji je uzor i magnet za mnoge druge glazbenike/rokere koje cijenim; čini mi se čak, da nijednog važnog glazbenika 1990-ih nisu ostavili bez svog traga u sebi: Thom Yorkea i Radiohead, Curt Cobaina i Nirvanu, tu je i čak i …

U tom trenutku krajičkom oka primijetim da je tetka počela čitati nekakav časopis, ljuljajući se u svojoj mreži, ne mareći za snimanje. Zaboravim što sam htio reći. Ipak, ubrzo se saberem i nastavim:

Spoj, na svoj način, melodične gitare, ekscentričnog vokala, i izluđujuće ritam sekcije promijenio je dotadašnju glazbenu rock scenu i najavio ulazak u alternativne 1990-e. Tekstovi Black Francisa, frontmena grupe, uglavnom su kongelmerat zabranjenih tema, poput religioznog fanatizma, biblijskog nasilja, incesta i sl. Ipak, Pixiesi će ostati zapamćeni po mnogo čemu; osim po neopisivoj energiji posvema originalne glazbe, svakako i po hrabrosti da budu drugačiji u dobu kad se činilo da je i sam rock skrenuo u komercijalne vode.

Kada je Thom Yorke došao na koncert bostonskih anonimusa negdje s kraja 1980-ih jedino što je iz Amerike u glazbenom smislu poznavao bio je Bon Jovi. Bezmalo, doživio je iznenađenje kad je čuo bostonsku četvorku. Uvijek razmišljam o trenutku kako je šokirano-oduševljeno pogledivao na Jonnija Greenwoda i možebitno ostale članove budućeg Radioheada nakon svake odsvirane stvari.

Moje poimanje o glazbi Pixies su se mijenjali postepeno. Zbog godina, nisam ih mogao pratiti od samih početaka karijere. Dok sam bio u U2 fazi oni već prašili po koncertima svoje prve vinil uratke. Pixies sam otkrio kad i sav „ostali svijet“ – s Monkey Gone to Heaven, njihovim najvećim a pokazat će se i jedinim pravim komercijalnim hitom iz 1989. U to vrijeme bio sam u vojsci, točnije, u ljubljanskoj vojnoj bolnici na liječenju iščašenog nožnog zgloba, kad se iz radija mojom bolničkom sobom, u kojoj sam bio smješten s još dva svoja druga, prolomio uvodni distorzirani rif Monkey Gone to Heaven najavljujući koncert Pixiesa u Ljubljani. Bilo je to prvi put u životu da sam čuo Pixies. Kad po prvi put čujete nešto dobro zahvati vas najprije čudan osjećaj. To se i meni dogodilo. Sjećam se da me je Ljupče, jedan od dvojice vojnika s kojima sam dijelio sobu i s kojim sam se sprijateljio u tih mjesec i pol dana provedenih u bolnici, nakon odslušane pjesme prebacio na svoja leđa te me iznio van, na travu bolničkog parka, da zapalimo jednu. On sam, ipak, slušao je Iron Maiden pa mi je pričao kako su na Ohridskom jezeru on i njegovo društvo, znali ponijeti kasetofon s dvije glave i puštati Mejden do kasno u noć i opijati se. Tu noć smo uspjeli prošvercat litru Vekije u našu sobu, a ja sam upriličio koncert na stolu s gitarom i nogom u gipsu za vrijeme kojeg mi dogodilo da u jednom trenutku spontano odsviram i legendarni E-Fis-Fis-G-D rif… – uvod u Monkey Gone To Heaven.

Kad sam se vratio iz vojske nabavio sam Doolitle, a nedugo poslije i dva ranije objavljena albuma. A danas se, eto, rodila ideja da njihovu diskografsku povijest prikažem kroz svima razumljiva razdoblja ljudskog života.

Rođenje Come in Pilgrim
Način rođenja je Come in Pilgrim, mini LP koju su izdali 1987. Osam pjesmuljaka, svaki ne dulji od tri minute osim naslovne Caribou. Čak i Vamos koji se pojavljuje i na Surfer Rosi, rock-estam session, u prvotnoj verziji ne prelazi tri munute… U najpoznatijoj pjesmi s tog mini LP-a – I’ve been tired – Pixiesi uvode ritam brojanja „jedan, dva, tri“ umjesto uobičajenog „jedan, dva tri, četiri“. Kad sam prvi put čuo pjesmu doslovno me izbacila iz takta. Isla de Encanta su Pixiesi u svojoj biti. Ako postoji pjesma koja izriče njihovu bit i koju će svirati svugdje bez napora to je ova španjolska drmačina u trajanju od jedne minute i četrdeset i jedne sekunde. Pravi fanovi grupe shvaćaju o čemu pričam.

DjetinjstvoSurfer Rosa
Djetinjstvo grupe reprezentira Surfer Rosa, dječji razigran album koji je, čini se, samo nastavak prethodnog mini LP-a. Uvodnu Bone Machine svaki alternativni rocker mora poželjeti odsvirati sa svojim bandom. Obrnuto udaranje u doboš i bas papuču svakog normalnog bubnjara mora dovesti na rub živčanog sloma. A tek vrištanje članova banda nakon drugog refrena kao uvod u solo koji se sastoji od jednog jedinog akorda… Pokušavam zamisliti izraz lica Thoma Yorka kad je Bone Machine čuo prvi put, pretpostavljam, upravo na spomenutom koncertu s kraja 1980-ih. Ostale pjesme sa Surfer Rose izgledaju kao da su se izlegle iz istog gnijezda koje je svio uvodni song. Ipak, Where Is My Mind kao da ne možemo strpati u isti koš. Pjesma je to koju danas čak obrađuju i u klavirskoj izvedbi. S izrazitom melodioznošću pogađa u svojoj biti i s obzirom na ne tako rijetku situaciju iz svakodnevnog života – gdje mi je bila pamet…

MladostDoolittle
Što reći o Doolitlu? Moj bratić ima njegovu naslovnu kompoziciju Debaser na svom mobitelu kao što ja imam Radioheadov Bloom na svom, a moj bratić vam je veliki autoritet u glazbi… Tame i Crackity Jones nas ponovno vraćaju na brojanje do tri i luđačku dernjavu, Pixies u najboljem izdanju. S Gouge Away već su naučili brojati do pet… Neke pjesme će se tek kasnije otkriti poput Wave of Mutilation, The Best Of kompilacija izišla 2004. upravo nosi takav naziv. Na albumu su se našle i neke stvari koje čovjek ne bi prepoznao na prvu da su „Pixies stvari“ poput Here Comes Your Man ili La La Love You. Izlet s komercijalnim aspiracijama ili samo umjetnička sloboda? Hey je napokon jedna balada u Pixies stilu. … Be trying to meet you… Pixiesi pokazuju da ne moraju biti samo deračina i vrištanje.
S izvrsnim završnim dijelom u No. 13 Baby u kojem Pixiesi sviraju kao za rock udžbenik završava izvrsni dokumentarac koji donosim u prilogu. Jedan ton gitare i bass koji vrti beskonačni krug… Ako raj za rokere ima prateću glazbu onda bi to trebala biti ova iz završnog dijela No. 13 Baby.

ZrelostBossanova
Osobno, najbolji album Pixiesa kojeg je Ante Batinović u svojoj emisiji Rock-Express na drugom programu Radio-Zagreba s početka 1990-ih puštao unedogled. Apokaliptična uvodna Ceccilia Ann, pa onda ništa manje energična Rock Music uvod su u album u kojem su deračina, vrištanje i distorzirani zvukovi dobili svoju mjeru. Bossanova predstavlja profinjenu deračinu, profinjeno vrištanje, profinjenu distorziju. I naravno, uz ples na rubu komercijalnog; zbog toga se vjerojatno mnogi Pixies fanovi neće složiti sa mnom da je Bossanova uistinu njihov najbolji album. Ali kad je čovjek zanimljiv? Kad je mlad ili kad je u zrelom dobu? Za vrstu glazbe koju Pixies sviraju možda to doista jeste mladost, ali probajte danas poslušati Bossanovu. Iznenadit će vas svojim skrivenim dijelovima koje niste primijetili prvi put. Produkcija je neizmjerno sofisticiranija, bogatija, a da zvuk Pixiesa pritom nije ništa izgubio. Svaka pjesma predstavlja malu glazbenu čaroliju. Najveći hit s albuma je Velouria, ali izrazitom pjevnošću se još ističu Allison i Ana, svaka na svoj način (Allison je drmačina, Ana balada u Pixies stilu), tu je i Dig for Fire. Is She Weird već ima nešto bolesno u sebi, ponovno Pixiesi „ne znaju“ brojati u ritmu kako se to od njih očekuje, već kao da cijelo vrijeme imaju viška akord. Druga strana vinilskog uratka Bossanove kao da je nastala od iste glazbene smjese. Započinje ponovno s apokaliptičnim zvukovima Down to the Well, slijedi The Happening koji kao da istu temu obrađuje na malo drugačiji način samo pojačavajući energiju. Na kraju, album ipak završava u smirujućim zvukovima najprije himnične Stormy Wether a potom gotovo bebski-dječje Havaline.

StarostTrompe le Monde
Teški i ponavljajući distorizirani gitarski rif u U-Mass govori vam sve – Pixiesi su došli do kraja. Sve češće gitare se samo „testerišu“ kao u Alec Eiffel, a neka tuga i frustriranost se provlače čitavim albumom. U mom stvarnom svijetu počinjao je neshvatljivi rat. Bježao sam od stvarnosti granata u glazbu koja se također urušavala. Da li zbog rata, ili nečeg trećeg, Trompe le Mond nikada nisam zavolio. Kao da se osjećala zasićenost i neslaganje članova banda između sebe. Zapravo, dogodilo se ono neminovno – raspad, a ne kao u slučaju The Rolling Stonesa kojima je ostvarena karijera, izuzev možda samih početaka, služila za proizvodnju para i privlačenja pozornosti javnosti.
Glazba je Pixiesima bila krv, kada su je svu popili prestali su postojati. Bili su i ostali prirodni sa svojim prirodnim rođenjem i pravovremenom smrću. Tako sam barem mislio u tom trenutku…

Nakon Trompe le Monde članovi grupe su se posvađali i potom razišli. Oni koji su utrli put eksploziji alternativnih bandova 1990-ih između kojih vrijedi izdvojiti i jednu Nirvanu i jedan Radiohead nisu nimalo mogli uživati u plodovima slave koja ih je tek očekivala.

Ono što se dogodilo 2004. ostat će mi nejasno do današnjeg dana. Band se ipak odlučio okupiti kako bi poput The Rolling Stonesa namlatio pare koncertnim turnejama. Možete mi pričati što god hoćete, ali riječ je o četiri mrtvaca koji danas sviraju, koji na današnjim koncertima ne komuniciraju s publikom, već hladno najavljuju i odjavljuju pjesme uglavnom mehanički ih prašeći. Recite mi, vi fanovi, zašto band nakon okupljanja nije izdao nijednu jedinu pjesmu? Tako, bez odgovora na postavljeno pitanje, na pomalo tužan način, valja mi završiti ovaj glazbeni osvrt.

– Hej, nemoj više pisat te osvrte… – dobaci mi tetka zaustavljajući snimanje.
– Zašto?
– Riječi ti nisu neke. Nije to za tebe. Piši kako osjećaš ili nemoj pisati. Nitko neće umrijeti ako ti ne napišeš klasični osvrt o nekom bandu i pročitanoj knjizi. Pozovi, brate, ljude ovdje, pokaži im ovo naše Kolo kao što si to učinio s onim starčićem (Planck) pa da vidimo kakvi su kao ljudi…razumiješ?
Ah, ta tetka; ali, moram priznati, riječi su joj imale težinu… Dosta snimanja, čitanja prethodno napisanog teksta, kao da će taj moj osvrt objaviti u nekakvom glazbenom časopisu. U trenutku shvatim da sam iznevjerio Kolo. Idući put Black Francisu dolaziš ravno u ovu sobu i da vidimo što ćeš imati za reći u svoju obranu na temu pjesme Nimrod’s son; ako povedeš ostale možda i održite nekakav mini koncert. Dvojim, jedino, zbog naknadnog okupljanja banda 2004. i mrtvila glazbe koje je tada uslijedilo.
– Ali ti ih pozovi onakve kakvi su bili 1989.… Znaš da smo s ovim Kolom svemogući… – ubaci se tetka.
– Vidiš, to ti uopće nije loša zamisao… – na kraju sam se, htio-ne-htio, morao složiti s tetkom.

Prosinac 2011.

Književnost i zbilja

Posted in HOUELLEBECQ, Karta i teritorij tagged u 11:17 pm autora/ice Magičar

Michel Houellebecq: KARTA I TERITORIJ

Michel Houellbecq napisao je neopisivo dobar roman, prema mojemu skromnom mišljenju, svoj najbolji; roman na kojem bi mu svaki pisac trebao pozavidjeti, ali svakako ne zbog istančanih lirskih opisa prirode à la Lamartine ili pronicljivosti u pronicanju psihologije likova svog romana u stilu Dostojevskog, više zbog kretanja oko i u srži bitka književnosti odnosno odašiljanja jedne vrlo ingeniozne romaneskne kritike društva u kojem živi. Krajnji je cilj svakog romana, složit ćete se, na najbolji mogući način oslikati vrijeme u kojem živimo, i u kojem je roman nastao, prikazati sve njegove bitne momente, događaje i likove, sažeti bit vremena kao i društva u cjelini; a pogotovo, ne libiti se tom istom vremenu odnosno društvu, pritom, otvoriti njegove najbolnije rane. Na tome mu zavidim, jer te je ciljeve Michel Houellebecq ovim romanom maestralno ostvario. Napokon, i književna kritika u Francuskoj morala je odložiti svoje oružje kojim ga je prethodnih godina bespoštedno ranjavala – Michel Houellebecq je za roman Karta i teritorij napokon dobio i Goncura – najprestižniju književnu nagradu u Francuskoj.

Pisati i neprestano doticati bitak, na to se ukratko svodi pisanje M. H. Pisati lepršavo, opušteno, čak i o malim i nevažnim stvarima zanimljivo, a s druge strane ludički kompetentno, pa i o najzahtjevnijim temama, s pregršt osobnih i inih referenci na stvarne nazive ulica, vina, osoba, regija, jela, pa čak i vrsta slikarskih uljnih boja – to može samo pisac od formata kakav M. H. jest. Ipak, u tom svjetlu ne mogu ne spomenuti optužbu jednog književnog časopisa za „Houellebecqovo besramno citiranje Wikipedije“. Što reći? Sâm pisac odgovorio je da je ono što je našao na Wikipedijinim stranicama – a Wikipedija mu očigledno služi kao nepresušan izvor književne građe – samo književno obradio, a što osobno smatram sasvim prihvatljivim odgovorom.

„Djelo u meni se mora najprije skrutnuti da bi izišlo van“ kaže na jednom mjestu pisac, zapravo, citirajući sam sebe. O čemu je riječ? H. je upotrijebio vrlo zanimljiv fabularni postupak koji se možda i ne mora smatrati originalnim u tolikoj mjeri, koliko može postati vrlo primamljiv za pisce u ovom stoljeću – naime, kao jedan od likova romana pojavljuje se i sâm autor, upravo kao „slavni francuski pisac Michel Houellebecq“ i o kojem se govori kroz prizmu pogleda Jeda Martina, slikara-umjetnika, a zapravo glavnog lika romana odnosno kroz prizmu trećeg lica kroničara njegova života. Naravno, da H. nije izdržao i da mu je takva forma romana omogućila britke i neuvijene odgovore francuskom medijskom establishmentu na njegova redovita prozivanja.

Reputaciju pijanca stvorili su mi novinari, znate; čudno da nijedan nije shvatio da ja puno pijem u njihovoj prisutnosti samo zato da ih mogu podnijeti… Kako ćete se naći s nekim  tko radi za Marianne ili Le Parisien libere, a da vam isti čas ne dođe da se izbljujete. Glupost i konformizam tiska su ipak nepodnošljivi…

I kako nakon tih rečenica ne steći neprijatelje? Kada se o društvu danas progovara kroz umjetnički izričaj onda književnost postaje najnezahvalnija umjetnost od svih a književnicima najteže od svih, jer začuđujuća nedvosmislenost riječi toliko nemilosrdno otvara rane u društvenom tkivu oko sebe da se autori ubrzo nađu opkoljeni čitavom vojskom neprijatelja. To se jednostavno ne može izbjeći, društvo je danas u takvom stanju kakvom jest, stoga, sudbina dobrog pisca je danas, recimo to otvoreno – vrlo zajebana.

U središte svog romana H. tako smješta slikara-umjetnika oko kojeg se ispleće više-manje uspješno-tužna životna priča svakog velikog umjetnika. Njegova platna uspijevaju dostići basnoslovne cijene na tržištu umjetnosti dok on, s druge strane, svršava sa svojim životom bez osjećaja bilo kakve ispunjenosti i smisla, ako se o tome uopće može govoriti kad se analizira život umjetnika. Hladno bi se moglo ustvrditi jedino to da je kao umjetnik poštivao nekakav unutarnji glas koji ga je vodio od jedne do druge umjetničke faze u svom stvaralaštvu.

… biti umjetnik značilo je, u njegovim očima, prije svega biti netko poslušan. Poslušan misterioznim, nepredvidivim porukama što ih je, u pomanjkanju boljega i zbog nepostojanja svakog religioznog vjerovanja, valjalo okvalificirati kao intuicije, porukama koje su međutim zapovijedale na neodložan, kategorički način, ne ostavljajući ti ni najmanju mogućnost da se izvučeš –  osim gubeći svaki pojam integriteta i svako samopoštovanje. Te poruke mogle su podrazumijevati da uništiš neko djelo, odnosno cijelu skupinu djela, da bi se uputio u radikalno novom smjeru, a katkada i bez ikakva smjera uopće… Po tome, i samo po tome, mogao se položaj umjetnika katkada okvalificirati kao težak.

Nesretno djetinjstvo, gorka adolescencija, samoubojstvo majke, razočaravajući životni put oca, težak i napet odnos s njim, sve su to preduvjeti, poučava H., za oslobođenje umjetnika u nama, onog koji nikada „nije prianjao uz život“. Pa iako mu je u romanu priuštio i spavanje sa zavidnim ljepoticama putenom Malažankom Genevieve ili neodoljivom Ruskinjom Olgom, Jed Martin se tvrdoglavo drži svog osnovnog, iluzornog nauma koji ga malo-pomalo na kraju odvodi u potpunu samoću – objektivno prikazati svijet kakav jest, naravno, više u onom smislu kako je to ustvrdio Heidegger, nego sa stanovišta nekog „tko poznaje život“ odnosno njegovu praktičnu stranu plaćanja režija ili borbe za vlastitu državu.

Naravno, u tome djelomično uspijeva, i s uljepšanog prikaza proizvoda industrijskog doba putem fotografske tehnike prelazi na Photoshop obradu Michelinovih karata regija Francuske, da bi se u narednoj fazi stvaralaštva iskazao i kao klasični slikar. Vraćajući se temi industrijske ere na jedan kolosalan način započinje stvarati seriju platana ljudskih zanimanja: „Maya Dubois, asistentica teleodržavanja“, „Voljena, escort-girl“, te izrijekom u romanu najuspjelije platno „Bill Gates i Steve Jobs razgovaraju o budućnosti informatike: konverzacija u Paolo Altu“ primjeri su umjetničkih djela koja već samim svojim nazivima u današnjem čitatelju asociraju na nešto poznato i vrlo utjecajno iz društvenog miljea, stvarnost, moguću svakodnevicu koju proživljavamo ili ne proživljavamo. Nemoguće je ovdje ne uočiti profinjenu ironiju kojom neprestano pršti Houellebecqova proza i koja nam tako dobro sjeda, nama, čitateljima s početka 21. stoljeća. Jedna od najprivlačnijih spisateljskih crta francuskog pisca jest upravo način na koji iskazuje ironiju. Pitamo se, zar je moguće da su moderna društva utemeljena u laži u tolikoj mjeri da svaki istinit tekst o njima neizbježno mora biti prožet tom neugodnom stilskom figurom? Čini se da jesu.

U vezi „serije zanimanja“ zanimljivo je primijetiti da se Jed Martin slama u onom trenutku kad pokuša prikazati vlastito zanimanje na platnu – „zanimanje“ samog umjetnika. Pa tako, „Damien Hirst i Jeff Koons međusobno dijele tržište umjetnosti“ postaje neuspjela ali i u dovoljnoj mjeri indikativna slika ove faze. Koonsovo lice je nemoguće prikazati, lice u kojem se miješaju asketizam i razvrat, lice, kako piše H., „mormona pornografa“ koje Jed retušira u više navrata, svaki put bezuspješno. Protivnost na kojima počiva svaka umjetnička priroda nužno za samog umjetnika ostaje tajna, on je nikad neće doznati, a što je još gore –  nikad je neće biti u stanju izraziti.

U posljednjem dijelu romana, povukavši se u bakinu kuću na selu, Jed Martin živi odvojen od ljudi, i tek pred samu smrt, u bezazlenom intervjuu nekom umjetničkom glasilu, razotkriva čime je bio umjetnički zaokupljen u svojih posljednjih deset godina života: propadanjem, kako samog života tako i njegovih „proizvoda“, ljudske civilizacije u cjelini, u kojem do izražaja dolazi, u vremenu sporo-nastupajuća, s ljudske točke gledišta teško primjetljiva, ‘agresivnost biljaka’. Izrađuje video-uratke u kojima izgleda simbolizira uništenje ljudske vrste. Sve rukom čovjeka stvoreno nestaje kao i sâm čovjek.

Tonu, na trenutak kao da se otimaju, a onda ih uguše naslage bilja. Zatim se sve smiruje, ostaju još samo biljke što ih miče vjetar. Trijumf vegetacije je totalan.

Karta i teritorij roman je, a ujedno i esej, o suvremenoj umjetnosti, u njemu se spominju najveći umjetnici našeg doba, međutim, slikarstvo se razmatra više s ‘esencijalističkog’ nego ‘formalističkog’ stajališta. Povratkom na, uvjetno rečeno, figurativno slikarstvo, esencija ponovno zadobiva na važnosti, a odatle i slikarski motiv, ono što slika prikazuje, dok formalističko gledište, po kojem su uporaba boja, svjetla-sjene i sl. ono primarno u djelu – pada u drugi plan.

Houellebecqovo pisanje nalazim kao ono pisanje koje oslikava književnost 21. stoljeća, „figurativno“ u književnom smislu, sa strukturom, radnjom, likovima i svim ostalim, a opet tako nepredvidivo, zanimljivo i uzbudljivo da ga je uopće ne moguće opisati, jedino citirati. Za kraj zato izdvajam nekoliko citata (s mojim podnaslovima) koji na najbolji način reprezentiraju osebujni književni izričaj meni omiljenog pisca:

O ekonomiji
Helenino zanimanje za ekonomiju tijekom godina se jako smanjilo. Sve više su joj se teorije koje su pokušavale objasniti ekonomske fenomene, predvidjeti njihov razvoj, činile približno jednako nedosljedne, proizvoljne, sve više ih je bila sklona poistovjećivati s pukim šarlatanstvom; iznenađujuće je, mislila bi katkada, da se dodjeljuje Nobelova nagrada za ekonomiju, kao da se ta disciplina može podičiti jednako ozbiljnom metodologijom, jednakom intelektualnom rigoroznošću kao i kemija ili fizika. Jako joj se smanjio i interes za poučavanje. Mladi je u cjelini više nisu toliko zanimali, njezini su studenti imali strašno nizak intelektualni nivo, katkada si se čak mogao pitati što ih je navelo da se prihvate studija. Jedini razlog, duboko u sebi ona je to znala, bio je taj što su htjeli zarađivati novac, što više novca; usprkos nekolicini kratkotrajnih umjetničkih zanosa, bila je to jedina stvar koja ih je stvarno pokretala. Njezin profesionalni život mogao se sve u svemu svesti na činjenicu da je poučavala laktaške kretene proturječnim besmislicama, iako si je ona to izbjegavala formulirati tako jasnim terminima.

O potrebi za novcem
Čudno je to, čovjek bi pomislio da je ta potreba da se izraziš, da ostaviš neki trag u svijetu, moćna sila; a ipak, obično to nije dovoljno. Ono što najbolje funkcionira, ono što ljude najsilovitije gura da nadmaše sebe, i opet je čisto i jednostavno, potreba za novcem.

O Olgi
Vrlo blijedog, gotovo prozirnog tena, platinasto plave kose i naglašenih jagodica, savršeno je odgovarala slici slavenske ljepote kakvu su poslije pada SSSR-a popularizirale manekenske agencije i časopisi.

O sebi (riječi lika romana Michela Hoeullebecqa, slavnog francuskog pisca)
Najdraži mi je, sada, konac prosinca, noć padne u četiri. Onda mogu obući pidžamu, popiti tablete za spavanje i ići u krevet  s bocom vina i knjigom. Ja tako živim već godinama. Sunce iziđe u devet; dobro, dok se opereš, dok popiješ kave, skoro je podne, ostane mi da izdržim četiri sata dana, najčešće uspijem bez većih šteta…

Prosinac 2011.

Planckova ‘sumnjiva’ zamisao

Posted in Povijest fizike (SUPEK), ZNANOST tagged , , , , , u 10:41 am autora/ice Magičar

Ivan Supek: POVIJEST FIZIKE

Što se to, zapravo, događalo u ljeto 1900-te u Berlinu, i u kojim okolnostima je najveća teorija moderne fizike prokrčila put do svog priznanja? Kako je uopće došlo do ideje da se silovita i dotad neukrotiva energija svemira podijeli na svoje dijelove?
Max Planck bio je čudo od čovjeka za svoje vrijeme. Prosijedi brkovi na izmoždenom, ali strastvenom učenjačkom licu, odlučan, nepokolebljiv pogled; ne možete pogriješiti, u vas upravo gleda lice sa sudbinom. Sve to mogu iščitati dok promatram Planckovu fotografiju koja se raširila preko cijele stranice Povijesti fizike Ivana Supeka. Na idućoj stranici otkrivam da je slika ponovljena, ali u znatno manjem formatu s prigodnim riječima objašnjenja što je to fizičar učinio za čovječanstvo.

Početak povijesti kvantne fizike oduvijek mi je sličio kakvoj bajci. U igri imamo crno tijelo za koje se ustvrdi kako je prepuno tih sićušnih vražićaka elektrona koji u svom titranju proizvode još sićušnije vražićke – fotone – odnosno emitiraju svjetlost. Sama narav te igre – proizvodnje svjetlosti – ostaje po strani, te se promatra titraj elektrona, i promišlja amplituda tog titranja…
– Pa pobogu, zašto ne? – morao je uskliknuti naš junak, kako rekosmo, jednoga ljetnog dana 1900-te, dok mu se genijalna zamisao oblikovala u glavi. Zašto se amplituda titranja elektrona ne bi uzela kao paketić energije ravan umnošku frekvencije titranja čestice i hm…, recimo, neke konstante koja je tu u igri kako bi frekvenciji omogućila interakciju s očigledno malim vrijednostima energije na čestičnoj razini. Nakon toga, Planck je ideju požurio prenijeti svome sinu a što je uredno zabilježila većina kroničara povijesti kvantne fizike/mehanike od kojih je Ivan Supek samo jedan, a tu se računaju i oni fizičari čestica i kozmolozi kojima je kvantna fizika/mehanika tek nužan uvod za obrazlaganje svojih zamisli na tom području poput Leona Ledermana ili Briana Greena (spominjem samo one koje sam pročitao i o kojima već postoje zapisi na ovom blogu).
Na samrti devetnaestog stoljeća, tako, stvorena je formula koju će fizičari vrlo često koristiti u dvadesetom:

E= hv

U formuli v se razaznaje kao frekvencija titranja, h kao fizikalna konstanta kojoj je naknadno pridodan posvojni pridjev tvorca te je postala Planckova konstanta, dok E označava upravo taj sićušni paketić energije kojeg usput prozvaše kvant

Tetka prekide moje pisanje da bi mi rukom pokazala na starčića koji se odjednom stvorio tu i stajao pored Kola, očito očaran konstrukcijom i ravnomjernom vrtnjom danas vrlo raspoloženog mehanizma.
– Gospodine… – zazvao sam starčića.
Okrenuo se prema meni a pogledom mu prostruji isti tračak odlučnosti koji sam već bio zamijetio na fotografiji u knjizi Ivana Supeka. Preda mnom je stajao, glavom i bradom, Max Planck, u starijoj dobi, možda negdje oko 1930-te, tridesetak godina nakon svog čuvenog otkrića. Začudo, izmoždenost lica zamijenila je blaga snishodljivost promatrača. Nije više mogao stajati u prvom redu bitke koja se vodila u natjerivanju prirode kako bi nama, običnim smrtnicima, razotkrila svoje tajne, ali, ako bi ga se sada krenulo propitivati o trenutnoj situaciji u kvantnom području, vrlo brzo bi se otkrilo da je vidno očaran Heisenbergovim načelom neodređenosti koje je u to doba, oko 1930-te, krčilo put širem razumijevanju u zajednici fizičara. Ipak, kad je progovorio osjetio sam da mu je na umu olakšati dušu.

– Vidite… – počeo je obraćajući se i tetki i meni.
– Nemojte samo meni pričati o toj vašoj kvantnoj mehanici! – uskliknu tetka – Pričajte njemu, on vam je ljubitelj spoznaje prirode! – i prstom pokaza u mom smjeru. Potom se lagano nabadajući štiklama odvuče do televizora.
– Vidite… – ponovio je starčić – Skoro da nisam nikome pričao o ovome. Ali sad, kad sam se već našao tu, dobivam sve veću želju to nekome prenijeti…
Ponudio sam Maxu Plancku da sjedne na kanape, a i ja sjednem pored njega pretvarajući se sav u uho.
– Jeste li vi dio ovog Kola? – bojažljivo me upitao.
– Da, ja sam njegova transmaterijalizacija u ljudsko biće – hladno sam odgovorio.
– Pretpostavio sam to… pa to je sjajno, to Kolo se čini tako savršenim…
– U redu, u redu, starče – prekinem hvalospjeve – Započeli ste neku priču…
– Ah da, da. Vidite, radi se o mojem otkriću, je li. Pretpostavljam da znate tko sam. Kao i većina znanstvenika tog doba tražio sam područje u kojem bih se mogao dokazati. Nakon nekog vremena vjerovao sam da sam ga našao u istraživanju zračenja crnih tijela. Vidite, to zračenje je predstavljalo rijetku fizikalnu pojavu koja se nikako nije uklapala u građevinu klasične fizike koja se tada, prema mišljenju mnogih, nakon nekoliko stoljeća mukotrpne izgradnje, dovršavala… Proučavanje pojave koja se ne uklapa u poznatu sliku svijeta mladim fizičarima se čini izvrsnom prilikom za dokazivanje, je li…
– Da, poput ovih danas koji ne žele da se ‘Higgs’ otkrije jer im više ne bi bilo uzbudljivo istraživati… – prodera se tetka iz kuta prostrije u kojoj se nalazio televizor.
– Molim? O čemu ona to…? – prenu se iznenađeno starčić. Za trenutak, izgledao je zabrinuto.
– Ništa, ništa, ne brinite. Ne slušajte ju…, ona, jednostavno, previše čita novine. Vi samo nastavite… – ohrabrio sam Maxa Plancka u dobi od sedamdeset godina. Pogledao me nesigurnim pogledom pa potom nastavio:
– U to doba, a vjerojatno vam je ta činjenica poznata, J. W. Rayleigh  i J. H. Jeans izračunali su na osnovi zakona klasične fizike kakva mora da je jakost i spektar svjetlosti što ga šalju užarena crna tijela. S druge strane, moj kolega Wilhelm Wien proučavao je distribuciju zračenja crnih tijela i pokazao kako se spektar brzo gasi u ultraljubičastom području što je bilo protivno izračunima Rayleigha i Jeansa. Drugim riječima, jedna prava “ultraljubičasta katastrofa” kako smo Wilhemov nalaz voljeli nazivati u danima nakon provedenog eksperimenta**. Mi u Berlinu, imali smo moćan, tehnički super-opremljen laboratorij i mnogi znanstvenici su zbog te rijetke povlastice bili pomalo ljubomorni na nas. Svi ostali morali su čekati da Wilhelm objavi rezultate svog istraživanja pa da vide što se tu može učiniti odnosno pokušati dati neki svoj doprinos kako bi se očita nepodudaranja između teorijskih izračuna i eksperimentalnih uvida nekako prevladala. Jer Wilhelmovi rezultati, bili su, blago rečeno, uznemirujući; građevina klasične fizike opasno se počela tresti…

Svrnuo sam pogled na Povijest fizike Ivana Supeka koja se smjestila u mojem krilu i ubrzo pronašao odgovarajući odlomak koji je pratio događaje u praskozorje teorije koja je, eto, malo-pomalo, dovela do toga da se danas u najvećem ubrzivaču čestica na svijetu – u švicarskom CERN-u –  provodi veliki lov na česticu-utvaru koju je spomenula tetka – stanoviti Higgsov bozon – neporecivo božjih ovlasti, jer se njegova funkcija vezivala uz jednu tako fundamentalnu stvar kao što je davanje mase kompletnoj materiji u svemiru.

Max Planck je ljeti 1900, odmah nakon Rayleighova rezultata razmišljao što treba da se promijeni u tom teorijskom izvodu, da bi se postiglo slaganje s Wienovim opažanjima. Prema klasičnoj teoriji otpada na svaki harmonični oscilator ili ravni val u termodinamičkoj ravnoteži u prosjeku energija kT (gdje je k Boltzmannova konstanta a T apsolutna temperatura). Budući da ima beskrajno mnogo harmoničnih oscilatora i ravnih valova visoke frekvencije, to bi i ta energija beskrajno rasla. Mora, dakle, postojati nešto u prirodi, zaključio je Planck, što „reže“ raspodjelu energije prema visokim frekvencijama. Pri tim nagađanjima došla mu je na um genijalna misao da pri tvorbi prosjeka ne ume kontinuum energije, već diskontinuum. I to je bilo rješenje!

– I što sam ja učinio? – ponovno sam se koncentrirao na glas starca. – Wilhelmove eksperimentalne krivulje distribucije zračenja crnog tijela počeo sam uspoređivati sa zbirkom grafova matematičkih funkcija. Kad sam pronašao jedan koji je veoma sličio eksperimentom dobivenoj krivulji zračenja crnog tijela našao sam da se radi o grafu koji prikazuje sumu reda cijelih, kvantiziranih, brojeva. Odatle mi se rodila zamisao da zračenje mora biti kvantizirano!* Međutim, ni dan danas s tim svojim postupkom nisam raščistio, ne smatram ga u cijelosti ispravnim, ako me razumijete…, to je bio čin očaja**, a pogledajte do čega je sve doveo…
– ‘Higgs’ – već otkriven, samo je skriven u podacima istraživanja! – ponovno se začuo Tetkin glas koja je očigledno glasno iščitavala naslove dnevnih novina.
Starčić se ovoga puta samo okrenuo u smjeru odakle je glas dopirao, ništa ne govoreći. Potapšam ga po ramenu.
– Nemate razloga za brigu. – kazao sam – Spoznaja uistinu može biti objektivna ali može biti i samo još jedan strašni izum čovjeka. O tome nikada nećemo moći donijeti konačnu odluku. Osobno, uvijek sam je uzimao kao ogledalo sa svim svojim zavojitim i ukrašenim rubovima u kojem se, zajedno s prirodom, svijetom, svemirom kao pozadinom, nužno, u prvom redu i prije svega, ogleda sam čovjek…

Na te moje riječi Kolo se zaustavilo. Podignem pogled. Šarene boje od kojih je bilo satkano kao da se malo više zažariše dok je žuti odsjaj pozadi Kola ponovno postajao sve snažniji…
– Mislim da sa svojom zadnjom izjavom i nisam puno promašio. A što vi…? – ali tada primijetih da se starac zaledio u vremenu, s jednom pozom, činilo se, trajnog smješka na brkovima poluskrivenim usnicama. Kao da su ga u trenutku zamrzavanja moje riječi umirile, kao da je u njima našao neku vrst znanstvenoistraživačkog olakšanja. Naravno, nije mogao preživjeti zaustavljanje vremena koje se u ovoj prostoriji svako malo desi. Prije nego li će se njegova pojava potpuno rasprsnuti i nestati pred mojim očima začujem tetkin glas:
– Prebacujem nas ponovno u dvadeseto stoljeće, u osamdesete… Dosta mi je više tog devetnaestog!

* dio teksta koji je književno obrađen na osnovi jednog posta na forumu na koji sam slučajno nabasao i koji se nalazi >> ovdje
** ubačen tekst na Davorovu sugestiju iz komentara 🙂

 

Prosinac 2011.

Slova-ljudi

Posted in KNJIŽEVNOST - POEZIJA, KNJIŽEVNOST - PROZA, RIMBAUD tagged u 11:14 am autora/ice Magičar

Arthur Rimbaud: SAMOGLASNICI

A crno, I rujno, O modro, E bijelo
U zeleno – evo postanja vam tajnih…

Negdje u nekoj praznini i pustoši dosjetio sam se kako prekratiti vrijeme: antropomorfizirati slova. Slovo A je žena u klasičnom smislu riječi. Duboko u tridesetim, još uvijek lijepa i šutljiva. Slovo B je muškarac. Slovo C je također muškarac, ali lakonskog izgleda moguće s kicoškom kapom. Blizanac u horoskopu. Slova Č i Ć su, naravno, djed i baba. Slovo D je šutljivi muškarac koji slijedi B, njegov tjelohranitelj. Slovo E opet jedna žena slična A, ali jezičava. Slova F i G opet muškarci. G se bavi body buildingom. F je profesor. I, J, K, L su mlade djevojke prijateljice, članovi društva u kojem K vodi glavnu riječ, L je najljepša, I se kikoće a J je sramežljva. Njima se povremeno može pridružiti LJ, debela i ružna djevojka koju ne vole. M je sredovječna gospođa s naočalama, N je dvospolac, osoba za koju jedino nisam siguran da li je muško ili žensko. Nj je dijete, derište. O je gospodin sa štapom i frakom, P je ambiciozna žena, R je zločesta žena, S je žena ljubavi i putenosti, Š je gospodin smlata, T je debeljko, moguće bez kose, U je ratnik, V je također šutljivi muškarac, Z je muškarac u kostimu, Ž je, nevjerojatno, opet muškarac ali u ženskom kostimu… Neka slova sam preskočio, ali praznina vremena je preda mnom. Stoga, svaki povratak na  izložen proces je moguć… Čitajući ovaj tekst, tetka se od srca smijala.

Prosinac 2011.

Fratri

Posted in ARVO PÄRT, Fratres, UMJETNOST, UMJETNOST - OZBILJNA GLAZBA tagged , u 11:42 am autora/ice Magičar

Arvo Pärt: FRATRES

Danas sam bio sa “svojima”. Kada to kažem ne mislim na svoje najbliže: djecu i suprugu ili sestru i mamu. Ovo „danas sam bio sa svojima“ ima namjeru konotirati arhaično. Da se veže uz prošla stoljeća i da privede u svijest moju nesuđenu „braću i sestre“ koji su u tom dobu živjeli na ovim prostorima. Dakako, riječ je o ljudima duha – fratrima i redovnicama. Zapravo, bio sam u društvu dvojice franjevaca, fra Mirka i fra Ilije, u novoizgrađenom, i rekao bih čak, postmodernom zdanju (arhitektonski osmislila su ga dva sarajevska umjetnika) plehanskog samostana u bespućima Sjeverne Bosne.

U prošla vremena za muške pripadnike jednog plemena, kasnije naroda, uvijek se nudio samo jedan izbor: postati ratnik ili svećenik. Zaređivanje je u tako surova vremena sigurno moralo biti privilegij jer je značilo ne sudjelovanje u ratovima. Međutim, u primitivnijim sredinama to i nije morao biti slučaj. Na početku razvoja svake civilizacije u rat su išli svi, bez izuzetka, naknadno su se osjetljivije prirode odlučivale za svećenički poziv jer im ništa drugo ne bi preostalo. Možda sam i sam jedna takva priroda. Da sam živio u stara vremena zaredio bi se i izbjegao odlazak u rat. Vjera u Boga tu je bila najmanje važna. U moderna vremena situacija se nužno izmijenila. Čovjek ne mora postati fratar da bi izbjegao rat.

Tako može zboriti samo čovjek kojem u djetinjstvu nisu usadili prirodnu vjeru u Boga. Pustoš i prazninu uslijed tog čina još uvijek osjećam u sebi i vjerojatno ću osjećati tijekom cijelog svog života. Međutim, narav svijeta je takva da je Boga zapravo teško nijekati, čak i u ovom, razumom preosvijetljenom, dobu u kojem cvjetaju znanost i tehnika. Neki tračak numinoznog uvijek mogu osjetiti u sebi. Sve se to sada izmiješalo, danas, u društvu dvojice franjevaca, i moja osjetljiva priroda, i (ne)suđena sudbina i čudno ateističko otvoreno simpatiziranje boga te je na koncu dovelo toga da sam se osjećao kao da sam ponovno na svom izvoru. Da, upravo tako sam osjećao danas, na maglovitom plehanskom brdu s malo meni poznatim fratrima. Kroz razgovor o restauraciji samostanske knjižnice strujao je zrak osobite prisnosti. Da je 17. stoljeće, sjedili bi tu na istom mjestu i uvježbavali španjolske korale. Ovako pričamo o u ratu oštećenim knjigama.

– Fra Ignacije iz samostana u Visokom je znao svaku knjigu, njemu ne trebaju kompjutori da bi ih popisao i organizirao. – kazao je fra Mirko.
Kimnuo sam s velikim uvažavanjem, a zatim sam se okrenuo fra Iliji. Zanimalo me je kako je samostan nastradao u ratu.
– Priča o kamionu eksploziva ne stoji. – reče fra Ilija – Da bi srušio crkvu eksploziv moraš polagati na same zidove. Stari crkveni zidovi poput plehanskog nemaju armaturu. Znači, dovoljno je bilo na njega postaviti samo protutenkovske mine i zid bi se „sam od sebe“ složio. To su vrlo dobro znali oni koji su samostan sravnili.
A onda se Fra Mirko prisjetio znamenitog fra Jukića koji življaše na ovim prostorima prije jednog stoljeća i koji je ostavio zapis o ljudima koje je susretao. Na jednom mjestu fra Jukić je zapisao:
– Najviše je bilo onih iz kotara Ljubuškog, obučenih u obično sukno koji s puškom na ramenu zemlju obrađivaše a koje lokalni Šokci ismijavaše zbog smiješnih riječi koje su upotrebljavali u običnom govoru poput „vidija“ i „’tija“.
To je bila uobičajena fratarska šala pa se glasno nasmijasmo.

I u tom trenutku, zazvoni mi mobitel. Tetkin uzrujani glas dopirao je s druge strane. U glavi mi se okrenu.
– Pa gdje si ti? Umakao si ranom zorom. Ovo tvoje Kolo kao da je poludjelo. Da si se smjesta vratio i urazumio ga!
– Što? Pa kako ću ga urazumit, tetka. Ono se ne može urazumit… Što mu se događa? – uspio sam izustiti.
– Opet je započelo neku svoju kompoziciju, po svemu sudeći liturgijske naravi…
– Pa možeš li je prepoznati?
– Naravno da ne mogu, nisam ti ja neka redovnica pa da je „mogu prepoznati“, iako se ponekad osjećam da me ovdje držiš zatvorenu baš kao u samostanu…
Mogao sam zamisliti tetku kako pritom popravlja svoju kratku suknju uzaludno je pokušavajući navući preko koljena.
– Čekaj, sad ću pogledati… – na kraju je promrmljala.
Začuo se zvuk energičnog pokreta ostavljanja telefonske slušalice, a potom do mene dopre čudan huk iz prostorije s drevnim Kolom, huk, zov, štogod, koji me je sada sve više svladavao. Klonem na stolici. Sva sreća, tetkin glas me prenu:
– Arvo Pärt, Fratres.
U sklupčanom položaju nisam mogao ništa izustiti. To Kolo, to čudesno Kolo bilo je na neki način skopčano sa mnom, ovdje, „vani“, u svijetu. Taj teško stvoreni bezvremeni prostor u meni stekao je moć promatrati moje kretnje u vremenu i prostoru, još dubljem „meni u meni“. Kako je samo saznao gdje sam…

Kompoziciju Fratres karakterizira verziranost kojoj se njen autor odao u petnaestogodišnjem razdoblju od nastanka prvih čistih sekvenci karakterističnih i dojmljivih akorda. Međutim, nijedna verzija Fratresa, za violinu, gudače i udaraljke, ili gudački kvartet, ili čelo i klavir itd. ne može se usporediti s prvom verzijom, neopterećenom od naknadnih dodavanja, u kojoj upečatljive akorde prekida samo periodična stanka potmulog i prigušenog udaranja u bubanj. Glazbenu temu Fratresa, otkad sam je prvi put čuo, iz neznanih razloga, odmah sam povezao s ljudskim životom. Na početku glazbenog komada ona se javlja u tihim i visokim tonovima simbolizirajući nevinost dječjeg doba, a što vrijeme kompozicije, a tako i samog života, odmiče, skala se premješta k dubljim tonalitetima, tema postaje sve glasnija, sve odrješitija. U jednom trenutku osjećate da je postigla svoju zrelost da je odsvirana u svom punom sjaju, da je karakter čovjeka u potpunosti formiran i da je čovjeka moguće vidjeti kakav doista jest, međutim, iza toga ponovno slijedi zlokobni bubanj i tema ponovno postaje sve tiša, sve nerazgovjetnija. Potpuno potonuvši u duboke tonove, glazbena tema Fratresa sada aludira na propadanje i starenje našeg organizma, da bi prije zadnjeg udarca zlokobnog bubnja svršila nečujno tiho i stravično duboko, a što bi bio, morate priznati, vrlo dirljiv opis načina kako to mi uistinu svršavamo sa svojim životom.

Pandan svojem opisu kompozicije Fratres pronalazim u rečenicama najnovijeg romana Michela Houellebecqa Karta i teritorij:

Starenje, osobito vidljivo starenje nipošto nije kontinuiran proces, život se prije može okarakterizirati kao niz katova, odvojenih naglim padovima… Katkada, [za nekog] imamo dojam da se nije promijenio. Varljiv dojam – propadanje si, najprije, potajno prokrči put kroz unutrašnjost organizma, prije nego što izbije na svjetlo dana.

U „katovima života“ koje spominje francuski pisac prepoznajem glazbenu temu Fratresa i izmjenu ljudskog bitka u vremenu, ne samo u fizičkom smislu kako to navodi pisac, već i u onom, iako za mnoge danas izlišnom – duhovnom. Drugim riječima, fizičko propadanje organizma, u najvećem broju slučajeva, prate prigodne sve tamnije i zlokobnije misli kao i pesimističniji stav o životu.

Potpuno iscrpljen snatrenjem osjetim nečiju ruku na ramenu. Vraćam se u svoju nutrinu, „nutrinu nutrine“, prostor i vrijeme, svijet pokreta i ponovno ispred sebe ugledam smirena i dostojanstvena lica franjevaca plehanskog samostana.
– Je li ti dobro…? – pitaju me ta „nesuđena braća“ a njihovo pitanje kao da dopire iz nekog od minulih stoljeća…

%d blogeri kao ovaj: