Prosinac 2011.

Književnost i zbilja

Posted in HOUELLEBECQ, Karta i teritorij tagged at 11:17 pm autora/ice Magičar

Michel Houellebecq: KARTA I TERITORIJ

Michel Houellbecq napisao je neopisivo dobar roman, prema mojemu skromnom mišljenju, svoj najbolji; roman na kojem bi mu svaki pisac trebao pozavidjeti, ali svakako ne zbog istančanih lirskih opisa prirode à la Lamartine ili pronicljivosti u pronicanju psihologije likova svog romana u stilu Dostojevskog, više zbog kretanja oko i u srži bitka književnosti odnosno odašiljanja jedne vrlo ingeniozne romaneskne kritike društva u kojem živi. Krajnji je cilj svakog romana, složit ćete se, na najbolji mogući način oslikati vrijeme u kojem živimo, i u kojem je roman nastao, prikazati sve njegove bitne momente, događaje i likove, sažeti bit vremena kao i društva u cjelini; a pogotovo, ne libiti se tom istom vremenu odnosno društvu, pritom, otvoriti njegove najbolnije rane. Na tome mu zavidim, jer te je ciljeve Michel Houellebecq ovim romanom maestralno ostvario. Napokon, i književna kritika u Francuskoj morala je odložiti svoje oružje kojim ga je prethodnih godina bespoštedno ranjavala – Michel Houellebecq je za roman Karta i teritorij napokon dobio i Goncura – najprestižniju književnu nagradu u Francuskoj.

Pisati i neprestano doticati bitak, na to se ukratko svodi pisanje M. H. Pisati lepršavo, opušteno, čak i o malim i nevažnim stvarima zanimljivo, a s druge strane ludički kompetentno, pa i o najzahtjevnijim temama, s pregršt osobnih i inih referenci na stvarne nazive ulica, vina, osoba, regija, jela, pa čak i vrsta slikarskih uljnih boja – to može samo pisac od formata kakav M. H. jest. Ipak, u tom svjetlu ne mogu ne spomenuti optužbu jednog književnog časopisa za „Houellebecqovo besramno citiranje Wikipedije“. Što reći? Sâm pisac odgovorio je da je ono što je našao na Wikipedijinim stranicama – a Wikipedija mu očigledno služi kao nepresušan izvor književne građe – samo književno obradio, a što osobno smatram sasvim prihvatljivim odgovorom.

„Djelo u meni se mora najprije skrutnuti da bi izišlo van“ kaže na jednom mjestu pisac, zapravo, citirajući sam sebe. O čemu je riječ? H. je upotrijebio vrlo zanimljiv fabularni postupak koji se možda i ne mora smatrati originalnim u tolikoj mjeri, koliko može postati vrlo primamljiv za pisce u ovom stoljeću – naime, kao jedan od likova romana pojavljuje se i sâm autor, upravo kao „slavni francuski pisac Michel Houellebecq“ i o kojem se govori kroz prizmu pogleda Jeda Martina, slikara-umjetnika, a zapravo glavnog lika romana odnosno kroz prizmu trećeg lica kroničara njegova života. Naravno, da H. nije izdržao i da mu je takva forma romana omogućila britke i neuvijene odgovore francuskom medijskom establishmentu na njegova redovita prozivanja.

Reputaciju pijanca stvorili su mi novinari, znate; čudno da nijedan nije shvatio da ja puno pijem u njihovoj prisutnosti samo zato da ih mogu podnijeti… Kako ćete se naći s nekim  tko radi za Marianne ili Le Parisien libere, a da vam isti čas ne dođe da se izbljujete. Glupost i konformizam tiska su ipak nepodnošljivi…

I kako nakon tih rečenica ne steći neprijatelje? Kada se o društvu danas progovara kroz umjetnički izričaj onda književnost postaje najnezahvalnija umjetnost od svih a književnicima najteže od svih, jer začuđujuća nedvosmislenost riječi toliko nemilosrdno otvara rane u društvenom tkivu oko sebe da se autori ubrzo nađu opkoljeni čitavom vojskom neprijatelja. To se jednostavno ne može izbjeći, društvo je danas u takvom stanju kakvom jest, stoga, sudbina dobrog pisca je danas, recimo to otvoreno – vrlo zajebana.

U središte svog romana H. tako smješta slikara-umjetnika oko kojeg se ispleće više-manje uspješno-tužna životna priča svakog velikog umjetnika. Njegova platna uspijevaju dostići basnoslovne cijene na tržištu umjetnosti dok on, s druge strane, svršava sa svojim životom bez osjećaja bilo kakve ispunjenosti i smisla, ako se o tome uopće može govoriti kad se analizira život umjetnika. Hladno bi se moglo ustvrditi jedino to da je kao umjetnik poštivao nekakav unutarnji glas koji ga je vodio od jedne do druge umjetničke faze u svom stvaralaštvu.

… biti umjetnik značilo je, u njegovim očima, prije svega biti netko poslušan. Poslušan misterioznim, nepredvidivim porukama što ih je, u pomanjkanju boljega i zbog nepostojanja svakog religioznog vjerovanja, valjalo okvalificirati kao intuicije, porukama koje su međutim zapovijedale na neodložan, kategorički način, ne ostavljajući ti ni najmanju mogućnost da se izvučeš –  osim gubeći svaki pojam integriteta i svako samopoštovanje. Te poruke mogle su podrazumijevati da uništiš neko djelo, odnosno cijelu skupinu djela, da bi se uputio u radikalno novom smjeru, a katkada i bez ikakva smjera uopće… Po tome, i samo po tome, mogao se položaj umjetnika katkada okvalificirati kao težak.

Nesretno djetinjstvo, gorka adolescencija, samoubojstvo majke, razočaravajući životni put oca, težak i napet odnos s njim, sve su to preduvjeti, poučava H., za oslobođenje umjetnika u nama, onog koji nikada „nije prianjao uz život“. Pa iako mu je u romanu priuštio i spavanje sa zavidnim ljepoticama putenom Malažankom Genevieve ili neodoljivom Ruskinjom Olgom, Jed Martin se tvrdoglavo drži svog osnovnog, iluzornog nauma koji ga malo-pomalo na kraju odvodi u potpunu samoću – objektivno prikazati svijet kakav jest, naravno, više u onom smislu kako je to ustvrdio Heidegger, nego sa stanovišta nekog „tko poznaje život“ odnosno njegovu praktičnu stranu plaćanja režija ili borbe za vlastitu državu.

Naravno, u tome djelomično uspijeva, i s uljepšanog prikaza proizvoda industrijskog doba putem fotografske tehnike prelazi na Photoshop obradu Michelinovih karata regija Francuske, da bi se u narednoj fazi stvaralaštva iskazao i kao klasični slikar. Vraćajući se temi industrijske ere na jedan kolosalan način započinje stvarati seriju platana ljudskih zanimanja: „Maya Dubois, asistentica teleodržavanja“, „Voljena, escort-girl“, te izrijekom u romanu najuspjelije platno „Bill Gates i Steve Jobs razgovaraju o budućnosti informatike: konverzacija u Paolo Altu“ primjeri su umjetničkih djela koja već samim svojim nazivima u današnjem čitatelju asociraju na nešto poznato i vrlo utjecajno iz društvenog miljea, stvarnost, moguću svakodnevicu koju proživljavamo ili ne proživljavamo. Nemoguće je ovdje ne uočiti profinjenu ironiju kojom neprestano pršti Houellebecqova proza i koja nam tako dobro sjeda, nama, čitateljima s početka 21. stoljeća. Jedna od najprivlačnijih spisateljskih crta francuskog pisca jest upravo način na koji iskazuje ironiju. Pitamo se, zar je moguće da su moderna društva utemeljena u laži u tolikoj mjeri da svaki istinit tekst o njima neizbježno mora biti prožet tom neugodnom stilskom figurom? Čini se da jesu.

U vezi „serije zanimanja“ zanimljivo je primijetiti da se Jed Martin slama u onom trenutku kad pokuša prikazati vlastito zanimanje na platnu – „zanimanje“ samog umjetnika. Pa tako, „Damien Hirst i Jeff Koons međusobno dijele tržište umjetnosti“ postaje neuspjela ali i u dovoljnoj mjeri indikativna slika ove faze. Koonsovo lice je nemoguće prikazati, lice u kojem se miješaju asketizam i razvrat, lice, kako piše H., „mormona pornografa“ koje Jed retušira u više navrata, svaki put bezuspješno. Protivnost na kojima počiva svaka umjetnička priroda nužno za samog umjetnika ostaje tajna, on je nikad neće doznati, a što je još gore –  nikad je neće biti u stanju izraziti.

U posljednjem dijelu romana, povukavši se u bakinu kuću na selu, Jed Martin živi odvojen od ljudi, i tek pred samu smrt, u bezazlenom intervjuu nekom umjetničkom glasilu, razotkriva čime je bio umjetnički zaokupljen u svojih posljednjih deset godina života: propadanjem, kako samog života tako i njegovih „proizvoda“, ljudske civilizacije u cjelini, u kojem do izražaja dolazi, u vremenu sporo-nastupajuća, s ljudske točke gledišta teško primjetljiva, ‘agresivnost biljaka’. Izrađuje video-uratke u kojima izgleda simbolizira uništenje ljudske vrste. Sve rukom čovjeka stvoreno nestaje kao i sâm čovjek.

Tonu, na trenutak kao da se otimaju, a onda ih uguše naslage bilja. Zatim se sve smiruje, ostaju još samo biljke što ih miče vjetar. Trijumf vegetacije je totalan.

Karta i teritorij roman je, a ujedno i esej, o suvremenoj umjetnosti, u njemu se spominju najveći umjetnici našeg doba, međutim, slikarstvo se razmatra više s ‘esencijalističkog’ nego ‘formalističkog’ stajališta. Povratkom na, uvjetno rečeno, figurativno slikarstvo, esencija ponovno zadobiva na važnosti, a odatle i slikarski motiv, ono što slika prikazuje, dok formalističko gledište, po kojem su uporaba boja, svjetla-sjene i sl. ono primarno u djelu – pada u drugi plan.

Houellebecqovo pisanje nalazim kao ono pisanje koje oslikava književnost 21. stoljeća, „figurativno“ u književnom smislu, sa strukturom, radnjom, likovima i svim ostalim, a opet tako nepredvidivo, zanimljivo i uzbudljivo da ga je uopće ne moguće opisati, jedino citirati. Za kraj zato izdvajam nekoliko citata (s mojim podnaslovima) koji na najbolji način reprezentiraju osebujni književni izričaj meni omiljenog pisca:

O ekonomiji
Helenino zanimanje za ekonomiju tijekom godina se jako smanjilo. Sve više su joj se teorije koje su pokušavale objasniti ekonomske fenomene, predvidjeti njihov razvoj, činile približno jednako nedosljedne, proizvoljne, sve više ih je bila sklona poistovjećivati s pukim šarlatanstvom; iznenađujuće je, mislila bi katkada, da se dodjeljuje Nobelova nagrada za ekonomiju, kao da se ta disciplina može podičiti jednako ozbiljnom metodologijom, jednakom intelektualnom rigoroznošću kao i kemija ili fizika. Jako joj se smanjio i interes za poučavanje. Mladi je u cjelini više nisu toliko zanimali, njezini su studenti imali strašno nizak intelektualni nivo, katkada si se čak mogao pitati što ih je navelo da se prihvate studija. Jedini razlog, duboko u sebi ona je to znala, bio je taj što su htjeli zarađivati novac, što više novca; usprkos nekolicini kratkotrajnih umjetničkih zanosa, bila je to jedina stvar koja ih je stvarno pokretala. Njezin profesionalni život mogao se sve u svemu svesti na činjenicu da je poučavala laktaške kretene proturječnim besmislicama, iako si je ona to izbjegavala formulirati tako jasnim terminima.

O potrebi za novcem
Čudno je to, čovjek bi pomislio da je ta potreba da se izraziš, da ostaviš neki trag u svijetu, moćna sila; a ipak, obično to nije dovoljno. Ono što najbolje funkcionira, ono što ljude najsilovitije gura da nadmaše sebe, i opet je čisto i jednostavno, potreba za novcem.

O Olgi
Vrlo blijedog, gotovo prozirnog tena, platinasto plave kose i naglašenih jagodica, savršeno je odgovarala slici slavenske ljepote kakvu su poslije pada SSSR-a popularizirale manekenske agencije i časopisi.

O sebi (riječi lika romana Michela Hoeullebecqa, slavnog francuskog pisca)
Najdraži mi je, sada, konac prosinca, noć padne u četiri. Onda mogu obući pidžamu, popiti tablete za spavanje i ići u krevet  s bocom vina i knjigom. Ja tako živim već godinama. Sunce iziđe u devet; dobro, dok se opereš, dok popiješ kave, skoro je podne, ostane mi da izdržim četiri sata dana, najčešće uspijem bez većih šteta…

2 komentara »

  1. toshimir said,

    Hvala na preporuci, ova bi knjiga mogla biti dobar božični poklon(izgovor).

  2. Magičar said,

    Hej, toshmir, nema na čemu, čini mi se da je ovaj roman i više od božićnog poklona! Ne sjećam se da sam jednu knjigu čitao s takvim guštom, red po red. Svaka riječ mu je s razlogom napisana, neovisno o tome da li se slažeš s autorovim mišljenjem ili ne.


Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: