Studeni 2011.

Čudnovata izmjena bitka

Posted in RAMBO AMADEUS, UMJETNOST, UMJETNOST - POSTMODERNA GLAZBA tagged , u 3:35 pm autora/ice Magičar

Rambo Amadeus: BIOLOGIJA

Tek ovih dana, u onim trenucima tišine vlastitog bića koji nenadano uslijede nakon silna opterećenja i pritiska svakodnevice, osjetih da se moj bitak pomalo izmijenio. Kakva čudna stvar! Taj, nikome do kraja nikad jasan pojam, i još da se izmijenio. Bitak bića je, kako je još kazao Heidegger, njegova srž, jednostavno, ono što ono (biće) jest. Ali ako se bitak izmijenio, ne znači li to da se i biće izmijenilo? Sve čudnija pitanja započinju opsjedati moje misli. Koliko je poznato mojoj napuhanoj spekulantskoj glavi biće se mijenja u vremenu tako da jednostavno stari. Međutim, ovo s bitkom, da se i on mijenja, tektonski trese sve moje unutarnje strukture. A zapravo, jest tako. I bitak se mijenja.

Lijepo je to opisao Rambo Amadeus u svojoj pjesmi „Biologija, pedagogija…“ opisujući četiri životne dobi kroz koje prolazi svaki muškarac. U prvom si mladi anarhist koji jel’ – „moš’ s noga“,

Dok si mlad ništa ne mora,
ništa ne treba,
Po koja piva i džabe treba
Ni krevet, jer moš’ s noga
Biologija radi za tebe

u drugom, otac i glava obitelji kao vječni nezadovoljnik,

Onda si se zaljubio,
stomak dozubio,
troškovi rastu, prioriteti se mijenjaju
vrtić, škola, dječiji dispanzer,
uletiš u sistem,
papirologija, birokratija,
ta kukaš đe je demokratija,
pravo na rad,
pravo na život,
pravo na to da te glupa masa nadglasa

u trećem, u kojem si već nekako pohvatao konce igre, krećeš se na ljestvici od oligarha do monarha,

Napokon si savladao pravila igre
pa te krenulo
našao si pravila unutar pravila
odradio si akciju
sad treba sačuvati kombinaciju
kuća, bazen, stomak, šofer,
ljubavnice, ženini jebači,
a sve to košta, burazere,
pa loša ti je demokratija,
još gora anarhija
da te ne bi plašila mafija
treba ti oligarhija

Sve si veći, sve si jači,
ljudi ti se dive,
monopol na tržištu,
sva obradiva i zelena površina je tvoja,
šumski turistički kompleksi
ušća, bare, izvori,
gasovodi, kanalizacija,
akcije u zdravstvu i školstvu,
asfaltna baza parlament držiš u šaci
ti si car, imperator, vođa i kralj,
tad ti ne valja ni oligarhija,
još gora je anarhija,
ti si car
i treba ti monarhija

da bi četvrto životno doba – starost – mudro preskočio jer da „neko treba djeci da prodaje kazete“. Zapravo, Rambo Amadeus opisivao je tu izmjenu bitka, onog nečeg u nama što u određenom životnom dobu –  jesmo.

Tako me je šokirala spoznaja da uskoro neću više biti onaj koji kao sebe poznaje jer će me nove prilike srednje životne dobi pretvoriti u nešto drugo. Zar će nestati osjećaji uzvišenosti i smislenosti koji me obuzimaju kod pisanja, čitanja i svakodnevnog mišljenja o tome kako je nužno razmišljati o životu i svijetu koji nas okružuje? Zar će se ti osjećaji pretvoriti u uobičajeno ambiciozno stremljenje k uspjehu u društvu očajnički nastojeći iznaći tu „formulu uspjeha“? O svemu tome, eto, u danima koji dolaze izjasnit će se moj bitak.

Studeni 2011.

Priča o kuhanju i pisanju

Posted in Adio kauboju, KNJIŽEVNOST - PROZA, SAVIČEVIĆ IVANČEVIĆ tagged , , u 10:56 am autora/ice Magičar

Olja Savičević Ivančević: ADIO KAUBOJU

Između mene i odgovornih s televizije dogovor je brzo pao. Nitko nije u stanju odbiti tako unosnu ponudu. Od dvije do nevjerojatnih i vrtoglavih dvadeset tisuća kuna na mjesec za tajno snimanje moje žene dok je zaposlena u kuhinji. Snimci bi se iskoristili za neku verziju kuhinjskog Big Brothera, emisiju „Uhode u kuhinji“, u kojoj bi se tajno snimanim aktivnostima žena dodjeljivali bodovi za ovu ili onu kuhinjsku djelatnost. Bodovi su se mogli zaraditi za pripremu zaprške, kao i za ispečen komad teletine. Čak se gledalo i na vrijeme pripreme jela. Ukoliko bi žena kuhala kasno u noć ili rano ujutro dobivala bi dodatne, bonus bodove.

– Kameru smo instalirali točno iznad kuhinje kako bi obuhvaćala njen kompletan tlocrt i davala pregled onoga što se u njoj radi. – objasnio mi je tehničar s televizije srčući voćni jogurt poput prave svinje. Bio je ugojeni tridesetpetogodišnjak s plosnatim brkovima vučjeg izgleda. Na ovaj način lice moje žene ostalo bi skriveno za javnost, ali bi se vrlo dobro vidjelo što radi, koliko je vrijedna.

Bio sam vrlo uzbuđen pristajući na ovaj nesvakidašnji dogovor. Emisija se prikazivala u nekom neuglednom terminu četvrtkom, odmah iza top sapunice. Mala je vjerojatnost da će se do tog doba moja žena zadržati pred televizorom. Na taj način mogao bih pokupiti sve novce koje bi ona eventualno zaradila. Ako bi postala glavni pobjednik, onda joj ne bih mogao tajiti ovu medijsku avanturu u koju sam nas besramno upustio i morao bih joj sve priznati; momci s televizije došli po nju i odveli bi je u studio kako bi završnu emisiju snimili s njom uživo.

Kad je stvar napokon krenula drhtao sam kao prut. U rukama sam nakon duljeg vremena držao knjigu jednog domaćeg autora. ADIO KAUBOJU Olje Savičević Ivančević trebala je utažiti moju neprestanu glad za književnošću. Međutim, od uzbuđenja nisam mogao čitati. U trenutku paljenja ringle na plinskom šporetu kamera će se aktivirati i snimanje započeti. A moja je žena upravo to učinila! Zapalila je ringlu!

Za prvi put, sve je dobro prošlo. Pripremila je jednostavnu salatu s povrćem; naribala kupus, skuhala tijesto, u sve to ubacila kojekakvih sastojaka od ulja, margarina, luka i sl. i sve to zapržila u rerni. Priprema jela nije bila toliko zahtjevna, ali ju je moja žena vrlo revno obavila. Nagrada je ubrzo došla. Prvih 50 bodova u prvoj emisiji.

Ubrzo se pokazalo ono u što sam bio već godinama uvjeren: mojoj ženi nema premca u kuhinjskim poslovima. Svakog četvrtka puštali su barem jedan kratki film iz njenih kućanskih radinosti a u trećoj emisiji kad je neprikosnoveno preuzela vodstvo u ukupnom poretku, prikazali su ih dva. Nije prošla nijedna emisija a da se moja žena nije pojavila u njoj, bilo u trenutku dok je pržila zapršku, mikserom mutila jaja ili sjeckala luk. Sjećam se, u vezi sjeckanja luka, gost u studiju, ugledni kulinarski stručnjak, komentirao je moju suprugu riječima od kojih me i sada podilaze srsi:

– Zamislite, i kad joj krenu suze za oči ona nastavlja sa sjeckanjem. To je prava domaćica! To treba pohvaliti!
– Hoćete reći da se radi o prekaljenoj domaćici koja i kad bi se opekla ili, ne daj ti bože, rasjekla prst, nastavila sa svojim poslom? – neumjesno je upitala atraktivna glupača u liku televizijske voditeljice kakve su danas u modi.
– Ne, ne; hoću reći da ta žena vrlo dobro zna da luk momentalno ugrize za oči i – ako ujed nije snažan, ako se može izdržati – da se više neće ponoviti… Zbog toga je nastavila sa sjeckanjem…

Topio sam se u fotelji pri pomisli na svu tu silnu lovu koju ćemo zaraditi. Gotovo da sam zaboravio na knjigu koju sam kanio čitati dok je moja žena zaposlena u kuhinji. Čudno stoji s tom domaćom književnošću, teško da mogu izdvojiti knjigu i autora koji su po mom ukusu. Prije četiri godine pročitao sam roman Roberta Perišića „Naš čovjek na terenu“ i bio, recimo, relativno zadovoljan; u međuvremenu, pod mojim rukama su se našle i stranice s rečenicama Damira Karakaša, sad čitam Olju, ali tu se priča o susretu moje katkad zabrinjavajuće žestoke potrebe za upijanjem romanesknog pogleda na svijet i hrvatske književnosti i završava. (Više puta sam u prolazu, između polica Profilovog Megastora u Bogovićevoj, uzimao u ruke knjige hrvatskih autora, ali i vrlo brzo ih vraćao na njihovo mjesto. Ako vas nakon nekoliko pročitanih rečenica u bilo kojem dijelu romana/priča ništa ne mami čitati dalje – klonite se te knjige – nije za vas; ubrzo sam tim načinom otkrio da hrvatska književnost uglavnom nije za mene). Čovjek ne može izbjeći osjećaj da s našom književnošću nešto nije u redu, da ima nešto posrano u njoj, u što zasada ne bih ulazio. Dok ste trepnuli okom zaradite prozivanja po medijima, tjeraju vas da se tučete riječima, maltene da opravdavate svoj, godinama pažljivo izgrađivan, književni ukus.

Na istoku je industrijska zona. Istok je velika nasukana olupina. Brodogradilište s visokim zelenim dizalicama, hangari, tvornica cementa i napuštena željezara, a iza te goleme ropotarnice, na rubu poluotoka, olinjali je Staro Naselje s poštom i crkvom i tamnim žitkim muljem u zagađenom portu, smiješno mjestašce ispod udaljenih nebodera koji noću žmirkaju na nas dolje.

S raskošnih i blještavih rečenica Olje Savičević Ivančević pogledom pređem preko zaposlenog i pomalo natmurenog lica moje žene. Upravo je dovršavala pitu s jabukama na koju će tek na moje insistiranje posuti šećer u prahu.
– Šećer ti je već unutra, prase jedno! – podviknula je.
– Znam, ali s njim pita mi je još slađa!
Kakva vrednica, ta moja žena. Ali ne daj bože da joj to kažete.

U pretposljednjoj emisiji „Uhode u kuhinji“, sasvim nenadano, moja je žena izgubila čelnu poziciju. Prikazali su montiran film od više filmskih isječaka u kojem mojoj ženi, ni manje ni više, nego tri puta prekipi mlijeko! Svaki put, nalazila se ni metar od velikog sivog lonca, ali i svaki put se prekasno stizala okrenuti i mlijeko bi joj prekipjelo. Nisam joj smio pomoći, jer, ako bi se druga osoba umiješala, kamera skrivena u svjetiljci na plafonu momentalno bi prestala snimati.

Nazvao sam urednika emisije i požalio se.
– Kako to da se u slučaju kad ti prekipi mlijeko gubi čak 50 bodova? Nije li to malo previše?
Nakašljao se ravno u slušalicu prije nego će mi odgovoriti.
– Nisam pozvan komentirati odluke kulinarskih stručnjaka. Valjda oni imaju dovoljno jake razloge zašto su donijeli takvu odluku. Nego, i s drugim i s trećim mjestom dobivate nešto love koja nije za bacit. Što bi bilo da se nismo pojavili na vašim vratima? Bolje vam je ako uzmete ponuđeno. – zaključio je.

Morao sam se pomiriti sa situacijom. Zamislio sam Olju Savičević Ivančević kako negdje u nekoj otočkoj konobi sjedi, pijucka crno vino i piše svoj novi roman – zahvaljujući stipendiji Ministarstva kulture. Oko novaca se danas sve vrti. Piscima se mora platiti da pišu, inače neće pisati. Čak i ti ‘moji’ domaći pisci, pisci po mom ukusu, Robert Perišić i Olja Savičević Ivančević po medijima pletu istu žalopojku kako se književnost u Hrvata ne cijeni, kako su potplaćeni za svoj posao i ostale slične bedastoće. Dok Robert Perišić smišlja nove modele stipendiranja za pisanje romana (jer očigledno novi neće napisati po starim pravilima), Olja piše članke za internetske portale u kojima proziva valjda i same čitatelje što ne čitaju romane koje hrvatski pisci objavljuju i svesrdno poziva na spas hrvatske književnosti. Pomislim, zašto se oni svi lijepo ne ugledaju na moju ženu? Da li njoj treba slava, pažnja i novac za svoja kulinarska umijeća i iznimna snalaženja po kuhinji? Svaki pisac koji piše kako bi jednog dana postao slavan, ne može na kraju postati dobar pisac, ne može izvući iz sebe ono najbolje. Pisanje treba uzimati kao pripremu hrane, u tome mora biti neke podzemne strasti kojoj nikada nećemo biti u stanju otkriti izvor.

U posljednjoj emisiji „Uhode u kuhinji“ pozvali su pobjednicu, 38-godišnju Čakovčanku valovite, na mjestima čupkaste kose, bljedunjava i ugojena lica da primi nagradu. Slučajno, i moja žena se u toj prilici nađe pokraj televizora.
– Kad mi je muž rekao što je učinio, pozvao sve te ljude, i da su me tajno snimali, mislila sam da ću propasti u zemlju. Sva sreća pa mi je odmah iza toga kazao da sam osvojila nagradu… – prepričavala je sva zajapurena svoje doživljaje Čakovčanka.
– Kakvi idioti… – u slatkom neznanju oglasila se moja žena prije nego li će započeti kuhanje ručka za sutra.

Studeni 2011.

Simfonija “svete tuge”

Posted in BERLIOZ, Fantastična simfonija, UMJETNOST, UMJETNOST - OZBILJNA GLAZBA tagged u 7:55 pm autora/ice Magičar

Hector Berlioz: FANTASTIČNA SIMFONIJA

Stajao sam, netremice očaran glazbom koja kao da je pronašla put kroz sve pore mog bića. Odnekud dotrča tetka pokrivajući uši rukama:

– Što se to čuje? – povika.

Kratko sam svrnuo pogled na tetku, a onda se ponovno prepustio očaravajućem zvuku. Doista, što se to čulo? Točno u 8 sati ujutro Kolo je nenadano započelo izvođenje jednog glazbenog komada. I to kakvog glazbenog komada! U jedno maglovito jutro, odabralo je prekrasnu i netipičnu simfoniju koju nisam stigao odmah prepoznati.

Početak izvođenja zatekao me u kuhinji. Taman sam s ringle šporeta uklonio gotovu kajganu kad sam začuo posvema tanašan zvuk violina koji je dopirao iz sobe. Nisam mogao pretpostaviti o čemu se radi pa sam, nesvjesno, s tavom u ruci, krenuo prema zvuku. Zvuk violina bio je tako umilan, tako se lijepio za uho da mu nisam mogao odoljeti. U sobu sam dospio baš u trenutku kad su violončela, koja su pratila violine, svojim snažnim i turobnim tonovima odrezale prolog prvog dijela simfonije, nakon kojeg je uslijedilo tako veselo tonsko uzdizanje violina da sam u glavi momentalno stvorio sliku jata ptica u pjevu koje se upravo vinulo k nebu. Uskoro moje ušne školjke zapljusnu kanonada svih ostalih instrumenata i već sam se nalazio, razoružan, u samom središtu ove prave glazbene svečanosti.

I u tom je trenutku dotrčala tetka.

Podigla je moju mlitavu ruku kako bi osmotrila ono što sam nesvjesno držao u rukama. Pokazalo se da je riječ o praznoj košuljici CD-a koju su krasila velika lijepa slova u Garamondu – Hector Berlioz: Symphonie Fantastique. Tetka samo odmahnu glavom i ispusti moju ruku.

– To Kolo te je potpuno obuzelo! – prosikta, namjeravajući se udaljiti.

Jedva je zaustavim, posjednem na stolicu i uspijem je nekako natjerati da posluša simfoniju u cijelosti.

Trebalo je neko vrijeme da se povratim i izreknem svoje dojmove o kompoziciji.

– Hector Berlioz je ovu simfoniju skladao očigledno povrijeđena srca. – kazao sam. – Melodijska linija koja se provlači kroz cijelu kompoziciju čini se da simbolizira njegovu misao koja zrcali lik njegove voljene supruge i koja se mijenja u skladu s promjenama njenog karaktera. Ako igdje i ikad jedna žena treba biti ponosna na izraz ljubavi svog muža onda je to u slučaju žene i supruge Hectora Berlioza jer je u zanosu ljubavi, ali i zagonetno ranjenog srca, u vrlo kratko vrijeme, skladao cijelu jednu simfoniju upravo za nju i po njoj. Jedino… – i tu sam zastao – … sve je ovo samo moja interpretacija…

– Da, ali pogledaj kako je nazvao peti stavak… – reče tetka zadržavajući svoj pogled na omotnici CD-a – Vještičje leglo!

– Hm, da…. Sam Berlioz sastavio je tekst koji, u romantičarskom stilu, objašnjava dramski tok radnje: sanjarenje, na balu, u polju, put na gubilište i to što si kazala – dospijeće u vještičje leglo nakon smrti…

– Da, ali nisi li malo prije rekao kako se radi o izmjenama karaktera odabranice njegova srca, a ne o nekakvom njegovom putu ili sudbini, što god?

– Da, kazao sam, ali sada sam ti kazao i to što je o samoj simfoniji kazao njen stvaralac…On ju je shvaćao kao izraz sudbine mladog umjetnika koji se nesretno zaljubljuje… A sam sam više dojma da je simfonija izraz njegove misli o ženi u koju se nesretno zaljubio i o kojoj je postepeno otkrivao sve najgore…

– Da je od slatkog nevinašceta na kraju postala prava vještica? – mrtvo hladno prozbori tetka gledajući me ravno u oči.

– Pa da, upravo tako… – s knedlom u grlu prozborim i ja.

– Ma znaš što ću ti reći! Prije bi se reklo da je ovaj tvoj frajer ovim komadom želio ocrnit žene i ništa više! Haj’mo samo slijedit tu melodijsku liniju u kojoj se, kako kažeš, ogleda djevojčin karakter. U prvom stavku njeni izrazi su prekrasni i nagrđeni samo upadima „tamnih dijelova“, tako ih nazivam, a tu mislim na one dijelove simfonije u kojima violončela završe u nemoguće niskim tonovima ili se odnekud pojave neslušljivi disonantni tonovi…

– Za te, kako kažeš, „niske tonove“ i disonancije, kazao bih da su samo glazbeni izrazi pozadinske svete tuge koju nužno mora osjećati svako misleće biće a o kojoj je pisao još i Dostojevski… Neka vrst slutnje da je ovaj svijet samo odsjaj oblaka o crno jezero žalosti i ništa više, kako je već negdje napisao Nietzsche. Ali bez sumnje, to su i najljepši dijelovi simfonije. – pridodah.

– U redu, ali onda imamo drugi stavak – na balu – u kojem kao da se povratila iz snatrenja, sva je lijepa i nasmijana, sve divno i krasno, točno uz nju mogu zamisliti i ženski lik kako pleše taj valcer, ali od trećeg stavka, melodijska linija za koju tvrdiš da zrcali njen karakter, sve se više deformira; u četvrtom stavku se čak na kraju stavka naprasno prekida; u petom stavku, u kojem ju izvode one nepodnošljive frule ona već doista simbolizira pravu vješticu, još k tomu imamo i one fanfare na kraju!

– Umjetnost previše uzimaš k srcu. Glazba treba biti izuzeta od svakog razmišljanja, svake interpretacije, i način na koji sam ja interpretirao simfoniju nema nikakve veze s njenom pravom vrijednošću… – pokušao sam zaustaviti bubrenje tetkinog razočarenja u ovaj izniman glazbeni komad.

Ali tetka kao da me nije htjela čuti te je nastavila svoju litaniju:

– Znaš li da sam nedavno na televiziji gledala film o bolesno ljubomornom tipu koji je svoju ženu držao u izolaciji u prekrasnoj kući na obali mora, daleko od očiju drugih ljudi. Sjećam se da je njihovo vođenje ljubavi izgledalo kao neki blaži oblik silovanja, a znaš li koji je glazbeni komad puštao taj manijak za to vrijeme? Ovaj tvoj peti stavak s fanfarama!

Bila je u potpunosti izbezumljena. Odlučio sam okončati cijelu stvar.

– I što misliš, jesu li žene upravo takve?
– Kakve?
– Pa takve, da se kad tad pretvore u vještice….
– Slušaj momčiću… – prosikta tetka – Ako te ja samo dohvatim…!

U tom trenutku Kolo se zaustavilo, a kompozicija završila. Žuto svjetlo iza Kola za malo se pojačalo primajući u sebe prve zrake narančastog sjaja. Trenutak je bio dojmljiv. Zapravo, u trenutku o kojem je riječ, stalo je samo vrijeme koje je bilo potrebno za izvođenje glazbenog komada. Opet smo bili svoji na svome, tetka i ja i čudesno Kolo, zaleđeni u sebi, u trenutku u kojem je naš duh pobijedio vrijeme…

Studeni 2011.

Mračni “prezentist”

Posted in FILOZOFIJA, Fragmenti, HERAKLIT tagged , , u 11:46 am autora/ice Magičar

Heraklit: FRAGMENTI
(fragmenti preuzeti iz knjige “Filozofija Heraklita mračnog” Miroslava Markovića)

Žuto svjetlo dolazi odnekud odozgo… ili odozdo. Nikad nisi siguran otkad imam ovo čudo u sobi. Vani je temperatura pala ispod ništice, u otvorenom prozoru imam magično Kolo, ipak, u sobi nije hladno. Kolo ne dopušta prodor hladnog zraka u moje utočište.

Ponekad se vrti samo od sebe, ponekad ne. Nekad samo zuji, a nekad mi se čini da u njemu nešto samo grebunja. Različiti čudni zvukovi dopiru iz njegove unutrašnjosti. Jutro je, 8 sati, a Kolo je već u pogonu. Primakao sam svoju stolicu bliže, stavio ruku na podest s knjigama i osluškujem… Nekad bi slova iskočila sama od sebe, nekad bi Tetka zavrtjela staro drveno svrdlo ispod kućišta pa bi se kolo čudno drmusalo i mogu to slobodno reći, gotovo, kao za sebe, pjevalo. Nikad nisi mogao predvidjeti što će se sljedeće s Kolom dogoditi.

U njemu su misli naših prethodnika, svih magičara koji su nekoć živjeli. Sve misli sakupljene u tom kolu, malenom i velikom. Sve ljudske misli koje su pokušale biti most između zbilje i mišljenja. Hoće li i jedna moja biti u njemu sačuvana? Zasada samo još kradem od drugih. Obmotavam svoje misli, misli jednog magičara u stasanju, oko misli svojih velikih prethodnika i čekam…

Čeprkam po džepovima. Tetka mi prilazi. Traži cigaru.
– Ne pušim, znaš to…
– Tko bi tebe znao – jedan dan pušiš, drugi ne – odmahuje glavom i kukovima. Udaljava se. Sjeda na kanape koji se odjednom tu stvorio i skida štikle. Zaviruje u jednu kao da traži upali kamenčić. Potom ih odlaže pored kanapea. Jedno vrijeme samo sjedi, zaleđena je, ne gleda nikud iako drži oči otvorene, takva vam je moja tetka…

Priđem polici i u trećem redu prvog odjeljka prstima izvučem malu smeđu knjigu. Potom je postavim na podest Kola predviđen za tu namjenu. Kola oživješe. Vrtnja malog kola je bila obrnuta na od velikog. Škripa kotačića, pera, možda i pokojeg zupčanika ispuni prostoriju. Iz velikog mijeha na koncu isplovi oblak sa slovima.

FRAGMENT 7
Ljudi treba da su upoznati s mnogim stvarima. (frag. 7)

FRAGMENT 12
Ubogi svjedoci jesu ljudima njihove
Oči i uši ako imaju dušu
Koja ne razumije njihov jezik. (frag. 13)

– O kome je riječ?
– O Heraklitu iz Efeza.
– Onom što je tvrdio da nikad ne ulazimo u jednu te istu rijeku ili nešto u tom stilu.
Kimnem glavom. Kola su postigla zadovoljavajuću brzinu i sada su se truckala u jednoličnom ritmu. Druga slova ubrzo zamijeniše stara.

FRAGMENT 8
Pravo ustrojstvo stvari voli da se krije.

FRAGMENT 9
Nevidljivi sklop jači je od vidljivoga.

FRAGMENT 12
On [logos] izmiče ljudskom znanju
zato što ljudima nedostaje povjerenje
[da ga mogu saznati].

– On je bio među prvima koji je upoznao ovo Kolo… Shvatio je kako se okreću kotači svijeta…. Ipak, kasnije u životu, odlučio se za jednu stranu bitka – postao je prezentist (engl. presentist).
– Uh, što ti je to sada? – zagrmi tetka.
– Prezentisti su ljudi koji smatraju da postoji samo sadašnjost, da se svijet iz trenutka u trenutak ponovno stvara i da je zbog toga iz trenutka u trenutak uvijek nov, drugačiji. Odatle ona misao da nikad ne gazimo u istu rijeku kao i ona da je ovo sunce koje nam se čini isto, zapravo, svaki dan novo… za razliku od…
– Za razliku od? – ponovi tetka kao ošamućena mojim riječima.
– Za razliku od eternalista (engl. eternalists)… koji kažu da je svaki dio vremena stvaran, i prošlost i budućnost zajedno sa sadašnjošću. Najoštrija konsekvenca te misli je nijekanje kretanja.
– Brzo, podsjeti me, ne radi li se o nekakvoj kornjači koju neki nespretnjaković nikako da prestigne iako je bio poznat po svojoj brzini?
– Tako je, riječ je o grčkom junaku Ahileju i kornjači…
Ali baš u tom trenutku na televizoru započe Bingo.
– Samo malo… – protisnu Tetka, vidljivo ošamućenija emisijom igara na sreću nego mojim riječima o efeškom misliocu te se odgega do televizora.

Uskoro, Tetkino Kolo Hrvatske lutrije zavrti se na televizoru. Škripa tog Kola kao da je za trenutak nadjačala škripu mojeg.

– Devedeset jedan – reče naočit muškarac koji se, prema tetkinim riječima, nedavno proslavio u nekoj sapunici i tamo vjerojatno zaradio brdo novca. Ubrzo je otkrio i način kako se taj isti novac može u vrlo brzo trošiti. Kad se završilo snimanje sapunice i novca ponestalo, nije mu preostalo ništa drugo nego se prihvatiti uloge Bingo voditelja.

Kad tetka pojača televizor moje Kolo padne u sjenu, za trenutak gotovo da iščezne. Ali, i u sjeni televizora i njegovih muljavih boja, u vlastitoj tami koju je oblikovalo oko sebe, ono od sebe još uvijek znake daje…

FRAGMENT 14
Gospod čije je proročište u Delfima
Niti otkriva niti skriva
Već znake daje…

FRAGMENT 15
Ja sam zapitao samoga sebe.

%d bloggers like this: